Svi postovi sa bloga: Kako umrijeti bez stresa

Poručujem Hrvatskoj neka se jebe a pojma nemam tko ili što je “Hrvatska”. Tko je “Hrvatska” koja nije poduprla Palestinu u borbi za status države promatrača u Ujedinjenim nacijama?

Dvije trećine Glavne skupštine UN to je učinilo. Fašistička Amerika je prije glasanja svijetu utjerivala strah u kosti. Njenim saveznicima nije bilo lako reći “ne” najvećoj svjetskoj fašističkoj sili. Ipak su to učinili.

Na Izrael ne treba trošiti riječi. Siroti Židovi koje je Hitler poslao u nebo i na nebo prevrću se u grobovima, oni koji imaju grobove, zgroženi bezdušnošću svojih potomaka. Umlaćeni su i spaljeni još jedanput.

A “Hrvatska”…Jebena Hrvatska koja nisam ja ponaša se prema Palestincima danas onako kako su se ustaše ponašale prema Židovima u prošlom vijeku. Ipak, nije sve baš isto. Nekad smo u NDH imali i partizane. Danas, sudeći po muku koji hara ovom zemljom, ovdje, šćućureni od straha, žive samo ustaše dvadeset i prvog vijeka.

Usrali smo se. Uvalili se do peta u američku i izraelsku guzicu. “Intelektualci” šute. Studenti šute. “Obični građani” šute. Jebote! Da li je moguće da su Amerika i Izrael danas strašniji od Hitlera onda?

Naravno. Imaju atomsku bombu, imaju bespilotne letjelice, pametne otrove, ucjenjuju lovom, ubijaju djecu diljem svijeta, utorkom Obama nakon što pojede jogurt kreće u lov na “teroriste”, osobno ih bira, Država Izrael priprema se za “konačno rješenje” na području Gaze i ne samo Gaze…

A mi “Hrvati”, mi jebeni Hrvati sad već i u svijetu poznati po svojoj “hrvatskoj šutnji” šutimo opet. Hrvatska teve će o tome objaviti kratku vijest, EPH će pozvati jednog od hrvatskih Goldsteina koji su sve što imaju stekli analizirajući zločine ustaša da nam objasne kako su “antisemiti” svi koji Palestince ne drže štakorima.

Ponavljam, pojma nemam što je “Hrvatska” ali ono što je glasalo za ovo sigurno nije moja domovina. Sramim se zemlje u kojoj živim. Odvratno je što naša djeca u školama već od malih nogu moraju učiti što je holokaust, da se ne bi ponovio, a američke sluge koje formalno vladaju ovom zemljom danas glasaju za države kojima je holokaust način ratovanja.

Raduje me da je danas sve jasnije da Židovi nisu država Izrael. U toj zemlji odgovorni, hrabri i dobronamjerni građani s gnušanjem gledaju na politiku svojih vođa.I prosvjeduju.

Građani Hrvatske stalno su doma. Za guzicu našeg Gospodara spremni.

Pred desetak dana pozvala me jedna od mnogobrojnih udruga žena koje se bore protiv nasilja nad ženama da odem na Korzo i tamo prolaznicima dijelim maslinove grančice. Ostala sam doma.

Silovanje… “Muškarci vole silovati. Greg Laden, arheolog sa Sveučilišta Harvard, postavio je kontroverznu teoriju pod nazivom “prekidač za silovanje”.

Laden kaže da muškarci u svom mentalnom sklopu već imaju sposobnost i volju za silovanje. U određenim životnim situacijama taj će prekidač uključiti i muškarac koji se inače ne bi mogao ni zamisliti kao silovatelj.

Ono što naš prekidač drži pod kontrolom su društveni status, norme ponašanja i strah da ćemo biti uhvaćeni. Ali stavite nas usred građanskog rata u Bosni i veselje ubrzo počinje.

Iako ova teorija još uvijek nije potkrepljena s dovoljno istraživanja, ako razmislite o tome vidjet ćete smisao. Muškarac usred noći, usred ničega, pokupi autostopera. Nema svjedoka pa ga siluje.

Muškarac na ratištu sudjeluje u “oslobađanju” neprijateljskog teritorija. Pritom “oslobodi” žene koje pripadaju mrskom neprijatelju pa ih siluje jer se i tako neprijatelju pokazuje tko je gazda.

Muškarac se zavjetovao na celibat i okružen je djecom. Nad njima ima moć i nitko mu ne može ništa jer njegovi kolege nisu završili u zatvoru za isti zločin. Pa ih siluje.

Drugi faktor rizika jest da žene znatno jače i češće doživljavaju grižnju savjesti od muškaraca, a više studija je potvrdilo da muškarcima nedostaje empatija. To im olakšava da na svijet gledaju kao na dućan u kojem im se nudi sve što mogu poželjeti, samo trebaju odabrati što će skinuti sa polica.

To što će neke od njihovih odluka druge povrijediti ili ih trajno emotivno oštetiti, muškarce ne brine previše…Jedini lijek za zvjerstvo je spoznaja da nismo toliko plemeniti kao što mislimo i da se trudimo postati bolji.” (Slaven Hrvatin, “Zlihologija”)

Nedavno su sve hrvatske novine pisale o “studentu ekonomije iz Splita” koji je na zabavi silovao djevojku. To u Hrvatskoj ne bi bila vijest, silovanje je naš nacionalni sport jer Državi ne pada na kraj pameti da ga ukine, da “student ekonomije iz Splita” nije bio posebno maštovit.

Umjesto da su se mediji potrudili sakriti detalje silovanja djevojke koja je možda sačuvala živu glavu ali sigurno nije zdravu, sve smo saznali. Zato jer su vlasnici medija muškarci koji bolesno uživaju u silovanju preko delegata.

Najprije je naciji priopćeno da se ne zna kako je djevojka silovana, pa se u naslovu kao oruđe razvalio “mikser”, pa onda nije mikser nego šaka, pa nije šaka nego cijela ruka…

Ugledni kirurg i, nadajmo se, nerealizirani silovatelj, slikao se za novine i objavio kako tako nešto nikad nije vidio, on je bio i na ratištu, ni tamo toga nije bilo.

Čitali smo kako su curi razvaljena crijeva, pa zašivena crijeva, pa koliko je dobila krvi, pa što joj je u utrobi razoreno…Naravno da nam je dano na znanje da je djevojka najvjerojatnije bila pijana, da je silovateljev otac otišao u bolnicu pa djevojku “pomilovao po čelu” a njenim roditeljima “pružio ruku”.

Pitaj boga na čemu im je čestitao. Novinari su se posebno čudili što je zločinac “student ekonomije”. Da li bi mu grijeh bio manji da studira novinarstvo?

Izbljuvala sam se nad naslovima, tekstovima i izjavama. Izrigat ću se i na presudu kad do nje dođe, ako dođe. Kako je ova priča toliko hrvatska i toliko banalna ma koliko “oruđe” bilo “nevjerojatno”, ničemu se nisam čudila.

Sto smo puta čitali isto. Svaka silovana cura je ili bila pijana, ili je šetala prekasno, nosila je kratku suknju, otišla na zabavu sa “studentom ekonomije” umjesto da doma gleda Sulejmana…

Hrvatskim mužjacima ne pada na pamet da žene smiju i noću hodati ulicama, pokazivati noge, prolaziti kroz park kada se kasno vraćaju kući sa posla, napiti se na zabavi i ipak ne biti zbog svojih grijeha silovane.

To nije jasno ni čitateljima novina, ni novinarima koji se čude “studentu”, ni sucima, ni sutkinjama, ni odvjetnicima silovatelja, ni roditeljima zločinca.

Za svakog silovatelja postoji milijun olakotnih okolnosti, za žrtvu ni jedna. Nad njom se najprije iživi silovatelj a onda čitavo društvo. Gdje su u toj priči njeni roditelji, uvijek se pitam.

Imam kćer. I ona se često vraća kasno sa posla. Ulica je mračna. Pokušavam ne razmišljati o tome. Sto sam joj puta rekla da bez noža ne bi smjela šetati Hrvatskom ali me ne sluša.

Da joj se dogodi neko zlo napravila bih listu zločinaca. Ime i prezime urednika novina. Ime i prezime novinara. Ime i prezime suca ili sutkinje. Danas razvaljivanje glava bejzbolskom palicom nije skupo a kako sam kreditno sposobna mogu dobiti nenamjenski kredit bez problema.

A silovatelj…On bi bio moja briga. Našla bih ga. Čekala bih svojih nekoliko sati. Dvojica bi ga držala a onda bih mu sprašila metak među noge. Pa drugi. Proučila bih literaturu da to učinim tako da stoka ne crkne odmah.

Neka urla, neka moli da ga ubijem. A onda bih ga ubila. Pa mu u mrtvo oko zabila maslinovu grančicu.

Prvi put u životu dogodilo mi se nešto što nikako ne kužim. Za jedan sam naš portal izjavila da mi je drago što je Gotovina pušten na slobodu i da on za mene nikad nije bio zločinac. Kad…

Osuše na mene neki čitatelji i čitateljice drvlje i kamenje. Zaprepastila sam se. Naravno da se ljudi koji čitaju moj blog mogu sa mnom složiti ili ne složiti ali da će me ikad itko prozivati zbog mog stava, to mi zaista ni u snu ne bi palo napamet.

Kome ja odgovaram za svoje stavove? Tko me plaća da bih izgovarala “prave rečenice” u “pravom trenutku”? Na koncu, tko sam ja da bih morala voditi računa o onima koji me čitaju?

Jedna vrlo ljubezna gospođa napisala mi je pismo zgrožena mojim stavom koji je potpuno neprihvatljiv jer sam ja javna osoba. A javne osobe moraju paziti što govore. Javna osoba? Ja?

Tko je javna osoba? To je političar ili političarka koji odgovaraju svojim biračima. To su visoki državni službenici koji moraju paziti što govore da ne bi naškodili interesima zemlje koju predstavljaju. Naravno da su zbog svoje velike odgovornosti i stalne prisutnosti u javnosti dobro plaćeni. Nadnica za stres. Nije lako stalno lagati.

Javne osobe su i glumci i glumice, pjevači i pjevačice jer žive od pojavljivanja u javnosti, govorenja u javnosti, svlačenja u javnosti, plakanja u javnosti, glumljenja u javnosti i pjevanja u javnosti.

Javne osobe su biskupi, kardinali, papa, svi oni moraju paziti na svaku izgovorenu riječ jer žive od milodara svojih ovaca i državnih budžeta državica na čijem su čelu bogobojazni predsjednici vlade.

Javne su osobe i novinari koji moraju pisati onako kako im gazda kaže jer gazda živi od pranja mozga javnosti koja onda lakše puši priče javnih osoba u vladi i tajkuna kojima je vlada glasnogovornica.

Javne osobe su i profesionalni borci za narodna prava, radnici nevladinih udruga koje ne plaća vlada, zato su nevladini, ali ih plaća neka druga vlada, nikad se ne zna koja, tako da su i nevladini i vladini. Ti su uvijek na strani obespravljenih, gladnih, golih, bosih, izbjeglica bez obzira koje su nacionalnosti. Najbitniji su kad se održavaju izbori. Onda su stalno na teveu pa nam govore gdje se kradu glasovi.

Javne su osobe i dužnosnici iz EU kao i strastveni borci za ulazak u EU. Dužnosnici su plaćeni da javnosti male zemlje koja želi ući u EU jebu mater na široke teme a borci za ulazak male zemlje u EU su gospođe i gospoda koji se civilizirano smiješe i na ekranu i u javnosti govore kako institucije zemlje koju žele uvaliti u EU rade svoj posao.

Da, mnoge su osobe javne osobe, plaćene da paze na svaki svoj uzdah, riječ, osmijeh ili pokret ali ja nisam među njima. Ono što pišem na privatnom blogu pišem u svoje ime, nitko me ne plaća.

I kad ponekad, vrlo rijetko, nastupim na teveu govorim u svoje ime, nitko me nije delegirao da bih tamo zborila. Ne radim ni u jednim novinama jer ne želim biti sluga gadnog gospodara.

Pišem knjige ali nikad ni za jednu svoju knjigu nisam dobila nikakvu nagradu ni potporu, možda ju je dobio moj izdavač ali ja ništa od toga nemam, tako da se o meni ne može govoriti kao o velikoj, uglednoj književnici čija je riječ teška poput biskupove poslanice.

Ja nisam javna osoba, ja sam slobodna osoba. Mogu govoriti i pisati šta me volja. Tako radim, za svaku svoju riječ odgovaram samo sebi. Svoj status plaćam iz svog džepa.To je nevjerojatna privilegija koju malo njih može sebi priuštiti. Ja sam sretnica.

Zato me zapanjilo kad su se neki javili na moj blog i pisali kako su “razočarani” mojim stavom, nisu ga od mene “očekivali”. Dragi moji koji me čitate, nikad, nikad i nikad nemojte od mene nešto “očekivati”.

Ne pišem za vas, pišem da bih opustila sebe. Ako se sa mnom slažete to je vaš problem, ako se sa mnom ne slažete, opet vaš problem. Kad pišem tekst nikad ne mislim kako će “odjeknuti”, nisam toliko bahata, ni što ćete vi o tome misliti.

Zato, bez obzira što napišem, imajte na umu da ja nemam na umu ni povrijediti vaše osjećaje ni dovesti vas do orgazma. Ja sam jednostavno nejavna osoba, pišem kod sebe doma. Zato neka vam moji tekstovi ne izazivaju pjenu na ustima ni suze radosnice u očima. To bi me jako rastužilo.

Eto, toliko od mene za one koji su me voljeli pa me više ne vole i za one koji me nisu voljeli a sad su u meni najzad otkrili da sam ipak “naša”. Nisam i nikad nisam ni bila ni “naša” ni “njihova” nego svoja ma što vi mislili o tome.

Da, raduje me što je Gotovina na slobodi. Da, nikad nisam mislila da je Gotovina zločinac.

P.S. Ovim tekstom ipak pokazujem da mi je stalo što o meni mislite? Zapravo, ja sam kontradiktorna? Pa…

Mi Balkanci…Vi Balkanci…Do jučer sam se, kad bih čula, vi Balkanci, hvatala za pištolj. Nismo mi ljudi sa ovih prostora “Balkanci”, mi smo ljudi poput Mađara, Eskima, Švicaraca, Meksikanaca, Španjolaca…

Ne mislim više tako. Gotovina mi je otvorio oči. Mislila sam da svi “Balkanci” znaju da je Gotovina američki čovjek na našem terenu i da stoga ne može biti odgovoran za zločine nad srpskim civilima ni za čišćenje Hrvatske od Srba.

Ameri su davno odlučili rasturiti Jugoslaviju. Najprije su im Srbi a kasnije i ostali narodi i narodnosti postali servis.

Hrvatska je ovih dana, iz perspektive “Srba” ma tko to bio, preciznije, ma što to bilo, “pobijedila u ovom ratu”. Zato jer je Gotovina pušten na slobodu.

Mladić će sigurno u Hagu dobiti sto godina robije pa će “Srbi” postati “gubitnici”. Zato su ovih dana “Hrvati” urlali na “hrvatskim” ulicama i slavili svoje “heroje” a “Srbi” “ustašama” jebali “ustašku” mater.

Tako smo opet mi “ustaše” i oni “četnici” na startu. I ni jedni ni drugi ne vidimo tko je pobjednik. Može li to biti samo sljepilo? Ili samo mržnja? Sigurna sam da je to ipak prije svega specifična hrvatskosrpska glupost upisana u naše gene jebene.

A onda kad lud od užasa poželiš pobjeći sa ovih prostora makar ti je blizu sedamdeset pročitaš u Novom listu jedini pravi tekst na temu “Pobjeda” ili “Jebaćemo vam mater, ustaše!”

Fenomenalni Predrag Lucić u svom je tekstu “Šta zna Galbraith šta je Amerika” kratko i jasno opisao ulogu Amera u našoj revoluciji. Ali to nije sve.

Rečeni Lucić je iz prapovijesti izvukao citat koji o nama više govori nego išta na ovomke svijetu. Ljeta 2001. u Večernjem je listu izjavio:”Ako su SAD sudjelovale u Oluji, ljuljaju se teze o etničkom čišćenju. Vrlo je teško vjerovati da bi SAD sudjelovale u akciji koja bi za cilj imala zločin.”

Tko je to rekao? Tako tada govoraše profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta a danas predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Ako uzmemo u obzir da je Ivo Josipović visokoobrazovan, turbobogat pa stoga i pametan čovjek a tvrdi da “SAD ne bi mogle sudjelovati u akciji koja bi za cilj imala zločin” onda se čovjek sa ovih prostora zaista mora upitati tko je ovdje lud a tko prodan?

Josipović nije lud a da smo mi prodani očito pojma nemamo. Umjesto da zgrabimo kuku, motiku ili bilo što što grabe narodi u susjednim nam državama kad se žele svojoj prodanoj vlasti napiti krvi mi, ludi od sreće, kličemo smetlaru koji je očistio Hrvatsku od Srba kao da je osobno u herojskim rukama držao veliku metlu.

Srbi jebu mater smetlaru koji je Srbe očistio od Hrvatske. I oni su uvjereni da je “zločinac” mahao metlom. Amerike, osim u tekstu Predraga Lucića, ni vamo ni tamo nigdje ni u tragovima.

Josipović, taj pravnik, muzičar, trgovac nekretninama, bogataš, predsjednik države i samozatajni gospodin koji izgleda poput popa ali ne djeluje kao pedofil ni kad dječicu po glavi miluje, drži Ameriku svjetskim borcem protiv zločina. Nakon svega što je najveći zločinac u novijoj svjetskoj povijesti učinio?

A mi glupani, pušimo li pušimo i uporno se hvatamo za ustaške i četničke vratove. Nećemo još dugo jer našem Gospodaru trenutno ne treba kaos na ovim prostorima. Prvi korak prema spuštanju lopte na zemlju i smirivanju rata između “četnika” i “ustaša” učinio je “heroj” ili “ratni zločinac” Gotovina.

On je “ustašama” u Zadru jučer spomenuo Teslu kao hrvatskog junaka koji bi morao postati uzor našoj hrvatskoj djeci. Koji Tesla? Onaj Tesla? Četnik Tesla? Četnik Tesla.

Neće proći dugo. Možda dan ili dva. Srpski će mediji Gotovinu proglasiti herojem a hrvatski zločincem. Gotovina će za dan ili dva u Beogradu postati četnički vojvoda a u Hrvatskoj samo četnik.

Postoji li Balkanac? Definitivno postoji. To je gladno, golo, boso i preglupo biće koje jedino nema problema sa pušenjem. Treba mu ga samo uvaliti u grlo, dudlat će dok ne krepa uvjeren da je njegovo dudlanje borba za narodna prava nas ustaša ili nas četnika.

Pa, kad je tako, ako vas to zabavlja, ako samo tako možete svršavati i svršiti, ako vas ne brine gola guzica, dudlajte, braćo i sestre. Preko fafanja do Afganistana, Irana, Iraka, Gaze…Tko zna gdje ćete trunuti drage ustaše i premili četnici.

Pojedini čitatelji bloga pitali su se zašto Vedrana Rudan nije prokomentirala slučaj Gotovine i Markača. Tekstova na tu temu bilo je više puta na blogu, a autorica se nedavno, u sklopu Blicovog teksta o Anti Gotovini, osvrnula na slučaj hrvatskih generala.

Izjavili ste da ste “sretni što je sud oslobodio Gotovinu”?
- Jesam.

A objašnjenje glasi…
- Već dugo godina pišem i govorim isto o datoj temi. Al’ da ponovim. Prvo: Akciju “Oluja”, organizovano čišćenje Hrvatske od Srba, osmislile su SAD i dale Hrvatima svu logistiku i podršku. Drugo: Milošević je akcijom upravljao iz Beograda. Treće: U akciji “Oluja” bilo je zločina, stradanja civila, “herojskog” paljenja srpskih kuća, ali Gotovina, optužen zbog “prekomjernog granatiranja Knina”, nije zločinac.

Gde je tu komandna odgovornost?
- Opet ću ponoviti. Akcijom su zapovedali Amerikanci, ali oni, kao što znate, ne priznaju Haški sud, nego samo sud svoje partije. Sigurna sam da bi Hag oslobodio Gotovinu i da je zločinac jer je Hrvatska u NATO. Mi smo postali američka vojna baza tako da su nam svi zločini kojih je, ponavljam, bilo – oprošteni. Kako vidite, Obamu je karta krenula. Njega, dobitnika Nobela za mir, neće optužiti zbog prekomernog granatiranja Gaze. Kad vam Hag osudi Mladića na sto godina – po meni on jest zločinac, ali mnogo manji od Obame ili predsednika Izraela Peresa – što ćete učiniti? Opet zapaliti hrvatsku zastavu? A šta je sa američkom? Bila bih presretna kad bi i Srbi i Hrvati najzad spoznali da njihovi najveći neprijatelji rastu u njihovim takozvanim državama. Siju nezaposlenost, glad. Uništavaju našu budućnost. Zaboravimo prošlost. Krenimo u rat u svojim zemljama za bolje sutra nas, naše djece, naših unuka.

Danilo Kiš Fondacija pozvala me u Suboticu da tamo promoviram knjigu “Kosturi Okruga Madison”. Nikad nisam bila u Subotici ali sam tisuću puta čula da je to prekrasan grad. Volim gradove i prekrasne i one druge, meni su uvijek ljudi problem.


Moj prijatelj pisac rekao mi je da su Subotičani “suzdržani”, da nisu baš ludi za promocijama knjiga, da njemu nije jasno kako organizatori tamo u pravilu na promocije ne mogu otjerati više od desetak ljudi.

Dok sam ga slušala zeblo me oko srca. Što ako je Fondacija Danilo Kiš baš jedan od tih organizatora? Kasno. Šta je tu je. Pristala sam, neki su mi ljudi javili da se tamo može jesti odličan pire od kestena, kad zamišljam svoj posljednji hropac on je uvijek posljedica davljenja izmiksanim kestenjem.

I tako, odoh ja u Suboticu. Za muža i mene rezervirali su vilu Luizu pokraj jezera Palić. Tri dana smo kroz ogromne prozore gledali u naše privatno more. O nama je brinula Natalija, spremala nam doručak i pričala na srpskom sa neodoljivim mađarskim naglaskom koliko voli svoju kćerkicu.

Boravak nam je organizirala Ana Patarčić a domaćin nam je bio Bane, direktor Fondacije. Nevjerojatan lik. Mlad čovjek, profesor koji voli književnost, antikvitete i kolače. Detaljno nam je objasnio kojim putem moramo krenuti ako želimo ući u svaku od najboljih slastičarnica u Evropi. Zapamtili smo.

Ali to nije sve. Našao je ljude koji za njega izrađuju drvene replike starih engleskih plakata, jedna visi na zidu doma moga. Uskoro će u Londonu otvoriti dućan i tamo Englezima prodavati drvene plakate, “starinske” komode, škrinje i namještaj…

Laknulo mi je kad sam ga upoznala. Ako može stotinu godina staro oksfordsko veslo izrađeno u Subotici pred tri tjedna prodati Englezima onda će valjda i na moju promociju privesti deset ljudi?

Ne želim se hvaliti pa neću reći da je “Skladište” u kome smo se družili bilo prepuno. Voditelj Vladan Čutura, mladi profesor, čitave je večeri bio duhovitiji od mene, oprostila sam mu. Doduše, u jednom mi je trenutku palo na pamet da su svi oni ljudi došli zbog njega. Srećom, na fotografijama se to ne vidi.

Baš smo se krasno družili. Među ljudima je bila i profesorica Sandalj, žena iz moga kraja koja u Subotici živi pedeset godina pa smo se napričale na čakavskom. U Rijeci čakavski ne govorim često.

Idućeg smo jutra muž i ja otišli u prekrasan kafić. On na kavu ja na kesten orgazam. Rekao mi je: “On je tu.” A On nije trebao biti tamo jer On u taj kafić ulazi uvijek u sedam ujutro. Kad mi je muž rekao: “On je tu”, bilo je deset.

Digla sam se od stola, krenula prema Njemu i skočila mu oko vrata. “Obožavam vas, kad vas slušam žile režem…” Zvonko Bogdan nasmijao mi se od uha do uha, poklonio svoja dva diska koja je snimio samo za prijatelje. Nema ih i neće ih biti ni u jednom dućanu. Rekao je da je jedan disk za mene a drugi neka dam nekome od svojih prijatelja.

Ne pada mi na kraj pameti. U mom životu nema prijatelja kome bih ja dala Bogdana snimljenog samo za prijatelje. Da, bili smo u zološkom vrtu. Nakon sto godina. Vidjeli smo kako se njiše ogromna guzica ogromne žirafe, slonu smo vidjeli samo rep, nije želio izaći iz kuće, vukovi, male svinje, bizon, bikovi svih veličina i vrsta, čudesne ptice, fazani, ris ograđen električnom žicom…

U subotu smo kročili u našu bolju i slađu prošlost. Dućan Pionir Subotica. Jeeeee… Ne želim priznati koliko smo kilograma slatkiša prošvercali preko granice.

Dok ovo pišem grizem Negro. “Odžačar grla”. Ah, Subotica! Kad ću opet u tvoj zagrljaj?

Šutimo, gledamo, na isti način kako su šutjeli i gledali naši preci kada se Hitler bavio konačnim rješenjem.

Sasvim sam slučajno saznala da će se film “Oktolog” prikazivati u Gorici 22.11., u Ljubljani 23.11. a u Izoli 24.11. Te će premijere slaviti nekog Karpu Godinu koji je ove godine dobio nagradu Darko Bratina.

Osim što pojma nemam tko je Karpo ne znam ni tko je Darko. Zašto sam ipak uzbuđena? Zato jer je taj Karpo ukrao moje tekstove, uvalio ih u usta glumcima koji ih u filmu izgovaraju. Bio je ipak “fer” pa je rekao da su tekstovi moji.

U cijeloj toj priči spominje se i neki “Kinoatelje”.???????!!!!! A ja mislila da je Dežela u Evropi i da tamo lopovi ne rastu. Ovim putem ZABRANJUJEM meni nepoznatom i nikad viđenom i Karpu i Godini da okolo prikazuje film u kome ljudi govore moje tekstove jer me nitko nije pitao za dozvolu. O plaćanju da se ne govori.

Ne živim od slave, jebe mi se za nju. ŽIVIM OD LOVE. U ovoj me priči lova ipak primarno ne zanima. Jednostavno želim da drski Karpo Godina odjebe i zaboravi na mene.

Ako ga netko zna, čuje ili vidi, Slovenci, upomoć, neka mu uruči ovo pismo. Naravno da ću naći odvjetnike koji će mu se napiti krvi ako se bude sa mnom nastavio zajebavati. Hvala, Evropljani.

Jutros je zazvonio telefon u tri ujutro. Znala sam. Moja stara opet ne zna da li je tri ujutro ili tri popodne. Digla sam slušalicu jer davež nikad ne odustaje.

Opet on:”Srce, što ovoga časa nosiš na sebi?” “Muža.” Spustila sam slušalicu. Volim kad ljudi misle kako vodim buran seksualni život.

Nije me posebno uznemirio ranojutarnji drkadžija. Zove jednom u šest mjeseci. Problem je što ja kad se probudim u gluho doba noći noći više ne mogu zaspati.

Ne pomaže ni apaurin ni konjak ni apaurin i konjak. Buljila sam kroz mokar prozor. Divlji kesten koji pojma nema da je jesen obukao se u zeleno lišće. Živim u čudnom vremenu.

Moja mama je pred smrt bila nepodnošljivo biće. Režala je na sve nas i stalno tražila da je netko ubije.Nismo je ubili jer je to nepristojno zato je umrla u paklenim mukama.

Noćas, noćas sam poželjela njeno režanje u svom uhu. Sada znam kako je to kad ti zazvoni telefon a majke nikad više neće biti s druge strane žice. Zle majke, nervozne majke, bolesne majke, vesele majke, zabrinute majke…Nikad više neće u tvom uhu biti majke.

Nedostaju mi i razgovori sa kolegicama u Jadroliniji dok smo satima u kancelariji kukičale djeci papučice, one vještije plele su kapute. Život mi se te sadamdeset i neke činio besmislenim. Sve je teklo tako mirno, tako predvidivo, tako nepodnošljivo dosadno.

Svakodnevno osmosatno radno brbljanje, ispijanje kava, ruganje sindikalistima koji “brinu o svinjskim polovicama umjesto da se bore za radnička prava”, smrt socijalizmu, sloboda narodu!

Zašto možemo ljetovati i zimovati samo u našem odmaralištu, kad ćemo kao ljudi godišnji provesti u veeelikom hotelu, ima li ikakve nade da u iduće tri godine sagradimo vikendicu…Trčanje na tržnicu, dvoje sitne, naporne djece kod kuće…

I ona mi nedostaju. I radost koju sam osjetila kad mi je prijateljica poklonila staru dječju sobu, narančastu. Pokojna prijateljica. Moja su djeca konačno dobila svoj kutak. Što bi me danas moglo toliko razveseliti?

Tableta koja bi mi istoga trena ubila migrenu? Ali već za minutu ili dvije, znam ja sebe, poklopio bi me strah od sadašnjosti, budućnosti, jeza od onoga što će biti ili možda neće biti sutra.

A kad se sjetim kako sam bila presretna kad smo zakoračili u kapitalizam. Bezbrojni su dućani preko noći osvojili moju ulicu. Sve se moglo kupiti bez veze i čekanja. I kava i banane i ulje i traperice, cipela milijun. Koja radost.

Nema više tih dućana. Pekare, pekare svuda oko mene. I rat mi nedostaje. Ona zamračenja, bliskost sa susjedima i prijateljima, vjera da jugoslavenski brodovi koji su plutali ispred Rijeke neće svoje rakete poslati na nas jer je Italija blizu.

Da, nedostaje mi onaj žar s kojim smo vjerovali da će rat ipak proći, da ću užas od rata dovijeka pamtiti i da u miru, ako ikad dođe, nikad, nikad, baš nikad neću biti nesretna jer nema ničeg goreg od rata.

Danas mi mir teško pada na želudac. Moja razigrana, musava dječica postala su ogorčeni ljudi kojima se ne piše dobro. Moje prijateljice iz Jadrolinije, vrsne pletačice, pomrle su od bolesti ili umiru od gladi.

Da, mama mi baš jako, jako nedostaje. Ona je vjerovala da kapitalizam traje koliko i gripa i da će partizani pobijediti na kraju. Da sam sedamdeset i neke crknula od dosade danas bih počivala u miru.

Vedrana Rudan dala je intervju za bosansko-američki časopis “Sabah”. U njemu, između ostalog, možete pročitati tko je Hrvatsku očistio od Srba, zašto se zalaže za pomoć Relji Bašiću, napadu Amerike na Iran.

Razgovor će uskoro izaći u Sabahu, a do tada ga možete pročitati na blogu Bedrudina Gušića.

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Duhovi iz Palmotićeve 37