Unosi za: Arhiva za 2007/10

Logo Pesme Evrovizije - Beograd 2008

Završen je anonimni konkurs za izbor scene i lokalnog logotipa manifestacije Pesme Evrovizije 2008. - završen a kao da tek počinje!

Stručni žiri u sastavu (a vredi ga pomenuti) Miodrag Tabački, scenograf, Slavimir Stojanović, dizajner, Ivan Stanković, direktor marketinške agencije Communis i Tanasije Kunijević, šef grafike RTS, dodelio je prvu nagradu (i iznos od 5,000 Eura) radu pod šifrom “MAMA 2008″. Nekom mama a nekom maćeha - dečiji crtež (na slici gore) - kako su ga krstili na forumu RTS-a - sledeće godine predstavljaće, najverovatnije, zvanični logotip takmičenja za Pesmu Evrovizije koje se održava u Srbiji.

Meni ovo kanda liči na dobar primer teškog suočavanja sa istinom o sopstvenoj zemlji i sunarodnicima - seljaci smo otud šljiva, sviramo kurcu a note su nam tanke, truba jer svi smo mi pomalo Guča, naposletku, ove napućene usne kao da slute kako će kakova ultra-mega-grand-silikon zvezda Srbiju predstavljati na Pesmi Evrovizije 2008. Džaba što neki pišu peticije, što prozapadni elementi pljuju i nariču - kad Tijanić lupi šakom o sto mož’ da bidne samo Šljiva-Truba-Nota-Silikonka!

Dnevnikov dodatak: Stigao je i “odgovor” RTS-a na kritike izbora stručnog žirija.


 © Bratislav Veličković a.k.a. Veličković :: blog :: Slobodna upotreba sadržaja uz obavezno navođenje izvora

EuroSong 2008 logoIzabran je logo za Eurosong 2008, koji se održava, kao što većina zna u Beogradu. Sam logo sadrži motive, šljive, trube i poljupca i iza njega stoji autor pod nazivom “Mama”.

Moje subjektivno mišljenje je da je logo dosta… ispod nivoa… i da je za 5.000 eur koliko je iznosila prva nagrada na konkursu moglo mnogo originalnije rešenje da se produkuje. Stičem utisak da je logo nastao nabacivanjem pojmova vezanim za Srbiju i njihovim predstavljanjem u naivnom stilu, koji je npr. mnogo uspešnije primenjen u rebrendiranju RTV. Sve je to dosta nabacano i bez neke zanimljivije kompozicije i ne čudi što se neposredno po objavljivanju logotipa, oglasio veliki broj ljudi žaleći se na kvalitet istog, pa je čak i raspisana peticija za izmenu izglasanog rešenja. Ono što je takođe moguće jeste da su ovo samo motivi složenijeg rešenja koja karakterišu logotipe Evrovizije (primeri: 1 2 3 4), gde ovo rešenje može vrlo zanimljivo da posluži. Opet ostaje da vidimo.

Naravno, ne treba odmah pljuvati po organizatorima, osuđivati nepotizam i tražiti rodbinske veze pobednika gopođe Mame sa vrhom RTSa koji je dodelio nagradu. Na sajtu RTSa je mogiće naći druga dva rešenja koja nisu ništa zanimljivija, no postavlja se pitanje da li je ostalih 452 rada koji nisu prikazani zaista ispod nivoa ova tri. Ostaje nam da razmišljamo i da čekamo ukoliko dođe do neke promene, no čisto sumnjam da će ta peticija sama po sebi uspeti nešto značajnije da uradi i da dotakne one sa vrha.

update: evo i zanimljivog rimejka koji sam iskopao na dizajnzoni. Autor je Himself…

Remake Eurosong 2008

Ovaj logo je navodno osvojio prvo mesto na konkursu za lokalni logo Evrovizije u Beogradu!


Jebe mi se za Evroviziju, ali ne mogu da poverujam da postoji takva drskost! A izgleda da nisam sam >>

Izvinjavam se autoru koji je kao i ostali ucesnici ulozio truda, ali ovi (ne znam kako da ih nazovem) koji su bili u ziriju...

Dizajn zona o tome >>
Dizajn zona o tome 2 >>
Peticija za novo resenje >>

Opet je zaglavila masina
i opet ce alhemicar otkloniti kvar.
Opet su u plamenu hologramske kurve
i opet stampa nista ne pise o tome.
Opet pacifisti crtaju policajske krugove
i opet su smesni u ocima masona.
Opet su tuzni sinovi tuge
i opet bele glave glume hedonizam.
Opet su pretesna maskembal odela
a Dejvid Linc je opet snimio genijalan film
i opet masina radi ping
i opet Hip Hop Stalker sedi na klupi.
Opet te pitam kad su rodjeni Dabovi.
Opet dzoint gori brzinom kojom gori dzoint.
Opet teku suze niz lice policajca
i opet ne znam gde je covek koji nije bio tamo
i opet su dodjosi spremni da se bore.

Ja sam opet srecan ispod povrsine...

Stihovi by Bokerini
sastav Tullycraft koji vec dugo vremena svojim prisustvom oplemenjuje muzicku scenu grada Seattle se vraca nakon dve godine pauze sa novom petom po redu plocom koju ce krajem narednog meseca objaviti diskografska kuca Magic Marker Records. 'Every Scene Needs a Center' je sasvim logican nastavak prethodne ploce, nastao u gotovo kucnom ambijentu uz podrsku velikog broja lokalnih muzicara

Jedna od boljih navika koju sam počeo da praktikujem pre nekih par meseci je da kompletno počistim inbox pre nego što završim radni dan kako me isti mailovi ne bi sačekali ujutro. Mailove na koje ne mogu da odgovorim odmah flagujem i prebacim iz inboxa u poseban folder pa im se vratim kada mogu na njih da odgovorim.

No, u zadnjih par dana nikako nisam uspevao sve da počistim i uvek mi je ostajalo desetak neodgovorenih mailova. Kad bih se ujutro vraćao za računar čekala me je nova tura i tako u krug. Žurka oko testiranja i lansiranja nove verzije activeCollaba…

Danas sam pritisnuo i umesto da se posvetim dosadnom pisanju dokumentacije prošao sam kroz sve neodgovorene mailove i poslao odgovore. Sutra je novi dan i opet će biti čišćenja, ali za sada stvari izgledaju ovako i jako sam srećan zbog toga:

Inbox je prazan! Jeee!

Philip Glass again...


Freedom of soul...
... samo je treba pustiti na slobodu, i sasvim novi svet je pred vashim ochima...

nagradno pitanje - zasto se ljudi koji su doziveli prosvetljenje nicega ne boje? smešak

Boston, Massachusetts

intro soundtrack: "I Bleed" - Pixies
"As loud as hell
A ringing bell
Behind my smile
It shakes my teeth"

Prvi put sam došao u kontakt sa Amerikom na aerodromu Logan (iznače poznatom po poletanju aviona koji su se skucali u World Trade Center 11. septembra 2001.) u Bostonu. Nije baš kao da sam sleteo na mesec, ali mi je Boston iz tog, i još mnogih drugih razloga veoma drag. U pitanju je jedan od najstarijih gradova u Americi i veoma european looking iz istog razloga, što mu baš i nije neka prednost. Nakrcan je istorijskim značajem kao što su bostonski masakr (Britancima se omakla koja musketa, pa je nekoliko ljudi pobijeno) i bostonska čajanka (e onda su Bostonci potopili džakove čaja zlih Britanaca). Oba događaja se smatraju za iskru koja je započela američku revoluciju za nezavisnost. Američka Atina je naravno poznata i po školama koje je pored Harvarda, Berlkee-a i MIT-a nemoguće pobrojati. Grad je bio destinacija irskih doseljenika, pa je tu večita raspra da li je "seltik" ili "keltik". Jedan od čuvenijih irskih potomaka (JFK) se tu rodio, a ubijen u Texasu (a de gde će drugde). Pa su tu bostonski davitelj i cipele "bostonke", nezaobilazni detalj svakog preppy Amerikanca. (Ko kaže da davitelj i cipele ne mogu u jednu rečenicu.)



Nedavno sam se opet zatekao u Bostonu i to za svoj 36. rođendan. Zastrašujuće vreo dan, a ja u prerashlađenom restoranu planiram rođendanski quest: potraga za memorabilijama bostonske muzičke scene, konkretno benda Pixies. Zvuči besmisleno koliko i očekivanje John Sellersa (Tidbit br. 6) da ga na ulazu u Manchester dočeka Morrissey na biciklu. Kada kažem "bostonska muzička scena" ne mislim na bostonsku filharmoniju, Berklee, niti na Aerosmith (za ne verovati, ali oni su iz Bostona), nego na skupinu "indie" bendova iz druge polovine 80-tih i početka 90-tih koji su uglavnom snimali za britanski 4AD: Throwing Muses, Pixies, The Breeders... "Bostonska muzička scena" je termin koji postoji samo u Evropi (na pomen termina me svaki prosečni Amerikanac bledo pogleda) i vezuje se za gore navedene bendove, bar među pripadnicima generacije "70 i neka". Članovi "scene" su uglavnom pristigli sa raznih strana, ali su se svi zadesili u Bostonu u isto vreme da zauvek promene već dosadnjikavo lice popularne muzike 80-tih. Potraga za "istorijskim" tačkama bi trebala da uključi i Californiu i Mexico i Ohio i Rhode Island i verovatno London. Ali tu smo gde smo, pa 'ajd da vidimo šta je ostalo posle više od 15 godina.

Po ovoj nesnosnoj vrućinčini nisam baš imao nameru da obilazim sa napuštena skladišta gde se nalazio legendarny studio "Fort Apache". Biće dovoljno da svratim do lokacije na Kenmore Square-u gde se nalazio čuveni klub "The Rathskeller" (a.k.a. "The Rat"). "The Rat" je imao status sličan njujorškom CBGBu, a zatvoren je sredinom 90-tih. Tu su svirali The Ramones, The Replacements, Sonic Youth i odredi neproslavljenih punk/rock/indie bendova tokom dve decenije. A u zagušljivom podrumu se održavao i "The Rumble at the Rat", "bitka bendova" koji moraju biti iz Bostona i ne smeju izdavati za mainstream label. Na nostalgičnim rokerskim blogovima se može naći uobičajeno tugovanje i prisećanja tipa "Kada su Cars i Mink de Vill...", ali mene jedino zanima da overim mesto gde su Pixies imali prvu pravu svirku. Za razliku od CBGBa, The Rat je sravnjen sa zemljom tako da sve što imam da obiđem je Hotel Commonwealth. Ali nikad se ne zna...

Fenwey-Kenmore kraj je prepoznatljiv po CITGO svetlećoj reklami koja se često vidi na snimcima bejzbol utakmica (RedSox) sa obližnjeg stadiona, umetničkim akademijama i navodnom boemskom duhu. Ja uglavnom vidim redove brownstone kuća i uređene pločnike. Ne može biti više overground. Na mestu nekadašnjeg kluba se nalazi middle-scale restoran neprivlačnog izgleda i "zloglasni" hotel. Pomenuti restoran je čak i služio koktel "The Rat" u čast kluba na čijem se mestu sada nalazi. Pominjao sam već da duh kluba (šmek vutre, mokraće i piva) teško može da se uništi i kada bi se isti srušio. E, pa ovde nije ostalo ni to. Jedini trag na koji sam nabasao je "Nuggets" muzička prodavnica koji dosta liči na SKC muzičku berzu. Pored svežih nosača zvuka prodaju, kasete, vinil, fotke sa raznih koncerata i postere. Pretražujem "P" sekciju i konačno nailazim na Pixies label. Prazno. Nijedne ploče. U kutiji sa fotografijama punoj Buffalo Tom-a, Galaxie 500, Dinosaur JR-a nijedne Pixies fotke. Prodavačica se ne baš i ne seća kada je neko zadnji put pitao za Pixies i upućuje me na drugu kutiju. Opet ništa. Zaboravi. Case closed, this band has gone to heaven (iako su se ponovo kao okupili). Pixies su ionako više ljudi i vreme, nego mesto. (Pa mora neki utešni line na kraju ;)



Ostalo mi je još par sati da protumaram vrelim gradom i obiđem nešto što već nisam video. Izbor pada na obližnji "Christian Science" centar, mesto koje sam uvek nekako izbegavao zbog oksimoronskog naziva i asocijacije na sajentologe. "The Church of Christ, Scientist" (nisam znao da se bavio i naukom) crkvu je osnovala krajem XIX veka Mary Baker Eddy posle čudotvornog samoizlečenja biblijom. Crkva je manje više bazirana na tradicionalnom hrišćanstvu uz mešavinu filozofije, nauke, alternativne medicine i još koječega. I nema baš nikakve veze sa Hubbardovom "Church of Scientology". (Da je jedan drugi SF pisac (Philip K Dick) osnovao crkvu, sutra bih se učlanio.) "Christian Science Center" u Bostonu je središte te novoosnovane hrišćanske varijacije. Trg sa reflektujućim bazenom i fontanom je 60-tih projektovao I.M. Pei (radio piramidalni aneks Luvra kao i istočno krilo Nacionalne Galerije u Washingtonu). Visoki betonski modernizam, pravougaone kolonade i svetlo-senka oblikovanje bude neku nostalgiju za "herojskom" arhitekturom, iako čitava struktura izgleda kao besramni ripp off Le Korbizijea.

Glavna atrakcija Hrišćansko-naučnog centra (zvuči još bolje na srpskom) je Mapparium, šuplji osvetljeni globus visok desetak metara. Tridestih godina prošlog veka Mapparium je bio vrhunac tehnologije i spektakla. Sastavljen od bojenog stakla koje se osvetljava na razne načine predstavlja planetu Zemlju i geopolitičku podelu iz 30-tih, ali onako iznutra zalepljene na sferu. 10-minutnu turu čekate u fino rashlađenom predvorju sa raznim interaktivnim instalacijama koje odašilju poruke nauke i boga, kao što je fontana gde uz vodu teku i reči. Bez obzira na anahrone granice na mapi, čitav globus i posle skoro sto godina izgleda impresivno. Sledi priča o nastanku, smenjivanje svetla na pojedinim zonama, Afrika sa ogromnim komadima još neiscepkane zemlje, Jugoslavija bez pola Istre, akustični efekti kruženja šapata po obodu i božije poruke. Zadržali smo se još malo u muzeju tumarajući među eksponatima dostignuća hrišćanske nauke. Da ne istrčavam odmah na vreli bostonski asfalt.

U reflektujući bazen na korbizijeovskom trgu pored centra je potpoljena poruka "Nema kupanja", ali je zato obližnja fontana upravo i predviđena da se u njoj smočite. A posred iste usred sveg tog betona pulsira životnost: gomila crne (autor uzima slobodu da ponekad ne veruje u licemerje politički korektnog jezika) dece jurca u gaćama i ciči po platou išaranom vodoskocima. Nijednog malog belog uštogljenog Bostonca. Situacija me podseća na cigančiće (ibid.) koji pljuskaju po fontani na trgu Nikole Pašića. Čeznutljivo gledam kako se dobro provode, a sunce ne prestaje da prži. Do vraga, you only live twice, i obazrivo zalazim među vodoskoke. Klinci me gledaju podozrivo (previše bled i ne baš dete), a jedna devojčica smočenih kikica prilazi da mi pokaže da je prava zabava usmeravanje vodoskoka na razne strane i šljiskanje vodom. Osveženje sa pomahnitalim klincima... e, to je pravi rođendanski poklon. Tako sam se mokrih gaća cedio po ulicama sve do Copley trga gde smo zastali da popijemo kaficu. (Teško da je kafica, pošto se kafa ovde pije na litre.) U pozadini slušam muvanje matorog tetoviranog lika koji mlađahnoj studentkinji priča o čarima New Yorka. Idemo dalje da stvarno proslavimo rođendan, daleko od ovog usijanog kotla.

Na izlasku iz Bostona čitam upustva kako da stignemo na destinaciju: levo u Fruit st, pa desno u Elm st sve do Church st... A destinacija, Norfolk. Tipično white upper-middle class predgrađe na obodu grešnog grada. Porodica Cree-Gee (pomenuta u Tidbit no. 2) nas čeka sa spremljenom dečijom (!) rođendanskom žurkom u moju čast. Krivudavi putevi, uređene bele ogradice, velike kuće, obrijani travnjaci, poštanski sandučići zabodeni u cvetne žbunove, patriotske zastave i hladovina. Domaćica je već krenula da roštilja u dvorištu, a četiri poznata drekavca su istračala da nas dočekaju. Nisam naišao na Pixies, ali ako ćemo da pravimo nategnutu paralelu između keltske i slovenske mitologije, našao sam drekavce. Isti su nas odvukli u zadnje ogromno dvorište na partiju odbojke. Zavalih se posle u ljuljašku znojav i zelen po kolenima, a oko mene zaglušujuća tišina. Najstariji drekavac me upozorava da ne ulazim unutra dok se sve ne spremi. Komšija iz susednog "malog raja" me pozdravlja sumnjičavim "Hullo". Ne, nisam odoleo još jednom horror scenariju gde se uzorni WASPovci mirnog predgrađa noću pretvaraju u flesh-eating zombije. Već se smračilo, bolje da uđem unutra.

Tu me je sačekalo iznenađenje koje nisam doživeo od svoje 10-te. "Happy Birthday" na sav glas, baloni nakačeni na svaku stolicu i torta sa 36 svećica. "'Ajde duvaj brže malo, uvoštićeš nam tortu!". Daj da smislim neku želju na brzaka. Svećice ugašene uz dosta dima, a zatim uobičajeni porodični "oh, thank you Lord for... whatever" i gozba. Četiri piksija su za after-party spremili milkšejkove za improvizovanim barom sa sve ručno crtanim menijima. Mama i tata spominju kako su konačno videli Klintonove na Martinim Vinogradima, a uleće i priča kako su se upoznali za vreme studija radeći zajedno u "Brooks Brothers" prodavnici. Elizabeth (6 godina) i ja ostajemo sami za barom gde pomenuta sa nevinim osmehom ispucava "I guess it's just you and me, honey". Bolji pickup line u životu nisam dobio. Bacili smo se na pravljenje slika od bockalica dok sam pojašnjavao Nathanu (11 godina) da u Srbiji nema terorista samoubica, i Evanu (blizanac prethodnog) zašto je Google bolji od Yahoo-a. Emma (13) je već zakoračila u pubertet je konačno prihvatila da dizajner nije samo dizajner odeće i da može da se dizajnira svašta drugo. (Moram priznati da me izbezumljuje činjenica da "dizajner" uvek podrazumeva modnog dizajnera, a da svi ostali jadnici moraju da imaju dodatni opis.) Partija "Apples to Apples", pa onda noćno jurcanje po dvorištu. Lagano sam skliznuo u pomenutu 10-tu godinu, a da se ni osvrnuo nisam.
Ujutro palimo nazad na jug uz "When will you quit smoking? I don't want my favorite Serb to die too early." Važi. Bezbedni raj ostavljamo na zdravoj distanci.

outro soundtrack: "Dirty Business" - The Dresden Dolls

For some suburban sickness?
Better keep a healthy distance
Now its up to you
know what to do
its pretty
Dirty business



Fool The World (the oral history of a band called Pixies) - Josh Frank i Caryn Ganz
Frank i Ganz su svoju fascinaciju bendom pretočili u formu dokumentarne drame sa pedesetak učesnika gde su se pored članova benda i spadajuće pratnje našli i PJ Harvey, J Mascis, Billy Corgan, Perry Farell, Beck (?) i Bono (???). Sredina osamdesetih, new romantic synth na vrhuncu, pre-Internet i pre-iPod vreme na uspavanom istoku USA. U isto vreme su se u Bostonu okupili već muzički iskusna Ohio girl, jurodivi pesnik odrastao u Kaliforniji, stidljivi Filipinac i all-American srcelomac. Legenda kaže da je Kim Deal bila zaista jedina koja se javila na oglas za bend koji su objavili Charles Thompson IV (a.k.a. BF ili FB) i Joey Santiago. "I saw an ad in the music section as people do, they just scan the back but nobody ever calls, for God's sake". Uskoro se pridružuje David Lovering i sve je samo kliknulo. Četiri nerd-looking lika su počeli da prže melodičnu buku koja kao da je sa Marsa pala, a teme se vrtele oko biblije, zagađenja, incesta, filma, vanzemaljaca... U grozničavom poletu snimanja demo pesama koji će kasnije postati poznati kao "The Purple Tape", Pixies su već iscedili sve što su imali. Skoro sve snimljeno je rabljeno uz dodatke i izmene na pet studijskih albuma (ok, 4,5) u sledećih sedam godina. Slede prvi nastupi, ugovor sa britanskim 4AD i legije fanova uglavnom iz Evrope. Kako je vrhunac dosegnut već negde na početku, kraj se isto nazirao (nije slučajno prvo ime benda bilo death to Pixies). Posle raznih solo izleta okupili su se ponovo 2004. Nema šta da se doda, sve je već napisano i rečeno. Ovo nostalgično naklapanje je možda trulavo, ali muzika im je neprejebiva (da izvinete). "This ain't no rock and roll town, this ain't no fuckin' around, this ain't no planet of sound"
www.pixiesmusic.com

Ružičasti slonovi u klozetu
Ovih dana smo svedoci još jednog, u sada već odužem nizu, patetičnih vodvilja licemerja i dvostrukog morala republikanske opcije u Americi. Senator Larry Craig iz Idaho-a je uhapšen u aerodromskom toaletu u Minneapolisu pod očiglednom sumnjom da je uspostavljao kontakt sa drugim muškarcem u susednoj kabini radi seksa. Taj drugi muškarac je bio "undercover" policajac postavljen tu da skupi dokaze o seksualnim aktivnostima na koje se posetioci pomenutog toaleta žale. Toilet pickup i nije tako strašan koliko je smešno negiranje senatora. Čekao je pred vratima dosta dugo jer nije bilo slobodnih kabina (dokazano je suprotno), "slučajno" je dodirnuo nogu čoveka u susednoj kabini, a ruka ispod pregrade je značila "Pa, hteo sam samo da podignem toalet papir sa poda." Ovo poslednje je naravno izazvalo gromoglasni "phew". A uporno ponavljanje "Ja nisam gay." je izazvalo samo "Ma, koga još boli uvo. Nije u tome problem." Kao po već viđenoj šemi Craig je poznat po svojim anti-gay inicijativama u Kongresu iako je već upamćen po ranijim slučajevima karnalne zabave u javnim klozetima (Union Station WC, Washington DC). Istaknuti članovi GOP-a (Good ol' Party) su se brže bolje ispoodricali zalutale ovčice. "Ljudi, pa nemojte da ovo utiče na vaše glasove." Ali zato niko od njih nije ni reči potegao oko senatora Davida Vittera iz Louisiane čiji je telefonski broj na vrhu liste "Washingtonske Madam". Impresivnu listu dvoličnih republikanaca glede seksualnog ponašanja možete naći ovde.
Glavni problem u celoj priči, kako je istakla jedna aktivistkinja Lambda Centra, je internalizovana homofobija. Veoma očigledan fenomen i u Srbiji, ali koji se valjda zbog svoje očiglednosti retko spominje. Svi likovi koji veoma žarko imaju problem sa nečijom tuđom seksualnošću, očigledno imaju problem sa svojom. Religiozna dogma podstiče homofobiju (slučajevi sveštenika pedofila koji prolaze nekažnjeni su druga, ali isto zataškivana priča), ali sumnjam da su tabadžije sa prvog srpskog gay pride-a pomno čitale bibliju. U isti koš ide i strasni govor oca Gavrilovića o upotrebi "tog božijeg organa".
Pesma Evrovizije? Serbian Gay Pride 2008? Evo zanimljivih ideja na Agit-Popu.

sve o slučaju Larry Craig na www.newsvine.com/larry-craig

privatna galerija
Boston-leto
http://picasaweb.google.com/macasev/BostonMassachusetts
Boston-zima
http://picasaweb.google.com/macasev/Boston1Massachusetts
Norfolk-leto
http://picasaweb.google.com/macasev/NorfolkMassachusetts
Norfolk-zima
http://picasaweb.google.com/macasev/Norfolk1Massachusetts


dodatne fotografije
Pixies www.amazon.com
Republikanci www.tvnewslies.org

Da vam predstavim najnoviji intervju sa Dajanom Kromer koji sam pre neki dan radio za emagazin.

Šta da vam kažem, ako se bavite komunikacijom, PR-om, menadžmentom, ako želite da čujete nešto što inače u Srbiji ne bi ste mogli da čujete, potražite Dajanine seminare na sajtu www.cromer-group.com

Znate onu priču da kad smo zatvoreni sami sa sobom i jedno te isto slušamo ne valja nikako. Jedan od razloga zasto je Amerika najjača zemlja na Svetu, i to ekonomski, vojno i još u mnogo čemu (sviđalo se to nama ili ne), je što tamo možete čuti najbolje i najpametnije ljude iz celoga sveta. Hvala Bogu da se sada i u Srbiji mogu čuti ljudi kao što je Dajana Kromer. U četvrtak idem na njen dvodnevni seminar i pričaću vam, ali osećam da će ta dva dana vredeti kao semestar na nekom našem (i to jačem) fakultetu.

Evo intervjua:

Ako ste menadžer ili poslovni čovek, političar ili samo neko koga interesuju moderne metode poslovanja, ove jeseni u Beogradu dešava se nešto što morate upisati u vaše rokovnike. Kompanija “Cromer Group“ organizuje seriju javnih seminara na različite teme kao što su: „upravljanje organizacionim promenama“, „napredni PR“ i „poslovno liderstvo“. Kao deo mog novinarskog posla, imao sam priliku da učestvujem na mnogim poslovnim treninzima i seminarima koje su držali čuveni Svetski gurui poslovanja. Ove seminare vam od srca preporučujem. Lično sam video i čuo Dajanu Kromer, i mogu vam reći da se njeni seminari ne zaboravljaju. Takođe znam da ćete uživati u ovom intervjuu onoliko koliko sam i ja uživao praveći ga.

Ko je Dajana Kromer?

Dajana Kromer je specijalista strateške komunikacije i konsultant organizacionog razvoja sa više od 25 godina radnog iskustva u SAD-u i internacionalno. Zadnjih 12 godina radila je u Istočnoj i Centralnoj Evropi, posebno u Srbiji. Ona već godinama uspešno koristi svoju ekspertizu organizacionog razvoja, iskustvo bivšeg novinara, kao i iskustva poslovnog komunikacionog stratega, da pomogne svojim klijentima u rešavanju kompleksnih poslovnih i političkih problema.

Počela je svoju karijeru kao TV reporter. Sa samo 23 godina, bila je jedina žena koja je putovala u predsedničkom autobusu pokrivajući izbornu kampanju bivšeg predsednika Sjedinjenih Američkih Država, Džeralda Forda. U svojoj dugoj i uspešnoj karijeri, uz mnoge velike poslovne klijente, Gospođa Kromer radila je sa tri Senatora, 13 članova Američkog Kongresa, JBF Finansijskim Servisima Pensilvanije, kao i za Američku Medicinsku Asocijaciju.

Ostatak intervjua kao i kratki video snimak pogledajte OVDE

Intervju na engleskom jeziku pogledajte OVDE

Evo i slike sa intervjua:

Verujem da svako od nas svakodnevno ima prilike upoznati razne ljude i od svakoga naučiti nešto novo, ili  će pak razgovor sa nekim nas navesti na neka nova ili stara razmišljanja. Ovih dana dosta razmišljam o tome šta je brand!! Kako me je tematika brand-a jako interesovala tokom studija, svojevremeno sam pročitala knjigu “Standing Out by Building Your Brand“, by William Arruda and Kirsten Dixson. Mislim da brand svako doživljava na svoj način ali da on u osnovi treba imati jednostavnu poruku MOJ BRAND TO SAM JA!!

Share This

Gost na blogu - Miloš Zorica

miloshzorica.jpg

Miloš Zorica je konsultant u oblasti dizajna i e-poslovanja. Poseduje višegodišnje međunarodno iskustvo, što kao zaposlen, što kao konsultant/freelancer. Fokusiran je na značaj dizajna u poslovanju. Fasciniran je Going Bedouin konceptom i trudi se da ga primenjuje u praksi. Zaljubljenost u vizuelno i kompjutere datira od njegovog najranijeg detinjstva. Sanja i živi svoje snove!
Nije bitno šta znaš već koga znaš
Networking (Ili kod nas: “Veze i poznanstva”) je svakako bitan u poslovanju. Definitivno treba razgraničiti networking od naše balkanske burazerske ekonomije. Internet je unapredio način uspostavljanja kontakata i proširio krug ljudi koje možemo kontaktirati.

Forumi i social networking sajtovi su veoma bitan deo priče. Ukoliko znate da ih koristite pametno, rezultati mogu biti neverovatni. Upravo započinjem saradnju s jednim američkim dizajnerom čiji me je rad uvek inspirisao i čija mi je jedna knjiga pomogla da shvatim da je moj najveći adut kao dizajneru poznavanje trgovine i biznisa. Stupili smo u kontakt pre nekoliko godina preko foruma časopisa HOWdesign. Puno poslova sam uopšte dobio preko foruma, mailing lista i networking sajtova.

Ključ uspeha na forumima je više pisanje suvislih postova nego hiperaktivnost (ja imam jednako periode forumske pasivnosti i hiperaktivnosti. Na forume se čovek lako navuče, pitajte Miloja. ;) Stoga, treba umereno dozirati). Trudite se da postujete na teme u oblastima koje najbolje poznajete. Takođe, održavajte privatne kontakte s članovima za koje smatrate da bi kontakt bio od obostrane koristi. Nakon što vide da poznajete ono o čemu pišete (poželjno u potpisu poruke stavite link ka vašem sajtu) i da imate društvene veštine i lične kvalitete (često bitnije od znanja samog posla), kontakti iz kojih može nastati puno toga neće izostati.

Social networking sajtovi se sve više koriste od onih koji traže posao/tezgu, kao i onih koji traže ljude za iste. U Americi se LinkedIn dosta i veoma uspešno koristi od obe strane. Prednost socijalnih mreža je mogućnost da saznate nešto o nekom na osnovu preporuka i mišljenja ljudi koji su na listi kontakata te osobe. Takođe, možete preko vaših kontakata i njihovih kontakata lakše uspostavljati nove kontakte. Proširujte svoju mrežu, održavajte je i trudite se da imate preporuke u svom profilu.

Uspostavljajte kontakte i – održavajte ih!

Poslovna Znanja

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk