Svi postovi sa bloga: Yahti

Osim Facebooka, na kome za sada ima 30 i nešto miliona članova, zatim MySpace, Hi5 i drugih,
postoji i bar jedan social network site za VIP persone, i one koji se tako osećaju, ili ih drugi za to smatraju. Tu je poenta da ljudi bude malo, ali da budu odabrani. Sajt se zove aSmallWorld.net. Tu se, piše Njujork Tajms prošle nedelje, razmenjuju informacije tipa: "Za događaj u Švajcarskoj potrebno mi je 20 sportskih automobila. U obzir dolaze samo Maserati, Ferrari, Lamborgini, Aston Martin ISKLJUČIVO!" Ili: "Ako nekome treba privatno ostrvo, prodajem jedno na Fidžiju." Da bi se priključilo ovom malom svetu, koji ima oko 150 hiljada članova, potrebna je pozivnica. A ko su članovi?

"Hollywood strivers, fashion models, financiers and minor European royalty have been admitted inside its virtual velvet rope. But users also include publicists and party promoters who use the site as a personal database. In theory, they are just a few clicks away from (...) boldface names like Naomi Campbell, Quentin Tarantino and Frédéric Fekkai."

Što se tiče ovog standardnog Facebooka, on je najpre kreiran za tinejdžere i studente, a i osnivač ima 23-4 godine. Bivše kolege sa Harvarda ga optužuju da im je ukrao ideju, on odgovara da je njegova računica ta da će se dovoljno obogatiti da mu plaćanje naknade za tužbu neće biti neki problem. Ukratko, vrlo je nadobudan i nesimpatičan, mada ne misle svi tako. Vlasnik MySpace je Rupert Murdoch, tako da kako god okrenuli, teško je naći nekog simptačnog kome pravite bogatstvo svojim networkingom. Ja sam malo istraživala, uočila sam da su neki poznati novinari, analitičari, pisci odavde već učlanjeni, a i chekiranje stranih istraživača, profesora i drugih koji su davno bili tinejdžeri i studenti pokazuje da su u Face book svetu. Šta sad tačno sa tim članstvom, drugo je pitanje.

Da se vratim na prvu temu, bilo bi divno, kad se kompjuterska pismenost kod nas još malo raširi, napraviti nešto slično za domaću estradno-promocijsko-koktel klijentelu...i učlaniti se, naravno.
  

Spremiti tri pite, zvuči prilično pretenciozno, ali zapravo nije: testo je isto, tako da se, jednom napravljeno, može koristiti za više različitih varijanti. Uprošćeno, sve tri pite koje ćemo predložiti se spremaju na sledeći način: osnova je testo/kora, sledi punjenje ("motiv", ono po čemu nazivamo pitu), preko dolazi preliv i pita je spremna za rernu. Obzirom da je i preliv više-manje isti ispada da će za pripremanje više različitih pita (pod uslovom da na raspolaganju imate veliku rernu i posude) trebati tek nešto više vremena nego za pripremanje jedne - ovu činjenicu iskoristiti i napraviti pita-party, zaključak je dosadašnjeg dela priče.

Da podjemo od osnove a kod pite je to i u bukvalnom smislu kora: 4dl brašna (oko 200gr), malo soli, 100gr putera (moze i margarin, ali...), 100ml hladne vode. Sada zasucite rukave i zamesite glatko testo. Testo treba da odleži jedno pola sata u frižideru, nakon toga vreme je da iz kuhinjskog arsenala izvučete oklagiju a rernu uključite na 225. Kora treba da pokrije dno vatrostalne posude, izbockajte ga viljuškom i pecite desetak minuta.

 

 

 

 

 

 

 

 Punjenja: 1. losos, krompir, crni luk, mirodjija. Idealno, biće to dimlljeni losos (100gr.), mada će i parčići kuvani 10tak minuta sjajno odraditi posao; krompir, isečen na trakice treba prokuvati nekoliko minuta (moze i sa ribom); pola glavice luka na rebra pa sve na  koru.
2. brokoli, plavi sir. Jednostavno, svež brokoli, 200gr. i 150gr. izmrvljenog plavog sira.
3. spanać, crni luk, feta. Na maslinovom ulju propržite rebra crnog luka, dodajte spanać na minut. Fetu isecite na kockice ili izmrvite, umešajte u spanać pa sve na koru.

Preliv: 3 jajeta, 3dl mleka, 1dl pavlake (opciono malo rendanog kačkavalja), umutiti u homogeni masu. Ostaje samo da prelijete pitu i da je pečete oko 30min na 200-225C. Uz ovako pripremljenu pitu jako će dobro ići neka sveža salata (mešavina: zelena salata, krastavac, paradajiz, crne masline, paprika, limun  maslinovo ulje) i čaša nekog suvog, hladnog belog vina, neki fin Chardonnay, možda.

Isuviše jednostavno da ne bi i sami probali.

Savršen posao? Danas sam siguran da ga ima Kevin Brauch. Znate ga sto posto - on je Thirsty traveller sa Travel Channela.

Thirsty TravellerKevin has enjoyed an active career in radio and television since 1988. During that time he's been busy as radio host, television host, writer, actor and television producer. Amazing as it might sound, Kevin is prepared to put all that behind him to travel the world. .explore amazing locations. meet fascinating people.taste exotic foods and quench his thirst on the superlative scotches, winning wines, choice champagnes, rare rums, preferred ports.well ... you get the picture.

Travel Channel kao ravnopravnu mogućnost pri vrtenju kanala sam otkrio negde proletos. Posle par večeri pomerio sam ga bliže jednocifrenom delu daljinskog upravljača. Kad nigde ništa nema - a i ne samo tad - možete se opkladiti da ovaj fini kanal ima da ponudi neki dobar sadržaj.

Od svih tih dobrih emisija (Globe Trekker, First Class Italy, čak i ona fantastična Scenic Railways) omiljena mi je Kevinov Žedni putnik. Ne samo da je žedan, nego je i gladan, ali - sa stilom! Gde god da ode, naći će se neki zanimljiv sagovornik da objasni specifičnosti lokalne kuhinje, predstavi alkoholna pića, pozove Kevina na večeru, napije se sa njim... Na jednoj farmi na Islandu, čak, mlada farmerka samo što ga nije pribila uz kuhinjski pult.

Ali, više od svega oduševljava me taj profesionalizam - nema tu ekipe od 15 ljudi, samo voditelj i kamerman. I sve sami odrade. Sigurno da veliki tim priprema putovanja, proučava i usmerava, ali sam sirovi materijal proizvode isključivo ta dvojica. Slično je kod Globe Trekkera - jednom prilikom sam gledao emisiju u kojoj voditelj (i of course snimatelj) putuju po debelim zabitima Jermenije i Gruzije nekim lokalnim autobusima, daleko od svake, ehm, infrastrukture. To traje danima, spavaju u planinskim selima kod neverovartno ljubaznih ljudi, igraju, pevaju sa njima...

Kažem, dajte šansu Travel Channelu, videćete... vredi...

Recimo da ja sad napišem knjigu. Trebalo bi je promovisati. Umesto da idem po seoskim domovima kulure, bibliotekama u unutrašnjosti, ili recimo u Studentski grad i Kolarac (pošto je u ovom smislu to sve isto, znam iz iskustva), i čak kad bi oni i hteli da me ugoste da pričamo gosti i ja kako mi je knjiga divna, ja ne bih. Umesto toga, pitala bih Makilicu, Red Sandru, EtoTako i druge blog drugare da mi pomognu. Pošto sam pročitala text u Njujork Tajmsu.

Jedan primer bloga specijalizovanog za promocije kniga je ovaj. I naziv je rečit: Pump Up Your Online Book Promotion. 

Uglavnom, poenta je u tome da se umesto organizovanja promocija na nekom mestu, plaćanja zakupa, opreme i rizikovanja da sve prođe loše - npr. da niko ne dođe, autor organizuje svoju turu po blogovima. To može biti na različite načine - od gostujućih postova na blogovima ili davanja intervjua (mi smo npr.  objavili intervju sa Franseskom Miraljesom), pravljenja podcasta, live chatova i slično. Sad, da li će vas blogeri sami pozvati ili ćete morati da se preporučite, pitanje je popularnosti pisca vs. bloga. U nekim slučajevima se gostovanje na blogovima i plaća ali, navodi NYT, to se ne obznanjuje baš često. Krajnji cilj je što veći broj poseta zvaničnom sajtu samog pisca ili, još bolje, Amazonu, i naručivanje knjige.

*** 

Kod nas su pisci uglavnom prisutni na B92 blogu, kao autori ili komentatori drugih tamošnjih blogera.

Što se tiče opšteg online prezentovanja, random check pokazuje da neki od najpoznatijih autora imaju svoje sajtove. (A neki od najpoznatijih, opet, nemaju.)

Kvalitet tih sajtova je, međutim, vrlo raznolik - od modernog web postojanja Srđana Tešina do mesta za plašenje male i velike dece. A tu su i Milorad Pavić, Marko Vidojković, Zoran Živković i još neki. Ovdašnja štampa se bavi povremeno piscima (i uopšte umetnicima) i njihovim prisustvom na internetu, ali to se većinom svodi na blagu iznenađenost da su se, eto, neki od stvaralaca dosetili da ima i taj web.

Da li smo iznenađeni, nismo, da li to može drugačije, naravno. Samo da još napišemo te knjige. 

 

 

"She was wearing what fashion editors would later call among themselves "her fuck-you dress," a short, sexy, off-the-shoulder black chiffon number with a scarf panel wafting from the waist, and black silk high-heeled Manolo Blahnik shoes. The dress's previously obscure Greek designer, Christina Stambolian, told the fashion commentator Georgina Howell that the Princess "chose not to play the scene like Odette, innocent in white. She was clearly angry. She played it like Odile, in black. She wore bright red nail enamel, which we had never seen her do before. She was saying, 'Let's be wicked tonight!'

(Na slici je druga haljina, koja je kasnije, kad se razvela, prodata za više od 200 hiljada dolara. Slika, sa Džon Travoltom, snimljena je 1985. u Beloj kući). 

Ovo gore je jedan opisno-analitički pasus iz knjige Tine Brown (nekadašnje urednice Vanity Fair i New Yorkera) o princezi Dajani. [ima li svaka žena svoju fuck-you dress, pitam se?].

Ta knjiga, izašla početkom leta, već se uveliko visoko kotira na listama bestselera. I samo je jedna u nizu objavljenih o Dajani prethodnih godina.

Ovih dana u raznim medijima pojavili su se tekstovi-analize zašto je ona tako medijski i marketinški privlačna i sada, deset godina nakon smrti. BBC je nasvom sajtu objavio da se Dajana u britanskoj štampi, tokom prethodne decenije, pominjala u proseku u osam hiljada tekstova godišnje. Na petogodišnjicu njene smrti, 2002. godine, broj takvih tekstova porastao je na 12 hiljada. 1997. bilo ih je 15 hiljada. Ove godine već sedam.

Dok je bila živa, njeno pojavljivanje u časopisu dizalo je prodaju za 20 do 50 posto, kaže urednik časopisa Hello. Princ Vilijam i Bekamovi su najbliži njenoj medijskoj atraktivnosti, a nova-stara devojka princa Vilijama ima potencijal da u tom pogledu nasledi Dajanu.

Njujork Tajms, analizirajući medijsku situaciju u Americi, piše da je Dajana na putu da se pridruži Merlin Monro, Elvisu i Džonu Kenediju po pažnji koju mediji posvećuju i nakon smrti i po marketinškom potencijalu proizvoda vezanih za lik ili ime.

A urednik magazina People za NYT kaže: "Can you imagine what Diana would have been in this Internet, blogging, Paris Hilton kind of world?"

Hm, šta? Pisala bi blog, vozila prebrzo, snimila album, usvojila dete, napravila modnu kolekciju pod svojim imenom, učestvovala ili kreirala reality show, nastavila sa humanitarnim aktivnostima? Nema tu baš mnogo opcija, kao što zna ceo celebrity world i njegovi hroničari.

Ovako, ostala je upamćena, i istraživanja to pokazuju, koliko zbog svog izgleda i ljubavnog života, toliko i zbog  humanitarnih aktivnosti ili, preciznije, zbog stavljanja u žižu javnosti problema koji su ranije bili polu-potisnuti.


Plus:
Koncert za Dajanu koji su u julu organizovali prinčevi Vilijam i Hari i prilog o tome na
BBC.

I još: Sva sreća te kod nas, bar koliko znam, još nikome nije palo na pamet da sebe nazove novom Dajanom, kao što je to slučaj sa Grejs.)

Već smo imali:

Beograd 1994.

Beograd 1995.

Beograd 1997. (akka Danguba)

 

Beograd 1993.1993. godine raspala se Čehoslovačka, Vaclav Havel postao je predsednik Češke, Klinton je zamenio Džordža Buša starijeg na mestu predsednika SAD, uništen je Stari most u Mostaru, 'Šindlerova lista' je dobio oskara za najbolji film.

A u Beogradu? 

Evo nekoliko podataka iz teksta "Dnevna štampa kao izvor za proučavanje svakodnevice" (Đurđica Petrović), objavljenog u zborniku "Kulture u tranziciji".

U analizu su bili uključeni dnevni listovi tokom novembra 1993.

...Glavni grad zbog ledene kiše i poledice bio je skoro potpuno paralisan. U gradskom saobraćaju su nas obavestili da su čak 22 linije bile ukinute, da su mnoge skraćene, a led je okovao tramvaje koji juče skoro uopšte nisu funkcionisali...(Politika, 14. novembar)

...Cipele i čizme su mokre, a kako li je tek nogama? S krovova prete snežna obrušavanja. Nekad reprezentativne ulice, kao Knez Mihajlova, odaju sliku blatnog seoskog druma...(Borba, 18. novembar)

..."A sad gurajte", kaže vozač autobusa na liniji 38 na Banovom brdu, piše u Borbi 18. novembra. "Zaglibili smo se i morate malo da pogurate da bih nastavio sa vožnjom." Poslušni građani izlaze, staju u red i guraju. Najmanje ih je pedeset. 'Biće još bolje' obećavaju osmesi na reklamnim  'fotkama ' budućih lidera oblepljenih na svakoj drugoj banderi...

...Sindikat, vlada, i Privredna komora dogovorili su se 16. novembra da novi oktobarski minimalac, treći po redu, bude 50 miliona, čime je zamenjena dosadašnja najniža zarada od 10 miliona dinara....Osam dana kasnije ista upravljačka trojka se saglasila da najniža neto zarada za novembar bude 315 miliona dinara...

***

Ja se seaćam da skoro da i nisam izlazila iz stana i da sam (information maniac oduvek) kupovala nedeljne i mesečne novine posle nekoliko dana od kada se pojave, te su bile skoro dž.

A vi, čega se sećate?

Pre par meseci, kada sam saznao za te onlajn video klubove (Netflix i sl), sama ideja mi se činila tako dobra, a biznis koncept kao predodređen na uspeh... a šta mislite o, pazi sad - onlajn biblioteci? Ime joj ne BookSwim.

Odmah da se izjasnim, nisam baš siguran da je ovo najgenijalnija ideja ever, pa ipak, možda negde ima dovoljno potencijalnih čitalaca knjiga koji, eto, neće ni da kupe knjige, a ni da odu do biblioteke, već iz udobnosti svoje radne stolice/fotelje klikom miša naruče štivo za čitanje.

 

Kako to šljaka? 

 

Kako to radi? Potpuno isto kao i Netflix, samo što se ne rentiraju diskovi, nego knjige.

  • Napravite svoju listu preko sajta
    • Naravno, baza se može pretraživati po tipu izdanja, žanru, piscu...
  • Knjige sa liste stiću na vašu adresu
    • Ako ste pretplaćeni na plan 3-odjednom, stižu vam tri knjige; 5-odjednom, stiže vam ih isto toliko, itd
  • Zadržite knjigu koliko god hoćete
    • Ne razmišljate da li morte da je vratite za pet dana, dve nedelje ili tri meseca.
    • Ako vam se neka knjiga baš-baš svidi, možete je zadržati! Platićete preko sajta neku dosta sniženu cenu, i to je to
  • Pročitane knjige besplatno pošaljite nazad; stižu vam sledeće sa vaše liste
    • Kada pročitate neku od knjiga, ubacite u koverat sa plaćenom poštarinom, i za koji dan stižu nove.
  • Okej, super, ali ti odlasci u biblioteku imaju svoju draž koju klik mišem ne može zameniti - tiha, prijatna hladovina, šetnja po kiši, miris knjiga... ili je ovo očajni krik vremenom i novom tehnologijom pregažene matore drtine ;)

    U lokalnoj bakalnici kupim TV Novosti. Ne znam kad sam poslednji put citala te novine, ima bar decenija i po, mislim. Pa rekoh, da vidim kako stoji stvar u redovima starih asova tabloidnog novinarstva. Ali mi pažnju privuče nešto drugo.

    Rubrika, odnosno kolumna se zove 'Srbija u olgedalu', naslov teksta je 'Slika Srbije', a autorka je renesansna i barokna Mirjana Bobić-Mojsilović (MBM).

    Tema teksta je nedavno završeni festival u Guči.

    Toliko spektakulrnih teza i zaključaka ne videh skoro na jednom mestu, a nije da ne tražim.

    Elem, ovde se saznaju, između ostalih i sledeće istine (staviću ih po brojevima, ako želite možete da glasate, mada je se teško opredeliti):

    1) "...priča o Srbiji, jednoj od retkih zemalja u kojoj se još živi opzšteno i u kojoj su ljudi radosni i spremni na dert, polako se širi etrom"

    2) "Guča je kulturni, sociološki i politički fenomen, mitska tačka savremenog pozitivnog transa, srpska, autentična slamka spasa u ova šugava vremena"

    3) "Guča je srpski brend - marka za trodnevni dobar život, ono malo pulsirajuće mesto na telu Evrope koje se još uvek ne predaje." 

    4)  "Zato Guča postaje magnetski privlačna za svet u kome je buka zakonom zabranjena, a crveno meso i žestoki alkohol, u ime zdravlja, zamenjeni takozvanom 'tihom hranom' i antidepresivima.

    5) "Onaj deo srpske javnosti, koji je svoj položaj i novac sticao javnim gađenjem prema Guči, ove godine je nekako zaćutao. Ako SI-En-En i Bi-Bi_Si izveštavaju o Guči kao o svetskom fenomenu, oni više neće imati šta da dodaju, osim što se ponegde moglo čuti kako je Velja Ilić nacionalista jer je rekao da se ove godine na Guči neće svirati 'Šota'."

    6) "Pa, stvari su krenule na bolje - diplomatska aktivnost "Koštuničinog zločinačkog udruženja" kako ga besramno nazivaju profesionalni evropejci, počela je da daje plodove - Kosovo neće biti 'svršeni čin', sviranje trube nije dokaz zločinačke srpske prirode, braniti principe pravom, tradiciju trubom, a nacionalni ponos pevanjem himne 'Bože pravde' na pobedničkim postoljima, nije više politički nekorektno. Svet se promenio."

    7) "Sve to zajedno, govori samo jedno - Srbija jeste u Evropi."

    *** 

    Ovakvi tekstovi, zajedno sa potpuno kontradiktornim izjavama ministara, pa i drugih zaduženih da javno iznose svoja mišljenja, o tome jel' nama ta Evropska unija uopšte neki cilj, čine takoreći spektakularnim rezultate istaživanja javnog mnjenja od ovog leta po kojima je dve trećine građana za priključenje EU. Ali zato, a možda i bitniji od tog načelnog stava, jeste ovaj podatak iz tog  istraživanja koje je sproveo Stratedžik marketing: "Polovina građana naše zemlje nije spremna da se zarad ulaska u EU dodatno školuje, prekvalifikuje ili usavršava, a svaki treći ne bi zbog toga menjao stil života i rada".

    Kako god da sam pre 10 godina zamišljao budućnost sigurno nisam mogao pretpostaviti da ću se prošlosti prisećati skoro sa setom. Jer, te 1997, nakon velikih (bez)uspešnih studentskih/gradjanskih protesta na kojima je potrošeno nesrazmerno puno dobre energije, bio sam u 23. godini negde na sredini studiranja na jednom i u prvoj godini "ekskurzije" na drugom fakultetu, nije se mnogo toga dešavalo. Ljudi su uglavnom bili nezadovoljni i krajnje skeptični u pogledu promene smorne vlasti i restauracije "normalnog" života. Rat je ostavio težak i dubok trag na psihama ljudi, sa strašnim pričama sa "dalekih" ratišta i traumama koje su planski potiskivane, tema o kojoj RTS nije izveštavao ali koja je bojila našu svakodnevnicu.

    Nije više bilo ni entuzijazma sa kojim se blejalo prethodnih godina. Noćni život je donekle zamro nakon demonstracija i uglavnom se svodio na piva ispred par dragstora koji su preživeli. "Danguba" (klik na sliku) je bio hit u mesecima u kojima smo mogli lako da se poistovetimo sa glavnim junakom pesme. Svaki pokušaj promene skoro da je bio osudjen na propast, tako da smo prestali da se trudimo. Neki su vredno učili, čekajući da dodje njihovih pet minuta, ali ovo nije priča o takvima. Mi, manje predani smo jednostavno dangubili.

    Bilo je skroz bezveze i bilo je tako dobro...    

    Ovako: Stigli ste u Grčku. Na Krf, na primer. Nekoliko dana ste posvetili aklimatizaciji, opuštanju, upoznavanju neposredne okoline, grada Krfa, danju i noću. I, sad je vreme za malo više akcije. Odete do jednog od lokalnih rent-a-car dečaka, spustite prvu predloženu cenu za pet evra, daće vam i mapu. Knjigu ste već nabavili, pomalo i proučili, koliko letnja lenjost dopušta. Tako da postoji i neki plan putovanja.

    Stignete, da li namerno ili slučajno, teško je zapamtiti, u vrlo slatko mesto. Zove se Kassiopi. Na domaćim forumima opisuju ga kao Dalmaciju na Krfu. Plaže su stenovite i sa uvalama. U centru kafe koji izgleda kao pećina, znači odlična hladovina.  Osim predaha, hoćete i da nešto pojedete i popijete, a da to bude: Ukusno, brzo, lako, zdravo, jeftino, i da nikako ne izazove mučninu pri vožnji po sveprisutnim krivinama na ostrvu.

    U ovom slučaju kombinacija svih željenih faktora je bila odlična:

    - Grčke masline 

    - Pita bread 

    - Humus 

    - Hladna nes kafa, koja se u Grčkoj naručuje kao frappe (i mnogo je bolja nego kod nas) 

    - Hladna voda

    I to je to. Ili bolje: Mmmmm, to-je-to!

    Spremni za poletanje.  

     

    blogodak blog

    Blogodak?

    Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

    O projektu

    Podrška

    MyCity.co.yu

    DevProTalk