Čovjek bi pomislio da će drugi put biti lakše, ili bolje rečeno, jednostavnije - ali nije. Svoj prvi (i zadnji) obrt registrirao sam negdje u proljeće 2002. godine, dakle prije punih pet godina. Tada nisam kretao u posao s nekakvom vizijom niti čvrstom odlukom o tome čime ću se baviti. Jednostavno, otvaranje obrta nametnulo se samo po sebi budući da sam imao dosta poslova na kojima sam redovito fušario, a bilo je uvijek problema s načinom isplate honorara, pa sam se odlučio na otvaranje obrta. Gotovo dvije godine, obrt je bio “posao sa strane”, a zapravo sam radio kao novinar.
Nakon prve dvije godine shvatio sam da takav način rada ne vodi ničemu, jer nigdje nisam davao svoj maksimum, i dao sam otkaz ne bih li se u potpunosti posvetio svojem poslu. Hrabar, ali ipak prilično glup potez, jer niti tada nisam imao jasnu viziju, plan i program kako će se stvari dalje razvijati. Ipak, išlo je nekako. Iako sam bio relativno uspješan, nikada nisam bio posve zadovoljan jer zapravo sve to vrijeme nisam znao što zapravo radim. Naravno, zbog toga je bilo i problema.
Ako me tih pet godina nečemu naučilo, onda je to: ne radi ako ne znaš što radiš. Posao nije samo rad, posao je poslovanje i to je ozbiljna stvar bez obzira na to koliko naš rad bio neozbiljan. Da sam, recimo, komičar, radio bih neozbiljne stvar, ali ako bi mi i posao bio neozbiljan - onda bih bio u ozbiljnim problemima.
Upravo osnivam svoju novu tvrtku. Ovaj put, i prije samog čina osnivanja, znam što ću raditi, zapravo, dio posla već sam odradio. Ok, trebao bih se vratiti na prvu rečenicu. Dakle, kada sam prvi put započinjao posao, bilo je lako - bez imalo razmišljanja otišao sam gdje sam već trebao otići, obavio sve što sam trebao, i drugi dan sam bio pravna osoba i počeo “poslovati”. Kako ide - ide.
Danas potpuno drugačije gledam na cijelu priču. Iako nisam tip koji će prvo raditi na “poslovnom planu” a tek se onda posvetiti poslu, ovaj put cijeloj priči pristupam puno ozbiljnije i opreznije, s određenom sviješću o tome što me očekuje, što trebam napraviti, koji su mi ciljevi i želje, a koje obaveze.
Nakon što sam odredio kojim ću se projektima baviti do kraja godine, i donekle ih razradio, krenuo sam u procjenu troškova. Reći ću vam iskreno, u prvi tren me prilično iznenadilo / uplašilo kako ta procjena izgleda. Ipak, zahvaljujući iskustvima stečenim u svojem prethodnom poslu, ali i popriličnoj vjeri u sebe samoga, ljude s kojima radim i kvalitetu zamišljenih projekata, shvatio sam da su postavljeni ciljevi zapravo prilično realni.
Ono što ljudi često zaboravljaju kako započinju posao, jest da vlastiti posao ne donosi same prednosti, dapače, on prije svega donosi brojne obaveze. Na web.start konferenciji Marko Rakar je predstavio jedan prilično opsežan model kojime procjenjuje cijenu rada i ostale troškovne strane poslovanja. Moj prvi komentar bio je: “Volio bih da sam to čuo prije pet godina”.
Poslovanje je prilično skupa rabota i čovjek tu ne smije imati iluzija. Ono što svakako ne smije činiti jest da propusti naplatiti punu vrijednost svojeg rada uvećanu za sve one troškove koje poslovanje donosi. Moram proiznati, ranije sam često bio prilično nemaran prema obavezama, posebice onima prema državi. Udovoljavao sam sam sebi misleći kako će mi sutra biti lakše podmiriti te obaveze. To sutra može doći, ali ne mora, a ono jučer uvijek će biti teret. Teret kojeg je teško vući zasobom i koji će vas definitivno usporavati na putu naprijed.
Osim obaveza, važna su i očekivanja. Kretati u posao s očekivanjem velike zarade, krivi je motiv. Novac ljude ipak nedovoljno motivira, a i ubija kreativnost. Želja za novcem nije odlika pravih poduzetnika, niti može biti krajnji cilj poslovanja. Pokretati posao zbog posla i želje da se on odlično odradi idealistična je varijanta. Budimo realni, nitko ne radi samo zato da bi radio - nagrada, ili naknada za rad se uvijek očekuje. Stoga bi najbolja varijanta bila raditi posao zbog posla s namjerom da se od njega dobro živi. To je najbolja kombinacija motivatora. Biti dobar u svojem poslu i na račun toga priznat i poštivan, odličan je osjećaj, novac to ne može kupiti. Biti sve to, i pritom ne biti opterećen materijalnim problemima, još je bolje.
Kada planiraju troškove tvrtke, ljudi često ne uračunaju svoju plaću. Ne govorim o profitu, nego o plaći - realnoj naknadi za obavljeni posao kakvu biste isplatili svojem direktoru. Ok, vjerojatno i manju. S time itekako treba računati. Zamislite samo da su vaši djelatnici nezadovoljni svojiom plaćom, kako bi radili. Onda stavite sebe u istu poziciju. Želite li zaista da je vaš glavni djelatnik, glavni resurs tvrtke nezadovoljan?
Još jedan savjet za kraj. Mudro koristite vlastite resurse i ne razbacujte se onime što nemate. Puno se može uštediti koristeći stvari koje su vam pri ruci. Prije nego li odete plaćati za neku uslugu, ili kupite nekakav proizvod koji vam je potreban za poslovanje, razmislite o tome koliko ćete zapravo profitirati tim troškom. Ako plaćate uslugu koja vas više košta nego li vam donosi, sigurno postoji način da tu uslugu izbjegnete ili da je nabavite na neki drugi način (prijatelji, kontakti). Kada namjeravate kupiti ekakav proizvod, razmislite o time koliko ćete ga zapravo koristiti. Recimo, prije nego li kupite server i postavite ga negdje u kolokaciju, razmislite o tome treba li vam zaista vlastita mašina, hoće li ona biti 100% iskorištena sve vrijeme, ili postoji način da izbjegnete takav trošak (ponovno: prijatelji, kontakti).
Copyright © 2007
m.servis | piše Aljoša Japundžić. Ovaj tekst agregiran je s bloga Aljoše Japundžića. Ako ga čitate ovdje, navratite i na
m.servis, gdje vas očekuje još puno lijepih stvari. Kontakt: aljosa@marketingservis.com
Plugin by
Taragana
