“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:
“Deložacija.”
Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.
Starac u gumenim cizmama
Imitiramo roditelje
Trčao sam, kao pušten s lanca,
Džez,
Uvodna napomena: Mene ovaj post čini prilično depresivnim. Ono, pisao sam ga sam sebi, i nemam pojma što ga sa vama dijelim. Sevdah volim i slušam, izvornu muziku ne volim i ne slušam. Turbofolk isto tako ne slušam niti ga volim, ali ga tu i tamo čujem, mnogo češće nego što bih želio. Sefardi su neizostavan dio be-ha prošlosti i njenog identiteta, kao uostalom i Romi, Iliri, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Slovenci, Mađari… Dokaz su da Istok nije svima Istok, niti je Zapad svima Zapad. Islam se dijeli (će se podijeliti) na sedamdeset i tri frakcije. Samo je jedna (će biti) na Pravom putu. Svi unutar tih frakcija misle da su oni u pravu. Pisaću možda nekad i o Gorskom vijencu (fuj fuj), Tomsonu (neko i to voli), Šabanu Bajramoviću (legendi) itd. Šta sve stane u post o progresu turbofolka u Bosni i Hercegovini, za ne povjerovati. Postujem ovo, zapravo, zato što Rose (prema.blog.hr) ima komentar na tekst koji slijedi…
Tonem u duboku prazninu. Riječi postaju stvari preteške da se jezikom postroje u red. Soba, krevet i Džemila postaju neizgovorene riječi, pojmovi u mojoj glavi. Tišina se pretvara u buku, saobraćajna guzva sa Južne magistrale se pretapa u tišinu. Na kraju, sve je ništa. Ništa je sve.
…Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se:
