Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Odnosno, dobar Vs loš. Odlična dva primjera za usporedbu, budući da se radi o dva očita suparnika. Pogledajmo kako se “bore” za korisnike.

Poslovni.hr: vrlo dobro odrađen posao, elegantno, lako za korištenje, dosta vrlo dostupnih opcija za korisnike. Na prvi pogled odaje profesionalnu destinaciju za poslovne korisnike.

Bankamagazine.hr: nemaštovito, zastarjelo, nepregledno, konfuzno, opcije za korisnike = nula bodova, užasno iritantni skrolajući naslovi…

Ne, ne radi se o čovjeku koji se zove Gawker Media i njegovom otpunom pismu iz bolnice, ali se ipak može govoriti o dijagnozi. Gawker Media je među najvećim blog mrežama na svijetu i u svojem portfelju ima sajtove / blogove kao što su Gizmodo, Valleywag, LIfegacker…
Da se vratimo na pismo, pismo koje je procikuliralo uredima Gawkerovih medija i u kojem se najavljuju otkazi, izmjene u financiranju… Pismo mi je zanimljivo jer se u njemu spominju zanimljivi detalji o organizaciji spomenutih blogova, broju prikazivanja stranica, doznajemo koji su najuspješniji, koji najperspektivniji itakodalje.

još jednom, link na pismo koje je na koncu završilo i na stranicama Gawkera.

Ovo bi trebao biti kratak post, recesija je znate, treba puno više raditi da se skuca za vikendicu u tropskom pojasu ;)

Zašto me veseli recesija? Zato jer mi se doba u kojem nema novaca na bacanje čini kao idealna prilika za razumno raspolaganje budgetima koje tvrtke imaju na raspolaganju za oglašavanje.
Rezoniram da će sada, umjesto da pucaju po dvajst’, triest’ tisuća kuna na jedan oglas u novinama ili časopisima čija se cijela naklada može podijeliti uz račun za pričuvu stanarima jedne malo veće zagrebačke zgrade, užasno skupe sekunde reklame na TV-u od kojih gledateljima izbijaju alergijske reakcije pa ih sasjeku jednim pritiskom na gumeni gumb daljinskog upravljača, dame i gospoda iz marketinških agencija i uprava jednostavno biti primorani progutati knedlu i početi preusmjeravati svoje marketinške kune u daleko efikasniji i daaaleeko povoljniji oglasni kanal u narodu poznat kao Internet.

Nadam se da je ovo vrijeme zgodno da se izbiju svi argumenti o tome kako je oglašavanje na TV-u ili jumbo plakatima vrlo primijećeno i da se počnu pitati koliko je ono efikasno. Je, naravno da sam primijetio vaš oglas kada ste pol grada polijepili njime, i naravno da sam zamijetio vašu reklamu kada mi je tijekom ovog mjeseca već pedeset puta prekinula film / seriju u najnapetijem trenutku. Je, vaših zilijun kuna na koncu me natjeralo da u hipnotičkom transu kupim vaš proizvod. Nadam se da se isplatilo.
Ali znam da bi se puno više isplatilo da ste malo veći dio svojeg budgeta preselili na web, ne samo na oglašavanje nego i na vašu prisutnost, mogućnost da nakon klika na vaš banner riješimo stvar na licu mjesta.

Eto, odoh ja pripremati teren, a vi se javite.

Nebojša, jedan od ljudi koji je na sutra.hr projektu radio od samog početka, rekao je svoje na temu gašenja tog sajta. Navodno je razlog gašenja neprofitabilnost. Ne znam što su u EPH očekivali, ali niti najveći optimisti ne očekuju profitabilnost određenog projekta u manje od godine dana, pa možemo samo nagađati koji se sve razlozi kriju iza gašenja sutra.hr.

Nije prošlo niti tjedan dana, a načuo sam da se gasi i Metro Express, što mi je danas potvrđeno naslovnicom koju krase dosadašnja izdanja i natpis “Bilo je časno…”. Ne znam je li bilo časno, ali očito da je bilo neprofitabilno, tako barem kaže urednik koji u svojem oproštajnom slovu upravo neprofitabilnost navodi kao razlog gašenja.

Dakle, na početku rujna, odmah nakon godišnjih odmora, EPH je otkantao dva neprofitabilna projekta. Očito, u toj se velikoj medijskoj kući nešto se događa. Istovremeno, iz kuće se čuju glasine o pokretanju velikog broja web projekata čiju bi kvalitetu (valjda) trebale jamčiti neke rošade u managementu i operativi provedene tijekom ljeta.

Bloomberg agencija (velika news service agenija poput Reutersa, ili Hine) baš nema sreće sa svojim news servisom. Prije desetak dana greškom su objavili osmrtnicu Stevea Jobsa, a jučer su objavom šest godina starog teksta o bankrotu United Airlinesa srušili vrijednost dionica te tvrtke za gotovo dva dolara, s 12,17 USD na 10,92 USD (u trenutku je bila na svega tri dolara). U roku od nekoliko minuta, u prometu se našlo 15 milijuna dionica, a tvrka je “izgubila” 75% vrijednosti, odnosno ukupno oko milijardu dolara. Na kraju teksta navodim osobna iskustva vezana uz ovaj slučaj.

Zanimljiva je povijest cijelog slučaja koja upozorava na realne opasnosti automatiziranih sustava za prikupljanje vijesti, odnosno agregacije, bez provjere nekog tko zna što radi.
Google news je na sajtu floridskog Sun-Sentinela pokupio vijest o bankrotu u boxu najpopularnijih vijesti. Vijest je istinita, ali je stara dobrih šest godina i nalazila se u arhivi Sentinela, a to je ono što Googleov crawler nije mogao znati, budući da vijest nije bila ispravno označena datumom objave. Zato ju je crawler označio novim datumom.

Bloombergov, također automatizirani, sustav je pokupio vijest i pustio u distribuciju. Raznorazni financijaši, ulagači i stock brokeri koji Bloombergove financijske vijesti prate, u tren su digli paniku i počeli prodavati dionice, što je dovelo do pada njihove vrijednosti iako se United Airlines već odavno itekako financijski oporavio.

Na Google News blogu slučaj je detaljno objašnjen.

Ova priča govori puno o puno stvari. Prvo, crawler nije savršen. Nije mu palo na “pamet” provjeriti vijest prije nego li ju je uključio u svoj index. Bloombergov sustav radi po principu, ako lažu mene, ja lažem vas. Dečki koji trguju dionicama na Wall Streetu nisu posebno pametni. Pametan čovjek ipak bi ovakvu vijest uzeo s dozom sumnje i barem ju provjerio prije nego li si napravi nekoliko milijuna dolara štete. Isto bi napravio i svaki, barem priučeni, novinar ili urednik. Na žalost ulagača i vlasnika United Airlinesa, novinar niti urednik nisu ni vidjeli tu vijest prije nego li je odaslana u bijeli financijski svijet.

Stare vijesti u rezultatima google pretrage poznata su opasnost svima koji ga češće pretražuju. Baš sam nedavno na prvom mjestu za određenu frazu našao jedan nekoliko godina star večernjakov tekst, potpuno neaktualan. Palo mi je napamet da bi Google ipak trebao razlikovati stare vijesti pa ih adekvatno rangirati. Naravno, to postaje problem kada većina sajtova kod nas nema pravilo postavljen datum objave, a neki ga niti ne navode, što je posebno frustrirajuća činjenica, posebice kada su u pitanju oglasi.

Kada su oglasi u pitanju, primjećujem da taj problem ima pametni pretraživač oglasa za nekretnine GoHome. Rezultati se rangiraju prema relevantnosti, pa se redovito događa da izbacuje stare ili čak već obrisane linkove. Mogu si misliti kako su sretni ljudi kojima se još uvijek javljaju zainteresirani kupci za stan kojeg su prodali prije dvije godine.

Hm, zapravo, ne moram misliti. Znam, jer i meni se to događa iako sam taj stan prodao prije gotovo tri godine. Nedavno se čak i dogodilo da je taj oglas završio u jednom tiskanom izdanju, pa sam postao žrtva nekoga tko je prazne stranice svojeg oglasnika odlučio popuniti oglasima “s interneta”. UA dioničari, totalno vas kužim.

Google Insight for Search je fascinantna alatka, napokon predana u ruke nas, običnih smrtnika. Ranije sam govorio: “Eh, da mi je znati što ljudi traže na Googlu!” Eto, sada znam i često se igram s ovom igračkom i nerijetko nailazim na vrlo zanimljive podatke. Evo jednog kojeg ću rado podijeliti s vama.

Prva krivulja prikazuje koliko je iz Hrvatske ostvareno upita za pojam “blog” od 2004. godine do danas.

Pad interesa za blog ovdje je jasno definiran. Vidi se taj vrh negdje početkom 2007. godine, a onda slijedi pad, snažan pad, negdje na razinu sredine 2005. godine (u proljeće 2004. godine pokrenuti su mojblog.hr i blog.hr), pa možemo reći da se blog polako, ali sigurno vraća u pelene.

Usporedbe radi, evo i krivulje koja uspoređuje trend pretraživanja pojma “blog” i pojma “facebook”.

Hoće li i facebook Hrvatima dosaditi?

Dvijetisućeidvajstdruge godine, ulogirat ću se u svoj (sada nepostojeći) Facebook profil, provjeriti tko me poukao, zatrpat ću Borjin Wall gomilama uvredljivih poruka, zatim ću otići do mojeg (sada nepostojećeg) MySpace profila, nabaciti novu pozadinu. Neće mi biti teško niti poručiti frendovima putem (sada nepostojećeg) twitter akaunta da sam upravo stavio nove fotke na svoj (sada nepostojeći) flickr akaunt. Tada ću pomisliti da sam negdje sredinom 2008. godine bio nazadni kreten koji je bio uvjeren da Social Networking nema baš tako blistavu budućnosti kakvu mu većina propovijeda.

Sredinom 2008. godine čitam sljedeće podatke:

- 58% odraslih Internet korisnika u svijetu pojma nema što su to društvene mreže;
- 26% odraslih Internet korisnika ima profil na nekoj društvenoj mreži;
- od gore spomenutih koji profil imaju, njih 36 posto kaže da su im društvene mreže već dosadile.

Naravno, ostaje nada da onim Internet korisnicima koji još uvijek ne spadaju u kategoriju odraslih društvene mreže neće dosaditi do punoljetnosti, budući da su istraživanjem pokriveni korisnici od 18. do 65. godine života, ukupno njih 13 tisuća u 17 zemalja.

Korisnici društvenih mreža ipak su jako zabrinuti, te čak 51 posto korisnika misli da ima razloga za brigu. Uglavnom se radi o zabrinutosti zbog vlastite privatnosti te nedostatka sigurnosti za djecu. Od svih članova društvenih mreža, tek 26% posto njih bez primisli će otkrivati svoje osobne podatke na društvenoj mreži.

Pitanje koje se ovdje postavlja jest: ima li uopće smisla koristiti društvene mreže, ako nemate namjeru biti društveni i otvoreni?

Moj je dojam da većina korisnika svoje profile otvara iz:
a) radoznalosti
b) s ciljem koji nema samo društvenu funkciju ( prvenstveno promocija)
c) zato što žele koristiti društvene mreže i u tome uživaju

Naravno, nameće se pitanje, vrijedi li cijela ta priča toliko koliko kažu da vrijedi, ako velika većina ili ne zna da ona postoji, velik dio korisnika je vrlo zabrinut za svoju privatnost, a trećima je ta priča već dosadila.

Više detalja o istraživanju možete naći ovdje >>

Novo GFK izvješće o korištenju Interneta u ‘rvata totalno je razočaravajuće. Broj korisnika Interneta je u Hrvatskoj u godinu dana porastao za jadnih, bijednih jedan posto! Po tom pitanju na zapućku smo Europe.

Ako vas zanimaju detalji, lako ćete naći izvješće, a ono o čemu bih ja rado rekao koju riječ jest činjenica da više od polovice anketiranih građana ima strah ili odbojnost prema računalima, a samim time i prema Internetu.

Zanimljivo da u našoj domovini istovremeno rastu naklade dnevnih novina. Također je zanimljivo da ne prođe mjesec, a da se u domaćim tiskovinama neupućeno ne piše o svim zlima Interneta, zločestim hakerima koji vrebaju na vas, virusima koji će vas uništiti čim se prikopčate, krađama i prevarama…

Ako 77 posto mladih u dobi od 15 do 24 godine i 62 posto ovih više ne baš mladih od 25 do 34 godine koriste Internet, to znači da bi za kojih 30 godina u Hrvatskoj moglo biti kao u razvijenim zemljama. Barem što se Interneta tiče.

Možda je vrijeme da se razmotre neka druga tržišta… Recimo, podaci za prošlu godinu govore da je penetracija Interneta u sljedećim (europskim) zemljama ovakova:
Grenland – 92,3%
Nizozemska – 90,1%
Norveška – 87,7%
Island – 84,8%
Švedska – 77,4

Tko veli da je ljeto vrijeme za odmor i gubljenje vremena? Zapravo, i jest, ali eto ja sam ga iskoristio za još neke stvarčice kojima planiram obogatiti svoju web ergelu :)

Među njima je jedan mali i jednostavni podsajt koji će se vrtiti u sklopu Idesh! magazina – PetMinuta. Koncept je prilično jednostavan: minimalni trud za maksimalnu zabavu i gubljenje vremena. Produkt je pretpostavke da se ljudi ne vole previše truditi i da često silnim opcijama zapravo zbunjujemo korisnike.
Tako PetMinuta nema gotovo nikakvu funkciju, a sve što korisnik treba činiti ne bi li konzumirao sadržaj jest da se udobno smjesti pred monitor i klikće uvijek na jedno te isto mjesto. Uostalo, pogledajte i sami, PetMinuta zabave je tu >>

P.S. istina, ima još nešto posla, ali nije mi se više dalo čekati :)

Danas sam prvi put navratio na sajt nedavno osnovane mreže poslovnih anđela, CRANE. Znam glupo je, ali moram reći da mi je taj termin “poslovni anđeli” smiješan. U pozitivnom smislu, svakako. Zamišljam nasmijana bucmasta lica plavokosih dječaka u varteksovim odijelima. Instant smiješak na lice. Ali, pretpostavljam da stvari ipak nisu tako neozbiljne.

Prema onome što sam ranije uspio pohvatati, poslovni anđeli su dobrohotni investitori koji podržavaju perspektivne projekte. Takvi poslovnjaci, za razliku od banaka i venture investitora, pecaju se na priču, na ideju, te koriste svoj kapital, iskustva, veze, ideje i znanja ne bi li ideju koja im se svidjela dogurali do profitabilnosti. U tom smislu, anđeo je jednako vrijedan kao investitor i kao partner u firmi.

Anđeli uskaču tamo gdje drugi neće ili ne mogu. Poduzetnik u start-up fazi često iz vlastitih prihoda ili džepova uspijeva financirati svoj pothvat do neke razine. Ako želi preći na sljedeću, potrebna mu je živa lova koju će uložiti u potrebne resurse. Ako ne raspolaže tom lovom može je tražiti od banke ili venture investitora. Banke rijeko podržavaju takva rizična ulaganja, a venture investitori igraju samo na veliko. Ako poduzetnik puca na srednje, jedina nada su mu osobe poput poslovnih angela. Osobe koje će prepoznati njegovu ideju i pomoću mu da ju realizira. Na obostranu korist, dakako.

E, sad, kako anđeli ostvaruju tu svoju korist? Prema tekstu na sajtu CRANE mreže, oni očekuju da se stvar “monetizira na način koji je zanimljiv poslovnim anđelima, a to je akvizicija u roku od nekoliko godina.”

Gornji citat mi više nalikuje politici venture kapitala, nego li običajima i karakteru angel investitora. Prije nego li sam pročitao gore navedeni citat, bio sam uvjeren da je njihova uobičajena izlazna strategija prodaja svojeg udjela osnivačima, dok velik dio takvih investitora nalazi zadovoljstvo (i profit) u dugoročnom prihodu.

Ipak CRANE mreža kaže da im nisu zanimljivi projekti koji se neće prodati u roku od nekoliko godina, što me zaista čudi. Osobno, prodaja projekta čini mi se kao svojevrsni poraz. To mi je postalo jasno kada sam nedavno bio u prilici da o tome ozbiljnije razmišljam i sagledam stvar sa svih strana.

Tada sam shvatio da u mojoj branši, a to je izdavaštvo bez obzira na to što sam (trenutačno) ograničen na web, stvarno veliki frajeri u ovoj branši nikada nisu prodali svoj biznis. Rupert Murdoch, Felix Dennis, Richard Branson, pa čak niti Larry Flint nisu prodali svoje poslove i danas su zbog toga vrlo sretni i bogati ljudi. Naravno, to je puno teži put, ali put je to koji osnivačima, pa i ranim ulagačima omogućuje puno veći profit.

Za razliku od CRANE mreže, ja bih rekao: “ako je izlazna strategija vašeg posla da se prodate u roku od nekoliko godina, onda sa vašim poslom nešto ne valja”. Izlazna strategija kakva se favorizira u CRANE mreži ipak mi više naliči na strategiju Venture kapitala, što doduše ne čudi, budući da su među osnivačima mreže navedena dva Venture fonda. Što me, ponovno, čudi.