Prvi dan EXIT-a sam posetio samo iz razloga ostvarenja dečačkog sna - da vidim i čujem The Cult uživo. Još iz srednjoškolskih dana su mi jedan od najomiljenijih bendova.
Iako je Cult najavljen tek za 00:30, došao sam na tvrđavu oko 9 stai da prošetam i vidim šta još ima zanimljivo. Prvo mesto na kom sam se zadržao je bio rege stejdž, gde su me oduševili razbacani panjevi i totalno opuštena atmosfera, uz projekciju "Rockers"-a na video bimu. Ko voli rege i gledao je "Rockers"-e zna o kakvom filingu pričam, da ne objašnjavam.
Sledeći je na redu bio Fusion stejdž, gde je sa zakašnjenjem trebala da nastupi Suzanne Vega. Prijatna atmosfera, ne prevelika gužva, akustično muziciranje i pesme Vege su mi baš prijali. Nedostajalo mi je samo nešto, pa da se osećam savršeno. Najsimpatičnije mi je bilo odbijanje pevačice uz osmeh, da otpeva svoja dva najveća hita pre bisa, dok posle svake pesme pita "Šta bi ste sad želeli da čujete?". Klasična klupska svirka, samo ne u klubu.
Potom malo šetnje, pa na glavni stejdž gde su već uveliko pržili Franz Ferdinand. Hteo sam da čujem kakvi su ti momci i zašto se digla u svetu tolika prašina oko njih. Nikada ih ranije nisam čuo, a ono što sam čuo mi se svidelo. Ne preterano, ali je odlično zvučalo. Kasnije sam čuo da se njihov živi nastup mnogo razlikuje od studijskih snimaka. Čuo sma neke pesme sa albuma i zaključio da su mi dosadni i neinspirativni. Liče na nešto što sam već mnogo puta čuo do sad.
A onda su na scenu izašli Ian, Duffy i ostatak benda The Cult i meni priredili jako dobar provod i uživanje. Pravi Rock! Moram da priznam da sam bio prilično skeptičan prema njihovom živom nastupu, s' obzirom da mi se nisu svideli njihovi Live snimci do kojih sam dolazio tokom godina. Bio sam jako prijatno iznenađen. To je upravo taj zvuk kako bi oni i trebalo da zvuče. Ianov glas je baš onakakv kakvog ga se sećam, Duffy je veći šmeker nego dok je bio mlad i onaj Gibson mu leži ko da je za njega pravljen. Ianovi pokušaji interakcije sa publikom su uglavnom loše prolazili i bio sam razočaran nama, tj. shvatio sam da smo mnogo toga propustili tokom svih godina izolacije i da ne umemo da se ponašamo u ovakvim situacijama. Čovek mora da počne da nas proziva i maltene vređa, da bi izazvao neku reakciju. Tužno.
Posle toga lagani odlazak, praćeni zvukom sa Dance stejdža, koji se prostirao kroz ceo Novi Sad. Ukupno sam poneo pozitivan utisak i organizacijom i zvukom i ostalim stvarima, ali to je bilo to, više od jednog dana na EXIT-u bi mi bilo mnogo, u stvari, verovatno bi se smorio.
Ostvario sam dečački san i uživao pri tom. Mislim da je to jedino što je bitno.