
Računovodstveni koncept koji najkraće možemo definisati kao proces „svođenja“ nabavne vrednosti neke od klasa aktive (akcija, obveznica, nekretnina i sl.) koju kompanija „drži“ u svom portfelju. Ovo „svođenje“ se obično vrši na dan bilansa, mada za interne potrebe nekih kompanija (banaka i osiguravajućih kuća na zapadu na primer) ovaj proces je svakodnevan. Naime, sa prelaskom vrednovanja aktive metodom istorijskog troška na metodu fer tržišne vrednosti (fair value), na jednoj strani se mnogo dobilo a na drugoj i izgubilo, jer ni jedan metod nije savršen.
„Nedostaci“, pravilnije reći surova realnost koncepta naročito je aktuelna ovih dana, kada hipotekarna kriza uzima danak. Kritike koncepta su potekle od čelnih ljudi velikih svetskih banaka, koje su, usled aktulene situacije prinuđene da vrše velike otpise usled nerealizovanih gubitaka prouzrokovanih padom cena aktive (pad cena nekretnina je inicijalna kapisla koja je, uz pomoć sekjuritizacije proširila „požar“ na ceo finansijski sistem ali i na realnu ekonomiju – o ovom uticaju drugom prilikom). Usled otpisa, pokazatelj adekvatnosti kapitala opada (po standardnom Bazelu minimum iznosi 8% rizične aktive) tako da su banke prinuđene ili da se dokapitalizuju ili da prodaju aktivu po veoma niskim cenama, gurajući ih dodatno naniže ili da „seku“ plasmane viskozaduženim klijentima (hegde fondovima na primer). Takođe, ciljani nivo leverage-a banke se, usled pada cena aktive takođe narušava, tako da su pomenute reakcije banaka više nego iznuđene. Kao argument za disfunkcionalnost markt-to-market koncepta navodi se trenutno stanje tržišta tj. iracionalno ponašanje aktera kao i to da je rizik trenutno precenjen, i da su cene na tržištu ispod unutrašnje (intrinsic value), stvarne vrednosti aktive. Dalje, rezervisanja za potencijalne gubitke su najveća za tzv. „Level Three“ kategoriju, koja obuhvata najmanje likvidne plasmane (derivate nastale sekjuritizacijom na primer). Međutim, računovodstvena struka kaže drugačije. Naime, predstavnici Odbora za Međunarodne računovodstvene strandarde (IASB) navode: „Svaki posao je podložan nekoj vrsti rizika, samim tim i volatilnosti. Fer vrednost jednostavno pokazuje ovu volatilnost. Računovodstveni standardi baziraju na trenutnoj ekonomskoj realnosti – ne na optimističnim procenama menadžmenta šta će se desiti u budućnosti“. Dalje, navodi se da bi investitori zahtevali veću premiju (samim tim cene akcija banaka bile manje) u slučaju kada bi procena vrednosti bila relevantnija od tržišnog suda. Revizija takođe, u post-Enron eri, najverovatnije neće vršiti ustupke, kako bi olakšala prevazilaženje krize.
Do sada su banke u svetu (najvećim delom američke) otpisale $181mlrd (uključujući i rezervisanja za loše plasmane) a prema pojedinim studijama očekuje se $400mlrd gubitaka usled hipotekarne i kreditne krize! Što se tiče situacije u Srbiji, naše banke su tek zakoračile u hipotekarno kreditiranje, dok derivati još uvek ne postoje. Ipak, svođenje na tržišnu vrednost portfelja zakonska je obaveza prema našem Zakonu o računodstvu, koji je usklađen sa MSFI. Na ovom nivou razvoja tj. sa aspekta (ne)likvidnosti tržišta naročito, polemika oko verodostojnosti mark-to-market koncepta najverovatnije će i kod nas sve više dobijati na značaju, kako se celokupno tržište kapitala bude razvijalo.
Očito da Fair Value ili Marking - to – Market koncept nije savršen, tj. kruto pridržavanje pravila može imati značajne posledice na realnu ekonomiju. Zato je, u pojedinim kriznim situacijama, svrsishodno privremeno „olabaviti“ norme. Tako su, na primer u Japanu i J. Americi, usled finansijske krize u prošlom veku, činjeni privremeni ustupci bankama, tj. u dogovoru sa regulatorima i revizorima, bankama je bilo dopušteno da privremeno smanje stopu otpisa na plasmane.
Izvori:
„An unforgiving eye“, Financial Times, 14. Mart 2008. God.
„Leveraged Losses: Lessons from the Mortgage Market Meltdown“, David Greenlaw, Jan Hatzius, Anil K Kashyap, Hyun Song Shin
„Marking-to-Market: Panacea or Pandora’s Box?“, Guillaume Plantin, Haresh Sapra