Malo sam putovala. U Istru. Iz neodloživih obaveza i želje da malo putujem. Bez mnogo para u novčaniku i nekog cilja da vidim nešto određeno.Većinu sam već videla. Putovali smo autostopom što je po definiciji uvijek uzbudljivo i nepredvidljivo.
Istra je zanimljiva iz više razloga. To je regija koju rat nije učinio robom šovinističke politike koja stupa na snagu relativno nakon završetka istog. Barem ne u tolikoj mjeri koja je bila prisutna u drugim krajevima ( dakako pričam o Republici Hrvatskoj).
Ulice nose ista imena koja su nosila i prije rata. Pulski park ispod same Arene i dalje nosi ime Titov park, Brionka ( tvornica kruha i peciva) nije rapidno preimenovana u Brijunka , itd.itd.
Ne bitno za moju priču. Nas je put naveo u Labin. Labin je malo mjesto smješteno kratkih pet kilometara od turističkog naselja Rapca . Ovo je znači istok Istre. U samom centru grada još uvijek stoji ostatak radnog pogona rudnika nazvanog jednostavno Tito. Tito je ovde dakako skoro pa mitska ličnost.
Labin je mali gradić sličan milijunima malih gradića ali ima ono što većini malih gradova fali - bogat ( bogat u proporciji sa brojem znatiželjnika i domaćeg stanovništva) kulturni život. Labin ima svega 13 000 stanovnika.
Za Labin Art Express ( L.A.E) nezavisnu podzemnu kulturnu organizaciju smještenu u bivšem rudniku prvi put sam čula 2005.godine na Eurokaz festivalu. Organizacija je pokrenuta 1991. od strane desetak mladih ljudi i ne izričito iz umjetničkih ili kulturnih ambicija. No ipak L.A.E iznjedrila je na stotine izložbi, predstava, društvenih i političkih akcija, dva TRANSART festivala, Izdao je desetak kataloga, knjiga i dva albuma Metal Gurua – njegove umjetničke frakcije.
Moto organizacije jest da umjetnost danas mora bit: mlada (?), sveobuhvatna, moderna, surova, sintetična i još puno toga.
Projekt U-BITI koji je prikazan na Eurokazu 2005. je dokumentarno –fiktivni performans koji priča istinitu priču o trojici mladih ljudi iz Labina koji nakon srednje škole odlaze na fakultet gdje priča završava tragično. Prema (ne)službenoj verziji dvojica prijatelja vezuju za stolicu svog trećeg prijatelja i sjekirom ga teško ozljeđuju , a on u želji da prekine mučenje skače sa petog sprata i na mjestu ostaje mrtav.
Projekt autorski potpisuju Dean Zahtila , suosnivač L.A.E-ea i grupe Metal Guru te Xena L.Županić fotomodel, glumica i multimedijalna umjetnica.
U projektu sudjeluju desetak amatera, bez ikakvog glumačkog iskustva i obrazovanja koji ustvari igraju sami sebe, tj. svaki od njih vlastitim viđenjem ubojstva, ponašanjem, gestikulacijom, lamentacijom i izgledom gradi priču o samom gradu i njegovoj kontradiktornosti, gradu anomalija, danas najsiromašnijem gradu u Istri, gradu umjetnosti, nespojive mješavine kultura sa već navedenim bivšim rudnikom u samom centru grada koji je okružen najmlađim gradom u Istri ili kako je još popularno nazivaju Mussolinijevom Rašom ( dok ga nisam vidjela nisam vjerovala da tako nešto postoji ).
Projekt ili performans je izazvao oprečne reakcije kritike, kako ove koja ima dozvolu da službeno kritizira pa tako i nas(mene) laika. Najviše spominjan bio je „navodni“ hard core seks scene (fellacio) koji je Xena izvela na sceni . Naime, ja sam videla samo njeno naginjanje. I vodile su se rasprave da li je stvar čista simulacija ili ne. Naravno, ovako nešto skrene tok priče u nekom drugom smjeru.
Najbolje se sjećam scenografije. Na video je projiciran video snimak samog ubojice koji je najvjerojatnije snimljen u samom zatvoru, svojevrsnoj samici kako sjedi na stolici. Kamere prate njegove oči, treptanje kapcima,kuckanje prstima o stolicu. A s druge strane scene stoji dečko obojen u crveno koji stoji ispod „oltara“ zakrvavljenih ruža, koji prema tumačenju Xene predstavlja androgino biće savršene ljepote koji je kao takav spreman na sve..
Ovog puta napokon smo bili u središtu sveg navedenog, odakle potiču sve inicijative i projekti, a to je KUC Lamparna ustvari prvi korak ka realizaciji projekta Podzemni grad XXI. Radi se o izgradnji podzemnog, futurističkog grada u napuštenim tunelima i haustorima labinskog rudnika sa svim sadržajima koje ima jedan grad, a sve po uzoru na Labinsku republiku iz 1921.godine ( ne tako daleka prošlost) , koji bi imao vlastitu samoupravu (zvuči poznato).
Labin nije sasvim obična „provincija“. Razmišljali smo da palčeve usmjerimo ka Italji pa da doživimo jedan možda drugačiji kulturni nokaut. Da odemo u Trst, tu nekadašnju meku denim jeansa, najboljih kožnih cipela i illy kafice koja se obavezno pije s nogu.
Nismo. Kažu nije kako je prije bilo . A kad bih znala i za to prije..
Vecina vas koji ste duze na internetu verovatno zna za Corbis. Corbis je sajt koji je 1989. godine osnovao Bill gates a koja u svojoj bazi ima preko 100 miliona fotografija i ilustracija. Do sada su se fotografije prodavale. Pre par dana, na Reuters Media Summit-u in Nju Jorku, Corbisov izvrsni menadzer Gary Shenk je objavio zanimljivu vest za blogere. Corbis ce u saradnji sa PicScout-om dati veliki deo fotografija na raspolaganje blogerima. I osim sto ce blogeri moci da postavljaju fotografije na svoje blogove, moci ce i da zaradjuju tako. Naime, fotografije nece biti cisti image fajlovi, vec ce blogeri skidati sa PicApp.com sajta kod fotografije, tako da ce posetilac kada mis prenese preko fotografije videti reklamu na jednom njenom delu. (more…)
Nadam se da ću sad bar nešto raditi…
Da li znate šta je 
