

Prijavite se ili ako nemate nalog registrujte se.
Prikaži opcije


Kako je ovaj havarija sada već iza nas a kada se sve dogodilo već sam se bio pomirio (divi brate pluskvamperfekat) sa time da je sve otišlo nepovrat, počeo sam da razmišljam o nastavku priče koju je ovaj blog započeo, vratima koje mi je otvorio, i uopšte o pravcu u kome sve to ide.
Činjenica je da je ovaj blog trenutno čitaniji nego što je ikad bio ali nasuprot tome nisam siguran da li zaista želim da nastavim sa pisanjem (u ovoj formi). Hajde da pokušam da vam objasnim kako stvari stoje i kako su krenule.
Pričam o poslednjem redizajnu i odlukama kojih je on izrod. Naime odlučio sam se na ovakvu postavku bloga koja bi me naterala da pišem tekstove koji imaju svi manje-više istu formu, koji su ozbiljniji i na kraju da nateram sebe da ne pišem makar šta. Svaki tekst mora imati uvod koji je rezervisan za home page i listing tekstova, potom tekst ide dalje, a to zahteva određeni nivo organizacije i samokontrole. Ne mogu da postavim neke nasumične misli i blurbove koji mi se motaju po glavi i pretpostavljam da mi to najviše smeta. Kada sam prvi put pomislio da napravim blog to je upravo bio razlog – hteo sam da imam mesto na kome ću moći da kenjam bez ustručavanja. Plain and simple. Dnevnik eklektika je postao nešto sasvim suprotno, ali uvrnutom igrom slučaja ono što je on danas iz moje perspektive uopšte nije loše.
Dakle ono što pokušavam da kažem je da pokušavam da preispitam svoje motive i želje, i na kraju sposobnosti da nastavim sa ovom formom kakvu dnevnik ima sada.
Najviše mi smeta to što imam jako malo vremena za pisanje, dešava mi se da tekstove pišem po par dana (što i nije neki problem), ali što je najgore pišem ih zato što se nateram da ih napišem.
Ono što je definitivno je to da će se desiti nešto. Takođe je definitivno još uvek ne znam šta je to nešto. Definitivno je i to da će sve napisano do sada na dnevniku ostati dostupno i arhivirano. Definitivno je i to da i posle dve godine blogovanja nisam naučio slepo kucanje i da mi je wpm očajan, što doprinosi mojoj muci oko vremena za pisanje.
Na kraju samo da se zahvalim Goranu iz Host011 (bluesman na DPT) na angažovanosti oko restauracije servera, nadam se samo da će čovek naći i malo vremena za spavanje pošto neverujem da ga je imao mnogo u poslednjih par dana. Živeli!


Predeo koji stvaraju tamno zeleno plodno polje ispod grada i gole padine brda oko njega, postalju brzo coveku blizak i prisan. Pa ipak, i oku i duhu treba vremena da se potpuno objasni i do kraja srodi sa njim. Pod suncevom svetloscu to polje, bogato vlagom i rodom, prijatno je oku kao blagodat zemlje i delo covekovih ruku, a ljubicasto-rumene padine, u cijim se prevojima srvene krovovi zbijenih sela, imaju boju tkanja na zenskim precagama i zarudelih jabuka na dobrom septembarskom suncu. Sve izgleda jasno i dokucivo.
Ali cim sunce zadje za planinske lance na drugoj strani jezera, taj predeo menja lice, postaje odjednom necitak i zagonetan, i potreban je nov napor da se njegov tihi govor uhvati i razume. I kad ga potpuno prekriju noc i tisina (a noc je ovde zaista noc i tisina prava tisina!), ja jos dugo, u razgovoru sa njima, trazim objasnjenja o postanju i zivotu svakog obradjenog parceta zemlje i svakog kutka ljudskih naselja.
Cudno je kako u ovom predelu tisine, po vecitom zakonu suprotnosti, zive bujnim zivotom zvuk i melodija. U camcu, daleko na jezeru, neko mora posve tiho da peva nesto priguseno i nerazumljivo. Do mene dopire slutnja melodije; vise razmisljam o njoj nego sto je cujem a ipak je stalno u meni, i u san je ponesem, i posle budjenja je nalazim.
Ovde melodije stare i nestaju, ali ne umiru; ne radjaju se, nego vaskrsavaju.
Ivo Andric

Dragan Varagic Web Log - 02.02.2007, 16:03:41




Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.