Nisam novinar, pa čak niti pretjerani poznavatelj novinskog businessa (ok, možda malo iznadprosječni) no mišljenja sam da novinar postaje kolumnista u času kada se nakon niza godina dokaže u svom poslu i kada svi oko njega shvate da čovjek ima što reći. Kolumnista (kakvog ja želim čitati) je osoba koja ima svoj stav, kojeg nije strah taj stav podijeliti sa svijetom koji ga okružuje i koji u krajnjoj liniji iza njega stoji. Nažalost, u ovoj našoj državi imamo malo dobrih novinara (koji nerijetko budu zatrpani totalno nevažnim zadacima neprimjerenima njihovoj sposobnosti), gomile mediokriteta i poslušnika koji pišu kako gazda kaže te nekolicinu iznimno iritantnih likova koje njihovi mediji i kuće bezrazložno forsiraju. Malo je njih kolumnista (što pozicijom, a što karakternom osobinom).
U subotu je Davor Butković napravio jednu u nizu svojih sjajnih kolumni koje jutarnji, valjda vjerujući u njihovu bezgraničnu snagu i moć kojom obasipaju čitateljstvo, stavlja online posljednje (tek negdje oko 10-11 sati, za nas koji ne čitamo papirnata izdanja), i u toj kolumni je lik doslovce napisao slijedeće:
Na ovim se izborima, međutim, nema smisla opredjeljivati za jednu od dvije moguće opcije, dakle za HDZ ili za SDP.
Smatramo da pobjeda HDZ-a, kao ni pobjeda SDP-a, ne može ugroziti strateške hrvatske interese…
Utoliko je na ovim izborima posve suvišno da mediji pruže potporu HDZ-u ili SDP-u: definitivno ne postoji dovoljno strateških razlikovnih elemenata koji bi nas motivirali da sada stanemo iza jednih ili iza drugih.
Da, istina je, ako strateškim intresima proglasimo EU i/ili NATO, no kako kaže poslovica (iz Matrixa :), postoji velika razlika između: there’s a difference between knowing the path and walking the path. Dakle ako on ne vidi razliku između HDZa i SDPa (a budimo realni, njemu je posao da se bavi takvim finesama) onda tko hoće? Ja osobno mislim da Davor Butković vrlo dobro zna kome treba ili ne treba pokloniti povjerenje na izborima (neovisno o tome da li je to njegov osobni stav ili jednostavno mišljenje koje je plaćen da iznosi dalje), nego njegov “ni vrit ni mimo” stav valjda proizlazi iz nekavog centrističkog ponašanja gdje se pozicionira da bude naklonjen vlasti bez obzira na koju stranu izbori krenu. Davore, buti karakter i napiši što misliš, pa što god to bilo; ovako samo potvrđuješ teško stečeni image režimskog novinara koji provodi stavove koje su tvoji poslodavci s ovima na vlasti (ili izvan nje) dogovorili na razičitim konspirativnim večerama. Znam ja da je poklonjena Slobodna Dalmacija morala nekoga nešto koštati, ali čovječe, pa imaš valjda kičmu. Budi muško!
Drugi omiljeni kolumnista mi je Ivo Pukanić, Pukanić je lik koji je stasao u EPH ili onome što je prthodilo EPH i on i Nino Pavić su dugogodišnji kolege koji su se rastaliiz ovih ili onih razloga, Ivo je osnovao svoj Nacional kao pljunutu sliku Globusa (jabuka nikada ne pada daleko od stabla) i pisao je godinama o stvarima o kojima se ni donekle kritičan Globus nije usudio pisati. OK, vremena su se promijenila, Pukaniću dobro ide, navodno ima i stranog partnera koji je napravio novčanu infuziju ali ipak, Ivo, ajde pazi što pišeš. Inače volim Pukanića, osobito u TV emisijama jer je to lik bez dlake na jeziku i svakome je u stanju sasuti što ga ide (prečesto na rubu ili preko ruba dobroga ukusa), no poruku koju želi poslati uvijek pošalje s kristalnom čistoćom. Prije nekoliko tjedana, naletio sam na njegovu kolumnu “Što Tonino i Vesna rade u Gorici” koja me totalno iznenadila jer je čovjek krenuo raspredati o maltene gotovoj auto cesti. Poveseio bih se ja tome, da se relativno često ne vozim onuda i da ne znam da je gotovo svega 500 metara ceste i dva-tri nadvožnjaka, pa sam bio toliko zbunjen njegovim člankom da sam morao otići i pogledati o čemu se radi. Nažalost, “stanje na terenu” se ne razlikuje od onoga što mi je ostalo u glavi pa stoga kako je Pukanić iskonstruirao taj članak ostaje misterij, no tisuće ljudi koji ne stanuju u Gorici i koji nisu vidjeli tih famoznih 500 metara ceste mogu doći do totalno krivog zaključka. Sličnu tematiku možete pročitati u njegovom “SDPovo vrludanje”, no čovjek bi pomislio da bi jedan kolumnista i općenito više nego dobro upućena osoba u zbivanja u hrvatskoj politici morao moći dati malo dublji pregled što se događa i perspektivu koja je možda nama ostalima u cijelosti promakla.
Eh, i onda me netko pita zašto cijenim Milana Ivkošića, čovjeka s koji bi se rijetko kada složio ali zato (zasada) poštujem novinarski integritet koji njeguje.
Ljudi, sram vas bilo i saberite se, dolaze ozbiljna vremena i prije ili kasnije početi će se ljudi pitati tko ih je cijelo ovo vrijeme zavlačio i skretao pozornost.
Misao dana:
Journalists are like whores; as high as their ideals may be, they still have to resort to tricks to make money.
Na ovogodišnjem 
