Svi postovi sa bloga: My Stories Blog

Leto je doba godine kada se mnogo više otkrivamo okolini. I to je super! Obožavam leto, ono najvrelije… Posebno ga volim što pruža mnogo više mašte i kreativnosti kada je garderoba i generalno stajling u pitanju. Kada je napolju trideset stepeni, apsolutno sve možete da ulepšate - lice, noge, ruke, kosu, dekolte… sve je živo, veselo i razotkriveno, što se ne može reći za jesen i zimu kada je samo važno da se umotate u nešto toplo od glave do pete. Sebe ne smatram nekim modnim ekspertom, niti bilo šta slično, ali pošto volim da posmatram i primećujem ljude oko sebe, dozvoljavam sebi tu slobodu da primetim i neke stvari kojih se užasavam, a previše ih je ovoga leta svuda oko nas. Termin “modna policija” su tako deplasirale kojekakve estradne šušumige koje tek nemaju pravo da komentarišu nečiji izgled ili stil odevanja, ali ako za to ne bi postojao ni jedan drugi način, podržala bih uvođenje “kazni” od strane pomenutog “organa vlasti”, za posedovanje, nošenje i propagiranje sledećih nekoliko stvari…

(Tekst koji sledi napisan je isključivo na osnovu ličnog mišljenja autora, a svaka eventualna sličnost sa ljudima iz realnog života je potpuno slučajna… ) )

Otkrivanje i (ponosno) nošenje nedepiliranih ruku

Dlakave ruke

Živimo u dvehiljaditim godinama… Znači, ne šezdesetim, ne sedamdesetim, pa ni devedesetim… Seksualna revolucija beše nekada davno, a hipi-kultura, osim par odevnih predmeta koji se iz godine u godinu vraćaju u modu, odavno više nije aktuelna. Žene su danas čiste i glatke i hvala dragom Bogu što je izmislio depilaciju. Ali… da li je baš sve tako? Žene po svoj prilici zaboravljaju na neke delove tela u letnjim mesecima, pogotovu na jedan od najizloženijih - ruke. Imam utisak da im je samo važno da sa ruku uklone rukav koji greje, a to što se ispod nalazi nežna, ali ipak maljava ženska ručica, nema veze… Koliko je važno ukloniti malje sa delova tela na kojima to redovno čine - noge, pazuh, prepone, toliko je bitno ukloniti ih apsolutno svuda. Leti treba biti malo glatko očerupano pile, a sve drugo se smatra nedostatkom kulture izlaganja pogledima drugih ljudi. I to naravno, važi za ruke i nadlaktice, pa makar mislili da se malje na njima i ne primećuju.

Louis Vuitton tetkasta tasna

Posedovanje i (ponosno) nošenje lažnih (ali i pravih) Luj Viton tašni

U jednom tekstu na mom blogu sam davno pisala o devalvaciji skoro svega što vredi u našem društvu, pa sam se osvrnula i na modne marke. Jeste. Ne samo da se grozim nošenja očiglednih “lažnjaka” poznatih svetskih marki, već sve više počinjem da se grozim i nošenja nekih pravih (ako toga uopšte ima u zemlji Srbiji)… Kinezi su napravili pravu pomamu za “fejk” robom u našoj zemlji i skoro da ne bih imala ništa protiv, kada se u svemu tome ne bi toliko preterivalo. Jedan od najistaknutijih primera je, sada već čuvena, braon torbica sa znakom “LV” od koje mi se zaista, ali zaista povraća kada je vidim, pa bila lažna ili prava. Tu tašnu, potpuno istog dezena i boje, samo u neznatno različitim oblicima, prošetale su sve žene sa srpske javne scene od princeze Katarine do Slavice Ćukteraš, a koja je imala pravu, koja lažnu, to valjda znaju samo Kinezi… ) I definitivno bih uvela oštru kaznu za nošenje ove tašne jer ona ne samo da je pokazatelj apsolutnog odsustva ličnog stila i ukusa po principu “videla žaba da se konj potkiva…”, već je pobogu i tako “tetkasta”… )

Victoria Beckham

Šišanje i (ponosno) eksponiranje frizure “a la Victoria Beckham”

Dokle? Hoće li više izmoditi ta Victoria Beckham, pa da svi onako kolektivno doživimo vizuelnu katarzu? Izvinjavam se svim ženama koje su u otkrile da im baš ova frizura “savršeno” pristaje, ali moram reći da su to najobičnije kokoške i pitam se kako nekoga nije blam da toliko transparentno okolini pokazuje svoju neinventivnost i neukus? Zapravo je to više smešno nego što je žalosno, jer modni stručnjaci bi to nazvali trendom, a gospođu Viktoriju pravom trend seterkom, ali ja to ipak doživljavam pomalo fatalno kao propast vizuelnog identiteta koji su naše žene zaista posedovale sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Čak i ako je nekada naišao trend koji je plasirala neka od tadašnjih diva, nikada se nije desilo ovo što se danas dešava sa, potpuno prosečnom frizurom popularne Posh. Užas. Kazne i frizerima i nosačicama glava i mozgova koje sebi dozvole takvo idolopoklonstvo.

(ne toliko ponosno, ali ipak) Nošenje i otkrivanje dokaza da su pametnije nego što izgledaju

Fejk plavusa

Kad smo već kod frizura, nije li stvarno odvratno videti blajhanu kosu sa crnim korenom debljine nekoliko centimetara? Nije li odista odvratno videti blajhanu kosu uopšte? Naravno, postoje osobe koje čak i u slučaju invazije Marsovaca i opšteg pomora žena sa “mrtvački” belom kosom, ne bi prevazišle blajhanu frizuru (čitaj: Karleuša, Dara, Jammy i mnoge druge javne i nejavne persone) i upravo zbog njih treba uvesti kazne za takvo maltretiranje sopstvene kose, ali još opravdanije zbog iritacije očnih nerava njihove najbliže okoline. I Merilin Monro bi, da je živa, vratila prirodnu nijansu boje kose, u to sam sigurna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog odvratnog crnog izrastka koji počne da se primećuje već nakon desetak dana od blajhanja, a koji tako surovo podseća sve “fejk” plavuše, da su zapravo pametnije nego što žele da izgledaju…

Nenormalno učestalo (ponosno) nošenje baletanki (ili kako se već zove taj užasni nožni odevni predmet)

Baletanke

Ok, završavam sa njima jer me one možda i najviše iritiraju. Baletanke. Pripadne mi muka kad ih vidim i mada to jeste samo moj lični i personalni, pomalo surovi stav prema ovom, ne sumnjam, udobnom odevnom predmetu, ne mogu a da ne tvrdim da je to apsolutno najodvratnija cipela koju je neko smislio za žensku nogu. Osim što joj ni malo ne laska i čini je debljom, ružnijom i patkastijom, ta cipela nema osnovnu funkciju za koju bi trebalo da je napravljena, a to je da štiti stopalo od raznih nepovoljnih uticaja tla. Ja zaista ne mogu da pojmim kako je to hodati po asfaltu u nečemu što je debljine toalet papira, a o spoticanju na kamičak ili gaženju po kaldrmi da i ne govorim… Kada bi žene samo znale koliko im list i uopšte cela noga ružno izgleda u baletanki, pa makar ona bila sa čijim god potpisom, ne bi je više nikada obule. Šta mislite zašto je Bog izmislio visoke potpetice? Pa naravno, da bi svaka žena mogla da se pokaže u svom punom sjaju, ostavljajući za sobom čežnjive muške poglede, a blentave baletanke je verovatno napravio neki pijani šuster kom je ponestalo materijala za prave cipele… Pf!

Kada bi se zaista uvele kazne za sve navedene stvari, svet oko nas bi bio dakako lepši, a i država i grad bi bome, zaradili… Šalu, modu i preterano filozofiranje na stranu… Znam da će velika ili apsolutna većina muškaraca ovaj post smatrati trivijelnim, a veliki određeni procenat žena biti uvređen i više nikad neće doći na moj blog, ipak, poenta je u tome da sve u životu treba opravdati svojim stavom, kao što ću ja to uraditi sa ovom pričom, a kao što bi sve žene trebalo da rade. Onda se valjda ne bi toliko kopirala VB, ne bi se baš toliko “vukljao” LV, a verovatno bi i baletanke konačno izmodile… Stav, ali ne pozajmljeni ili prekopirani - samo stav. Moj. )

Veliki sam fan domaće kinematografije. Čak mogu reći da nisam nikakav filmofil kada su strana ostvarenja u pitanju, ali jako uživam gledajući filmove domaće proizvodnje pogotovu u periodu od kraja sedamdesetih do sredine osamdesetih godina. Kakvo god imali mišljenje o srpskom odnosno jugoslovenskom filmu, za mene je to bio zlatni period domaće kinematografije, period kada je produkcija bila ogromna, a tematika drugačija od one koja se forsira od devedesetih pa do sada… Soc-realizam je neizbežan ambijent u koji se smeštaju gotovo sve priče našeg filma, ali gledajući filmove s kraja 70tih i posebno u prvoj polovini 80tih, imam utisak da je sve nekako bilo pozitivnije, bezazlenije i naravno urnebesno smešno… Lista ispod je moja topla preporuka domaćih filmova, koje bi neizostavno trebalo pogledati, ako već niste. Mnogo naučimo o tome kakvi smo danas i zašto, gledajući kakvi smo bili nekad…

Čuvar plaže u zimskom periodu (1976)

Cuvar plaze u zimskom periodu 1976

Odlična drama sa tragi-komičnim elementima i fenomenalnim Batom Stojkovićem u jednoj od glavnih uloga. Irfan Mensur, njegov sin, pokšava da pronađe sebe, odraste i sazri i konačno se odvoji od uticaja oca autokrate (Bata Stojković) koji mu kroz ceo film natura gastarbajterski ideal “obećane zemlje” Švedske i majke koja se prema njemu ponaša kao da je i dalje dete (Mira Banjac). Smotan i smušen, u ovom filmu Irfan Mensur nema ni trunke seksipila i muževnosti koje je imao, recimo u kasnijim ostvarenjima Laf u srcu i Tesna koža. Ubrzo se ženi još smušenijom i smotanijom devojkom, čiji roditelji nikako ne prihvataju da im se kćerka uda za nekog ko je završio “srednju kožarsku”, što Irfan nekoliko puta ističe u toku filma, a što je naravno potpuno urnebesno. Nakon neuspešnog pokušaja da se zaposli bilo gde i skući sa svojom ženom, oni odlaze na obalu reke gde dobijaju malu, trošnu kuću na čuvanje u zimskom periodu od gazdarice kojoj je preminuo muž (Ružica Sokić). Iako naizgled sporednu, vrlo zapaženu i rekla bih, značajnu ulogu u filmu ima tetka, koju glumi Dara Čalenić… Šta se sve dalje dešava, pogledajte sami…

Scenario: Gordan Mihić
Režija: Goran Paskaljević

Uloge: Irfan Mensur (Dragan Pašanović), Gordana Kosanović (Ljubica Miladinović), Danilo Bata Stojković (Milovan Pašanović), Mira Banjac (Spasenija Pašanović) Dara Čalenić (Draganova tetka), Velimir Bata Živojinović (Ljubicin otac) i drugi…

Ljubavni život Budimira Trajkovića (1977)

Ljubavni zivot Budimira Trajkovica 1977Još jedna socijalna komedija sa urnebesnom Milenom Dravić i njenim neizbežnim filmskim parom Ljubišom Samardžićem u glavnim ulogama. Porodica Trajković se tradicionalno bavi gradnjom mostova, pa je usled prirode posla primorana da se stalno seli iz mesta u mesto, što se veoma negativno odražava na njihov socijalni život, a pogotovu na ljubavni život njihovog sina Budimira - Bude. Očajna supruga Milena Dravić koja nikako ne uspeva da odgaji cveće zbog neprekidnih selidbi i još očajniji sedamnaestogodišnji sin Budimir, koji ne uspeva da ostvari pravu ljubav. Porodica se doseljava u Beograd, u soliter na 22. sprat i Budimir konačno u liftu svog solitera doživljava svoju prvu pravu ljubav… Film obiluje presmešnim scenama, pogotovu između Milene Dravić i Ljubiše Samardžića, npr. kada pokušavaju da naprave zvučnu izolaciju u spavaćoj sobi lepeći kartone od jaja na zid, kako ih sin ne bi čuo kad vode ljubav… Tu su i fenomenalni Mića Tomić, Bata Živojinović, preslatki Andrija Maričić, Neda Arnerić

Scenario: Milan Jelić, Predrag Perišić
Režija: Dejan Karaklajić

Uloge: Milena Dravić (Lepa Trajković), Ljubiša Samardžić (Voja Trajković), Mića Tomić (Deda Trajković), Predrag Bolapčić (Budimir Trajković), Marina Nemet (Mirjana), Andrija Maričić (Zvonko), Velimir Bata Živojinović (Vozač GSP-a) i drugi…

Majstori, majstori (1980)

Majstori, majstori 1980Filmovi Gorana Markovića su jedan od najistaknutijih primera soc-realizma u domaćoj kinematografiji. Bar je to moje mišljenje. Ono što se meni posebno sviđa u njegovim ostvarenjima je to, što je svaki film apsolutno preslikan život i uopšte nemate utisak da gledate film, već da se nečiji životi dešavaju pred vašim očima. Takav je svakako i film Majstori, majstori, koji na potpuno transparentan način prikazuje stanje našeg društva, mentalitet našeg naroda i ponašanje pojedinica u kolektivu i kolektiva prema pojedincu. U jednoj uglednoj prestoničkoj osnovnoj školi dešava se skandal, gde nastavnica engleskog jezika Gordana Lukić, navodno biva seksualno uznemiravana od strane zamenika direktora Bogdana. Celu stvar počinje da istražuje smotani pripravnik u ministarstvu prosvete inspektor Simić (Bogdan Diklić), koga je sekretar ministra prosvete (Rade Marković) zapravo poslao da kupi karte za bioskop. Radnju filma prepliće i odlazak u penziju spremačice Keve koja je ceo svoj radni vek provela čisteći školu, pa joj uprava na čelu sa ambicioznom direktorkom (Semka Sokolivić Bertok), priređuje svečani ispraćaj. Šta se sve dešava na priredbi i kako se raspliće zamršeno klupko strasti, laži i preljube u školskim hodnicima, obavezno pogledajte. Film, naravno, obiluje komičnim situacijama i fenomenalnim replikama, a glumačka podela je toliko dobra da ovaj film nikako ne treba propustiti….

Scenario: Goran Marković
Režija: Goran Marković

Uloge: Semka Sokolović Bertok (Direktorka škole), Bogdan Diklić (Inspektor Simić), Snežana Nikšić (Gordana), Predrag Laković (Bogdan), Tanja Bošković (Bosa), Mića Tomić (Vuksan), Olivera Marković (Kristina), Zoran Radmilović (Sava), Pavle Vujisić (Stole), Aleksandar Berček (Đoka Viski) i drugi…

Nacionalna klasa (1979)

Nacionalna klasa 1979Sumnjam da postoji neko od vas ko nije gledao Nacionalnu klasu. Još jedan film Gorana Markovića koji je sada već postao kultni, a Brana Mitrović Flojd koga glumi Dragan Nikolić, egzemplar neozbiljnog, luckastog vetropira koji ne preuzima odgovornost za svoje postupke u životu. Brana se bavi trkama i takmiči se u “nacionalnoj klasi” u kojoj se tada vozio popularni “Fića”. Vožnja i jurcanje po gradu predstavljaju smisao njegovog života i iako ima 28 godina on se ponaša kao razuzdani tinejdžer. Sa druge strane, za vratom mu je ženidba sa dugogodišnjom devojkom Šiljom (Gorica Popović) koja je ostala u drugom stanju i poziv za odsluženje vojnog roka kog pokušava da se oslobodi na prevaru. Fenomenalna glumačka ekipa, na čelu sa Draganom Nikolićem, Bogdanom Diklićem, Mićom Tomićem, Oliverom Marković, Vojom Brajovićem, je sigurno učinila da ovaj film zaista postane kultni i jedan od naših najboljih ostvarenja u prethodnom veku. Ako uopšte postoji neko ko nije pogledao, nema opravdanja da to ne učini - odmah!

Scenario: Goran Marković
Režija: Goran Marković

Uloge: Dragan Nikolić (Brana Mitrović Flojd), Bogdan Diklić (Mile Rent-a-bubreg), Gorica Popović (Šilja), Rade Marković (Čika Moma), Olivera Marković (Smilja), Mića Tomić (Strahinja), Bora Todorović (Žika), Voja Brajović (Papi), Aleksandar Berček (Bunjuel), Maja Lalević (Senka), Irfan Mensur (Simke), Bata Stojković (drug Čomor) i drugi…

Filmovi “Maratonci trče počasni krug” (1982), “Ko to tamo peva” (1980), “Tesna koža 1″ (1981), “Balkanski špijun” (1984), “Laf u srcu” (1981), “Davitelj protiv davitelja” (1984) su obavezna “lektira”, a osim gore navedenih, vredi pogledati još neke fenomenalne komedije nabijene soc-realizmom uz koje se takođe možete jako zabaviti: “U raljama života” (1984), “Nije lako s muškarcima” (1985), “Razvod na određeno vreme” (1986), “Šećerna vodica” (1983), “Čovek sa četiri noge” (1983), “Nije nego” (1978), “Lepota poroka” (1986)…

Posh magazin

Godinama unazad pokušavam da se borim protiv krađe intelektualne svojine na internetu, čija sam žrtva bila nebrojeno puta. Počev od mora tekstova i fotografija objavljivanih na ceca-online.com, koji su brutalno “preuzimani” od različitih novina i tabloida, a koji su bili zaista ekskluziva od strane Cece Ražnatović, pa do sve češćeg piraterisanja i kopiranja članaka sa Posh magazina, nisam uspevala da se izborim sa tim, jer u našoj zemlji očigledno ne postoje ili nemaju realnu primenu ni neki mnogo aktuelniji zakoni, a kamoli zakoni o internet pirateriji. Pre samo nekoliko sati me je, kao grom iz vedra neba pogodio email gospođe Marine Talović u čijem prilogu mi je dostavila detaljnu dokumentaciju o piraterisanju njene intelektualne svojine upravo na Posh magazinu.

Naime, Marina Talović je jedan od naših najpoznatijih astrologa koja godinama unazad uživa ugled i autoritet od strane kolega i javnosti i koja je objavila nekoliko knjiga iz ove oblasti (“Astrologijom do karme”, “Astrološke meditacije” , “Analiza horoskopa”). Povod njenog obraćanja meni nije bio ni malo prijatan obzirom da se radi o najgrubljem kršenju njenih autorskih prava i krađi njene i intelektualne svojine njenog pokojnog supruga, a sve to od strane jednog od, sada već bivših saradnika Posh magazina, tzv. astrologa Dušana Đurđevića.

Dušan, koji inače tvrdi da iza sebe ima 15 godina iskustva u bavljenju astrologijom, koji sebe naziva “profesionalcem” i diči se stalnom “klijentelom”, zapravo je običan plagijator, koji je beskrupulozno i bez trunke griže savesti, prepisivao delove knjiga Marine Talović, a potom ih u obliku članka, slao našem magazinu, naravno pod svojim imenom i kao svoje autosko delo. Potpuno mi je neverovatno da se to desilo baš meni, koja sam jako vodila računa o tome da na magazinu objavljujem isključivo autorske tekstove, koji su apsolutno provereni i autentični, upravo iz razloga što sam i sama mnogo puta bila žrtva piraterisanja. Svi tekstovi (osim tekstova pomenutog “gospodina astrologa”) su moje autorsko delo, delo moje sestre i nekolicine proverenih saradnika.

Ono što je još šokantno je i to što je Dušan Đurđević bio kontaktiran od strane Marine Talović još pre dva meseca u vezi sa krađom tekstova i da joj je tom prilikom rekao da je Posh magazin jedini krivac za nastalu situaciju (???) i da se ona javi nama radi obeštećenja. Pogađate, Dušan nas nikada nije obavestio o upozorenju Marine Talović već je besramno ćutao i dalje prepisivao njene knjige, da stvar bude još gora, u vreme kada je njen suprug bio na samrti. Koliko god zvučalo neverovatno, Dušan Đurđević ni dan danas, nama ne želi da prizna da je tekstove ukrao i time doveo u veliku neprijatnost mene, moju sestru i naš magazin, koji je zasnovan na entuzijazmu i koji je već stekao reputaciju kvalitetnog internet magazina.

Nastala situacija je svakako vrlo neprijatna, ali smo u dogovoru sa gospođom Marinom Talović, koja veruje da je Posh magazin ispao žrtva jednog podlog plagijatora i iz razloga što ovo nije prvi put da Dušan Đurđević krade i prepisuje delove njenih knjiga, odlučili da sve sporne tekstove privremeno uklonimo, dok se ne dogovorimo šta nam je dalje činiti. Povod za pisanje ovog teksta je upozorenje svima onima koji se bave internet novinarstvom, imaju online magazine, svoj budućoj klijenteli tzv. astrologa Dušana Đurđevića, a svakako i izvinjenje gospođi Marini Talović koje joj u ime cele ekipe Posh magazina upućujem iskreno i nedvosmisleno…

Već duže vreme razmišljam o renoviranju svog radnog prostora. Dizajn enterijera je jedna od stvari koja me jako zanima i želja mi je da se u budućnosti malo više pozabavim njegovim proučavanjem, naravno na nivou hobija i uređivanja samo sopstvenog životnog prostora. Koliko ste puta bili nezadovoljni svojim radnim ili životnim okruženjem? Ja mnogo… Moji roditelji imaju specifično mišljenje o mom ukusu za nameštaj, boje i enterijer generalno, a pošto još uvek živim sa njima, nažalost, za svaku promenu moram lavovski da se izborim.

Trenutno mi se jako dopadaju ahromatske kombinacije jer ostavljaju veliki prostor za kreativni izražaj, koliko god to možda zvučalo čudno. Kada kombinujete crnu i belu, uz njih se kasnije savršeno može ukombinovati bilo koja jaka boja poput crvene, pink, zelene, žute… Kombinacija crne i bele pored toga, deluje i vrlo elegantno, moderno i efektno, pogotovo ukoliko se osveži nekim interesantnim detaljem. Kada je u pitanju uređenje enterijera, to osveženje bi moglo biti u vidu nekog interesantnog komada nameštaja, avangardnog tapeta ili nekog propratnog detalja poput lustera ili lampe…

U tom smislu, za svoju kancelariju, razmišljam o snežno belim zidovima i bojenjem parketa u crno. Iskreno, još uvek mučim muku da ubedim roditelje da mi dozvole da bojim parket, jer su oni vrlo tradicionalni, pa čak ni obećanje da ću platiti potpuno novi parket ukoliko bojenje ne uspe, ne pomaže mnogo. Ako uzmem u obzir da ću ih na kraju ipak ubediti, taman parket će se čini mi se odlično uklopiti sa belim zidovima i extravagantnim crno-belim tapetom kojim planiram da obložim samo jedan zid i koji bi bio npr. floralne ili neke druge interesantne teksture. Ukoliko ta akcija uspe, mislim da će odabir nameštaja biti lakši posao.

Kako god to zvučalo, crni podovi su jako moderni u svetui uopšte ne moraju izgledati morbidno i mračno ako se lepo uklope sa ostatkom enterijera

Crni pod

Radni sto bi bio krajnje jednostavan u beloj ili crnoj boji, prostran, bez suvišnih pregrada i fijoki. Foteljice i čajni stočić koji bi bili smešteni u ugao prostorije će čini mi se biti poseban izazov. Fotelje mogu biti u bilo kojoj boji koju sam maločas navela… trenutno mi se najviše dopada ideja ružičaste ili pistać zelene nijanse, ali verovatno ću promeniti još bar pet kombinacija… Ono što bih još posebno istakla u svojoj “kancelariji iz snova” je luster. Jako mi se sviđaju oni stilski lusteri sa visećim kristalima, ali pošto mi se čini da su oni idealni samo za jako velike prostorije tipa salona, mislim da sam našla idealnu zamenu za jedan takav interesantan detalj. U jednoj specijalizovanoj radnji sam videla lusterčić vrlo sličan tom, čini mi se napravljen da upravo “oplemeni” moderan prostor i da mu crtu ekstravagancije, u idealnoj beloj boji, sa diskretnim visećim kristalčićima…

O ostalim detaljima tipa zavese, tepih, možda još neko dodatno osvetljenje, vaze ili biljke u prostoriji ću još razmisliti… Svakako se nadam da će te na mom blogu uskoro moći da vidite realizovano sve ovo što sam napisala i kako sam zamislila, pošto sa radovima počinjem najverovatnije posle Uskrsa. Ako ne uspe, naravno, nećete moći da čitate ništa o tome, ćutaću kao zalivena… )

p.s. Ako ovo, kojim slučajem bude čitao neki stručnjak za dizajn enterijera, bilo bi odlično ako bi napisao neki savet ili mišljenje…

Još je samo jedan dan ostao u dve hiljade sedmoj i prosto sam osetila potrebu da nešto napišem na blogu kao oproštaj od godine stare, koja i ne bejaše tako loša. Čak, mogu reći da je bila izuzetno dobra. Nije prošla euforično kao dve hiljade šesta, ali kada sumiram utiske, čini mi se da mi je upravo ova dve hiljade sedma bila mnogo kvalitetnija i plodonosnija na mnogim poljima. Ne bih pričala mnogo o tome šta sam sve radila i uradila, pogotovu, što dosta onoga o čemu bi bilo adekvatno da pričam je i vidljivo (online i offline) ) . Suvišno bi bilo boldirati i ići u detalje. Kada je glas dobar on zvuči i kada je najtiši…

Htela bih samo da najavim (konačno) redizajn mog sajta koji će (konačno) objediniti sve ono što sam uradila u ovoj i u prethodnoj godini, a koji će, nadam se, biti mnogo bolji i lepši od trenutnog. Žarko želim da sredim ovaj moj kutak, jer ću onda imati onaj savršeni osećaj kao kada sredite stan ili sobu, nakon dugog haosa koji niste imali vremena da pospremite. Takođe, htela bih da najavim i jedan (manji) ali totalno blesav i zabavan lični projekat koji ću realizovati u prvom tromesečju 2008. a o čemu ćete detaljnije moći da čitate vrlo uskoro! Dakle, ne zaustavljam se, čak i ne usporavam… Nabavila sam ogromnu loptu za pilates koja će pomoći mom telu da ne oseća posledice sedenja za računarom, super udobnu relaksirajuću fotelju, nekoliko mirisnih sveća i što se mene tiče - nova radna godina može da počne… )

Svim svojim prijateljima i posetiocima mog sajta želim i više nego uspešnu, dinamičnu predstojeću 2008. godinu punu ljubavi, tolerancije, telesnog i mentalnog balansa, plemenitosti, razuma i konstantnog učenja i napretka.

Srećna Nova 2008. godina!

Danas sam, verovali ili ne, dobila spam njuzleter koji me poziva na koncert Nedeljka Bajića… ne, ne, pardon - Baje Malog Knindže. Oduvek sam mešala te dve estradne kreature, iako sam za ovog drugog mislila da je odavno iščezao u neku daleku zemlju poput Tanzanije ili Tasmanije… Hello, Baja Mali Knindža?! Produkt vremena davno prohujalog kog se mnogi od nas i ne sećaju baš najbolje, ali dovoljno da im u glavi ostanu urezane neke strašne priče za plašljivu decu, koje su zauvek ostavile tragove. I taj isti, neponovljivi Baja Mali Knindža drži koncert i to hej, ne bilo kakav nego na, pazi sad ovo “Saboru srpskih vitezova” u sred Švice… Ma, dokle bre?! Dokle će se bilo ko i na bilo koji način služiti tim idiotlucima od patriotskih poklika, usklika, parola i poziva na šta? Zar je taj Baja, stvarno neki baja, zna li on da peva nešto ili se i dalje promoviše kao marioneta nekih političkih repova iz prošlosti, za koje smo se nadali najiskrenije i najčistije, da se više nikada neće vratiti. Ne, Baja em peva, em ima dvaes’ studijskih albuma, em šalje njuzletere, em ima i sajt! Samo nam je još to falilo da se takve društvene tj. soc-realistične pojave osavremene i otkriju internet… ;)

I sad ja kao nemam ništa protiv. Tolerancija i demokratija. Kad može u Hrvatskoj uvaženi gospodin MPT, neka ima pandan-kolegu i u Srbiji - BMK-a. Što da ne, ta isti smo narod nekoć bili, trebaće nam generacije i generacije da počnemo da se razlikujemo. I sve je to lepo, promovišu ljudi svoju muziku i političke stavove deceniju i kusur stare, ali ne menjati se i ne prihvatati ništa novo, jedino izgleda na ovim prostorima znači - biti dosledan. Čuj biti dosledan! Nek nam se vrate onda i “braća Čvorovići” i “drug Raja” i “Gavrilo” i svi slični njima o kojima smo godinama zbijali šale i smejali se, kao da naše majke i očevi nisu živeli u vreme kada se takvima poput njih klicalo i davale počasti i privilegije. Čudan smo mi narod… Stalno se vraćamo na ono što smo radili loše, na ono kada smo živeli loše, bez trunke digniteta ili sažaljenja prema sebi samima i mrvice želje da to loše promenimo. Mazohizam je jedna od najizraženijih osobina horoskopskoh znaka u kom je osvanula Srbija.

I mislite li da bi Baja Mali Knindža pravio koncert, da na istom neće biti vatrene i kvazi-patriotizmom obojene publike sa slikama Mladića i Karadžića u nedrima? Važi… Kao što Sinan Sakić, kralj srpsko-ciganskog folk underground-a, ničim izazvan, skoro svake godine puni koncertne hale danima za redom i to usred Beograda, tako i BMK svoju ikonografiju i imidž već dugi niz godina uspešno prodaje ovom napaćenom narodu koji nije kriv što je gladan. I nije kriv što ne zna za bolje. I nije kriv što se desilo sve što se desilo. Položaj planeta tih godina je kanda bio malo nepovoljan…

Ma da… Koga je briga što je nas sramota? I nakvašenog ministra i neobaveštenog premijera i gradonačelnika koji je ovce čuvao lično sa Betovenom i Baje i Knindže i Sabora vitezova u velikom srpskom gradu Cirihu… Hahahah! “Nemojte ljudi, ko Boga vas molim… Nemam više snage da čistim ovaj bunar! Od toliko bunara svi samo bacaju u moj”…

Ček da kliknem, da želim i dalje da primam ove njuzletere… )

Medved u Beo Zoo vrtu

Verovatno ste svi bili u prilici da ovih dana slušate brojne informacije o tragičnom događaju koji se desio nesrećnom mladiću koji je u alkoholisanom stanju hteo da se malo “poigra” sa medvedima u Zoo vrtu. Takođe sve su glasnije i neke informacije kako će beogradski zoološki vrt možda biti premešten, izmešten ili šta već na drugu lokaciju jer je trenutna (čitaj: na kojoj je već 80 godina i predstavlja jedan od simbola glavnog grada) “neadekvatna”.
Ta vest, me je toliko potresla, ne samo zbog činjenice da se usled nemara jednog mladića koji je hteo da se pravi važan u društvu ili šta već, optužuju ljudi koji su beogradski zoološki vrt od mesta umirućih životinja podigli na nivo evropskog vrta, već i zbog toga što se prave računi bez krčmara. Pitaju li se Beograđani nešto o tome? Da li oni žele da im mesto koje već decenijama unazad predstavlja simbol grada, života, male oaze u metropoli gde se mogu opustiti i prošetati decu, bude preseljeno negde ko zna gde? Čula sam informaciju da je jedna od altrenativa i tzv. ratno ostrvo do kojeg se koliko znam dolazi skelama. Možete li sebe da zamislite kako svoju decu prevozite skelom ko zna koliko kilometara od grada da bi videlo majmune ili slonove? Smešno…

Ukoliko se uopšte i povede ozbiljnija polemika oko izmeštanja Zoo vrta, mislim da bi trebalo pokrenuti masovne demonstracije kao onih godina kada su ljudi ustali protiv političke tiranije. Danas bi trebalo ustati protiv slične i ništa manje opasne tiranije koja se sprovodi na naizgled manje bitnim stvarima, ali to ne znači da bi je trebalo nemo posmatrati. Ko zna hoće li nekom, nakon ove ideje, koja je verovatno pokriće za sticanje profita ili se jednostavno želi pomoći nekom bogatom “rođaku” koji je bacio oko na Kalemegdan, pasti na pamet i još neka slična ideja - recimo da premesti Knez Mihailovu u Borču* ili Krnjaču*, ili Narodno pozorište na Altinu*… Pa, šta? Šta ima veze, tamo ionako niko ne ide…

Sve znamenitosti i svojevrsni simboli Beograda ne pripadaju nikome drugom do - Beograđanima i samo se oni mogu pitati ako nekome padne na pamet da nešto menja, premešta, izmešta. Užasno je to što je neko poginuo u Zoo vrtu, ali je takođe bilo užasno gađati životinje pivskim bocama i kamenjem, te uznemirivati ih preglasnom muzikom sa kojekakvih festivala na kojima je najvažnija stvar bila da se što više popije. I to kao takvo nema apsolutno nikakve veze sa činjenicom da vrt kao vrt decenijama živi na Kalemegdanu i da su generacije i generacije klinaca odrasle odlazeći upravo tamo.

Neka se kojekave organizacije koje se bore za prava životinja tako što pune sopstvene džepove i dižu svoje glasove samo onda kada to odgovara onima koji im pune te iste džepove, oglase i povodom prava svih nas. Beo Zoo vrt je vrt u kome se životinje rađaju, vrt koji ima pojedine vrste retke i za mnogo veće i bogatije vrtove evropskih i svetskih metropola, vrt u kom je sve podređeno životinjama i njihovom komforu… O čemu mi pričamo?

Razni se “dušebrižnici” naprasno oglašavaju, kada im je kao kec na jedanaest došla pogibija neopreznog i nadasve bahatog mladića. Gde su bile te iste organizacije kada je Beo Zoo vrt trebalo podići iz ruine i bede? Gde su bile kada su se rađale kamile, žirafe, majmuni, slonovi? Na kraju krajeva, gde su kada treba da se osudi uznemiravanje životinja bukom od muzike i bahatost alkoholisanih posetilaca diskoteka i festivala koji se održavaju u blizini? Ali to ne znači da ceo kompleks Beo Zoo vrta treba premeštati “Bogu iza nogu”, već jednostavno zabraniti otvaranje lokala i održavanje festivala u neposrednoj blizini životinja, kojima je kao i svima nama, potreban mir. Zar u ovom ovolikom gradu ne postoji drugo mesto za takve sadržaje nego se mora životinjama “svirati na uvce” i učiti ih da pevaju?… Pa, ljudi moji, medvedi to baš i ne vole, ako niste znali…

Sve u svemu, zaključak je samo jedan - ko se i usudi da premešta zoološki vrt sa mesta na kom je sad, ko čak i pomisli da Beogradu i njegovim građanima kroji kapu po svom šnitu, ne bi smeo proći ništa blaže od pojedinaca koji su 15 godina terorisali ovu zemlju, svi znamo kako… Mi valjda sad živimo u demokratiji, ne?

*Borča, Krnjača, Altina - široka periferija Beograda

Heat, heat, heatMoja najstarija sestra je otputovala na more, u Beogradu je zabeležena nezapamćena vrućina i temperature preko 40 stepeni Celzijusove skale, izašla je nova knjiga o Hariju Poteru, a ja naprosto ne mogu da smislim show Marka Živića. Da, konačno sam zapamtila kako se čovek zove, ali to nije ništa čudno, obzirom da će početi da iskače iz frižidera ovih vrelih dana. Ma nemam ja ništa protiv Marka Živića, ali što je mnogo - ma premnogo je. Tolika količina neduhovitosti ili pak tako mala količina duhovitosti, ne prestaje da me iznenađuje na našim medijima. I taj Fox. Ok televizija, ali isprana, bleda, prozaična. Samo se nadam da se makar u informativnom delu programa, neće ugledati na susednu im “modernu” i “kosmopolitsku” crvenu (haha, čuj crvenu, podseća li to na neka, ne tako davno prohujala vremena?) televiziju. No, neću više da pišem o televiziji pošto je neću ni gledati. Najpametnije je uraditi ono “klik” ali za gašenje. Leto je. Vrelo, prevrelo, ali ima neki svoj šarm. Zvuči bolesno? Pa, ima. Jer kada izađete napolje, a vreli vas vetar peče po koži i beonjačama, onda to zaista nije nešto što se doživljava baš svaki dan. Ne? Nešto kao pomračenje Sunca ili Meseca, prirodna pojava na koju, niti možemo uticati, niti je možemo izbeći. Zato je bolje u svemu tome pronaći neki veseli momenat. I baš onda kada je bilo najtoplije i temperatura pretpostavljam kao ona u paklu, ja sam izašla napolje da zalivam cveće. ) Ono malo ljudi koji su silom prilika morali da prođu pokraj mog dvorišta, krstili su se i gledali me kao da vide samog đavola. Mmmmm… Eto i to je jedan od momenata koji ne doživljavate svaki dan!

Eh, ja ovo uopšte nisam zamislila kao nekakav običan blogovski post. Oni koji redovno svraćaju na ovo parčence web-a su valjda, navikli da se ja uvek osvrnem na neku temu, fenomen ili prosto nešto što mene generalno zaintrigira. Sad zaista ne postoji nešto što me više intrigira od količine toplote koja nam se dešava. Jeste - pa leto je, i jeste - ja mogu poput zmije istrpeti hiljadu stepeni u plusu i to sve na visokim potpeticama, što znači - dostojanstveno. Ali… Mogu li svi? Posebno oni koji rade od 9 do 5 i posebno oni koji su osuđenici na gradski prevoz (čitaj: autobuse, tramvaje, trolejbuse, taxi?). Drugarica mi pre izuvesnog vremena reče da je u Majamiju (Florida, USA) proglašeno vanredno stanje zbog “tričavih” 45 stepeni. Hello! Amerika i to jedna od njenih najrazvijenijih država. Njeni građani nisu osuđenici sistema u kom će se, za umiranje od vremenskih nepogoda, davati opravdanja tipa: “Pa šta možemo, nemamo zakon”…

Napolju se topi sve po asfaltu, čak se postižu i rekordi u brzini pečenja jajeta na istom (OMG!), a mi nemamo zakon po kom će građanin ove zemlje biti pošteđen užasa i pakla koji ga, po takvoj temperaturi očekuje u gradskom prevozu i na radnom mestu. Tužno. To nije pitanje samo toga, da država ne može da reši taj problem sa finansijske strane, jer Bože moj, ko će onom kukavnom privatniku platiti te dane za koje njegovi radnici neće privređivati ukoliko se proglasi vandredno stanje, već je to pitanje jedne sveopšte nebrige prema onima koji predstavljaju stub svake države i nacije - građaninu. Ne pričam ja to sad zato što samo volim da kritikujem nešto ili nekoga, već me to zaista (ali zaista) pogodilo gledajući svoga oca, gledajući sve ostale ljude oko mene, koji nažalost, nisu imali tu privilegiju da ove “marsovske” dane provedu u kući pod blagodetima klimatizacije, već su morali da idu na posao. (Sasvim usput: to je tek smrt, jer klima ubija svaki pojam i energiju u vama, pored ostalih sasvim realnih somatskih tegoba koje nastaju usled konstantnog boravka u klimatizovanoj prostoriji, kao što su glavobolja, ukočenost, sinusi i sl.)

I kako tu zadržati dignitet? Ako je vozačima u GSP-u uključeno grejanje zbog pregrejavanja motora, koliko god to nenormalno, nerealno i paradoksalno zvučalo, ako je neko primoran da radi u “ćumezu” 2×2m bez klime, za 250 evra mesečno ili ako mu je put do tog istog ćumeza omogućen samo kroz pakao iz kog se ne može izvući dostojanstven (čitaj: čist i mirišljav) i takav stići na posao. Ah… Kako li je vatrogascima, rudarima, građevincima? Moja sestra bi rekla da oni makar imaju dobru preplanulu boju tokom cele godine. Eto izuzetne benificije posla! Dajte ljudi…

Manje priče po kojekavim utiscima nedelje ili pogledima sa Avale… Skupština je tu pod nosem, svi je vidite iz svojih udobnih, klimatizovanih stančuga od 100 i kusur kvadrata. Neka se nešto radi. Ja ne znam, političar nisam i nemam te apetite, ali ako se može razglabati o jelovniku i ko je kog jahao i kada i zašto, može sigurno i o tome da šta činiti povodom vremenskih nepogoda, bilo da su one sneg, oluje, vrućine. I uvek se u ovakvim momentima setim Bate Stojkovića u filmu “Čuvar plaže u zimskom periodu”, kad kaže: “Ej, Švedska je to!”… Ona je i tad, a bogami je i danas pojam za nas! Pitam se šta li njihovi građani rade kad im zaveje sneg i temperature se spuste hiljadu stepeni ispod nule. Ma grudvaju se, dokoni ljudi… )

Don't feed the monkeysU vremenu u kom živimo, trudim se da me više ništa ne iznenađuje. Trenirati sebe da na razne pojave gledate ili sa velikom dozom optimizma ili da se ne obazirate preterano je veliko umeće i disciplina koja ne uspeva baš svakom i baš uvek. Tužno je koliko društvo i okolina utiču na kreiranje našeg živtonog stava i koliko nas kolotečina i ono “što je ispravno” gura u kalupe savremenog življenja. Koliko god da se borite, neminovno je bar nekada upasti u zamke koje se svakodnevno postavljaju ispred nas. Kao pripadnik ženskog pola osećam da su žene danas u mnogo nezgodnijem položaju u odnosu na žene pre stotinak ili više godina koliko god to zvučalo neverovatno. Iako su žene danas emancipovane i imaju uglavnom jednaka prava kao i muškarci, obavljaju sve vrste poslova, grade karijere, zarađuju, čini mi se da su se izgubile u borbi za dokazivanjem i izjednačavanjem. Kad razmišljam o tome, često dođem do zaključka da je mnogo toga u muško-ženskim odnosima evoluiralo u nešto potpuno suprotno od onoga kako bi trebalo. I zašto bismo, na kraju krajeva, mi bile jednake sa muškarcima? Neću da budem jednaka ni sa kim u smislu dokazivanja da ja nešto mogu ili ne mogu. Žene su tu, čini mi se, jako pogrešile. Jedno su prava koja su im godinama unazad bila uskraćivana, a nešto potpuno drugo su odnosi među polovima koji su se danas, upravo zbog preterane želje žena da budemo jednaki, jako poremetili.

Čitam jedan od naših najpoznatijih ženskih časopisa i na naslovnoj strani ogroman naslov koji je naravno napisan u svrhu što bolje prodaje novina - Kako upecati muža - uputstvo za početnice. Osim prvobitnog šoka nad naslovom obuzelo me i neko čudno osećanje gađenja, besa, inferiornosti. Bože moj, razmišljam, da li su mogli napisati nešto što više ponižava i degradira ženski rod? I to sve u finoj i ukusnoj oblandi dobrotvora koji se, pobogu, bore za sve one jadne “usedelice” i “početnice”, koje ne umeju i nisu dovoljno sposobne, pametne, lepe i uspešne da “upecaju” i domognu se muža. I to je atmosfera koja se stvara. Muškarci su plen, nešto dragoceno i vredno nešto što bi trebalo “pecati”, nešto do čega dolaze samo one najpametnije i najbolje žene, a onima koje to nisu je potrebno detaljno uputstvo za 120 din.

A što je najgore - žene to kupuju, žene u to veruju, ženama je ta priča naprosto naturena. Ona koja se ne uda do tridesete - ma njoj nešto fali. Baba devojka, ili jedan mnogo komičniji izraz koji je aktuelan u poslednje vreme - baba riba. (Hahahahahahah) Koliko god zvučalo vickasto, jako degradira ženu. Nju okolina gleda ispod oka, traži joj nedostatke, meri joj obim grudi i kukova, zaviruje joj u diplome, posmatra joj porodicu i procenjuje genetiku. Ne želim da ispadne kao da govorim iz ugla jednog ženskog šoviniste jer to nisam, ali definitivno se muškracima oprašta mnogo više.

Udaja je danas postala prioritet gotovo svake devojke, mlade žene. Toliki je pritisak sa svih strana, počev od onog iz najbliže okoline (majki, tetki, baba i sl.) do medija u kojima se konstantno priča o tome i dele se “saveti” za “dobar ulov”. Naravno, svaki (ili bar skoro svaki) normalan čovek teži ostvarivanju sebe kao ličnosti u okviru porodice, ali čemu tolika euforičnost? Pitam se ja… Da li je to zbog prevelike nesigurnosti žena, ili muškaraca? Ko tu koga pokušava da “ulovi”? Veliko je pitanje, ali je bitno da se ovakvi i slični članci o tome kako na najlakši mogući način “upecati” idealnu priliku za udaju, pišu isključivo za žene. To me kao devojku i ženu vređa u smislu degradacije ličnosti i pola kojem pripadam. Zašto bih ja morala da čitam takve stvari? Zašto bih morala da čitam 10 saveta kako na najbolji način istaći grudi (??) ili kako učiniti da vam trepavice budu ovakve ili da vam usne budu onakve?… Shvatam, sve je to marketing, ali zašto se takav nivo i prizemni način komunikacije sa čitalačkom publikom servira isključivo ženskoj populaciji?

Žene su prestale da uživaju u sopstvenom identitetu opterećene svojom spoljašnjošću - grudima, usnama, nogama, celulitom, strijama, silikonima, šminkom, kozmetikom. Svaka žena treba da drži do sebe i svaka treba da se trudi da izgleda maksimalno dobro, lepo, uredno ma koliko godina da ima i čime god da se bavi. Taj stav uvek podržavam i zastupam. Ali… Isto tako mislim da koliko god radile na svom spoljašnjem izgledu i lepoti, koliko god negovale svoju kosu, nokte, lice, telo, tako moramo negovati i razvijati svoju ličnost, identitet. I zato svaka žena koja drži do sebe, mora na sebi i da radi u svakom smislu - intelektualnom, duhovnom, fizičkom, finansijskom… Samo kao takva devojka ili žena može se odupreti tom nametanju klišea od strane okoline i samo kao takva može reći - “Ne, ja neću da se udam sada ili sutra, nego onda kada ja budem želela”, ili - “Neću da izgledam tako, da mislim tako i ponašam se tako, nego onako kako ja hoću”…

Činjenica da su dugogodišnja društveno-politička kriza u našoj zemlji, izolacija i izopštavanje iz svetskih tokova učinili da je jednoj prosečnoj ženi koja živi u Srbiji veoma teško da bude nezavisna u mnogim aspektima, a najviše u finansijskom. Ali isto tako mislim da je pitanje nezavisnosti i samosvesnosti isključivo pitanje ličnog stava i živtnog opredeljenja. Žena je bar danas dovoljno slobodna da izabere svoj put. Hoće li biti domaćica ili graditi karijeru, hoće li se udati u dvadeset ili trideset, hoće li rađati jedno ili troje dece, hoće li biti u potpunosti izjednačena sa muškarcem ili će živeti u njegovoj senci… suštinski važno je da možemo i moramo da se opredelimo. A mnogo je devojka koje veruju da je zaista greh ne ispunjavati neke “standarde” koje propisuju časopisi “za žene” počev od toga kako treba izgledati, pa do toga kako se ponašati u ophoditi u društvu i na koji način graditi svoj životni stav. Nažalost, ali u dosta sam primera imala prilike da se uverim. Laka literatura je za razonodu na plaži uz limunadu ili kafu, ali prihvatati savete i poistovećivati ih sa realnim životom je nešto sasvim drugo i nešto što ni jedna žena sebi ne bi trebalo da dozvoli. Nema tog članka, saveta, testa ili dijete koja vas može učiniti drugačijom ili boljom ako to same sebi ne želite i ako se same ne potrudite da postanete…Hmmm, pa recimo - dobra udavača) ) )

P.S. Funny title is inspired by this cute funny picture.

Uglavnom svoje slobodne aktivnosti za računarom (iliti pauze od napornog rada ) ) provodim surfujući po css showcase galerijama i sajtovima koji se generalno bave dizajnom, css-om i web standardima. Tamo se osim inspiracije može pronaći i dosta korisnih i funkcionalnih rešenja, ukoliko ste tek na početku kreiranja lejauta za sajt. Galerija koje objavljuju kvalitetne, lepe i sajtove koje poštuju web standarde, danas ima puno i vrlo je korisno, s vremena na vreme pogledati kako to rade ljudi širom sveta i koji su to novi trendovi u web dizajnu. Osim što mi je uvek neizmerno zabavno da gledam kako to drugi rade, mnogo se toga može i naučiti i primeniti.

Danas se dosta pažnje posvećuje svakom delu i sekciji sajta i ljudi se takmiče kako bi ostavili što bolji vizuelni utisak na posetioce. Istina, dosta je kopija i činjenica da je prilično teško izmisliti nešto novo i nešto što još nije viđeno, ali se svakako može naići na mnogo dobrih i svežih ideja i jako zanimljivih detalja koji vas mogu pokrenuti.

Nekoliko inspirativnih, drugačijih i svakako simpatičnih rešenja pojedinih delova sajta je pred onima koji su možda baš tim delovima “zapeli”…

Headers

Vrlo često je dovoljno imati efektan heder na sajtu da bi on izgledao atraktivno i interesantno. Heder je nešto što verovatno prvo upadne u oči posetiocu kada se nađe na nekoj stranici. Već godinama u nazad, čini se da je zastupljen trend upadljivih hedera, ali čak i najljući zagovornici što jednostavnijeg i svedenijeg dizajna, ne bi mogli reći ništa protiv velikog, ali ukusno i lepo dizajniranog hedera. On ima svoju priču, funkciju i vrlo često može “poneti” ili osvežiti dizajn celog sajta ili mu dati neku specifičnu atmosferu.

Stampede design

Za one koji vole dark style ovo je jedan od uspelijih hedera koje sam videla u poslednje vreme. Rađen je iz nekoliko delova, a heder u full verziji i punom sjaju možete pogledati na sajtu stampede-design.com

Elliot Jay Stocks

Osim što je interesantan ovaj heder je i funkcionalan obzirom da je u njemu smešten glavni meni. Znači nije samo potrošio prostor kako bi se pokazao raskošni talenat dizajnera, već je iskorišćen i za navigaciju. Ovaj heder mi se dopao i zbog potpuno i nenormalno nečitljivog logoa koji je ovaj momak sebi tako hladno dozvolio… ) Dakle, Eliot Jay Stocks ima interesantan heder na svom blogu.

Jason Julien

Lepota jeste u jednostavnosti, ali i “pomerenosti”. Kada se ta dva spoje dobijate ovako simpatičan heder kojim autor na jako dobar način predstavlja svoj rad. Jel ženskast? Yammy…

Sylvia Loh

Romantični hederi poput ovog su odlični za blogove i lične sajtove. Ovaj je jedan čija mi se realizacija dopala iako se ovakav motiv može često videti. Ipak, ovaj priča neku svoju priču, pomalo mističnu i svakako ženstvenu. Autor ipak nije Sylvia Loh, već njen bojfrend kako mi je devojka javila. Svaka čast bojfrendu, pošto ima još puno dobrih radova poput ovog. )

Pixelgraphix

Manuela Hofman je vlasnica elegantnog i originalnog hedera po kom je postala prepoznatljiva, na jednom od svojih sajtova pixelgraphix.

Momono

Sajt koji sam videla pre nekoliko meseci i koji osim interesantnog hedera ima i neobičan koncept. Nesvakidašnji pristup dizajniranju i postavka elemenata sigurno nekome može biti veoma inspirativan - Momono.

Footers

U poslednje vreme sve je češća pojava dizajniranja footera koji je do skoro služio samo kao mesto gde se stavljaju suve generalije o projektu ili gde se ponavlja navigacija sajta zbog lakšeg snalaženja posetilaca. To i jeste njihova osnovna funkcija, ali obzirom da su trendovi otišli prilično daleko, možemo primetiti da je i ovaj, naizgled manje bitan deo sajta, postao hot spot za kreiranje nekog ličnog pečata. Danas se može videti puno vrlo originalnih rešenja footera. Izdvojila sam nekoliko koji su se meni dopali.

Personal Babblishing

Veliki, ali izuzetno lep i funkcionalan footer koji je upotpunio priču inače jako dobro dizajniranog bloga. Personal Babblishing mi je definitivno jedan od favorita i to ne samo zbog footera. )

Regular world

Elegancija i jednostavnost su nepogrešiva kombinacija. Regular world footer je prilično jednostavan ali nikako dosadan i neupadljiv.

Go sinner go!

Pored simpatičnog hedera, ovaj sajt ima i footer u istom stilu. Veselo i vickasto - Go sinner, go!

Fairytells

U slučaju ovog sajta, footer je zaista vizuelno osveženje iako morate prilično da skrolujete do njega. Ipak pejzaži u dnu strane nisu nešto što me preterano oduševljava, ali ako se uradi ukusno i na pravi način, može izgledati atraktivno i dopadljivo - Fairy tells.

Kartash

Opet vrlo jednostavno, nepretenciozno, a simpatično. Ovakav detalj u footeru svakako neće odvlačiti pažnju od sadržine ili ostalih elemenata sajta, ali će zato ostaviti utisak da mu je ipak posvećeno vremena.

Generation Church

Hmmm… vrišteći footer koji je i pored svoje upadljivosti ispao interesantan i atraktivan. U skladu je sa celim sajtom i potpuno je očito da mu je posvećeno puno pažnje. Da li ste i vi spremni da svoj footer ovoliko dizajnirate, kao momak koji je radio Generation Church ) ?

Menus

Nekada je jako teško biti inovativan kada je u pitanju meni koji na prvom mestu mora biti pregledan i intuitivno postavljen na sajtu kako bi posetiocu omogućio što lakše i brže snalaženje. Obično se dizajneri odlučuju za jednostavna rešenja kako bi izbegli eventualne neželjene efekte, ali naravno uvek ima onih koji eksperimentišu. Priuštiti posetiocu zadovoljstvo interesantnim i zabavnim menijem prava je veština. Evo nekoliko koji su se meni učinili atraktivnim.

Etnies Girl

Meni poput ovog zahteva malo veće angažovanje. Ako imate dovoljno vremena (i nerava) da se pozabavite kreiranjem zabavnog i vickastog menija - samo napred!

Top beauty

Ooops! Stavite naočare za sunce! ) Ovakav meni je hrabar, ali svakako izaziva reakciju. Osim što je interesantan i drugačiji on ispunjava i najvažniji uslov - preglednost pošto je smešten u centralni deo sajta.

Hopking design

Vrlo inspirativan sajt, sa još lepšim menijem. Ko voli nežan i ženstven pristup dizajnu te korišćenje mekih, pastelnih tonova, ovakav meni će mu sigurno “zapasti za oko”. ;)

Mellasat

Klasičan i jednostavan vertikalni meni ukusno uklopljen u ostatak priče.

Svako od nas je puno puta imao prilike da “zaglavi” na nekom delu sajta prilikom dizajniranja. Mnoštvo direktorijuma koji sakupljaju linkove ka lepim i inspirativnim sajtovima, popularne galerije i pored sve prisutnijeg kvaniteta i dalje imaju svoju značajnu ulogu u svetu interfejs dizajna. Pogled u svet je podjednako bitan i zbog praćenja trendova, a i zbog kreiranja sopstvenog stila. Danas je primarna stvar biti drugačiji i ne ostaviti posetioca ravnodušnim. Ja se vrlo slažem sa tim! Detalji su nešto što neki sajt čini interesantnim. Postoji još mnogo ideja koje sam prikupila, ali bi selekcija svega toga jako dugo trajala. Ovih nekoliko primera su se meni ili dopali, ili nisu preterano, ali sam ih svakako zapamtila, ili nešto treće… U svakom slučaju, kreativnost se hrani detaljima i razmišljanjima o njima.

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk