Prijavite se ili ako nemate nalog registrujte se.
Prikaži opcije
Kad razmišljam o fenomenu gluhoslijepih osoba, nekako mi se uvijek u glavi pojavljuje ime i prezime Helen Keller kao živog dokaza da gluhe ili slijepe osobe, a posebice osobe s oba hendikepa nisu ili ne smiju biti ničim zakinute. Helen Keller je, zahvaljujući mukotrpnom radu Anne Sullivan i drugih ljudi koji su se trudili ne samo progovorila, nego zahvaljujući vlastitom radu završila fakultet, postala istaknuta intelektualka, spisateljica i aktivistica i na taj način zauvijek obilježila povijest. No, sad zastanite na trenutak i probajte zamisliti život bez osjetila vida, sluha, njuha i okusa, samo s osjetilom dodira. Mislite li da netko s tako teškim hendikepom može ne samo progovoriti, nego doći do razine da se samostalno uzdržava i to u društvu koje tada još nije bilo osviješeno primjerom Helen Keller?
Ako mislite da je bilo teško raditi s Helen Keller…
Ragnhild Tollefsen Kåta rodila se u svibnju 1873. u pokrajini Vestre Slidre u Norveškoj. U dobi u tri godine, najvjerojatnije kao trajnu posljedicu šarlaha, izgubila je osjetila vida, sluha, njuha i okusa. U dobi od 14 godina upoznao ju je norveški učitelj i autor Harvald Bergh i napisao vatreni članak o njenoj sudbini u jednim većim novinama. Članak je srećom upao u oči Larsa Havstada, koji je i sam kao gluha osoba bio pionir podučavanja gluhih osoba u Norveškoj. Na Havstadovu preporuku Harvald Bergh se obratio Eliasu Hofgaardu, voditelju hamarskog Instututa za gluhe osobe, koji je pristao preuzeti Ragnhild, čije je školovanje pristala platiti država.
No, podučavanje Ragnhild Kåta pokazalo se kao težak izazov, budući da je mlada djevojka bila vrlo sumnjičava prema strancima i nije trpila dodire, a s vremena na vrijeme znala je čak i gristi, vrištati i grepsti. No, nepokoleban njenim ponašanjem Hofgaard je uspio smiriti djevojku i priviknuti je na prvenstveno svoju, kasnije i tuđu prisutnost. No, kad je odlučio naučiti Ragnhild govoriti, metodom koju je primjenjivao samo na najdarovitijim gluhim učenicima, mnogi su bili iznenađeni. Misao vodilja bila je ideja da bi gluhoslijepo dijete imalo puno više koristi od toga da nauči govoriti, nego korištenja jezika gluhih, to jest prstiju. Za razliku od Anne Sullivan i Helen Keller, Hofgaard je Ragnhild prvo naučio izgovarati slova, potom više slova u slogove, da bi ju na kraju naučio izgovarati komplicirane kombinacije slova bez davanja značenja. Ono što se do tog trenutka činilo kao višednevna komplicirana igra dodirivanje predmeta i izgovaranja kombinacija glasova, odjednom su postale norveške riječi: ur (sat), fot (stopalo) i bord (stol). Jednom kad je Ragnhildin mentalni sklop počeo povezivati predmete i pojave i s izgovorenim riječima, njenom interesu odjednom više nije bilo kraja. Kroz kratko vrijeme naučila je razumijevati druge ljude smještanjem ruke na njihove usne te pisati i čitati Brailleovo pismo. Njen i Hofgaardov uspijeh zaintrigirao je tada desetgodišnju Helen Keller koja ju je imala prilike i upoznati.
Život za vrijeme i nakon školovanja…
Tijekom školovanja Ragnhild se izvještila u vezenju, pletenju i tkanju, tako da su njeni radovi 1891. bili pohvaljeni na izložbi u Skienu, a svojom vještinom je i kasnije u životu uspijevala zaraditi dovoljno novaca kako bi se sama uzdržavala. Školu je završila 1897. godine sa znanjima i vještinama kakva su imala i prosječna talentirana gluha djeca s prisutnim osjetom vida, što se prije toga uglavnom smatralo nemogućim. No, napuštanje škole dovelo je nažalost do stagnacije u razvoju njenih sposobnosti, pa je Hofgaard uspio srediti da se Ragnhild vrati u školu gdje je ostala do kraja 1900. godine. Dok je živjela u školi, umro joj je otac, tako da se nakon napuštanja škole vratila živjeti s majkom gdje ju je Hofgaard posjećivao sve dok 1904. godine se nije stradao u biciklističkog nesreći koja mu je onemogućila putovanja. Dvije godine kasnije je i umro. Nakon smrti majke, živjela je s jednom od sestara, a posljednjih deset godina života samostalno u Hamaru. Umrla je 1947. godine pokošena bronhitisom. Ljudi koji su je poznavali opisivali su je kao uvijek nasmijanu i razgovorljivu osobu, vrlo duhovitu i nesalomljive vjere u Boga. Nažalost, nisam uspio naći niti jednu njenu fotografiju kojom bih potkrijepio ovaj tekst.
Što me nagnalo da napišem ovaj tekst?
Jutros sam imao prilike gledati prilog o udruzi gluhoslijepih osoba Dodir i njihovom trudu u promoviranju problematike gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj. Pogledavši prilog, nešto mi nije dalo mira da ne pročačkam po životu Helen Keller i nađem ovaj divan, manje poznat, primjer osobe koja se unatoč izglednim hendikepima uspjela izboriti za svoje mjesto pod suncem. Ova priča, kao i priča Helen Keller ili još manje poznat i još stariji slučaj Laure Bridgman dokazuju kako uz malo uloženog rada i truda gluhoslijepe osobe mogu i svojim trudom postići neočekivane rezultate. U ondašnje vrijeme, ovakvi slučajevi su pobuđivali veliku pažnju, no u današnjem društvu problematika gluhoslijepih je prepoznata i marginalizirana, tako da se samo puštanjem glasa u javnost i prezentiranjem osobama bez hendikepa može opet skrenuti pažnja da ti ljudi nisu hendikepirane osobe, već osobe koje su uz malo rada s njima, u stanju postići nevjerojatne i neočekivane rezultate i uključiti se u gotovo sve segmente modernog života. Naučiti jezik gluhih i naučiti komunicirati s tim ljudima smatram da nije dovoljno, već smatram da je potrebno uložiti trud kako bi se upoznali, komunicirati i raditi s njima, ne na njihovoj integraciji u svijet nehendikepiranih osoba već na izgradnji stava (vlastitog i njihovog) kako imaju jednako pravo kao i mi sami osjetiti što život u punom smislu znači. Jer, kako je Helen Keller do sedme godine naučila sama svoju obitelj šezdesetak znakova komunikacije, tako i mi, ne iz njihova primjera, nego od njih samih vjerujem da imamo koješta za naučiti.
© Bez!Komentara - sadržaj je originalno objavljen na autorovim stranicama.
Povezani članci na Bez ! Komentara:
Odlučili smo se na sitne izmene na http://www.broker.co.yu/ koje bi mogle da dovedu u zabunu posetioce pa želim da ih u par rečenica obrazložim.
Naime, tabele koje pokazuju hartije koje su imale najveći rast cene, pad cene i najveću vrednost trgovanja, posle napravljenih izmena pokazuju ovu statistiku samo za hartije koje čine index BELEXline.
U poslednje vreme svedoci smo uključenja akcija velikog broja kompanija na vanberzansko tržište koje su prvih dana trgovanja imale velike fluktuacije i samim tim kreirale pomenute statistike. Obzirom da ove hartije uglavnom nisu interesantne širem krugu investitora odlučili smo se da ih eliminišemo iz ovih tabela na naslovnoj strani sajta.
Stranicu sa svim hartijama kojima se trgovalo možete i dalje naći prateći link “Sva trgovanja” ispod ovih tabela.
Druga promena je vezana za novi način kreiranja linkova prema stranicama sa vlasničkom strukturom na sajtu Centralnog registra. Obzirom da se linkovi kriptuju tako da se ključ menja na svakih nekoliko minuta praktično je nemoguće ove linkove održati “živim”. Iz ovog razloga linkovi ka stranicama Centralnog registra su obrisani.
I tako prošle nedelje moj suprug, gospodin čovek, sedne da popije piće u restoranu Pietro dell’ Oro u Beogradu, jer mu je taman ostalo toliko vremena pre nekakvog prijema u Ambasadi Mađarske. I, hoteći da sedne za sto, prođe kraj stolice koja je bila oštećena i krrrrrk, zakači pantalone od odela i pocepa ih.
Blažena u neznanju, primam poziv iz Beograda: koliko je koštalo ovo moje odelo? Izgovorim ja cifru kao iz topa, iako je kupljeno pre dve godine. Zašto iz topa? Zato što je koštalo kao da je tkano od zlata i zato što ja iz nekog debilnog razloga pamtim takve stvari!
Elem, restoran mu danas plati novo odelo, u istoj radnji u kojoj je kupljeno ono pocepano, u ceni koja preračunata u evre manje-više odgovara onoj od pre dve godine!
E, pa ako to nije slika i prilika nove svetske Srbije ili Srbije po meri sveta, ja onda stvarno ne znam šta je. Svaka im čast. Čovek bi ovde uvek pre očekivao batine, a ne promptnu kompenzaciju.
Proteklog vikenda, na Adi se održao Belgrade Sport Fest, a sa njime i tradicionalni Bungee Cup. Kao i prethodnih godina podeljeno je 50ak besplatnih skokova, sve u svemu, savrsena kombinacija za jedno potpuno novo, dugo iščekivano iskustvo. Dan D je bio petak, a i bez skoka je protekao fenomenalno, jer sam probao još dva nova sporta.
Penjanje na veštačku stenu me je oduševilo, ali i iznenadilo svojom težinom, jer za nekoliko uzastopnih penjanja stvarno treba mnooogo snage. Preporuka svakome koji se nađe u blizini ove stene na Adi, jer jedno penjanje kosta samo 100din.
Otvoreni trening američkog fubala sa Vukovima je bila odlična prilika da upoznam ovaj sport iz prve ruke, shvatim koliko je teško pravilno baciti onu duguljastu loptu, i još teže je uhvatiti kada je baca neki pro. Masnice od probijanja nisu izostale, ali doživljaj je definitivno bio vredan toga.
I na kraju, letenje. Neki bi rekli padanje, ali to su ipak pesimisti, jel tako? Bandži je potpuno iracionalno iskustvo koje stvarno treba probati, jer nema još mnogo situacija gde se može skočiti sa nekoliko desetina (ili par stotina) metara, a opet se osećati potpuno sigurno. Par dana pre toga pogledao sam i Goldeneye, gde mr. Bond skače sa brane visoke 220m, posle čega beogradskih 55m izgleda bezazleno. Ipak senzacija visinom nije izostala, ali u onom pozitivnom smislu. Što reče ortak koji je skakao pre mene: ’**** ****, odande se i Smederevo vidi’ 
Izmontirao sam mali klip, možete ga pogledati na youtubu, ili u mnogo boljem kvalitetu ovde.
Najveće iznenađenje je ipak bio poziv posle 2 dana, i obaveštenje da sam osvojio treće mesto na Bungee Cupu, i nagradu u vidu dvomesečnog kursa jedrenja u MSC-u. Kurs je doduše teoretski, ali doplata za praktičnih 7 dana krstarenja je 250e (ukupna cena je 700e), tako da ću pokušati to da ubacim u letnji raspored. Još uvek ne vidim sebe u ulozi skipera, mada, ko zna. Uvek sam bio slab na sve što uključuje more i sunce.
Moram da bacim i malo hejta na organizatore Bungee Cupa, mislim da su u pitanju ljudi iz Beogradske kulturne mreže. Na sajtu je od početka pisalo da je kurs jedrenja druga nagrada, a Ipod treća. Mene su ipak pokusali da ubede da je to bila greška na sajtu, mada to ipak deluje previše naivno. Međutim, ovakav ishod mi više odgovara, a i da nije tako, u zadnje vreme počinjem da verujem u sudbinu…
Arrrr…
Jutros sam ponovno gostovao u radio emisiji prvog programa hrvatskog radija “U mreži prvog” urednice Marije Gerbec Njavro. Tema emisije je bila “Ismijavanje političara na internetu”, a ja sam bio upitan nekoliko pitanja o utjecaju bloga i blogera na politički život zemlje, osobito na utjecaj ovog sitea, odnosno Pollitika.com-a, te sam komentirao cijelu priču oko jubito-a i Ivice Kirina.
Isječak u kojem govorim možete downloadati ovdje, a cijelu emisiju možete skinuti s web stranica HRTa.
Kako vi doživljavate tu cijeli priču i aferu i što bi bio ispravni potez ministra Kirina ili njegovog masterminda Sanadera? Kako se oni trebaju postaviti na sve to skupa?
Misao dana:
George is a radio announcer, and when he walks under a bridge… you can’t hear him talk.
Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.
