Svi postovi sa bloga: Miki i ostalim čudima







Tvoje vatre su prisutne.
Danas. Davno pre danas.
I dugo iza svih danas.
Uvek ćemo se sretati.

Vraćaćeš se preobražen,
ponavljan neponovljivo
u krvotoku proleća
i plavim plotunima lasta.

U puzavicama kiša.
U grozdovima rose.

U strpljivoj tišini
što naslagama godova
grli i zida stabla
dok na njih namotava trajanje.












Nežnost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, biće romantičan. Nemoj da piješ iz moje čaše. Dobićeš potrebu da voliš ljude, ceo svet, čovečanstvo.











Ništa ti ne razumeš, moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče koga je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja, pokrivao te i pazio.
Ti si za mene još uvek parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti i celu kuću potresa.

Ja sam te, namćoru lepi, naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti digao oči ka nebu sa prljavog poda
– a onda smo se,
odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem zaista ne razumeš
i kao da sve što umem – ti triput bolje umeš.

U redu, visočanstvo, ja sam te ljuljao... kupao...
ponosio se tobom...
nemušte reči sricao...
I dosta svoje mladosti zbog tebe sam polupao
pa kad je u svet trebalo – zbog tebe nisam se micao,
nego sam sivkasto čamio,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život vredeo i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš, sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od one sorte
što ne sme da zadrhti kad odapinje strele.
Možda je pomalo dockan, ali sve ću ti reći
i drugarski
i tužno
i grubo
i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao kad te drugi istuku.
Bio si moje najdraže i tu sam najteže pogrešio.
Četrnaest ti je godina i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam sve što ti odraslom fali?
– Tata, škripi u braku...
– Na poslu...
– Daj za džeparac...
A ja ti i dalje pomažem, jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili.
I stvarali smo čuda, a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek na ovoj tek započetoj
čarobnoj stazi života,
- moram ti razbiti njušku,
makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam – to za dečake nije.
Al' sutra,
odrasli prinče,
videćeš kako se bije.












Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna popodneva u stanu koji sam s vama delio osam godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.

Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama, dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo vremja ono kad je bio mladi zet Marićevih. Infeld za njega kaže: „Veruje se da danas stvarno vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn obuhvatio samo mislima i jednačinama.“

Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu, pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani, večito istim prijateljima, u večito istim kafanama, večito iste stihove, uveren da svaki dan izgovaram nešto novo – pa to mora jednom i da zabrine.

(...)

„Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano mi nije.“ Ja stvarno ne mislim da vas dobro znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato, da pljunem u pravcu onog grada gde ste me ostavili da vas čekam.

Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.










Bio sam dete i, vrlo nepogrešivo,
dospevao sam do svega u šta umem da poverujem.

Oblikujući bezobličja, uzimao sam šaku ničega.
I ništa nisam dodavao. I ništa nisam oduzimao.
A imao sam uvek na dlanu nešto novo.








Kad upotrebim reč dete, pokušavam da joj dam dostojanstvo jedne ogromne bezazlenosti, koja je tako bar mislim, najveća svetlost u ljudima.












Svaka prava toplina ima u sebi bezbroj
prisnih malih toplota.

Svako veliko dete nosi u sebi bezbroj
balavaca i švrća.

Ovaj ogromni život prepun je kao saće
I sve te buvice sreće
i sumnji
i slutnji
i snova
- armija nežnosti cela,
moli nas da im svakom po jedno zrno srca
ćušnemo krišom pod krilo.

Jer bez tih malenih srca
što drhte duboko u nama
šćućurena i bela,
ne bi ni velikog srca,
ne bi ni velikog belog,
- ničega ne bi bilo.

pa i nas,
eto,
ovakvih;
čudnih i lepo ludih,
zar misliš da bi nas bio?

Nikad nas ne bi bilo.
Svaki put kada pokušavam da pronađem odgovarujuću fotografiju za blog, poželim da ukradem neku staru sliku iz detinjstva ili mladosti ljudi koji žive oko mene. Mislim da najautentičnije uz reči Mike Antića idu slike na kojima smo upravo mi, naši roditelji, prijatelji, rođaci, i to u godinama kada je Mika stvarao – pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete... Pozivam vas ovim putem da mi šaljete stare fotografije iz svojih albuma na adresu miki.i.ostalim.cudima@gmail.com, a ja ću ih (anonimno, razume se) objavljivati u kombinaciji sa Mikinim stihovima. Uz ovaj post objavljujem fotografiju jedne meni bliske osobe (bez prethodne konsultacije sa istom :)) slikanu krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, verovatno negde na selu, kod bake i deke, u jednoj od bivših YU republika...
Mika: Često nisam uspevao da je dozovem. Tu maštu za koju sam govorio da treba, za sve dečake i devojčice, zagnjurene u jastuke noći, kao lokomotiva da juri.
Mašta je čarolija.
Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna ptica: najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.
Mašta je moja prva ljubav.
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk