S ”one’’strane crvenog tepiha
Bio je januar i 2002. godina i 40 stepeni temperatura u kabini šlepera kog sam ustopala u Foč, a koji je putovao ka Podgorici i čiji vozač nije znao podesiti klima uređaj.
Stajali smo četiri sata na granici jer je prevoznik bio sumnjiv carinicima,mnogo više već auto mafija koja je tih godina krstarira bosanskim i crnogorskim drumovima.
Onda kada je temperatura postala nepodnošljiva a moji živci na ivici izašla sam iz kabine i pred crnogorskim carinicima na najružnijem graničnom prelazu na svijetu napravila mini performans koristeći argumente koje obično novinari koriste u takvim situacijama.
Rekla sam im da me kolege već čekaju na TVCG i da će oni biti prva vijest na CG dnevniku, ali i na BBC-u jer me i oni čekaju.
Istina koju ću kasnije otkriti glasi da me čeka desetak žena i jedan muškarac koji je prvog dana treninga pobjegao glavom bez obzira.
Istina je da sam narednih pet dana proklinjala vlastitu lakomislenost i neobuzdanu želju za putovanjima pa makar i u tri lijepe…
A ovo je bilo i gore od toga.
Poziv koji je stigao putem faxa u moju redakciju vukao se danima, sve dok ga ja nisam sčepala i odjurila na BBC trening u ralje neumoljive Marijan Hens.Jedini uspjeh je bio što me je Marijan na kraju zagrlila i poljubila ,a ostalim učesnicama, Crnogorkama, pružila svoju hladnu britansku ruku.
Pet provedenih dana bez želje mojih trening drugarica za druženjem, pet dana u hotelskoj sobi popločanoj ljepkom za miševe, pet dana u gradu u kom do tada nisam imala ni jednog poznanika, pet dana u tri lijepe…
Tad sam obećala sebi da ću sljedeći put prije odlaska bilo gdje razmisliti postoji li i jedan opravdan razlog za moje polijetanje.
Čim sam to sebi obećala, za pet minuta sam stekla crnogorske prijatelje, ušla sam u kafić i jednostavno se upoznala sa ljudima koji su sjedili za prvim stolom.
Pomislila po ko zna koji put kako je život lijep i kako treba neobuzdano jurcati.
Danas u meni nema tog entuzijazma.
Danas ne vjerujem da bih mogla prići nepoznatim ljudima da ih zamolim za cigaretu a pogotovo ne za petodnevno druženje.
Iz ove perspektive sva moja putovanja po balkanskim gudurama mi se čine idealnim, čak i kada sam skoro pa pobjegla od kuće na Romaniju, u selo Babine, nedaleko od Pjenovca.
Ili sa Ivanom u martu 1997. bila tri dana u Beogradu na ulici, čisto onako, došlo nam…
Ova današnja , kanska priča, počela je kao utješna nagrada, nakon što nisam otišla na dva planirana putovanja, poslali su me u Kan.
Postoje stvari za koje mislim da je moguće da se samo meni dese i one za koje mislim da je nemoguće da se meni dese.
Kan 2007. bio je nekako između.
Danas, nakon što sam se vratila ,pitam se koja je smisao tog festivala, mislim sav taj glamur, cirkus…Zvijezde su tu da bi se skrivale od novinara, novinari su tu da bi trčali za zvijezdama koje se od njih skrivaju.Nisam srela tri čovjeka koji su tu zbog filmova ni tri koji su se sa sve peškirima razbaškarili na plaži i okrenuli osunčano dupe Zlatnoj palmi.
Da, Pitt i žena mu izgledaju jednako lijepo kao i na TV-u.Ona je premršava, moja baba bi rekla samo što se ne prekine, ali sve drugo je ok.
Pokušavam u ovom trenutku izmamiti još neku uspomenu na Kan, ali ne ide, pogotovo ne nakon montaže emisije o tom cirkusu.
Radije bih pisala o babama i Babinama .
Toliko poznatih ljudi na jednom mjestu da više ne možeš upratiti koja je zvijezda došla a koja prošla te koja tek treba doći.
Jedno veče dok sam blejala u izlog Dior radnje , doslovno mi se od rame očešao Pedro Almodovar i nikada toga ne bih bila svjesna da raspomamnjena gomila oko mene nije počela vrištati.Već sam pomislila da sam i u Kanu postala popularna pošto mi je u Sarajevu u vrijeme mog odsustva popularnost iznenadno porasla. Neki je skot najtiražnijem dnevnom listu javio da sam opljačkana, pa dok su mi se rodbina i prijatelji od straha ”ispresjecali” oni drugi su likovali.
Ni sama ne znam koliko sam puta po povratku morala odgovarati na pitanja lafo brižnih kolega.
E, kako sam uspješno na tu avanturu kliknula delete, evo sad ću se pokušati sjetiti posljednjeg dana mog boravka, dana premijernog prikazivanja Kusturičinog filma ”Zavet”.
Novinarske projekcije su ujutru u pola devet i nakon dvosatnog spavanja s pomješanim emocijama krenula sam ka filmskoj palati znajući da sve i da pokušam nema šanse da kad kažem odakle sam dobijem intervju od njega, prije će to učiniti za TV Požega ili Leskovac i jedino ga u tome može spriječiti samo nepostojanje tih televizijskih kuća.
Nakon prvih trideset minuta prikazivanja ja sam tonula u slatki omamljujući san,da se razumijemo ne bi mi se to nikada desilo pa sve i da gledam bubašvabe na platnu da nisam bila umorna k’o konj i hronično neispavana.
Budila sam se svako onoliko koliko su trube što ih je Stribor uglazbio jače zatrubile.
A ono što mi je san dozvolio da vidim nije mi se dopalo.
Pogotovo imajući u vidu činjenicu da Emir tamo zaista ima status polubožanstva i da se svjestan toga jako dobro zajebava još tvrdeći da pravi biološke filmove.
Danas, kada se pokušavam sjetiti Kana pitam se je li taj moj san ipak bio malo pomiješan sa zavišću.
Ne zbog toga što pravi filmove kakve hoće i što ga ne zanima kako će oni izgledati i što je kao novopečeni hrišćanin od crkve u filmu napravio mjesto za ispaljivanje raketa (i ja bih isto, ali ja svoju religiju nisam birala, da jesam, u onu izabranu ne bih smjestila minobacač) i ne zbog toga što je kasnije novinarka Politike objavila intervju u kom je orgazmirala nakon svakog njegovog odgovora na njeno inventivno pitanje u stilu : Je l’ da vi uvijek pravite isti film?
Ma ne, samo se pravi , sto bi rekao Đavo iz Andjela.
Ništa mi to ne smeta , svakom svačije što bi opet rekla moja baba, zavist vjerovatno potiče od toga što je mnogo teže o Sarajevu srati iz samog Sarajeva već sa Mokre Gore uz pokroviteljstvo ministra za kapitalne investicije.
Do nedavno je za njega mogla važiti ona ”ne slušaj šta umjetnici govore već gledaj njihovo djelo” danas kada su mu riječi ubjedljivije od djela pitam se je li pukao jednako koliko i njegov novi junak Maradona ili se samo pravi…
Kako sam od Podgorice stigla do Kusturice ???
Možda zato što se rimuje ili zato što pišem sve ovo kao da me neko motkom tjera.
Učili su nas da ne potiskujemo loše emocije već da se s njima suočimo.
Izvezah i ja priču o kanskoj golgoti.
Puškin je pisao dugačka pisma onda kad nije imao vremena za kratka.
Za moj kraći post trebalo je više dara već što ga ja trenutno posjedujem, vremena i strpljenja, ali sam se barem suočila sa traumom.
Nastaviće se…
