MANJE JE VIŠE
Manje je više, čula sam jedno tristo puta u zadnjih mjesec dana, najčešće kada samozvani modni kritičari komentarišu odijevanje današnjih selebritija, odnosno onih koji misle da to jesu.
Možda je na planu odijevanja manje često I više, a da zaista manje nikada neće postati više znaju svi oni koji kod posljednje kašičice Nutele žele još jednu teglu , a isto se može primijeniti na posljednju cigaru preostalu u kutiji.
”NAŠE MALO MOŽE BITI MNOGO ZA ONE KOJI NEMAJU NI MALO”
Imala sam jedanaest godina . Od Požeške ulice I mjesne ”poslovnice” Crvenog krsta na Banovom brdu u Beogradu dijelile su me dvije tramvajske stanice.
Mama je nosila brašno I šećer, a ja sitnice u papirnoj vrećici. Bila 1992. godina I naše prvo izbjegličko sledovanje nakon registracije u Crvenom krstu.
Zbog tereta na duši I u rukama , te dvije stanice vozile smo se tramvajem.
Umjesto u svoju, gledala sam u tuđe kese I na jednoj primijetila gore napisani citat Duška Radovića, ispod je bio logo Crvenog krsta Srbije. Nije mi trebalo puno da shvatim kako I ja nosim istu kesu na kojoj je s obe strane zloupotrijebljen Radović I satkana sva veličina Velike Srbije.
”DECA SU UKRAS SVETA”
U godinama teškog življenja, podići normalno dijete, značilo je permanentno ga ubjeđivati kako materijalno nije bitno.
Da bi dijete to I shvatilo, bitno je isti trend držati kako u miru tako I u ratu, a sve pod geslom babe Jele u zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.
U praktičnoj primjeni to podrazumijeva nemanje video rekordera u vrijeme kada je to bio statusni simbol predratne Jugoslavije, objašnjenje djetetu glasi: ”To otuđuje ljude, filmove treba gledati u kinu”.
Kolor televizor smo nabavili vjerovatno samo zato što je prethodni, crno-bijeli, crkao. Bez mogućnostio reanimacije I održavanja života na aparatima. Na aparatima smo ga svakako dugo održavali , jer je imao tzv. stabilizator, isključivali bismo narandžastu puljkicu na stabilizatoru kada god bi vani bila grmljavina I tako produžavali život našem crno-bijelom prozoru u svijet 
Mislim da smo jedina porodica na svijetu koja svoj telefon nije mijenjala od dana uvođenja telefonske linije, do danas. Mijenjali smo države, gradove, brojeve, ali telefon je ostao isti. Nismo mu čak ni kabl naštiklali, pa razgovaramo čvrsto privezani za prijemnik, bez mogućnosti da sjednemo. Na vrijeme smo naučili da telefon služi isključivo za dogovor ( posljedica dedine dugogodišnje indoktrinacije) pa nismo zbog višesatnih razgovora zaradili prošireje vena.
Mislim da je ovo čudo proizvela Iskra, trenutno im pokušavam naći web stranicu .
Sjetila sam se kako je Gorenje podijelilo nove veš mašine onima koji su po 25 godina koristili istu mašinu.
Nakon ovoga, ja imam pravo na većinsko vlasništvo u nekom telekomu 
Tu nije kraj.
Nikada nisam bila oduševljana kuhinjom, ali je pravljenje pite u meni od najranijeg djetinstva izazivalo strahopoštovanje.
Sjedila bih I opčinjeno posmatrala baku. Jednom rukom bi gnječila tijesto, drugom bi iz kutije vadila brašno I dodavala postojećoj masi.
Kutija je bila bež boje, na njoj je bio dječak obučen u kuharsku uniformu.
U istim kutijama, različite veličine, nalazili su se šećer, riža, kafa…
Danas je mama pravila kolače.
Tonom koji ne trpi prigovor saopštila je kako moramo kupiti nove kutije za brašno.
Iznenađena planiranom bespotrebnom investicijom upitala sam je koliko su postojeće stare. Mama reče 47 godina. Baka je potvrdila, dodavši kako ih je donijela u ruhu, dobila u miraz da pojasnim, kaže baka kako iz te ruho kolekcije imamo I jednu tepsiju.
Čak I da utjeram dug u Iskri, kako da nađem proizvođača kutija I tepsije ???
Danas, gledajući 40 kvadrata muzejskog prostora , natrpanog sve samim raritetima, shvatih kako zaista nemam sluha za biznis.
Od danas, ko mi dođe u kuću, plaća ulaznicu. Cijena 1 KM, popust za studente I školarce . U dane vikenda ulaz 2 KM, pa ko voli nek izvoli.
Kažu, moda se uvijek vraća. Od nas, da kucnem u drvo da zlo ne čuje, nikada nije ni odlazila.
Mi se držimo trajnih vrijednosti I pojedine komade odjeće nasleđujemo s koljena na koljeno.
Ima jedna bež rolka, kupio je deda u Trstu, rukavi su mu bili dugački pa ih je demonstrativno vlastoručno skratio, iz protesta sjekirom ( nismo nasilnici, samo malo prijeke naravi) , na silu skraćene baka ih je adaptirala I slučajno suzila, pa više deda rolku nije mogao obući. Prije trideset godina rolka je u skraćenoj verziji došla u mamino vlasništvo, a danas sam ponosna vlasnica ja.
Iz nepoznatih razloga volimo rolke pa imamo tri koje mama I ja naizmjenično nosimo dvadeset godina. Kupljene su u Poljskoj I tek njima ne mogu ući u trag I saznati ko ih je proizveo.
Da ne duljim, a opet da pocrtam da sam ozbiljan kustos porodičnog muzeja, navešću I to da smo vlasnici petrolej lampe iz predelektrifikacijskog perioda.
Lampa, sa sve cilindrom, preživjela je I selidbu I transport u kamionu .
Bosanski ćilim nas, hvala na pitanju, I dalje dobro služi I dio je stalne muzejske postavke.
Sjećam se Kapora iz vremena dok sam ga volila kako je pisao o tome da izvijesna Olja ne smije dokrorirati da joj ne bi pisalo DROLJA.
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
Zamišljam stalnu postavku moje radne sobe u Muzeju književnosti I pozorišne umjetnosti u Sarajevu. I već vidim kako nema nikakve razlike između moje sobe I sobe Silvija Stahimira Kranjčevića.
Strašno
U narednih mesec-dva ce se odigrati nekoliko interesantnih desavanja iz IT problematike. Za ljude koje zanima e-poslovanje, blogovanje, IT aktuelnosti i slicne teme, moze biti interesantan kalendar tih aktivnosti u narednih dva meseca.
