Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Jučer sam opet imao prilike čitati o tome kako su klinci kamenovali prigradski vlak u kojem je jedna putnica lakše ozlijeđena kada je kroz prozor uletio kamen i pogodio je u arkadu. Naravno, razbijanje arkade uzrokuje obilno krvarenje po licu i ozljeda izgleda strašnije nego što uistinu jest, no kad bi se netko od tih klinaca provezao vlakom koji bi bio napadnut kamenjem mislim da mu ne bi nikad više palo na pamet kamenovati vlak. Nažalost, kamenovanju vlakova sam, iako se relativno rijetko vozim u njima svjedočio čak dva puta, od toga sam u jednom čak i stradao, te mislim da imam svako pravo biti ogorčen, kada čujem da je nekome to opet palo na pamet.

Slučajevi kojima sam svjedočio…

Prvo kamenovanje doživio sam u prepunom vlaku doživio sam pred četiri-pet godina ljeti kad sam se vraćao iz Varaždina, a koji je vozio iz Budimpešte. Kako nije bilo mjesta u kupeima, a radilo se o poprilično dugoj vožnji neki su putnici sjedili na podu hodnika, dok su neki, poput mene stajali u blizini prozora. Iako je bio početak lipnja, vani nije bilo pretjerano vruće, tako da su prozori bili zatvoreni. Vlak se nalazio negdje između Podsuseda i Zaprešića, kada je kamenčina veličine cigle probila debelo vagonsko staklo (ojačano metalnom mrežicom), odbila se od vrata kupea petanest centimetara od glave kolege FER-ovca koji je sjedio dolje i pogodila me ravno u mjehur. Ja sam se srušio na pod u bolovima, a negdje kroz maglu sam čuo da djevojka tog kolege zove Hitnu i vrišti kako je sve prepuno krvi. Naravno, Hitna i policija su došle vrlo brzo, ustanovilo se da sam ja jedini stradali, iako je na prepunom vlaku polupano barem deset prozora. Hitna me odvezla u Traumatološku, gdje se ustanovilo da nemam nikakvih ozbiljnih ozljeda osim natečenog mjehura, tako da sam idućih dva mjeseca suviše revno obavljao malu nuždu. No šalu na stranu, zamislite da je kamen bačen samo trenutak prije i da se nije odbio od vrata kupea, već da je mog kolegu s faksa ubio na licu mjesta samo 5 centimetara od glave njegove djevojke? Ili recimo da je pogodio njegovu djevojku u glavu koja je na podu sjedila odmah do njega? Ili ne daj Bože da sam ja sjedio na podu pa se odbijeni kamen zabio u moju glavu i na mjestu me ubio?

Razmišljaju li ti klinci da mogu ubiti nekoga u tom vlaku bacajući kamenje?!

Nisam siguran, budući da sam svjedočio još jednom incidentu…

Prije dvije godine sam se vozio u smjeru Zaprešića s Glavnog kolodvora u Zagrebu i na predjelu između stanica Vrapče i Gajnice neki nepoznati klinci opet su kamenovali vlak. Nedovoljno snažno bačen kamen je udario i u naš prozor, srećom samo se odbivši no dvoja kola ispred mene jedan je kamen uspio probiti staklo i pogoditi jednu studenticu u prsa. Od iznenadnog udara djevojka je upala u stanje šoka, tako da je, nakon što je vlak stao u Gajnicama, opet morala intervenirati Hitna, uz naravno već tradicionalnu policiju. Ne znam kako je sve skupa završilo, no moram priznati da se ne osjećam baš najbolje ulazeći u vlakove.

Nedavno sam također imao priliku čitati kako su klinci na pruzi prema Rijeci kamenom izbili strojovođi oko, no čak i sa teškom ozljedom glave lik je dovezao vlak do Rijeke. A opet, klinci, nakon što bace kamenje se razbježe svojim kućama, a kako se vlak brzo kreće, malo je vjerojatno da itko od putnika jasno zamijeti osobu koja je bacila kamen, tako da ovakvi slučajevi, čak i kad bi završili, ne daj Bože, ubojstvom, vrlo vjerojatno bi prošli nekaženjeno. Ali opet, kad govorim o ubojstvu, zar je potrebno nekoga ubiti da roditeljima te djece ili klincima neke stvari prosiknu?!

© Bez!Komentara - sadržaj je originalno objavljen na autorovim stranicama.

Povezani članci na Bez ! Komentara:

• No related posts

Jučerašnji praznik rada sam provela radno, do 19h. Javljala sam se na pozive i davala savete pacijentima. Ekipe Zavoda za HMP Novog Sada su u toku tih 12 sati imale 70 intervencija. Neradnim danima, vikendom, je obično broj intervencija u toku dana oko 60, a ovih 10 više su bili uglavnom u vezi prazničnih aktivnosti(pripreme roštilja uz aperitiv pre jela a posle toga umorni izletnici su počeli

U toku aprila sam koristila deo godišnjeg odmora i malo se odmorila. Uskršnji praznici su bili posvećeni rešavanju loših ocena u školi i puberteskog inata mog sina. Suprug i ja smo zajednički tražili način da mu pomognemo u tim kritičnim " magarećim " godinama, te da popravi kvalitet svog života i podstaknemo ga da popravi uspeh u školi. Srećom, drugih problema za sada nemamo; ne uzima alkohol,

Po izboru sajta Say no to crack:

Ostatak ovde.

I hate the way you talk to me, and the way you cut your hair. I hate the way you drive my car. I hate it when you stare. I hate your big dumb combat boots, and the way you read my mind. I hate you so much it makes me sick; it even makes me rhyme. I hate it, I hate the way you’re always right. I hate it when you lie. I hate it when you make me laugh, even worse when you make me cry. I hate it that you’re not around, and the fact that you didn’t call. But mostly I hate the way I don’t hate you. Not even close, not even a little bit, not even at all.

- Julia Stiles in 10 Things I Hate About You

Dugo godina sam koristio još uvek popularan ACDSee, još od prve 32bitne verzije pa sve do pre godinu dana. Razlog za prelazak na drugi program je glomaznost ACDSee-a, počeli su da ubacuju potpuno nepotrebne pluginove i dodatke da bi opravdali cenu i izlazak uvek sveže i nakićenije verzije programa. Manji je problem što je postajao glomazan i što nije bio free. Ali su krenuli kao i Ahead (Nero), sa nabudživanjem aplikacije koja na kraju gubi svoj osnovni cilj pregledanje i sitno editovanje fotografija.

Zato sam od sada na malenom Fast Stone Image Viewer-u koji je težak svega 3.5MB. Može da se skine i kao instalacijoni fajl ali i kao portable aplikacija (skinete zip fajl, otpakujete ga i aplikacija je ready to use). Besplatan je, brz je i odlično se snalazi u lokalnim mrežama.

On je browser, konverter i editor slika. Ima user frendly komande kao klik skroll-a miša i program se gasi, to isto je moguće sa ESC-om, a iz krupnog pregleda jedne slike se ENTEROM ulazi u browser. Dok gledate sliku u full screen modu i kada mišem odete u levi ugao ekrana pojavljju se opcije za obradu slike, uklanjanje crvenila očiju, resize, crop, brightness/contrast itd… Kada se ode u desni ugao mišem pojavljuje se panel sa informacijama o slici, s kojim je fotoaparatom fotografisana, rezolucija, datum itd. Kada se ode gore, otvara se mali horizontalan browser za brz pregled sadržaja tog foldera.

Trenutna aktuelna verzija je 3.2 a možete je preuzeti sa oficijlanog sajta u sekciji download.

Slučаjno sаm nаlеtеo nа vidеo fаjl koji prikаzujе gomilu zеmаljskih objеkаtа nаprаvljеnih rukom čovеkа kаo dokаz dа su nаs posеtili vаnzеmаljci... Čаk i ćirilični nаtpis "TITO" u srеd Bеogrаdа kаo krunski dokаz nа krаju... Sudеći po komеntаrimа, prvа slikа u Amеrici jе nаpuštеni hipi fеstivаl, ono u Bugаrskoj jе аrhitеktonski isplаnirаn spomеnik urаđеn po mеdаlji zа hrаbrost (vidi sе dа izglеdа kаo

Evo danas je 1. maj, dan kada svet obeležava nekakav uspeh radnika u borbi za svoja prava koji je neko, nekada uspeo da ostvari. U osvešćenom (da ne kažem "opasuljenom") delu sveta neka nova radnička klasa pokušava kroz proteste i demonstracije pokušava da ukaže na svoj trenutni položaj i socijalni trenutak.

Ali njih nema ko da čuje, globalizovan kapital teži efikasnijoj samooplodnji gde nema mesta za kojekakva prva zaposlenih koja bi samo delovala usporavanjem točka obrta kapitala. Na drugoj strani, kod nas tek par sindikalnih okupljanja, železničarski "štrajkić" i "šetnji" čije učesnike većina "prvomajaca" smatra pomalo blesavim i prolazi pored njih u čudu. Većina se ipak odlučila za tradicionalno besomučno, i da tako kažem bezrazložnog - ničim izazvanog, izjedanja "roštilj-mesišta" u prirodi. Jutros, samo ih gledam, "izletnici" se prosto utrkuju ko će više " 'leba i uz 'leba" da ponese, ne bi li utolili nadolazeću "glad".

Možda bi bolje bilo da zastanu na trenutak i zamisle se, nad sobom i svojim životima. Odlazeća, tehnička vlada koja nikako da ode, pre izvesnog vremena pomerila je starosnu granicu za odlazak u penziju na 65 godina života. U tom trenutku to kod nas nikom nije zasmetalo, ili bar većini, a to je upravo bio razlog što je jedan broj nemaca izašao danas na ulice i pokušao da ukaže na činjenicu s obzirom na životni vek, velika većina ni ne uspe da "uživa" u penziji.

A činjenice su surove, prosečan životni vek u ovim krajevima je između 65 i 70 godina, pa ako se u penziju ode između 60 i 65 godine, veoma malo vremena ostane za zasluženo "uživanje u polodovima rada". Jednostavno i maksimalno prosto rečeno, pa možda i pomalo surovo, sa radnog mesta direktno se ide na večni počinak. Pa kad se malo zamisliš i nismo tako daleko od Matrixa, samo što se u ovom slučaju služi nekoj drugoj vrsti mašina-upravljača.

Takođe ne propustite:

Redosled predavanja nije precizno utvrđen, ali to nije razlog da odlažemo predstavljanje predavača. Ovaj serijal od četiri teksta svečano otvaram kratkom pričom o Miloju Sekuliću. Ljudima koji prate domaću IT i novinarsku scenu, njegovo ime ne može biti nepoznato. Moj konktakt sa njim počinje u e magazinu, a nastavlja se po raznim konferencijama ;) Deo njegove biografije, koju možete naći na sajtu agencije McCann-Erickson PR, kaže: “U januaru 2004. Internet klub mu je dodelio priznanje Internet domaćin ocenivši da je u protekloj godini dao najveći doprinos popularizaciji primene interneta u Srbiji. U decembru 2006. Društvo Srbije za odnose sa javnošću dodelilo mu je pohvalu za doprinos promociji struke. Suosnivač je IT&internet konsalting agencije VEZA. Ra­dio je u Sek­to­ru za ino-po­slo­ve i mar­ke­ting CIP-a. Paralelno sa tim, tokom bo­ga­te no­vi­nar­ske ka­ri­je­re u ma­ga­zi­ni­ma Eks­klu­ziv, Ži­ca, COM i Eko­no­mist svo­jim tek­sto­vi­ma po­pu­la­ri­zu­je pri­me­nu In­ter­ne­ta u po­slo­va­nju i ži­vo­tu. Uče­stvo­vao je u po­kre­ta­nju e ma­ga­zi­na, či­ji je di­rek­tor i glav­ni i od­go­vor­ni ured­nik bio od ju­na 2003. go­di­ne. Od 1. februara 2007. direktor je Sektora za online PR u agenciji McCann-Erickson PR.”

Meni ostaju u sećanju način na koji obrađuje teme kojima se bavi (npr. nezaboravni serijal o odnosu PR-a i novinara u e magazinu) kao i način na koji drži predavanja. Zanimljiva priča o snazi blogosfere nazvana “Kako sam dao veeeeliki intervju?” trebalo bi da nam svima pokaže da pisanje blogova ima određenu težinu… Koju, saznajte u Pančevu 6.5. :)