Svi postovi sa bloga: Mračni blog

Davne 1979. godine tadašnji Američki predsjednik Jimmy Carter obratio se naciji i pred kamerama odrecitirao svoj glasoviti govor o „krizi povjerenja“(1)  koji ga je, po mišljenju mnogih, u  konačnici koštao i drugog mandata u Bijeloj kući. Taj govor, iako se u startu trebao baviti energetskom krizom,  pretvorio se u govor u kojem je Carter pokušao objasniti kako je temeljni razlog stagnacije SAD-a kriza povjerenja u državu, crkvu, školstvo, vojsku i u konačnici u sebe same kao one koji su pokretači i motori rasta. Pojednostavljeno, ako ne vjerujemo sami u sebe i vlastitu sposobnost napretka, kako onda možemo očekivati da zajednica u cjelini napreduje.

Trideset i tri godine kasnije čini mi se kako je i Hrvatsku zahvatila kriza povjerenja ili – još bolje – nedostatak elementarnog optimizma da sutra doista može biti bolje. Ako nismo u stanju prepoznati svijetle primjere i iskoristiti ih kao motivaciju, ako govorimo o padu kupovne moći, padu prometa u maloprodaji, industrijskoj proizvodnji, izvozu, inflaciji, rastu kamata, nezaposlenima… kako onda možemo očekivati da oni koji su u stanju kreirati neku novu vrijednost doista krenu u taj rizik umjesto da se ukopaju u mjestu i sa svojih u pravilu sigurnih pozicija čekaju razvoj događaja?

U jednoj od TV emisija koje sam nedavno gledao, voditelj je objašnjavao važnost i potrebu da slavimo (engl. celebrate) uspjehe naših poduzetnika. I doista, ako promatrate američke medije nije teško uočiti kako se ljudi poput Bill Gatesa, Marka Zuckerberga, Elon Muska promoviraju kao heroji; oni su svijetli primjer koji su dosezi mogući uz dobru ideju i dovoljno truda.

Ovdje nažalost nemamo primjera tog kalibra, a  oni koje nam proturaju kao poduzetničke heroje to u biti i nisu. Mnoga poduzetnička imena uopće nisu poduzetnici jer nisu ništa novoga stvorili. Rijetko kada (ako uopće) razvili su nove proizvode ili usluge; u ovom ili onom krugu pretvorbe, privatizacije ili vlasničke konsolidacije preuzeli su tvrtke i možda dodali koji okus sladoleda, novi okus vode, ofarbali hotel i platili dizajnera za „rebranding“, pa čak i povećali udio na tržištu – no novih proizvodnih pogona u kojima nešto novo proizvodimo u nekim značajnijim količinama nismo vidjeli.

Naša ekonomska ekspanzija sličnija je konsolidaciji tržišta nego stvaranju novih vrijednosti, a naši heroji su u pravilu (privremeni) upravitelji imovinom koju smo zatekli prelaskom iz jednog u drugo društveno uređenje. Manageri u tim tvrtkama bave se računanjem u tabličnim kalkulatorima i procjenama rizika i njihov je posao da rizik izbjegavaju u širokom luku, dok su poduzetnici oni koji su voljni svoje vrijeme, reputaciju i kapital staviti na kocku i okladiti se sa svijetom koji ih okružuje da upravo njihova ideja, proizvod ili usluga može uspjeti. Manageri se bave potezima koji će imati egzaktne posljedice na bilancu i poslovanje tvrtke, dok poduzetnici stvaraju proizvode i usluge za koje misle da mogu naći svoje mjesto na tržištu. Manageri uspijevaju zahvaljujući, a poduzetnici unatoč svemu, a mi imamo kronični nedostatak ovih potonjih.

Kao u sportu, potrebna nam je publika koja konzumira rezultate igre, potrebni su nam igrači koji se nadmeću, potrebni su nam i suci koji osiguravaju da je igra čista i poštena no najviše od svega, potrebni su nam pobjednici; oni koji pobjeđuju, zbog kojih djecu vodimo na utakmice i pokazujemo im primjerom što čovjek može učiniti ako je dovoljno uporan, hrabar, domišljat. Naši heroji su personifikacija onoga što bi mi mogli i trebali biti samo ako dovoljno zapnemo, a mi smo nažalost ostali bez poduzetničkih heroja (ako smo ih ikada i imali).

Naš premijer je prije nekoliko tjedana u Berlinu u diskusiji, vjerojatno kao jednu u nizu njegovih doskočica izrekao kako ne možemo osnovati ministarstvo entuzijazma, no razmišljajući o tome došao sam do zaključka kako nam je možda upravo to potrebno. Ministarstvo koje će izdvajati i svima pokazivati primjere, ili možda još bolje ministarstvo koje će krčiti nepotrebne i besmislene propise koji guše poduzetničku ideju.

Možda nam nije potrebno osnivanje tvrtke za desetak kuna što više podsjeća na telekom reklame gdje za nekoliko kuna kupujete mobilni uređaj snova ali ga zato plaćate redovito u skupim mjesečnim ratama u godinama koje dolaze. Nije kritični trenutak poduzetništva osnivanje tvrtke nego preživljavanje tih prvih nekoliko godina.

Vlada je, vidimo, odlučila pokrenuti entuzijazam i ekonomiju kroz nekolicinu velikih projekata javnih poduzeća. No, je li to dobra logika jer jedna električna centrala neće zaposliti puno ljudi. Važno je biti energetski neovisan, no zar nije moda i bolje uložiti u program financiranja energetskih fasada za više od milijun stambenih jedinica u Hrvatskoj? Na taj način zaposlili bi desetke tisuća ljudi koji ionako nemaju kvalifikaciju da rade nešto kompleksnije. Do izražaja bi došle stotine poduzetnika koji bi zgrabili priliku i pronašli sebe.

Ima li itko tko vjeruje da će gradnja nove centrale zaposliti tisuće ljudi? Ili je možda vjerojatnije da će 40.000 malenih i mikropoduzetnika i obrtnika zaposliti svaki po jednog, dvoje ili troje novih zaposlenika? Da li je bolje investirati kako bi i dalje trošili ono što nije naše, jer će i ugljen za termoelektranu doći iz uvoza, ili je bolje štedjeti i ušteđeno utrošiti na nešto drugo? Ili, u konačnici, što bi više pokrenulo entuzijazam ljudi; saznanje da ćemo u nekom času sagraditi velebnu elektranu usred prekrasne Istre, ili činjenica da se 20, 40 ili 80 tisuća ljudi s burze razmililo po stotinama malenih gradilišta širom Hrvatske?

Prije nekoliko dana posjetila nas je i grupa američkih investitora „Geeks on a plane“, koji putuju svijetom i pokušavaju identificirati zanimljive visoko tehnološke projekte za koje vjeruju da imaju šansu na globalnom tržištu. Od dvadesetak predloženih projekata jedan od njih dobio je ponudu na licu mjesta, a valuacija ideje koje je već podupro lokalni hrvatski poslovni anđeo je milijun dolara. Nekoliko drugih poduzetničkih ideja su u razmatranju i kroz koji tjedan možda još neki od njih dobije investicijsku injekciju i svjetsku šansu.

U izjavi za novinare, Dave McClure jasno je rekao kako su iznenađeni kvalitetom i dinamikom startup zajednice u Hrvatskoj te kako je očigledno da posjedujemo bazen talenata koji je značajno veći od sličnih zemalja koje su posjetili.

Ono što nam nedostaje je malo podrške kako bi ohrabrili one koji imaju ideju da je pokušaju i realizirati. Nedostaje nam entuzijazma i povjerenja u nas same i zato je posjeta  geekova s avionom iznimno važna ne zato što je jedan od dvadeset projekata dobio direktnu investiciju, nego zato da pokažemo da se unatoč svemu ipak može uspjeti.

Ovo nije tekst koji promovira jedno energetsko rješenje u odnosu na drugo ili tekst koji govori o tome kako je sreća domaćih poduzetnika u Silicijskoj dolini ili izvan Hrvatske, nego tekst koji pokušava argumentirati kako je za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo važno podići kolektivni entuzijazam zemlje i izdići se iz zaokupljenosti problemima koji nas stišću. Svaki problem je tržišna prilika i moramo početi razmišljati na takav način. Svaki potez i managera i poduzetnika ali i vlade mora biti usmjeren prema tome da ukažemo na pozitivne pomake i podignemo entuzijazam i ohrabrimo one koji smatraju da imaju dobru ideju; nama ne treba jedna velika i sveobuhvatna ideja nego tisuće malenih koje su raspršene po naših 56.000 kvadratnih kilometara.

Krizu povjerenja moramo pretovoriti u fontanu entuzijazma ili ćemo, kao što je to Carter zaključio još 1979. godine nastaviti uvoziti ali zajedno sa svakim predmetom koji uvezemo s njime neizostavno uvozimo i inflaciju i nezaposlenost.

(1) http://millercenter.org/scripps/archive/speeches/detail/3402

Ovaj tekst je napisan i objavljen u časopisu Banka.

Misao dana:
It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.

Slični tekstovi

Podijeli/Snimi

Kupio sam u zadnje vrijeme nekoliko stvari koje su mi trebale putem oglasnika. Ima puno ljudi koji očito imaju niz raznih stvari koje bi prodali iz samo njima znanih razloga i nekako mi se činilo ok da iskoristim tu priliku. Odvojite koji sat da pregledate najčujednije kategorije oglasnika čisto da vidite što sve ljudi posjeduju i pod kojim cijenama bi se odvojili od različitih predmeta. Ovih dana sam se krenuo baviti time da nabavim jedan mobilni telefon i naišao sam na zanimljivu situaciju između cijene koja se traži i one koje sam spreman platiti za dotični uređaj.

Naime, ako pogledate oglasnike (uzmite praktički bilo koji telefon) vidjeti ćete da ljudi prodaju telefone po njihovoj listnoj cijeni ili cijeni koja je blizu te. Listna cijena bi bila ona cijena koju nekakav prodavač traži za uređaj koji nije opterećen nikakvim ugovorom. Postoje situacije u kojoj ćete odlučiti kupiti mobilni uređaj u dućanu, no objektivno, puno je vjerojatnije da ćete radije pristati produžiti ugovor sa svojim telekomom i kupiti ga po subvencioniranoj cijeni.

Evo konkretnog primjera; baš gledam oglas za telefon HTC ONE X; on se u hrvatskoj može kupiti u dućanu za 4.400kn, u najnepovoljnijoj kombinaciji pretplate, njegova je cijena 3.499kn. U oglasniku se taj telefon prodaje za 3.400kn.

U praksi, ako odaberete imalo ambiciozniji paket pretplate, primjerice VIPov bez limita 222, cijena telefona pada na 2.099kn. Ako ste poslovni korisnik, trošak tog telefona je 20% manji jer imate pravo na odbitak pretporeza, a sam uređaj je ionako porezno priznati trošak. Dakle, kao neki baseline, imamo situaciju da netko prodaje uređaj za 3.400kn u gotovini i bez računa ili možete otići i kupiti isti taj telefon (s dvije godine ugovora) za 1679kn. Ako gledamo na to da želimo nešto i uštediti, a kako je kupovina preko oglasnika porezno nepriznata, u cijenu bi trebalo uključiti i trošak poreza na dobit koji trenutno iznosi 32% što znači da bi telefon u oglasniku trebao koštati 1.141kn da bi ga bilo isplativo kupiti.

Naravno, tu je pitanje plaćanja višegodišnje pretplate i obvezivanja na određene uvjete, no ako znate svoje ponašanje u korištenju mobilnog telefona ili interneta, tada to nije neki problem jer ću tu uslugu ionako konzumirati bez obzira na to da li jesam ili nisam kupio subvencionirani telefonski uređaj.

I zadnje, prodavatelj koji prodaje gore spomenuti telefon po 3.400kn sasvim sigurno nije uređaj kupio za 4.400kn i sada pokušava pokriti dio svojih troškova zbog loše kupovine; upravo suprotno, on je iskoristio sve ovo što ja gore navodim, kupio uređaj za puno manje novaca i sada pokušava doći do brze i jeftine gotovine ostvarivši time nekakvu dobit. Pitanje je koliko je to uspješna taktika u zemlji od 4mil stanovnika i vjerojatno barem toliko mobilnih telefona od kojih barem njih polovica ima priliku kupiti uređaj pod sličnim uvjetima.

Vaš “mileage may vary”, no poanta je ista za svakoga i zanimljivo bi bilo vidjeti tko je taj koji će gore spomenuti telefon kupiti po cijeni koju traži prodavatelj.

Misao dana:
The cynic knows the price of everything and the value of nothing.

Slučajni tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Teško je govoriti o budućnosti hrvatske IT industrije, jer najprije treba precizirati govorimo li o industriji, a potom i govorimo li baš o informatičkoj industriji (IT) ili o informatičkoj i komunikacijskoj industriji (ICT), što je širi pojam. Iako, u današnje doba interneta i povezanosti svega i svačega na najrazličitije načine, pitanje je može li se IT uopće razdvojiti od ICT-ja.

    Jedna od prvih karakteristika hrvatskog IT-ja je u tome što je riječ o poprilično novoj grani industrije pa stoga u prelasku iz jednog u drugo društveno uređenje nismo sa sobom donijeli velike IT mastodonte – ekvivalente brodogradilišta, koji bi trajno narušili odnose u struci. Ono malo tvrtki što je postojalo vrlo je brzo eliminirano s tržišta (Ivasim, Velebit), dok su ostale redom uspješno privatizirane pa ako nešto možemo reći za hrvatski IT, to je da je oduvijek bio visoko kompetitivan.

    Box moveri i integratori

    Druga je temeljna karakteristika hrvatskog IT-ja činjenica da smo godinama (a ni danas nismo daleko) pod IT industrijom podrazumijevali i one tvrtke koje se bave prodajom računalnog hardvera, što je totalno krivo na jednaki način kao kad bismo dućane koji prodaju kuhinjsku opremu smatrali restoranima.

    Promotri li se malo bolje razvojni put primjerice MSAN-a, koji je oduvijek bio vezan uz IT, danas je sasvim jasno kako se ta kompanija iz dobavljača IT industrije pretvorila u poprilično velikog logističara u kojem je prodaja računala i pripadajuće opreme samo dio ukupnog asortimana. Istodobno, sav onaj doista inteligentni dio IT-ja preselio se u tvrtku kćer King ICT.

    Promatramo li pak stanje u kojem se hrvatski IT nalazi, nije osobito teško zaključiti da se industrija podijelila na logističare koji preprodaju kutije pune čipova (glasovite box movere) i sistemske integratore.

    Prva je iznimno kompetitivna i u njoj (uglavnom) vladaju trgovačke marže jednoznamenkastih postotaka u okolini koja je iznimno osjetljiva na kretanje tečaja dolara (što je obračunski tečaj u zemljama koje proizvode sve te proizvode), odnosno u polju u kojem bilo kojem komadu elektronike zbog nezadrživog napretka tehnologije vrijednost pada od jedan do dva posto tjedno, neovisno o tome je li zapakiran na skladištu ili na vašem stolu.

    Prodavati danas računala i računalne komponente nije uopće jednostavan ni zabavan posao nigdje, a osobito ne u Hrvatskoj.

    Cijene standardnih IT komponenti jednake su usred Zagreba kao i bilo gdje u svijetu, no prodavači svoje margine popravljaju na egzotičnim komadima opreme koji bez problema mogu biti i do nekoliko puta skuplji nego što su to u inozemstvu. Tko ne vjeruje, neka pokuša kupiti glavu za bilo koji ink jet pisač, bateriju za notebook ili neki imalo egzotičniji komad mrežne opreme.

    Pokemonska logika

    Moja je pretpostavka da će ulaskom Hrvatske u EU ovaj logistički segment IT industrije doživjeti žestok udarac i da nas očekuje raspad lokalnog lanca nabave (uz izuzetak nekolicine većih dobavljača), jer će odjednom svi moći legalno, bezbolno i uz minimalne marže i troškove poštarine početi koristiti usluge Amazona i sličnih trgovačkih lanaca.

    Ulaskom u EU pozicija mnogih uvoznika također će biti značajno ugrožena iz jednostavnog razloga što njihova pozicija posrednika postaje besmislena na tržištu s 500 milijuna stanovnika ako se nisu uspjeli ovih godina transformirati u logističku kompaniju koja opslužuje veće (čitaj regionalno) zemljopisno područje. Mnogi će tek sljedeće godine shvatiti koliko je carinska rampa štitila domaću ekonomiju.

    Posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je izrastao i relativno solidan broj sistemskih integratora i tvrtki koje same razvijaju razna rješenja.

    Primjerice Combis, koji se razvio u jednog od najvećih, a prije nekoliko godina kupio ga je Hrvatski telekom, dok je jedan od najbrže rastućih integratora tvrtka koja je nastala u okrilju Agrokora.

    Teško je pretpostaviti koliko takve tvrtke mogu biti dugoročno uspješne ako se na tržištu koje se iz dana u dan mijenja oslanjaju na jednog jedinog kupca (matičnu kompaniju), odnosno koliko je mudra pokemonska logika Agrokora (moram ih imati sve) da jednostavno kupuje sve one djelatnosti koje se pojavljuju koncernu kao dobavljači.

    Može se pretpostaviti da će se i te dvije tvrtke u nekom srednjem roku pretvoriti u privatne ekvivalente Fine i APIS IT-ja, koji su nominalno nositelji državne IT infrastrukture, dok su istodobno ostali zarobljeni u mentalnim modelima prošloga stoljeća (pritom ne mislim na devedesete godine) i koji svoju egzistenciju ne baziraju na inovativnim rješenjima i dodanoj vrijednosti svojim kupcima i korisnicima, nego na administrativnom monopolu koji im je povjerio vlasnik.

    Fragmentiran sustav

    I tu negdje u ovoj priči dolazimo do države koja je pojedinačno najveći potrošač IT usluga u Hrvatskoj. Čak i letimičan pogled na stanje državnog IT-ja odaje nekoliko temeljnih karakteristika.

    Prva od njih bila bi da je više nego očigledno kako je cijeli sustav iznimno fragmentiran. Od gotovo 4500 razno-raznih javnih tijela (nacionalnih, regionalnih, lokalnih) posjedujemo gotovo jednako toliko različitih informatičkih odjela i informatičara koji u njima navodno rade.

    Država sama jedva da posjeduje bilo kakve e-usluge, a one koje postoje su (vrlo pristojno rečeno) rudimentarne, dok su neke doslovce hendikepirane. Hrvatska nema IT politiku niti je ona ikada postojala u bilo kakvom koherentnom obliku, a nekadašnji Ured e-Hrvatske koji je nedavno pokrenuo teletekst kanal (!?) na digitalnom TV-u je prilikom promjene vlasti iz Vladinog ureda degradiran u Ministarstvo uprave.

    Situacija, ukratko, nikako nije dobra i budućnost nikako ne može biti ružičasta. To je naravno jako loše, jer u krizi u kojoj se nalazimo cijela država mora pronaći svoje mjesto pod globalnim suncem i prvi korak koji treba učiniti je povećati učinkovitost ne samo države nego svih razina, uključivo i privatnog sektora. Nema, ali doslovce nema drugoga načina da to postignemo nego masovnom i smislenom informatizacijom svih proizvodnih procesa i tu je uloga IT industrije ključna, jer je ona ta koja mora pokazati koja su rješenja inovativna, koja će donijeti najveće uštede (u novcu i utrošenom vremenu) i koja ta rješenja mora implementirati na nižim razinama.

    U europskoj 2012. godini jednostavno nije dopušteno da bilo koji dio administracije ili privatnog biznisa računalnu infrastrukturu promatra kao skupinu umreženih i skupocjenih pisaćih strojeva.

    Rješavanje tuđih problema

    I na kraju, da bismo ipak završili u pozitivnom tonu, tko ima priliku družiti se i razgovarati s hrvatskim informatičarima i pritom zaviri u njihove linkedin profile, vidjet će da postoji cijeli niz (i to vrlo impresivan niz) hrvatskih informatičara koji već danas zauzimaju neka od vodećih mjesta u svjetskoj IT industriji.

    Nadalje, postoje tvrtke usred Hrvatske koje su golemi, iako vrlo tihi, izvoznici softverskih rješenja širom svijeta, neke od najvećih svjetskih kompanija na dnevnoj bazi koriste usluge hrvatskih informatičara, a da ne kažemo da su i neke od multinacionalnih kompanija izabrale upravo Hrvatsku kao svoj centar razvoja iz kojeg naši konzultanti putuju širom svijeta i rješavaju (tuđe, jer smo valjda prepametni za svoje) probleme.

    Budućnost hrvatske informatičke industrije nije ograničena ljudima ili znanjem, nego isključivo vizijom onih koji tom industrijom upravljaju, odnosno onih koji te usluge kupuju. Nažalost, vizija je nešto s čime smo oduvijek i u svim poljima bili deficitarni.

    p.s. ovo je tekst kojeg sam napisao za magazin Banka, objavljen je i na njihovim stranicama na ovom linku.
    Slučajni tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

      Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

      Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

      Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

      I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

      Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

      I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

      Misao dana:
      Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Sasulo se drvlje i kamenje po Slavku Liniću i fiskalizaciji. Dio argumenata ima čak i smisla jer fiskalizacija neće riješiti sve probleme nego samo neke, neće riješiti pitanje parketara koji vam postavlja laminat kod kuće u subotu popodne ili bilo koji drugi posao koji se događa unutar četiri zida; no značajno će utjecati na sve one koji rukuju na dnevnoj bazi s gotovinom i imaju prilike da im se pokoja kuna zalijepi za prste. Primjerice, nedavno sam to skužio, ugostitelji odu u Metro kupiti piće za svoj lokal i onda naprave dva računa; jedan koji ide u materijalno knjigovodstvo i drugi kojeg prodaju za cash…

      Anyway, najbitnija karakteristika svega onoga što Slavko Linić radi ovih dana, a taj dio je čini mi se ostao totalno neprepoznat, je to da on ravna igralište. To bi trebalo značiti da se uvjeti poslovanja izjednačavaju za sve i da su pravila igre jednaki za svakoga neovisno o tome o kome se radi.

      Taj proces je očigledno bolan i mnogi su pogođeni time, neki evo kažu da se takve stvari ne smiju raditi u vrijeme krize, neki kažu da će 500kn za neproknjiženi račun stvoriti naciju cinkera – ne sjećam se što su ti isti autoriteti rekli za naciju koja kopa po kontejnerima tražeći plastičnu bocu koju mogu unovčiti za 50 lipa.

      Neki će i poginuti u postupku i neće preživjeti tranziciju, no oni ionako nisu vjerojatno bili sposobni za normalno poslovanja i zagorčavali su život svima onima koji su odlučili poslovati po pravilima (koja jesu ili nisu pravedna ili čak ponekad i provediva, ali su pravila kojih se odlukom da živimo u ovoj zemlji moramo pridržavati).

      Podržavam li Slavka; apsolutno da. Imam li kakvih primjedbi; apsolutno imam, volio bih da naprave nešto konkretno za poduzetnike i to ne u stilu osnivanja poduzeća za 10 kuna (to mi je totalno bezvezni kriterij uspjeha, ako ste se odlučili baviti businessom onda 1.000kn ili 20.000 koji su ionako vaši, ne bi trebalo biti problem). Htio bih da pojednostave kriterije za evidenciju lokalne vožnje, da dnevnice podese prema stvarnim  troškovima, da priznaju amortizaciju osobnog auta, da poskidaju brdo besmislenih propisa na kojima se troše dani a ne donose ništa dobroga. Ima puno sitnica, formulara i procedura koje morate odraditi a da je njihov smisao odavno nestao.

      No čak ako se to i ne dogodi, onda sama činjenica da će igralište biti izravnano (ili će biti ravnije nego prije) je dobro samo po sebi.

      Misao dana:
      While money can’t buy happiness, it certainly lets you choose your own form of misery.

      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Prije sedam dana predsjednik Josipović objavio je na svojoj Facebook fan stranici javni poziv investitorima poznatijim kao “Geeks on  a plane” da u okviru svoje istočno europske turneje posjete i Hrvatsku.

      Ova akcija je odmah zauzela mjesto po raznim portalima i novinama, a na sreću javni poziv je upalio i Dave McClure je odmah reagirao i na Facebooku i na Twitteru.

      Jučer je pak na službenim stranicama GOAP-a objavljeno kako je Zagreb ušao kao posljednja od četiri jesenske destinacije GOAP-a i to mjesto smo zaslužili u lobističkoj borbi protiv Poljske. Predsjednik se ponovno oglasio i ovoga puta nije zahvalio onima koji dolaze nego se obratio nama koji ćemo ih dočekati u Zagrebu.

      Nemam sada namjeru objašnjavati kako je do tog statusa došlo, no u svakome slučaju dobri ljudi s idejom su se javili, uz minimalne konzultacije predsjednik je prepoznao vrijednost inicijative i odlučio se za ovakav nekonvencionalni javni poziv. Predsjednici inače ne pozivaju ljude putem Facebooka, no kako je lobiranje za krajnju točku GOAP posjeta ionako bio javan te kako je riječ o tehnološkim investitorima koji društvene mreže koriste kao svakodnevni alat za komunikaciju – upravo se javni poziv putem Facebook fan stranice činio primjerenim kanalom. I dok su neki zamjerali predsjedniku način na koji je pozvao ljude u Zagreb, ti isti koji su pozvani prepoznali su pozivnicu kao originalnu i odlučili doći do nas. Rizik je dakle upalio.

      No, ono što mi je krajnje fascinantno i što me u biti pogurnulo da nakon tri mjeseca napišem tekst na blogu su komentari pod predsjednikov status (btw. nisam zaboravio na blog no jednostavno sam strašno zauzet a donekle i demoraliziran da pišem iz dana u dan o istim problemima tako sam postao sam sebi dosadan; blog nije niti će biti penzioniran ali jednostavno moram pronaći neku novu tematiku o kojoj želim pisati).

      Dobar dio komentara sam pobrisao ili prijavio kao spam ili čak i govor mržnje (nadam se da nije nikome osobito otkriće kako i ja povremeno dopišem nešto na predsjednikovom facebooku – bez brige, do svaka riječ je do zadnjeg slova prethodno dogovorena), tako da ne možete dobiti punu sliku što se događa, no ima cijeli niz drugih statusa pod kojima se događa totalno ista priča.

      Komentari su šaroliki, od naravno ponavljanja totalno pogrešnih mitova o predsjednikovoj obitelji (razina ignorancije je doista impresivna) preko ljudi koji su poziv tehnološkim investitorima pokušali iskoristiti da ljude odgovore od dolaska zbog toga što još uvijek postoje neistraženi zločini partizana u drugom svjetskom ratu, pa onda oni koji ne žele da ljudi ovdje dođu ako neće investirati baš u Hrvatsku, onih skeptičnih koji misle da je sve to samo pokušaj da se zenlja još više opljačka i do cijelog niza onih koji smatraju kako je sve skupa riječ samo o reklami, besmislenom trošenju državnog novca i općenito desetina drugih izgovora koji unaprijed objašnjavaju kako je cijela priča unaprijed osuđena na propast i kako od svega skupa neće bit ništa.

      Ja takvo ponašanje iskreno ne razumijem.

      Jasno je meni da je ova država u totalnom problemu i da se ne nazire kraj krize. Jasno je meni i da je država opljačkana i osiromašena (iako mislim da je više vrijednosti pojela glupost nego kriminal) i  apsolutno mi je jasno i na vlastitoj koži sam osjetio kako je to kada se država okomi na tebe i razvali sve što je imalo vrijedilo i stvaralo vrijednost. U Hrvatskoj nije lagano poslovati i teško je uspjeti.

      Istovremeno, iako država snosi ogroman dio krivice jednako teško je uspjeti radi okoline u kojoj živimo. Kako očekujete da će ljudi koji su imalo sposobni i koji su u stanju stvarati nove vrijednosti biti motivirani raditi nešto ako su svi, ali doslovno svi, unaprijed osuđeni da su lopovi, kriminalci i što već? Kako ljudima koji pišu gore opisane komentare nije jasno da je drugi svjetski rat odavno završio, kako partizanski grobovi neće nikome kupiti ručak ili isplatiti plaću i kako nije jasno da je potrebno probati ama baš sve da bi prikupili, okupili, motivirali i kao kap vode na dlanu držali ljude koji su od kaosa u stanju stvoriti nešto novo i vrijedno?

      Ukratko, takvo ponašanje i razmišljanje nas neće dovesti nikuda. Dapače, isti oni koji razmišljaju na taj način su oni koji traže načina da sebi “drmnu” nešto sa strane, da pokupe i oni malo vrhnja koje su oni na vlasti i blizu nje već ranije maznuli – razmišljajući valjda da je to dopušteno i nužno. Uspjeh drugih potvrda je vlastitog neuspjeha pa stoga umjesto da se vrijeme i energija investira u vlastiti napredak puno je jednostavnije iskoristiti svoju nesposobnost u svrhu omalovažavanja ili direktne opstrukcije tuđeg uspjeha.

      Nema napretka za bilo koga od nas ako napokon ne shvatimo da samo zajedno možemo iz ove rupe u koju smo upali, baš kao što nema napretka dok ne zaustavio sve one koji marljivo kopaju dalje i udaljavaju nas od svake šanse za izađemo iz ove kaljuže.

      U jesen dolazi ekipa iz GOAPa u Zagreb i u biti najmanje je bitno hoće li oni odlučiti financirati nekoga u Hrvatskoj, daleko je bitnije da iskoristimo ovu situaciju i u slijedećih mjeseci identificiramo ono najbolje što imamo – a sasvim sigurno dobri ljudi s kvalitetnim idejama postoje i da istaknemo, pohvalimo i potaknemo sve one koji su unatoč svemu odlučili stvarati i kreirati nove vrijednosti.

      Zašto ne bi iskoristili mi te ljude da iscrpimo od njih znanje, ideje, iskustvo? Ili još bolje da saznamo njihove dvojbe i probleme – jer ponekada i u njima možemo naći odgovore za ono što dolazi.

      Nema napretka bez stvaranja grešaka, ako nismo spremni griješiti nismo spremni niti napredovati. Lagano je sjediti u hladovini i pljuckati uokolo i jadati se nad stanjem u kojem se nalazimo (pojedinačno ili zajednički), a neusporedivo je teže krenuti i mijenjati stvari osobito u okolini u kojoj si unaprijed osuđen neovisno o tome što to donosiš na stol.

      Mislim, u biti to je pogrešno rečeno, siguran sam da treba uložiti napor, pronaći dobre projekte, motivirati ljude i napraviti najbolji mogući show za GOAP ekipu kada budu u Zagrebu. I to treba napraviti ne radi njih (iako su njihovi dolari više nego dobrodošli) nego radi nas, jer je nama uspjeh, pozitivni znak ili trend, malo dobre volje potrebno daleko više nego njima. Oni će doći i otići, a mi moramo ostati, živjeti i stvarati ovdje.

      Click here to view the embedded video.

      Misao dana:
      A competent and self-confident person is incapable of jealousy in anything. Jealousy is invariably a symptom of neurotic insecurity.

      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Jučer sam bio ponovno u Restoranu Mu, o njemu sam pisao već ranije još daleke 2007. i recenzije ni tada nisu bile dobre. Iz raznih razloga ove godine sam bio tamo tri puta i bojim se da je ovo jučer fakat bilo posljednje.

      Ja volim dobri steak, ali doista volim. To mi je preferirana hrana. Steak volim da budem odležan, solidne veličine i pečen medium rare (ako se malo hrana trza na tanjuru to je preferirano :). Prije nekog vremena sam bio u Mu i naručio New York strip steak (također preferirani steak). Ako odete na prethodni link od wikipedije vidjeti ćete da je new york strip premrežen masnim žilicama pa onda kada steak bude dobro pečen (na visokoj temperaturi i brzo) ta masnoća se rastopi i da steaku očekivanu sočnost i okus. Dakle, prije jedno mjesec+ dana sam naručio new york strip i to medium rare i dobio sam prepečeni komad koji sam bio jednostavno prisiljen vratiti. Desetak minuta kasnije vratili su mi ramsteak umjesto new york strip ali kako mi se žurilo bilo je besmisleno prepirati se.

      Jučer je fakat bilo loše. Dakle ponovno sam dobio prepečeni new york strip, uopće nismo dobili steak noževe a krumpir u foliji je bio hladan (ne topao, ne mlak, nego hladan kao da je izvađen iz frižidera). Eh, i na poslugu smo čekali 28 minuta, jest da je restoran bio pun ali 28 minuta je too much.

      Ukratko, svima koji misle ići u Restoran Mu preporučam da ga zaobilaze u doista širokom luku, nema nijednog suvislog ili opravdanog razloga da ih se smatra steak restoranom.

      Kao dokaz evo i fotke steaka s time da na slici (trust me) izgleda daleko bolje nego u živo (a čini se i manje pečenim). Usput rečeno, na meniju piše da je porcija 400 grama (možda s tanjurom).

      Restoran Mu - prepečeni steak s krivim nožem

      Restoran Mu - prepečeni steak s krivim nožem

      Misao dana:
      My favorite animal is steak.

      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Posljednjih nekoliko dana zapljusnuti smo neočekivanom dozom interesa koji je iskazan za ACTA-u, međunarodni sporazum čiji je cilj reguliranje zaštite intelektualnih prava i autorskih djela. U Hrvatskoj, (ne)svjest o ACTA sporazumu zapalio je predsjednik Ivo Josipović koji obzirom na svoju povijest u Hrvatskom društvu skladatelja i kao pravnik koji se godinama borio za zaštitu autorskih prava po definiciji podržava svaki sporazum koji će osnažiti zaštitu intelektualnog vlasništva. S druge strane, nakon potpisivanja ACTA-e prije nekoliko mjeseci, zahvaljujući videu kojeg je proizveo glasoviti Anonymous ali i nizu kritika koje s dobrim razlogom postoje za prethodne prijedloge sporazuma koji je do svoje konačne verzije značajno razvodnjen i ublažen, sasvim je jasno kako je do do ove gužve došlo unatoč tome što većina tvrdnji koja se ACTA sporazumu stavlja na teret uopće nema uporišta u finalnoj verziji dokumenta koja je pak pisana u suhoparnoj i tehničko-pravničkoj terminologiji na stranome jeziku i ovisno o verziji koju čitate ima više od 25 stranica – što samo znači da je vrlo mali broj onih koji je tekst sporazuma doista i pročitao, no svejedno mnogi o njemu imaju vrlo isključivo mišljenje.

      Jedan od prvih mitova koji se uporno ponavlja je kako će internet provideri, dakle tvrtke koje vam osiguravaju internet vezu biti putem ACTA sporazuma prisiljeni promatrati ili instalirati opremu kako bi bili u stanju identificirati promet zaštićenih materijala (pjesama, videa i slično). Ničega niti sličnoga nema u sporazumu, nema ni takozvanih „three-strikes“ prijedloga, kao ni isključivanja s interneta. U sporazumu nema ništa ni o generičkim lijekovima za siromašne afrikance i azijce; tehnologija generičkih lijekova je dobro poznata i jedino što eventualno može doći na udar je kada bi neki lijek imenom, pakiranjem i izgledom podsjećao na neki drugi zaštićeni lijek (primjerice, planetarno popularna Viagra postoji u cijelom nizu sličnih ali ne i identičnih generičkih izvedenica koje slobodno  kolaju svijetom). I posljednje, ACTA ne predviđa mogućnost da bi se neke od web stranica mogle ukinuti brisanjem kroz DNS sustav, baš kao što ni internet provider neće biti zaduženi da promatraju komentare i sadržaje korisnika kako bi bili sigurni da nema objavljenog zaštićenog materijala.

      Naravno, ACTA nije nužno niti dobar sporazum jer sama činjenica da je predviđen kao međunarodni sporazum, koji potom obvezuje nacionalna zakonodavstva, veže ruke zakonodavcima kako da reguliraju pojedina područja koja su već sada dijelom normirana na različite načine u različitim zemljama; prevedeno, sve ono što ACTA predviđa uglavnom je predviđeno našim zakonima i već sada je kažnjivo, no način provedbe i konsekvence su drugačije definirane. Primjerice, člankom devet sporazuma predviđeno je da odštetu mora platiti onaj koji je znao ili je postojao razumni osnov da zna da je riječ o djelu ili materijalu koji je zaštićen nekim pravom što bi moglo značiti da vaše neznanje da rukujete ili ste zaprimili ili razmijenili neki zaštićeni materijal nije dovoljno da bi vas oslobodilo. Problematičnim bi se mogao pokazati i članak 12. koji u jednoj rečenici kaže kako se vlasti moraju pobrinuti da proaktivno spriječe promet autorskim ili drugim pravom zaštićenog materijala – iako je ovdje eksplicitno naglašen promet roba i sprečavanje puštanja takve robe u trgovinske kanale (primjerice lažnu robu poput odjeće, nakita i slično) – što bi se moglo primjeniti i na internet promet kako to naglašava Anonymous, no da bi se to desilo vlasnik prava mora dokazati kako je povreda prava „izvjesna“, što pak znači da je vlastima potrebno podastrijeti neki suvisli dokaz o takvoj aktivnosti.

      ACTA previđa i konkretnu kriminalnu odgovornost, dakle ne samo prekršajnu kaznu ili civilni naknadu štete ali ponovno, samo u slučajevima gdje je dokazano kako se radi o stavljanju u promet radi ostvarivanja novčane dobiti.

      Najproblematičniji je ipak članak 27. koji se eksplicitno bavi prometom digitalnih dobara i koji već u prvoj rečenici kaže kako je potrebno osigurati brze i efikasne procedure kako bi spriječili povredu prava, odnosno kako je potrebno osigurati rješenja koja će odvratiti potencijalnog počinitelja. Također, ACTA kaže kako je potrebno zakonskim putem spriječiti svaki pokušaj da se utječe na uređaje ili softver koji je dizajniran da onemogući ili ograniči pojedine funkcije (primjerice kopiranje), a jednako tako je zabranjeno uvoziti, prodavati ili prizvoditi uređaje koji bi tako nešto omogućavali ili otežali kontrolu.

      ACTA očito nije onoliko rigorozna koliko se pokušava predstaviti, no svejedno, kroz neke od svojih članak otvara put da se u nacionalnim zakonodavstvima kreiraju mjere poput onih o kojima govori Anonymous. Temeljna razlika je u tome što protivnici ACTA sporazuma tvrde kako je izvjesno da će to Vlade učiniti, odnosno da ACTA traži od nacionalnih zakonodavstava da takve mjere osiguraju, dok hladnokrvno čitanje teksta pokazuje da od toga nema ništa, odnosno sasvim sigurno nema ništa više što već sada nije na raspolaganju nacionalnim zakonodavstvima.

      Gdje je onda problem? Problem je u tome što je dolazak digitalnog medija trajno promijenio tehnološki balans. U doba vinilnih ploča i audio kazeta, za bilo kakvu reprodukciju morali ste imati odgovarajuću opremu koja je sama po sebi ograničavala tko može biti pirat. Danas, u doba kada svatko na svom računalu može „prepržiti“ desetke muzičkih Cd-ova u jednome satu, ili još gorje, što može postaviti web stranicu koja će zaštićeni sadržaj dijeliti tisućama – svaki takav čin kopiranja ili daljnje distribucije postaje ekonomski mjerljiv, a nositelji prava umjesto da imaju relativno ograničen broj organiziranih pirata odjednom moraju svoj teritorij braniti u globalnom i umreženom svijetu.

      Tri su temeljne taktike za zaštitu autorskih prava. Prva i često korištena taktika je tužakanje do iznemoglosti. Američka RIAA (donekle ekvivalent lokalnog ZAMPa) redovito i masovno tuži tisuće građana i u pojedinim slučajevima ostvaruju doista bizarne uspjehe. Prije godinu dana, nakon tri suđenja Jammie Thomas Rasset osuđen je da mora isplatiti odštetu u iznosu od impresivnih 1.5 milijuna dolara zbog toga što je podijelo 24 pjesme, dakle 62.500 dolara štete za svaku od podijeljenih pjesama. ACTA postavlja pitanje naknade štete koja se može opisati izgubljenom dobiti ili drugim ekonomskim štetama te je sud dužan prihvatiti ili barem uzeti na znanje te izračuna od nositelja prava, no tko je pravi autoritet da kaže kolika je šteta nastala. Albumi Withney Houston do prije neki dan su koštali oko 5 funti (danas nakon njezine smrti koštaju odlukom Sony Musica 8), kako je onda moguće da šteta od toga da ste s prijateljima podijelili album ili dva bude 1.5 milijuna dolara (ekvivalent kupovine 200.000 albuma?). Ili pak situacija u kojoj također amerikanac Richard Franco Montejo pred sobom ima petogodišnju zatvorsku kaznu za upload (ok, masovni) Kayne Westa, dok istovremeno liječnik koji je proglašen krivim za ubojstvo Michaela Jacksona mora izdržati četiri godine? Da li je ekonomska šteta dijeljenjem jedne epizode dr. House-a ekvivalent cijene DVD-a na kojem se ta epizoda nalazi; ili je pak šteta sličnija prihodu kojeg proizvođač te epizode ostvaruje u oglašavanju na TV kanalu. Dakle ako je TV postaja emitirala epizodu koju je gledalo 500.000 ljudi, a reklame emitirane u tom terminu su prikupile 200.000kn tada je prihod po gledatelju bio svega 40 lipa koji potom treba umanjiti za trošak odašiljača i cijeli niz drugih troškova da bi stigli do stvarnog prihodaili izgubljene dobiti kojeg je ostvario vlasnik prava na TV emisiju.

      Druga taktika je ograničavanje kopiranja zaštićenih materijala, dakle ono što je predviđeno ACTA sporazumom u njegovom članku 27. Bizarno, upravo to priželjkuje naš domaći Ivan Vučica koji je predsjedniku uputio otvoreno pismo u kojem kritizira ACTA sporazum. Ivan Vučica traži od predsjednika da se založi za dolazak iTunes dućana u Hrvatsku. Appleov iTunes revolucionarizirao je prodaju muzike, videa i knjiga putem interneta zahvaljujući tzv. DRM ili digital rights managementu koji efektivno „zaključava“ muziku koju ste kupili samo na vaše uređaje, pa je tako Ivan u pokušaju da nagovori predsjednika da se usprotivi ACTA sporazumu kao argument iskoristio Apple i iTunes koji je korporativno utjelovljenje svega onoga protiv čega se oponenti ACTA-e bore, a to je da se sadržaj može slobodno kopirati i razmjenjivati za osobne potrebe – prevedeno, to mora značiti da ste u stanju muziku sa svojeg iPoda slobodno prekopirati na bilo koji drugi muzički uređaj koji posjedujete, a s muzikom koja je kupljena u Appleovom dućano tu nije slučaj.

      I posljednje, treća taktika je da digitalni sadržaji budu svima lagano dostupni. Za Hrvatsku, to bi značilo otvaranje digitalnih dućana Applea, Amazona ili drugih kompanija. Problem iTunes dućana i sličnih prodavatelja intelektualnih prava iznimno je jednostavan u SAD-u koje je jedno veliko i unificirano tržište, za razliku od Europe koja je fragmentirana i gdje su u različitim zemljama različiti nositelji autorskih prava, a sve zajedno u zemljama koje na različite načine imaju riješeno pitanje poreznog tretmana prodaje i prometa muzike, knjiga i videa. Velike kompanije su naravno zaintresirane za otvaranje digitalnih dućana u zemljama koje su veliki kupci poput Velike Britanije, Francuske, Italije, Njemačke; no malene zemlje poput nas neće skoro doći na red iz jednostavnog razloga što je pravna zavrzlama prevelika u odnosu na potencijalnu dobit pa su stoga odvjetnički aparati velikih kompanija usmjereni na velika tržišta. Utješno, jednoga dana ćemo i mi doći na red, vjerojatno među posljednjima.

      I za kraj, slažem se s tvrdnjom mnogih kako je piratstvo ili kopiranje audio i video sadržaja elementarni sustav distribucije i promocije za mnoge; a u nekim situacijama do određenih sadržaja i ne možete doći bez piratstva – prije nekoliko dana sam pokušao na YouTubeu pogledati spot Nick Cavea Fifteen feet of pure white snow za koju je nositelj prava EMI i koji je onemogućio hrvatskim posjetiteljima YouTubea da je pogledaju. Ako promotrite presjek potrošnje internet kapaciteta u americi i europi vidjeti ćete kako je u Americi udio koji u europi zauzimaju torrenti preuzeo Netflix koji na jednostavan način bilo kome dopušta da za minimalnu naknadu (desetak dolara mjesečno) raspolagati bibliotekom u kojoj se sastoje tisuće i tisuće filmova – probajte to usporediti s cijenom iznajmljivanja pojedinačnog filma iz digitalne videoteke operatera koji vam pruža triple-play uslugu. U europi toga nema ili je cijena neusporedivo veća, pa je stoga taj prostor prirodno zauzet torrent klijentima i ljudima koji se pokušavaju dokopati nedostupnog sadržaja.

      Hrvatska može i ne mora pristupiti ACTA sporazumu, s jedne strane kao uređena zemlja koja se trudi pripasti europskom krugu moramo regulirati i poštivati intelektualna prava – taj dio bi morao biti jasan svima; no jednako tako, zbog naše male veličine, pravnih i drugih problema jednostavno smo osuđeni da pojedine sadržaje konzumiramo kao pirati. Uz malo sreće, svijetom prošireni bunt zaustaviti će ACTA sporazum i prije nego što mi moramo donijeti našu finalnu odluku.

      Misao dana:
      As we’ve seen, our constitutional system requires limits on copyright as a way to assure that copyright holders do not too heavily influence the development and distribution of our culture.

      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Možda ste primjetili da je u paketu poreznih promjena došlo i do promjena vezanih za odbitak pretporeza kod svih troškova vezanih za osobne automobile, odnosno reprezentaciju. Dosadašnja pravila su uključivala pravo na dobitak pretporeza, ako je bilo riječi o troškovima vezanih za automobile tada ste mogli odbiti 70% pretporeza, ili ako je riječ o reprezentaciji onda 30%. Razlika s novim paketom poreznih zakona je što prava na odbitak pretporeza više nema što znači da je s pozicije računa dobiti i gubitka, svaki trošak vezan za osobni automobil, odnosno svaka reprezentacija odjednom postala još skuplja za poduzetnika. Totalno očekivano, svi su se digli na noge i to je proizvelo jedan cijeli niz ljutitih novinskih članaka (a ovaj konkretni je vrlo optimistični).

      No, ja se pitam da li je to sve baš tako kako se kaže ili možda ima načina da sve ostane po starom? (vrijedi napomenuti kako ja nisam knjigovođa niti sam ovlašten tumačiti zakone ili bilo što slično tome, tako da štogod napišem koristite na vlastitu odgovornost i morate provjeriti sa svojim knjigovođom ili poreznim savjetnikom)
      Dakle, ako uzmemo primjer reprezentacije (dakle trošak ugošćavanja), trenutna pravila kažu da smijete priznati samo 30% troška i 30% pretporeza PDV-a. To bi otprilike izgledalo ovako:

      100kn trošak ugošćavanja
      25kn PDV
      125kn ukupni trošak

      Ako iskoristimo gornju formulu, u knjigovodstvu smijemo porezno priznati 30kn troška ugošćavanja (što je 30% od 100kn) i 7,5kn pretporeza PDVa (opet 30% od 25kn). Ukupno se dakle radi o 37,5kn (nemojte me sada o razlikama između troška i pretporeza i načinima knjiženja jer ukupno od ulazne fakture možete “reciklirati” 37,5kn).

      Počevši s 1. ožujkom kalkulacija će biti nešto drugačija, zato što nema više odbitka za pretporez, pa tako možemo priznati samo 30kn za ugošćavanje i ne možemo priznati ništa od PDV-a, pa stoga ukupno nam je priznato svega 30kn, što je 20% manje ukupno porezno priznatog troška.

      Slična priča, ide i za kombinaciju s osobnim automobilima i svim troškovima koji su na njih vezani (osim troškova osiguranja koji su 100% priznati).

      Ako godišnje zbog ovog ili onog razloga imate velike troškove za reprezentaciju (neki poslovi su jednostavno takvi da ima puno takvih troškova), ili pak upravljate flotom automobila tada će se tih iznosa brzo nakupiti i odjednom gore spomenutih 7,5kn se može pretvoriti u desetke tisuća kuna razlike.

      Ja se pitam da li je to doista tako i baš me zanima da li me možete demantirati.

      Naime, cijela gornja matematika počiva na konceptu porezno priznatog troška i odbitka pretporeza, a preduvjet za to je da posjedujete valjani R-1 račun. Razlika između R-1 računa i gotovinskog računa je u tome što su oba 100% legalna, no samo ako imate R-1 račun sa svim obaveznim podacima smijete koristiti kao temelj za povrat poreza.

      Ovdje sada imamo i tricky situaciju, što ako nemate R-1 račun? U takvim se situacijama koristi gotovinski račun kojeg ste dobili na kojem se onda bruto iznos koristi kao osnovica, a to ukratko znači da više ne govorimo o 100kn troška ugošćavanja i 25kn poreza, nego nam je osnovica 125kn, a kako se osnovica nije mijenjala osim u dijelu koji se odnosi na pretporez kojeg nemamo, tada samo treba izračunati 30% od 125kn i dobijemo porezno priznati trošak. Čisto da vas poštedim trčanja do kalkulatora, u gore spomenutom slučaju riječ je o 37,5kn.

      Ukratko (ponavljam: po mojem mišljenju), osim razlike u knjiženju iznos porezno priznatog rashoda je u biti identičan (razmislite malo o tome).

      I posljednje, gotovinski račun možete dobiti za skoro sve i svašta i on je legalni račun, no neke stvari ne možete kupiti putem gotovinskog računa (primjerice automobil ;), ali zato svi ostali troškovi su ok (naravno, morate moći dokazati da je usluga ili roba isporučena upravo vama, što je kod gotovinskog računa nešto teže za izvesti i u teoriji može biti problem s poreznicima, no razini zakona smatram da je to upravo tako).

      Ako netko ima drugačije mišljenje, jako bih ga volio čuti, osobito zašto smatra da moja kalkulacija nije točna.
      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      Udruga Vjetrenjača čiji sam predsjednik, krajem studenog prošle godine objavila je registar svih javnih nabava u RH počevši od 1. srpnja 2009. godine do početka studenog 2011. Riječ je o otprilike 58.000 ugovora, više od stotinu tisuća različitih objava i o otprilike osamdesetak milijardi kuna novca poreznih obveznika (s PDVom, da ne bi bilo zabune) koji su logički povezani na način da je moguće pretraživati bazu po naručiteljima, dobavljačima; sumirati iznose po jednima ili drugima, analizirati gdje i kako su se pojedini subjekti javljali, te koje financijske rezultate ostvaruju.

      Cilj Vjetrenjače je kao i u prethodnim sličnim akcijama prvenstveno informiranje i educiranje zainteresiranih građana o tome kako se troši proračunski novac i kako uopće država funkcionira. Naš je krajnji cilj stvaranje svijesti među građanima da je proračunski novac naš novac koji smo uplatili u državni proračun putem našeg dohotka, kupovina u dućanu i na razne druge načine, te da je naša obveza pobrinuti se i provjeravati one kojima je taj novac povjeren na trošenje. Sustav javne nabave opterećen je desecima raznih afera i sa sigurnošću se može reći kako je upravo taj sustav korišten za izvlačenje novca poreznih obveznika u privatne džepove. Kao i u prethodnim akcijama Vjetrenjače, i ovoga puta smo zaokupili pažnju javnosti inovativnom prezentacijom podataka i kroz desetak dana koliko se o javnoj nabavi govorilo na površinu je izronilo puno nelogičnosti koje su detektirane u sustavu javne nabave, a samu web stranicu je posjetilo gotovo 150.000 ljudi.

      Nažalost, kroz našu aplikaciju izronile su i desetine problema i površnosti u objavama javnih nabava koje u biti samo ilustriraju koliko se (malo) pažnje posvećuje adekvatnom izvještavanju javnosti o trošenju proračunskog novca, a koliko je naša akcija pogrešno protumačena najbolje svjedoče izjave tadašnjih vladajućih koji su se obrušili na našu stranicu.

      Kako bi dodatno stimulirali analizu podataka, u ranoj fazi projekta odlučili samo da će finalna verzija baze (dakle ista ona koja se nalazi i na samoj stranici registra javne nabave) biti dostupna za slobodni download kako bi svi zainteresirani na istom setu podataka mogli raditi analize i donositi vlastite zaključke, osobito one koje mi našom web aplikacijom nismo predvidjeli. Osim toga, uvjereni samo da iako smo svjesni desetaka i stotina pojedinačnih slučajeva zloupotrebe sustava javne nabave, da se analizom velikog seta podataka može vidjeti slika koju analizom pojedinačnih slučajeva nismo u stanju vidjeti. Iz tih razloga smo otvorili i kreativni natječaj koji je krajem prošle godine zatvoren, a tijekom siječnja smo izvjestili dobitnike i podijelili tri novčane nagrade.

      Prije nego napišemo tko je dobio nagradu i zašto, treba reći da smo dobili svega pet prijava, od čega je jedna stigla nakon krajnjeg roka, dok je jedna iako dobro posložena koristila pogrešnu argumentaciju pa je sukladno tome i sam zaključak bio pogrešan (ili možda točan, no iz sasvim sigurno pogrešnih razloga). Iako smo zadovoljni nagrađenim radovima, činjenica je da smo očekivali više prijavljenih.

      Treću nagradu dobio je Tin Benjamin Matuka. Njegov rad je infografika koja prikazuje presjek natječaja o javnim nabavama kroz tri godine za koju posjedujemo podatke i to grupirano po CPV-u (CPV je referentna nomenkulatura koja se koristi za grupiranje istovrsnih ili sličnih poslova, roba ili usluga radi lakše statističke obrade):

      Tin Benjamin Matuka - infografika

      Kliknite za veću sliku

      Drugu nagradu je dobila grupa studenata: Dražen Odobašić, Mario Miler, Frane Glasinović Darko Boto, Helena Pezer, Alen Huskić, Dejan Gambin. Oni su koristeći open street map tehnologiju geolocirali pozicije gdje se javna nabava događala i u nekoliko kategorija ilustrirali tijekove novca. Njihov doista impresivni rad možete vidjeti na slijedećoj web adresi (zbog kompleksnosti servera taj rad zasada nije lociran na vjetrenjačinim serverima):

      http://nabava.geoinfo.geof.hr/

      Prvu nagradu je u konačnici osvojio mladi i perspektivni student Igor Gulka, koji je obradio sve javne nabave te različitim metodama izolirao nekoliko vrlo zanimljivih podataka koji se pregledom pojedinačnih podataka ne mogu vidjeti. Razlog zašto je upravo ovaj rad dobio prvu nagradu je to što nije samo obradio postojeće podatke, nego je temeljem njih izvučen cijeli niz novih zaključaka. Njegov rad je u PDF formatu i u cijelosti ga možete downloadati ovdje:

      Analiza javne nabave u RH – Igor Gulka – Vjetrenjača.org

      Žiri za ocjenjivanje radova sačinjavali su: Marko Rakar, Krunoslav Vidić i Marko Krištof.

      Skrenuli bi Vam pozornost na prvonagrađeni rad jer on ukazuje na cijeli niz problema i defacto neefikasnost sustava javne nabave u Republici Hrvatskoj. Iako je prosječni broj ponuda po jednom natječaju 3,35 što je donekle zadovoljavajući rezultat – činjenica je da je gotovo 40% svih natječaja ostvareno temeljem samo jedne jedine ponude, odnosno da je na 57% svih natječaja dobavljena samo jedna ili dvije ponude što jasno ukazuje na problem kartelizacije ili podešavanja uvjeta natječaja. Analiza nadalje pokazuje kako su trgovačka društva ponuditelja koji nude usluge državi u prosjeku značajno uspješniji od tvrtki koje ne posluju s državom, a činjenica je također i da je postignuta cijena na natječajima u kojima je bila samo jedna ponuda u prosjeku daleko bliža predviđenom iznosu u državnom proračunu od natječaja u kojima je bilo više ponuditelja – pa se stoga proces javne nabave može smatrati neučinkovitim.

      Drago nam je da smo pokrenuli priču u javnim nabavama i vjerujemo da će naš iskorak pomoći u razvoju transparentnosti ponašanja države, te da će u konačnici i naše društvo biti b0lje i odgovornije zbog toga. Projekt javne nabave samo je jedan u nizu projekata na kojima radimo, a preostali planovi uključuju i druga polja na kojima smatramo da nedostaje transparentnosti i očekujemo da ćemo u slijedećem razdoblju napraviti sličnih projekata za koje ćemo se potruditi da budu međusobno povezani i daju još kompletniju sliku.

      Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, svima koji su se javili s pitanjima i ispravcima, svima koji su downloadali baze i koriste ih za neke svoje analize i ciljeve, a osobito zahvaljujemo i čestitamo dobitnicima naših nagrada.
      Slični tekstovi

      Podijeli/Snimi

      blogodak blog

      Blogodak?

      Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

      O projektu

      Podrška

      MyCity.rs

      DevProTalk

      Duhovi iz Palmotićeve 37