Unosi za: Arhiva za 2006/10

Nakon pregleda posecenosti ovog sajta za mesec septembar, podaci o posecenosti bloga na srpskom i engleskom jeziku nalaze se u sledecem odnosu:

- 10.751 zahtev za RSS feed-om na srpskom
- 1.883 zahteva za feed na engleskom jeziku (148 zaheva za Atom feed)

U proseku, deset puta vise osoba prati blogove putem feed-ova nego sto dolazi na sajt.

Postavlja se pitanje koliko bi osoba dolazilo na sajt da nema RSS-a, ili ipak RSS (feedovi) ima veoma veliki znacaj (bar kod blogova) na vidljivost sajta, bez obzira sto je svetski prosek upotrebe RSS-a i dalje izmedju 3 i 5%.

Srpska CrnjaToga dana upeklo je avgustovsko sunce. Sećam se bila je subota. Kao i skoro svake subote cela se moja porodica uspavala i tek nas je pas probudio negde oko 9:30h. To i nije tako kasno za subotnji dan, ali beše obzirom da smo tata i ja planirali kraći put u Vojvodinu na izlet kod prijatelja. Na brzinu se spremismo, popismo kafu i sedosmo u auto iako se otac nećkao zbog sunca koje je nemilosrdno pržilo od ranog jutra. Ubedih ga ja da ipak krenemo. Bila sam raspoložena za putovanje i nije bilo te vrućine koja me je mogla sprečiti.

Spomenik Djuri JaksicuU Vojvodinu odlazim retko. Na prste jedne ruke bih mogla nabrojiti koliko sam puta bila negde u Vojvodini, a ako negde ima mesta za fantastične izlete i vikende, onda je to gore gde je sve mirno i tiho, priroda prelepa i pitoma, a ljudi blagi i dobroćudni. Krenusmo tata i ja put Srpske Crnje - malog mesta u centralnom Banatu, poznatom po brojnim događajima iz II svetskog rata i ličnostima koje su ostavile značajan trag u srpskoj istoriji. U Crnji je rođen proveo život, jedan od najvećih srpskih pesnika, slikara i rodoljuba - Đura Jakšić, zatim prva srpska romansijerka Draga Gavrilović, Mileta i Milutin Jakšič, ali i nekoliko sportista, književnika i slikara novije generacije.

Oko 140 km od Beograda, zrenjaninskom magistralom putovasmo oko dva sata do ovog malog, tihog i pomalo zaboravljenog mesta u srpskoj Vojvodini. Tokom čitavog puta osećala sam miris leta na izmaku, grožđa i lubenica, a nepregledna polja suncokreta žutila su se, neki već zreli, crni, puni jedrog semenja činilo se da će se od težine spustiti skroz na zemlju. Obožavam cvet još nezrelog suncokreta. Mislim da lepša nijansa žute boje ne postoji u prirodi.

Već oko podne milili smo kroz Srpsku Crnju iako smo imali malih problema da iz prve nađemo. Prava banatska varošica, više seoce, nego gradić, ali miriše na čisto, pitomo i kulturom austrougarske i nemačke koja je i ostavila značajan trag u celoj Vojvodini. Ušorene, stare kuće, neke odavno napuštene i zaboravljene, sakrivene u hladu kestenja i brestova, behu ono što mi prvo privuče pažnju. Volim taj miris nekih prošlih vremena i ponekad imam utisak da sam već tu prošla i da mi je sokak poznat, možda da sam sanjala ili proživela u nekom drugom životu i da mi je taj miris ostao zapisan negde u sećanju. Suludo, ali ko zna…

Eto nas na kapiji gde nas dočeka naš stari, veliki prijatelj zvani Duca, srećan, raširenih ruku i srdačnim “dobro došli”, kao da smo rođaci iz daleka koji dođoše po prvi put u rodni kraj… Jako je lep osećaj kada vas neko dočeka na takav način i sve dobije neki novi smisao i probudi još veću radost zbog upoznavanja nekog novog mesta. Pričao je meni Duca o Crnji mnogo puta, ali ja ne volim kada mi o samo pričaju o nečemu što se može videti i osetiti. Vazduh je drugačiji. Suv i lagan, struji kroz pluća i prosto i ne osećate da dišete i trošite energiju iako je vrućina.

ParadajzOkrepismo se grožđem, popismo kafu i čašicu razgovora, a tek što je prošlo nešto više od sata, Duca poče postavljati ručak. Mi ga upitno pogledasmo (pogotovu što su neki navikli da u to vreme piju prvu jutarnju kafu - čitaj: ywds lično ) ) pomalo iznenađeni. Duca se nasmeja i odvrati da se ovde ruča u podne i da smo još i zakasnili. Iako nismo bili gladni, nismo hteli da odbijemo ili uvredimo našeg dragog i srdačnog domaćina i prijatelja i prihvatismo se ručka koji je pripremio za nas. Nije to bio ručak kakav bi nam spremila neka iskusna “sosa”, ali ako je šunka i paradajz toga jutra ubran i pripreman specijalno za ovu priliku, onda ništa lepše i nismo mogli okusiti i više uživati. A paradajz neobično crven i sladak, pun ukusa i mirisa koji ostaje dugo u ustima. Iako nisam neki “konzumator” mesa i mesnih prerađevina (u stvarni nikakav), morala sam probati tu čuvenu šunku modro crvene boje i čudnog mirisa, koji u kombinaciji sa paradajzom daje neki ukus koji nikada do tad nisam okusila. Prijatan i sit naravno.

Nakon ručka, moj tata odluči da malo prilegne (gde god da odemo, uvek usledi isti ritual), a Duca i ja pohitasmo niz sokak, jer mi je obećao da će mi pokazati to malo mesto i ispričati njegovu priču. I zaista mi se učini u tom trenutku da tu ima šta da se ispriča. Naravno, obavezna oprema fotoaparat i flašica vode.

Kuca Drage GavrilovicPrvo se zaustavismo pred kućom Drage Gavrilović, učiteljice i književnice rođene 1854. godine koja se danas spominje kao jedan od najznačajnijih ljudi koji su rođeni u Crnji. Iako nema mnogo podataka o količini njenog književnog stvaralaštva, neka od njenih dela su pronađena među njenim rukopisima, a postoje i brojne pripovetke koje je za života objavljivala u tadašnjim časopisima. Bavila se temama muško-ženskih odnosa, a posebno problematikom tadašnje ženidbe i udaje iako se nikada nije udavala. Njene pripovetke “Razume se, onu lepšu”, “Baba devojka”, “Suđenik”, “I ona je uskočila”, “Ona je, srce mi kaže” obrađuju ovu delikatnu temu. Umrla je od tuberkuloze 1917. godine. Dragina kuća, stara ali još ne sasvim oronula ponosno nam pokaza spomen ploču davno preminule književnice i kao da nas upozori, kad stadosmo da je pročitamo, da tu već jako dugo nikoga više nema. Tužno…

Šetajući dalje, zastajala sam gotovo pored svake kuće kako bih je dobro osmotrila i osetila taj miris nekih prošlih vremena, starog hrasta na oknima prozora i vratima i mahovine koja izrasta iz kamenih stepenica, stepenica kakve danas nigde ne možete videti. Skoro svaka kuća stara je stotinu ili preko stotinu godina i svaka je izgubila i svog vlasnika, verovatno i naslednika, a oni koji bi možda i mogli biti neki novi naslednici nemaju nameru da tu dođu i udahnu malo života.

Crkva u Srpskoj CrnjiZaista mi se tog popodneva šetnja Crnjom učinila kao da sam zalutala u neki napušteni grad iako se svuda prostiru debeli hladovi stoletnog drveća, sunce sija nekim čudnim, punim sjajem i svuda miriše na grožće, šljive i lubenice. Ljudi nema nigde. Čak ni životinjicu neku da vidite psa ili mačku da se lenjo šeta sokakom i proteže po letnjoj žegi. Gledajući sve to, pomislih kako li je to izgledalo nekada, kada su tu živeli i Đura Jakšić i Draga Gavrilović. Da li su posvuda šuštale dugačke, ženske haljine i šepurili se damski šeširi, da li su seljaci terali konjsku zapregu po putu, da li su cvrkutale ptice, da li su momci preskakali kapije udvarajući se devojkama… Za to vreme, Duca je neumorno pričao.

Već smo se našli u crkvenoj porti, u kojoj videsmo dvoje ili troje ljudi, ali crkva beše zaključana. To me je rastužilo jer sam jako želela da vidim originalne ikone Đure Jakšića, pogotovu što su za neke od njih vezana neka narodna pripovedanja, meni jako zanimljiva. Na sreću tu se ni od kuda stvori crkvenjak, mali, spečeni starčić koji nam uz molbu i koji dinar (za pivce) otvori vrata crkve. Mala, ali tako raskošna i ukusno urađena ostavila me je bez daha. Sa leve i desne strane fascinantnom rezbarijom urađena mesta za stajanje i sedenje, gore na spratu velika pevnica takođe ukusno urađena, a kod samog oltara jedna preko puta druge Đurine ikone Bogorodice i svih većih svetaca.

Slika Djure JaksicaPrelepa ikona bogorodice ostavi me bez daha i prosto se nesvesno uhvatih za fotoaparat kao što se uhvatim svaki put kada ugledam nešto toliko lepo, ali me u tom momentu prenu crkvenjak i reče mi da fotografisanje nije dozvoljeno. Znala sam da je to pravilo mnogih crkava i manastira, ali ovoga puta mi to nije bilo na pameti. Onda nam crkvenjak ispriča kako su već nekoliko puta Đurine ikone bile kradene iz te crkve i kako od tada puno više vode računa o njima. Ja priupitah samu sebe kako je moguće da je neko uspeo da uđe u ovako malu crkvu i neopaženo pokrade tolike ikone? No, dobro…

Ta ikona presvete bogorodice, najlepša Đurina ikona u svakoj kapi boje nosi neku tajnu. Za mnoge od njih već se zna tako da su postale priče, a jedna od najviše puta ispričanih, drugim rečima najpoznatija, po tvrdnjama meštana i najistinitija priča vezana je za dve velike štrafte nalik ogrebotinama od nekog oštrog predmeta na dnu ikone. Priča je ta, da je Đura dugo bio zaljubljen u jednu devojku iz sela i da je ta platonska ljubav bila toliko jaka da je romantični i emotivni Đura naslikao bogorodicu likom te devojke. To su primetili svi meštani na svečanom otrkivanju ikone, pošto je sličnost sa mladom ženom bila toliko očigledna, pogotovu što Đura svoje ikone nije slikao vizantijskim stilom, već potpuno realistično. Podigla se velika prašina u narodu i gotovo svi do jednog su osudili Đuru, protumačivši taj čin skoro kao bogohuljenje. Đura, kakav je bio, nije se mogao pomiriti sa tolikom zaostalošću i malograđanstvom i činjenicom da su ti ljudi jednu čednu devojku ne smatraju dostojnom lika bogorodice, a samim tim ni čoveka dostojnim lika božjeg, rezignirano i razočarano, u besu je uzeo nož i rasekao ikonu na dva mesta u dnu. Sam Bog ga je izgleda odvratio da ikonu potpuno ne uništi.

Kuca Djure JaksicaSa ovom se pričom nije u potpunosti složila kustos muzeja Đure Jakšića, koji smo posetili nešto kasnije, tvrdivši da devojka nije bila Đurina simpatija već samo devojka koja ga je inspirisala svojom čednošću i neiskvarenošću, te je odlučio da bogorodicu njenim likom naslika. Priznajem meni se više dopada prva varijanta priče.

Muzej Đure Jakšića je zapravo njegova kuća koja nije otvorena za posetioce svakodnevno, pa je potraga za ženom koja muzej vodi kako bi nam otvorila na kratko vrata kuće, predstavljao pravi podvig. Najzad, nakon obilazaka nekih Ducinih rođaka po selu, uspesmo da dođemo do broja telefona te žene, čijeg se imena više i ne sećam i zamolismo je da nam muzej otvori na kratko, jer sam imala veliku želju da zavirim i pogledam kako je to Đura živeo, na čemu je sedeo i spavao, gde je slikao i pisao… Žena, na svu sreću beše predusretljiva i srdačno nam izađe u susret.

Spomen ploca Djure JaksicaDvorište kuće prostrano i široko, nekada je bilo od velike koristi obzirom da je tu bila svojevremeno poznata kafana u koju su dolazili svi viđeniji ljudi toga vremena. Sama kuća je niska sa nekoliko tzv. “odeljenja” kamenih zidova, okrečena u belo. Vrlo skromna ali ukusna i lepo uređena. I sami Crnjani su se uključili u rad muzeja Đure Jakšića, pa volonterski, ko koliko može doprinose što boljem očuvanju i uređivanju Đurine kuće, koja sada kao muzej deluje prilično negovano i sređeno.

Puna starinskih predmeta, od kaljave peći, do fino rezbarenih ormana i stoličica koje više nigde ne možete videti osim po muzejima. Veliki krevet u spavaćoj sobi, prekriven fino veženim lanenim prekrivačem i upotpunjen perjenim jastucima prosto vam daje utisak kao da ste sada i tu upravo ušli u Đurin život i živite kao njegov savremenik. Treća soba posvećena Đurinim delima, prepuna je slika i rukopisa njegovih pesama i memoara, njegov rodoslov i predmeti koje je svakodnevno koristio prilikom slikanja i pisanja…

Soba u kuci Djure JaksicaDugo se tu zadržasmo slušajući priče o Đurinom životu i radu, a celoj toj zanesenosti nas prekide mobilni telefon i moj otac koji nas podseti da je već kasno i da moramo kući. Zaboravili smo na vreme i sigurno su prošli sati od kad smo Duca i ja krenuli u šetnju. Al eto… Vratismo se brzim koracima niz sokak, a moj tata nas bunovan od spavanja dočeka, džangrizajući pri tom kako smo se previše zadržali i kako on ne voli po mraku da vozi…

Iako je on želeo da odmah krenemo kući, Duca nas podseti da smo mu obećali kafu u poznatom restoranu “Kaštel” na kraju Crnje, koji je zapravo raskošni letnjikovac nekog nemačkog aristokrate, sada pretvoren u luksuzni motel od strane opštine. Naravno, ja sam neizostavno htela da vidim i taj dvor iako mi se kafa uopšte nije pila. Nakon kraćeg ubeđivanja, moj tata pristade i mi se kolima uputismo do “Kaštel”-a.

Kada stigosmo, prva reakcija beše oduševljenje, a potom neka tuga jer je taj prelepi dvor, sagrađen sa toliko stila i ukusa, okružen ogromnim parkom punim kestenja i raznog zelenila - potpuno prazan. Tu niko ne dolazi od meštana jer takvo mesto izgleda ne predstavlja njihovu sferu interesovanja. Velika dvospratna građevina nežno ružičaste boje ukrašena gipsanim radovima i opasana mesinganim gelenderima, pruža ambijent tako savršen, da se nikoga ne bi postideo, pa čak ni onih sa najistančanijim ukusom. Na velikoj terasi napravljen je restoran (koji beše sablasno prazan) i mi se popesmo kako bi naručili naše kafice, ali prethodno smo morali proći kroz dvor koji je unutra sav u punom drvetu i rezbarijama. Fantastično….

Dvor KastelNismo mogli a da sa čuđenjem ne primetimo kako tu nikoga nema, na šta nam je Duca odgovorio da su Crnjani takvi i da njih ovakav ambijent ne zanima. Njima je dovoljna seoska birtijica, krigla piva i roštilj, a uživanje u prirodi “Kaštela” za njih je nešto na šta će odvratiti rukom. Tata i ja smo se oduševili dvorcem i konstatovali kako je velika šteta što takvo mesto nemamo bliže Beogradu.

Popismo kafu, pozdravismo se i izljubismo sa Ducom, obećasmo mu da ćemo uskoro doći ponovo i uputismo se ka Beogradu. Već se spuštalo veče. Tata je morao da stane pokraj puta i uđe u polje suncokreta, jer nisam imala nameru da se iz Vojvodine vraćam bez cvetova suncokreta koje ću staviti u vazu. ) Lepo je bilo…

Info sajt - Srpska Crnja

Jedna od najpopularnijih Web 2.0 aplikacija Netvibes, upravo je stigla do svoje druge revizije sa kodnim imenom “Cinnamon”.

Iako Netvibes 2.0 po rečima autora donosi “tonu novih mogućnosti”, ako poput mene netvibes koristite pretežno kao RSS reader, novine gotovo i da nećete primetiti.

Nove mogućnosti odnose se na neznatno izmenjen korisnički interfejs, unapređenja kod većine modula, kao i nekoliko potpuno novih modula (od kojih su meni najinteresantniji “Alexa Ranking” kao i “Blog Search” moduli).

Blog Search
Blog Search

alexa ranking
Poređenje najposećenijih srpskih blogova na “Alexa Rank” modulu

Naravno, kao i kod svake velike revizije, i ova je donela određene probleme, tako da su primetni sitni bagovi kod pojedinih modula. Očekujem da to bude ispeglano u narednim danima.

Netvibes u Akciji
Netvibes u Akciji

P.S. Post koji upravo čitate je jubilarni 100-ti post na srpkom delu bloga.

Фудбал је светиња, а у Енглеској и више од тога. У лучком Ливерпулу лопта је поделила град на два дела - црвени и плави. У северном делу, у срцу црвене зоне, је упориште Ливерпула, најтрофејнијег енглеског клуба. Енфилд Роуд, један од најпознатијих стадиона на свету - храм фудбала.
Извесни Џон Холдинг саградио га је још давне 1884. и тадашњи капацитет му је био између 18000 и 20000. Занимљиво је да је на Енфилду прво играо евертон (стадион је званично отворен 29.09.1884. евертон : Ирлистаун). Да се управа 1892. није посвађала са Холдингом, ко зна можда би Енфилд данас био плав, а гудисон парк не би био ни саграђен. Пошто је евертон раскинуо уговор о закупу са власником стадиона, Холдинг је прво желео да стадион прода једном грађевинском предузећу (за изградњу стамбених кућа), али је на крају ипак одлучио да уложи још 500 фунти и оснује свој клуб Ливерпул.
Репрезентације Енглеске и Ирске су одиграле пријатељски меч 1889. годинме на Енфилду, а Холдингов велики бар као и Сандон отел били су омиљено окупљалиште - преноћиштемногих навијача и играча. Занимљиво је да евертон и данас често кад одлази у карантин одлази у Сандон хотел недалеко од Енфилда.
Прву своју утакмицу на Енфолд Роуду Ливерпул је одиграо 01.09.1982. против Ротердама, пред свега 1000 гледалаца од којих су већина били гостујући навијачи. У стартном тиму Ливерпула наступило је 11 Шкота ("Team of Macs"), а дресови су били подељени на четири плаво-бела квадрата. Истог дана евертон је против Болтона играо пријатељски меч пред више од 10000 гледалаца. Два дана касније Ливерпул је пред свега 200 својих навијача одиграо и прву лигашку текму у Ланкашир Лиги против Хајер Волтона. У то време евертон је имао највише публике и најбоље навијаче, али је пред крај прошлох века Енфилд поново почео да привлачи публику тако да је 1901. кад је Ливерпул освојио прву титулу, стадион често био пун. Ривалство између два тима било је велико о чему говори и податак да чим би један од тимова проширио нпр. "јужну трибину", исто би учинио и други.
Први велики радови радови на Енфилду почели су након друге титуле 1906. Саграђен је "Mainstand" са 3000 седишта. Нови Енфилд отворен је 01.09.1906. тачно 14 година после прве Ливерпулове утакмице. Овај пут 32000 навијача дошло је на меч против Стоук Ситија. Те, 1906. године уочи дербија са евертоном 29.04. спортски новинар и уредник спортске рубрике листа "Echo" Ернест Едвардс први пут помиње "КОП" и у листу објављује текст у коме се наводи да је улаз на "Main Stand" намењен само за црвене. Идеја да се трибини да име "Spion Kop" потекла је од жеље да се на тај начин ода почаст многим грађанима Ливерпула који су погинули заједно са осталим британским војницима (322 мртва) у Боер Рату у Јужној Африци, на брду "Spion Kop". 24.01.1928. КОП добија нови изглед, спољни зид и кров. Кров је био јако низак, терен малих димензија што је умногоме допринело да стадион постане акустичан. Препун коп је годинама стварао језиву буку. Навијачи су неговани деценијама, а познато је да оно што данас пева Ливерпулов коп други ће певати сутра. Након Ливерпула и многи други клубови и навијачи су трибини или делу трибине где се окупљају најбучнији фанови дали назив КОП, али једино је Ливерпулов коп прави, сви остали су његове копије.
Испред копа у углу према Кемлин Роуду 1928.године пободена је застава на копљу(50 стопа). Занимљиво је и то да је та застава припадала првом челичном броду "The Grea Eastern" који се 1888. насукао на Мерсајски док.
user posted image
Не може се причати о Ливерпулу а да се не спомене легендарни Бил Шенкли (менаџер у периоду од 1959-1974.) Његова изјава да фудбал није питање живота и смрти већ је и много важнији и много више од тога и данас се често помиње као оличење фудбалског фанатизма. У његову част, испред главног улаза на стадион и даље стоји стара челична капија на којој је 1982. (након његове смрти) постављен натпис "You`ll never walk alone".
user posted image
На изласку из тунела противнички играчи налећу на таблу (постављена почетком седамдесетих) са натписом "This is Anfiled". То је опомена свима да их на терену чека пакао, јер након те табле играчи се срећу лице у лице са паклом КОПА.
user posted image
Од првог до последњег минута ту се нешто дешава. Згужвана маса таласа се непрестано а од хука са копа, противничким играчима се леди крв у жилама. Током педесетих, шездесетих и седамдесетих КОП је увек био крцат (02.02.1952. ФА куп четврта руна протим Вулвса 61905 гледалаца). Навијало се из свег гласа, аплаузом су испраћани гости што је оличење праве страсти и фудбалске културе. Колико је само победа извојевано захваљујући хуку са трибина. У току сваке утакмице у просеку 25-30 навијача је изнето са копа са сломљеним рукама, ногама или због губитка свести под притиском масе. Пошто није било шансе да медицинско особље, редари или полиција, уђу на трибину због гужве, повређена особа би на рукама навијача била спуштена до терена где би му била указана помоћ. На копу је владао склад између реда и општег хаоса. То је била трибина где је часно било стајати и навијати, али и трибина са које се због непрестаног таласања није могло нормално пратити збивање на терену. Копити су у то време говорили како се најбезбедније осећају на самом копу, али им у исто време није било јасно како никад није било озбиљније повређених или настрадалих под притисцима масе. Ипак 1966. године у Купу шампиона против Ајакса више од 200 навијача је изнето са копа због повреда (31 је задржан на лечењу). "Роњење кроз масу" био је израз који се често везивао за коп током седамдесетих и осамдесетих. Стадиони се због безбедности постепено преуређују, постављају се столице и смањује се капацитет. На копу је био смањен број само шипки. Након шефилдске трагедије током целе недеље хиљаде шалова, застава, порука, венаца, букета цвећа, не само Ливерпулових навијача прекриле су цео коп и цео терен Ефнилда. Копија Шенклијеве капије постављена је у меморијалном дворишту Холзброу парка у Шефилду у знак сећања на погинуле навијача. Због те несреће као и због припрема стадиона за Европско првенство 1996. Енфилд је морао да претрпи значајне промене, што је уједно значило да правог копа више неће бити. У последњој сезони пре постављања столица коп је могао да прими "свега" 16480 навијача. 30.04.1994. коп је последњи пут био трибина без столица. "Становници" копа нису могли да се помире са чињеницом да више никад неће бити таласа и гужве. Више од 10000 навијача потписало је петицију против постављања седишта "No Kop Seats". Коп је имао своју душу, културу и некакав специфичан шмек какав ниједна друга трибина на свету није имала. Копити су знали да ће коп изгубити све чари и сву културу постављањем столица и уклањањем шипки. Навијачи су долазили сваки дан и бдели над трибином и "чували свој коп". Гери Медсен је дошао да последњи пут предводи хоп навијача против Норич Ситија. Коп је свих 90 минута певао "You`ll never walk alone". Нико није био свестан да је Ливерпул тог дана изгубио од канаринаца са 1:0. Дан после текме коп је поново био пун на тзв. опроштајном концерту (Gerry and Peacemaker, The Searchers и Merseybeats). Навијачи су дошли да се још једном увере да су најлепши дани копа завршени. Наредних дана стотине навијала долазило је на коп са чекићима како би за успомену одвалили део трибине. Неки су чак носили кућама и шипке на којима су провели најлепше тренутке. Други су се потписивали у старом WC-у испод трибине, док су екипе једноставно долазиле по "своје" шипке и сатима шириле шалове певајући "You`ll never walk alone". "Goodnight and Godbless" - писало је испред улаза на коп.
user posted image
Данас коп има сасвим другачији изглед. Лепо је дизајниран, са великим засеченим претходником и кровом који покрива целу трибину. Испред су бројне продавнице, затим клупски шоп у које се годишње прода више од 16000 дресова. Енфилд је једини стадион у Британији који има свој McDonalds (9000 чизбургера се прода у просеку на свакој утакмици) на месту где је пре био један од улаза на коп. На сваку Ливерпулову утакмицу дође у просеку 110 аутобуса са навијачима "црвених" широм острва који чине 22% пуног стадиона. Занимљиво за Енфилд је и то да су седишта на стадиону подељена на секторе од којех је сваки у другој боји, пошто је то била идеја менаџера Боба Пејслија који није желео да се црвени дресови копаша стопе са црвеним столицама. На зиду стадиона стоји мермерна табла на којој су златним словима уклесана имена 96 настрадалих на Хилзброу. Запаљена је и вечна бакља испред које се сваки посетилац заустави и у тишини исчита спомен плочу, положи шал, заставицу, поруку или цвет у част настрадалима.
user posted image
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk