Cena akcija predstavlja najvažniji parametar poslovanja jednog akcionarskog društva i u razvijenim tržišnim ekonomijama ona predstavlja odraz uspešnosti poslovanja kompanije. S druge strane, cena akcije je bazični pokazatelj i za investitore koji na osnovu cene određuju opravdanost svog ulaganja i buduće investicione odluke.
Kako će investitori postupati na finansijskom tržištu zavisi upravo od kretanja cena akcija u poređenju sa njenom pravom odnosno unutrašnjom vrednošću. Ako je procenjena vrednost akcije iznad njene tržišne cene, racionalan investitor će se odlučiti za kupovinu akcija. Ako je procenjena vrednost ispod tržišne cene, akciju bi trebalo prodati pre nego što njena cena padne. Unutrašnja odnosno stvarna vrednost obične akcije jednaka je sadašnjoj vrednosti svih prihoda (bilo da su u pitanju metodi koji uzimaju u obzir dividende, tokove sredstava ili zarade) koji se očekuju od nje u budućnosti.
Ovaj proces kupovine i prodaje određuje tržišnu cenu akcija. Podcenjene akcije su predmet kupovine sve dok ne dostignu nivo svoje stvarne vrednosti. Suprotno, precenjene akcije se prodaju, što dovodi do pada njihove cene. Na perfektnom finansijskom tržištu, cene su uvek identične vrednosti kao rezultat pritiska naloga kupovine, s jedne strane, i prodaje sa druge strane. Međutim, kako perfektno tržište postoji samo u teoriji, vrednost akcija se kontinuirano menja kako se dolazi do novih informacija o poslovanju kompanije i promeni faktora koji su u direktnoj ili indirektnoj vezi sa poslovanjem firme. Ovi faktori koji određuju buduću cenu akcija predmet su obrade brojnih analiza. Grubo posmatrano, mogu se izdvojiti dva pristupa: fundamentalna i tehnička analiza.
Fundamentalna analiza promene cena akcija na finansijskom tržištu objašnjava pod dejstvom faktora koji dolaze iz okruženja preduzeća (političkog, ekonomskog, pravnog… ). Jedna od najranijih postavki fundamentalne analize kretanja cena akcija jeste klasična teorija koja u centar pažnje stavlja zarade koje ostvaruju kompanije. Po ovoj teoriji, bilo koja promena u faktorima koja može uticati na promenu zarade određenog sektora ili kompanije uticaće na cene akcija koje će doživeti promenu i pre nego što se očekivane promene u zaradama i dividendama dese.
Čekanje da se zarade i ostvare predstavlja i suviše sporu reakciju investitora koji želi da maksimizira profit. Drugi pravac fundamentalne analize, koji se u velikoj meri zasniva na psihološkim faktorima, jeste teorija poverenja. Kretanje cena akcija, po ovoj teoriji, određuju pad ili rast poverenja koje investitori imaju prema budućim kretanjima cena akcija, zarada i dividendi. Ako dovoljan broj investitora ima optimističan odnos u vezi sa fundamentalnim uslovima ili u pogledu budućnosti neke individualne kompanije, odlučiće se za kupovinu akcija.
U suprotnoj situaciji, kada je raspoloženje investitora prema nekoj kompaniji pesimistično, oni će zauzimati kratku poziciju prodajući akcije bez obzira na nivo fundamentalnih pokazatelja tih kompanija. Teorija poverenja može izgledati kao podvarijanta klasične teorije ali je njena suština u psihološkom pristupu pre nego u primeni kvantitativnih podataka. Glavna prednost ove teorije nad klasičnim pristupom jeste njeno objašnjenje brojnih spekulacija na tržištu koje klasična teorija nije u stanju da objasni.
I dok pristalice fundamentalne analize stavljaju u centar pažnje uticaje iz političkog i ekonomskog okruženja i psihološke faktore koji kreiraju ponašanje investitora, tehnički analitičari smatraju da se cene menjanju pod presudnim uticajem promena na samom tržištu. Štaviše, ponašanja učesnika u budućnosti izvode se iz njihovog ponašanja u prošlosti. Tehnički analitičari proučavaju samo tržišnu cenu jer se u njoj na kraju odražavaju promene svih fundamentalnih faktora. Dodajući ovoj premisi i postavku da se tržište kreće u naizmeničnim trendovima, ovi analitičari smatraju da je budućnost u stvari puko ponavljanje prošlosti.
Nenad Gujaničić
* tekst je prvobitno objavljen u Ekonomist magazinu