Svi postovi sa bloga: Mračni blog

Imam par novih igračaka pa da se pohvalim.

Najstarijih od njih je Garmin Nuvi 1350. Nabavio sam si auto navigaciju koja pokriva cijelu europu uključivo i istočni dio. GPS navigacije su postale u biti vrlo jeftine i poprilično efikasne iako ponekad putanja koju odrede nema očiglednog smisla (ali valjda odgovara prioritetima koje mu odredite). Osobito je zgodan eco način vožnje koji prati kako vozite i daje neku procjenu potrošnje goriva i koliko “zeleno” vozite. Nažalost, način programiranja je pomalo primitivan i s puno premalo varijabli da bi dao smisleni rezultat osobito na imalo kompleksnijim autima (naime, čini mi se da se algoritam baš ne poklapa s načinom na koji moj auto funkcionira), no princip je generalno zanimljiv. Stvar je dakle (razmjerno) jeftina i jedina dva krajnje iritirajuća problema je što se ne želi puniti iz generičkog USB punjača nego traži svoj (totalno besmisleno), a osim toga prilikom svako pokretanja automobila tj. svakog prekida dovoda struje odluči se resetirati. Slijedeći GPS kojeg kupim kriterij će biti da se mora moći puniti iz generičkog usb punjača.

Nabavio sam si i najnoviji BlackBerry 9900. Kao prvo kao i mnogi drugi pomalo sam razočaran novim uređajima jer nemaju ništa osobito novoga, odabir aplikacija je skroman i makar 9900 posjeduje skoro sve što bi me moglo zanimati (još mi jedino nedostaje mobile hotspot funkcionalnost) činjenica je da bberry platforma kaska za ostatkom svijeta. Nadalje, lokalni provideri ala VIP također ne samo da kasne s implementacijom novih modela (i to mjesecima, čak i u odnosu na njihove sestrinske tvrtke u regiji), nego ih neke uopće niti nemaju (ala Tmobile). Cijene uređaja su također smiješne, jer ispada da je 9900 skuplji od bilo kojeg drugog telefona uključivo i iPhone 4s što je jadno i razočaravajuće. Velika prednost bberrya koju i dalje nitko nije uspio stići je vijek trajanja baterija koji je superioran u odnosu na bilo koji drugi smartphone, a drugi je tarifa jer nema naplate po prometu što je osobito bitno ako puno putujete osobito u roamingu. Ja trošime previše vremena u roamingu i to je jednostavno must_have feature i pojedinačno najveći razlog zašto i dalje imam bberry.

Daleko najzabavnija stvar koju sam nabavio zadnjih dana je zezalica iz Kine koja se zove Stirling engine. Ima i slikicu. Za razliku od benzinskih i diesel motora koji se smatraju motorima s unutarnjim sagorijevanjem, stirling engine nazivaju i motorom s vanjskim sagorijevanjem. Načelno, uređaj funkcionira na način da ako postoji temperaturna razlika između gornje i donje metalne ploče tada se cilindar između njih počinje kretati i pokreće i okreće disk na postolju. Primjerice, toplina vaše ruke je dovoljna da pokrene uređaj. Evo i kraći video kako to točno funkcionira. Stirling engine za netehničku osobu izgleda kao perpetuum mobile.

Click here to view the embedded video.

Misao dana:
There are secret passages all around you if you know where to look for them.

Slučajni tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Zagrebački električni tramvaj je počevši od 14. svibnja 2007. godine počeo prodavati vozne karte putem SMS usluge.  Ovo je bila totalno cool usluga jer ste slanjem poruke “ZG” na SMS broj 8585 mogli kupiti voznu kartu. Poput plaćanja parkinga SMSom, tako je i ovo postalo jedno sjajno i inovativno rješenje.

    Fascinantno jer je ZET odlučio ukinuti plaćanje karata SMSom jer njihovi kontrolori nisu u stanju kontrolirati tako kupljene karte a zbog toga što postoje aplikacije za smart telefone koje simuliraju kupnju karte putem ZETovog SMS servisa.

    Ovo je očigledni pomak unazad. A meni je osobno nevjerojatan zato što jedna druga tvrtka, gore spomenuti Zagreb Parking (a koja je sastavnio dio ZG Holdinga, dakle apsolutno iste pravne osobe kao i ZET) uspješno koristi SMSove za naplatu parkiranja i još fascinantnije, njihovi kontrolori bez problema i vrlo uspješno mogu kontrolirati da li je neko vozilo platilo parking ili nije i to u realnom vremenu. Gdje je dakle problem?

    Pojednostavljeno rečeno; unutar ZG holding VEĆ POSTOJI rješenje za problem kontrolore ZETa.

    Iz gornjega slijedi da je jedini razlog zašto ZET više ne želi naplaćivati karte putem SMS poruka nešto sasvim drugo, a ne nesposobnost da se prekontroliraju tako kupljene vozne karte.

    Misao dana:
    Stupid is as stupid does.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Pitali su me prije nekog vremena za Novi List da li ću ja glasati za ili protiv pristupanja Europskoj uniji.

    Moj odgovor je tu vrlo jednostavan; da, glasati ću za.

    Glasati ću ZA iz više razloga i eto nekih od njih:

    • zato što će meni biti bolje,
    • zato što kad vidim ove koji su protiv ne vidim alternativu.

    Apsolutno me ne dira Europa kojom me plaše jer problemi koje Europa ima su uglavnom vezane za Euro (kojih ionako nemam), a daleko manje za političku zajednicu. Mene strašno zanima što će se desiti kada odjednom budete u mogućnosti za 10eur dostave mogli početi kupovati robu širom kontinenta bez ikakvih procedura ili carina. Zanima me i što će se desiti sa svima onima koji će ulaskom u EU postati redundantni (a to su svi oni koji su na ovaj ili onaj način povezani s carinskom rampom). Super mi je da ću sve više mojeg rada moći ravnopravno prodavati po EU (to načelno mogu i radim i sada, ali nije isto kada dobiješ fakturu iz EU ili onu izvan nje).

    Puno previše vremena provodim izvan granica da bih idealizirao EU i mislio kako će tamo sve biti super i sjajno, ali znam dovoljno da budem siguran da će meni biti bolje.

    Dakle, ja barem nemam dileme.

    Update: moje iskustvo pokazuje da za razliku od .hr gdje je nenormalno važno tko govori (a daleko manje što govori) i odakle dolaziš ili tko te šalje (u odnosu na što si u stanju napraviti), u svijetu te nitko živ ne pita ništa, pitaju te možeš li obaviti  konkretni zadatak i onda ti ga povjere. Ako su zadovoljni zovu te opet, ako nisu onda si povijest. Ovo naše društvo koje svoju elitu i odluke bazira na “položajnoj renti” onoga koji se iz ovoga ili onoga razloga našao na nekome mjestu, a ta činjenica nema ama baš nikakve veze s njegovim znanjem, postignućima ilizaslugama je direktno odgovorna za situaciju u kojoj se nalazimo. Dok se to ne počne mijenjati dotle nema napretka, ni za nas niti za EU (koja nam neće pomoći, ali će nas zato zgaziti ako se sami ne sredimo).

    Misao dana:
    Union gives strength.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

    Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

    Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

    Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

    Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

    Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

    Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

    Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

    Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

    Misao dana:
    The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Nisam već dugo pisao na neke konkretne i dnevne teme ali eto u posljednjih nekoliko dana me baš ova tema zaintrigirala.

    Naime, u božićnom trobroju Jutarnjeg lista s datumima izdavanja 24. 25. i 26. prosinca Nenad Bakić objavio je četiri pune stranice oglasa u kojima se zahvaljuje radnicima u upravama Petrokemije, AD plastika, Valamar adria holdinga i Đuro Đaković holdinga i povezanih mu tvrtki. U svakom od četiri oglasa, Nenad se zahvalio na učinjenoj tranziciji, restrukturiranju, rezultatima ili općenito odnosu prema dioničarima.

    Tko je Nenad Bakić je pomalo suvišno objašnjavati osobito ako ovo čitate na internetu, a još manje ako ste ikada tražili posao, no recimo samo da je Nenad nakon što je uspješno prodao svoj projekt MojPosao.net privređeni novac krenuo ulagati u tržišta kapitala, a paralelno s time je krenuo pisati i iznimno popularni blog o tržištu kapitala, kojeg mnogi smatraju obaveznim štivom kada su vrijednosni papiri u pitanju.

    Mogao bih vam ja sada pisati o tome kako je Nenad Bakić matematičar te kako očekuje racionalno ponašanje u mnogočemu, te kao osoba vjeruje u tržište i tržišne mehanizme (na kraju krajeva, tako je i zaradio svoj novac), pa je tako razumljivo njegovo povremeno čuđenje načinu na koja se naša tržišta kapitala ponašaju obzirom da i njima, kao i mnogim drugim segmentima društva upravlja relativno malena grupacija koja prvenstveno štiti svoje interese a ne interese većine (ili daj bože, javni interes).

    Anyway, vjerujem u idealističkom pokušaju da skrene pozornost na tržište kapitala, Nenad je platio četiri pune strane oglasa. To je relativno čudnovati i u svakom slučaju dosada nezabilježeni način komuniciranja jednog dioničara sa kompanijom u kojoj je udjelničar. Odmah je izašlo i nekoliko tekstova koji se bave tom problematikom i to u Vjesniku i Business.hr-u. Ovaj Vjesnikov je osobito problematičan jer je netočan i tendeciozan tvrdeći kako je ovim oglasima Bakić odlučio napumpati vrijednost svojih dionica.

    Primjerice, autor Daniel Patrik Brčić, u jednom pasusu hipotetski govori o tome što bi američki regulatori tržišta napravio kada bi primjerice neki američki ekvivalent Bakića, primjerice Warren Buffett napisao nešto o svojim ulaganjima. Ja se inače uopće ne bavim tržištima kapitala (iako mi je to na redosljedu za 2012 godinu :), no očito znam nešto više nego Patrik budući da je opće poznato kako Warren Buffett jednom godišnje šalje pismo svojim dioničarima koje se naveliko i naširoko citira u mnogobrojnim medijima. Pogledajte sadržaj bilo kojeg od tih pisama i usporedite ih sa sadržajem Nenadovih oglasa koji u usporedbi s Warrenovim pismom doista djeluju bezazleno.

    Odmah potom, Patrik se referira na povučene oglase jednog osiguravatelja (Croatia osiguranja) zaboravljajući napisati zašto su doista ti oglasi povučeni, a razlog nema nikakve pa niti približne veze koja bi se mogla usporediti s oglasom Nenada Bakića u Jutarnjem, a da bi potom krenuo dovršiti članak referirajući se na upite HANFA-e novinarima o tome kako su došli do određenih podataka o kojima su pisali. Kruške i jabuke, oglasi Croatije su povučeni jer su se direktno referirali na druge osiguravatelje i to u negativnom kontekstu, a pisma koje je HANFA slala se odnose na potencijalno povjerljive podatke a ne javno objavljene financijske podatke koje su ponukale Nenada na objavu oglasa.

    Članak u Business.hr-u govori pak o tome kako se Bakić “zaigrao” te kako je zakonom izrijekom zabranjeno nagovarati i davati preporuke na kupnju osobama (pravnim i fizičkim) a koje nisu ovlaštene za tu djelatnost, te kako istovremeno na blogu tog problema nema jer je Bakić tamo napisao “disclaimer”.

    Zakon o tržištu kapitala na sreću ima poprilično opširno definirano što je to manipulacija tržištem pa tako kaže:

    Članak 465.
    Zabranjen je svaki oblik manipuliranja tržištem.
    Članak 466.
    (1) Manipulacija tržištem znači:
    1. transakcije ili nalozi za trgovanje koji daju ili bi mogli dati neistinite ili obmanjujuće signale u pogledu
    ponude, potražnje ili cijene financijskih instrumenata, ili koji djelovanjem jedne ili više osoba koje usklađeno
    djeluju, drže cijenu jednog ili više financijskih instrumenata na umjetnoj razini, osim ako osoba koja je stupila
    u transakcije ili dala naloge za trgovanje ne dokaže da su razlozi zbog kojih je to učinila opravdani i da su te
    transakcije ili nalozi za trgovanje u skladu s prihvaćenim tržišnim praksama na dotičnom uređenom tržištu,
    2. transakcije ili nalozi za trgovanje u kojima se upotrebljavaju fiktivni postupci ili svaki drugi oblik obmane ili
    prijevare,
    3. širenje informacija putem medija, uključujući i internet, ili bilo kojim drugim načinom koji daje ili bi mogao
    davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu financijskih instrumenata, uključujući širenje glasina i lažnih ili
    obmanjujućih vijesti, gdje je osoba koja je proširila informaciju znala ili trebala znati da je informacija lažna ili
    obmanjujuća. U odnosu na novinare, kada obavljaju svoju profesiju, to širenje informacija treba se procijeniti
    uzimajući u obzir pravila koja uređuju njihovu profesiju, osim ako ti novinari ne stječu, neposredno ili
    posredno, prednost ili korist od širenja tih informacija.
    (2) U radnje i postupke koji se smatraju manipuliranjem tržištem, a proizlaze iz definicije manipuliranja
    tržištem iz prethodnog stavka ovog članka, ubrajaju se posebice sljedeće aktivnosti:
    1. aktivnosti jedne ili više osoba koje surađuju kako bi osigurale dominantan položaj nad ponudom ili
    potražnjom financijskog instrumenta koji ima učinak izravnog ili neizravnog namještanja kupovnih ili
    prodajnih cijena ili stvaranja drugih nekorektnih uvjeta trgovanja,
    2. kupnja ili prodaja financijskih instrumenata pred kraj trgovinskog dana s učinkom obmanjivanja ulagatelja
    koji djeluju na temelju zadnje cijene trgovanja,
    3. iskorištavanje povremenog ili redovitog pristupa tradicionalnim ili elektroničkim medijima iznošenjem
    mišljenja o financijskom instrumentu ili posredno o izdavatelju, nakon što je ta osoba prethodno zauzela
    poziciju u tom financijskom instrumentu i kao posljedica toga imala korist od utjecaja iznesenog mišljenja o
    cijeni tog financijskog instrumenta, a da nije u isto vrijeme javnosti objavila taj sukob interesa na odgovarajući
    i učinkovit način.

    Očito je da se na oglase može odnositi samo članak 466. glava 1 stavak 3, no pretpostavka toga je da oglas uključuje neku lažnu informaciju ili da se tekstom oglasa pokušava obmanuti javnost. Kako se Bakić zahvaljuje na vrlo konkretnim rezultatima koji su očito lagano provjerljivi, malo je nejasno gdje bi tu bila manipulacija tržištem. Također, u istome članku glava 2 stavak 3 moglo bi se reći kako je Nenad Bakić dao mišljenje o financijskom instrumentu te je kao posljedicu toga imao korist (primjerice, rast cijene dionica što insinuiraju i Vjesnik i Business.hr), ALI, ono što su oba autora zaboravili je pročitati kraj rečenice koji kaže da je to manipulacija samo ako onaj koji objavljuje te podatke nije objavio svoj sukob interesa na odgovarajući način (a nekako mi se čini da je potpis oglasa i jasna naznaka “dioničar” više nego nedvosmislena objava na odgovarajući i učinkovit način.

    Ima još, pa primjerice u daljnjim točkama imamo definirano i što je to “preporuka na kupnju”;

    Članak 471.
    U smislu ove Glave Zakona, pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje:
    1. Preporuka znači istraživanje ili drugu informaciju kojom se izričito ili prešutno preporučuje ili predlaže
    strategija ulaganja, u pogledu jednog ili više financijskih instrumenata ili izdavatelja financijskih instrumenata,
    uključujući svako mišljenje o trenutačnoj ili budućoj vrijednosti ili cijeni tih instrumenata, namijenjenih
    distribucijskim kanalima ili javnosti. Pod izričitim preporučivanjem ili predlaganjem strategije ulaganja,
    smatrat će se preporuke kao što su: »kupiti«, »prodati« ili »držati«. Pod prešutnim preporučivanjem ili
    predlaganjem strategije ulaganja, smatrat će upućivanje na ciljanu cijenu ili slično.
    2. Istraživanje ili druga informacija kojom se preporučuje ili predlaže strategija ulaganja označava:
    a) informaciju koju je izradio neovisni analitičar, investicijsko društvo, kreditna institucija, svaka druga osoba
    čija se glavna poslovna djelatnost sastoji od izrade preporuka ili fizička osoba koja za njih radi na temelju
    ugovora o radu ili na neki drugi način, koja izravno ili neizravno izražava određenu preporuku za ulaganje u
    svezi financijskog instrumenta ili izdavatelja financijskih instrumenata;
    b) informaciju koju je izradila osoba različita od one iz podtočke a. ove točke i koja izravno preporučuje
    određenu investicijsku odluku o ulaganju u svezi financijskog instrumenta.
    3. Davatelj preporuka je fizička ili pravna osoba koja izrađuje ili distribuira preporuke pri obavljanju svoje
    profesije ili svoje poslovne djelatnosti.
    4. Izdavatelj je izdavatelj financijskih instrumenata na koje se preporuka odnosi neposredno ili posredno.
    5. Prikladni propisi označavaju one vrste propisa, uključujući i samoregulaciju, kojima se osigurava da
    davatelj preporuke koji izrađuje ili distribuira preporuke, primjeni razumnu pažnju kako bi osigurao da su
    takve preporuke prikazane na fer način i da otkrivaju njegove interese ili ukazuju na sukob interesa koji se
    odnosi na financijske instrumente na koje se takve preporuke odnose.

    Tu lijepo piše što je to preporuka i ako uspijete pronaći bilo što od toga u “spornim” oglasima slobodno dojavite.

    I šlag na kraju, u pokušaju da reagira na ove članke Nenad Bakić je predložio da se Vjesnik ukine u cijelosti, budući da je riječ o režimskoj novini koja ionako ne stvara nikakvu dodanu vrijednost već godinama pa se odmah našao prozvanim i ogranak HNDa i doslovce napisao:

    “Nenad Bakić, koji se javnosti predstavlja kao vodeći ulagač na hrvatskom financijskom tržištu, na svojem se blogu Eclectica – podnaslovljenom “O tržištima kapitala i ostalom”, u srijedu, u blasfemičnom ispadu obrušio na našega kolegu te, ni više ni manje, nego pokrenuo peticiju za prestanak subvencioniranja dnevnog lista Vjesnik.

    HND-ov ogranak u Vjesniku ocjenjuje takav ispad pritiskom na našega kolumnista Daniela Patrika Brčića, kojem se kao krimen uzima činjenica da se u kolumni objavljenoj u Vjesniku 27. prosinca pod naslovom “Investicijski guru“ usudio upozoriti kako je Bakić- objavivši u jednom dnevnom listu oglase zahvale upravama tvrtki u kojima je i sam dioničar – izravno utjecao na tržište kapitala”, stoji u novinarskoj reakciji.

    Bakiću je, otkrivaju, uredništvo Vjesnika ponudilo objavljivanje demantija, što je on odbio.

    “Ma što Nenad Bakić mislio o sebi, nadamo se da on nije taj koji će presuditi Vjesniku, a kao ulagač na hrvatskom financijskom tržištu  morao bi znati  za novinarsko pravilo da su činjenice svete, a komentari slobodni”, zaključuju novinari u obrani svog kolege od Bakićevih nasrtaja.

    Podebljao sam “blasfemični ispad” jer ako pogledate wikipediju onda će Vam biti jasno kako je blasfemično sve ono što napada Boga, svece ili svete predmete čime u biti dolazimo i do srži cijelog problema.

    U više navrata imao sam prilike komentirati površnost hrvatskih novinara i opću degradaciju novinarskog zvanja. Ima za to puno razloga, od toga da su novinari loše plaćeni, preko toga da jednostavno moraju ispuniti “kvote” teksta kako bi popunili prostor u svojim novinama, preko loše medijske scene i fragmentiranog tržišta, odumiranja specijaliziranih novinara i nastanak novinara opće prakse pa sve do novinara s misijom i poslanjem koje god ono bilo. Tu su naravno i mediji koji su po definiciji nedodirljivi i dok oni sami mogu preispitivati sve i svašta s različitim razumijevanjem i upućenosti u detalje ili cijelu priču, vrlo često djeluju i u sinhroniziranom čoporu namečući pritom svoju verziju morala ili poretka kako bi on morao izgledati. Tipična reakcija je silna potreba da se u apsolutno svakom potezu pronađe dlaka u metaforičkom jajetu, te da se svaki akter priče neovisno o tome koliko se izdvojio mora ne samo spustiti na razinu nas ostalih koji smo ovdje zaglibili nego je potrebno preventivno i “iscipelariti” kako bi se valjda dotični, a u ovome slučaju Nenad Bakić, stavio na pravo mjesto. Mediji, pa tako i novinari, svoju nesigurnost i neznanje sakrivaju kroz bahatost.

    U proteklom razdoblju bio sam s obje strane barikade i vrlo dobro znam kako je to biti na medijskoj vjetrometini bez obzira da li vas označavaju kao narodnog heroja ili nacionalnog neprijatelja.

    Totalno je zato prihvatljivo novinarima Vjesnika napisati članak bez elementarne pripreme ili poznavanja teme o kojoj govore, apsolutno je razumljivo čitati nesuvislu reakciju sindikalaca Vjesnika koji su tu patetičnu novinu samoproglasili svetinjom, pa sve do novinara Business.hr-a, koji postojanje Vjesnika opravdava njegovom sedamdesetogodišnjim postojanjem ili, prevedeno, “položajnom rentom” bez prava nas ostalih da preispitujemo opravdanost njihovog postojanja pa čak i onda kada se financiraju iz našeg džepa.

    Disclaimer: ovaj tekst nije nagovor na kupnju Jutarnjeg lista. Autor teksta je osobni poznanik Nenada Bakića i barem dvojce novinara koji su pisali o njemu (premda se jedan nije potpisao pravim imenom). Nadalje, autor ovog teksta je već više puta spominjao Vjesnik kao pravni subjekt za kojeg ne postoji niti ekonomski niti javni interes te ga stoga smatra parazitom ovog društva (a tu bi se doista dalo puno toga napisati i nadam se da će se netko pozabaviti tom problematikom, osobito tihom sanacijom Vjesnika i novine ali i tiskare koji sada krase portofolio Narodnih novina i koji izjedaju zdravu supstancu tvrtke koja živi na državnom monopolu).

    Misao dana:
    When I disagree with a rational man, I let reality be our final arbiter; if I am right, he will learn; if I am wrong, I will; one of us will win, but both will profit.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

    Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

    U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

    Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

    Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

    Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

    p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

    Misao dana:
    I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

    Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

    Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

    Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i  medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

    U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

    Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

    Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

    Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

    Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

    Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

    Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2012. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

    Misao dana:
    The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Ovo je tekst koji sam napisao za politikaplus.hr no evo ga i ovdje, malo je dugačko ali eto, ministar mi je pomalo dignuo živac:

    Vrlo uskoro bivši ministar Đuro Popijač izjavio je na poslovnom forumu, a potom ponovio to isto i nekim radio postajama kako je objava registra javne nabave “kriminalizirala sve poduzetnike”. Ministar je toj izjavi pridodao još pokoju verbalnu glupost i kada sam to pročitao postavilo se pitanje da li je moralno i etički odgovorom udarati metaforičko mrtvo kljuse HDZ-a, kao i gore spomenutog ministra svega nekoliko sati prije izbora i nekoliko sati prije nego što će HDZ prijeći u oporbu? Dobro ponašanje kaže kako to od mene ne bi bilo lijepo, no istovremeno obzirom da se Popijač svojim alpinističkim podvigom bez ijednog drugog očiglednog talenta uspio uvući na sam vrh izborne liste, te kako unatoč svemu postoji još uvijek stabilnih 20-25% ljudi koji će glasati za ljude poput njega, izvjesno je da će Đuro okupirati prostor Hrvatskog sabora slijedeće četiri godine pa će tako proizvoditi trošak državnom proračunu sve do 2015 godine, a ako se Kukuriku ne iskaže i ne ukine povlastice bivših dužnosnika, Đuro to može rastegnuti skroz do 2016. godine. Iz tih razloga smatram da bi mu ipak trebalo odgovoriti.

    Druga dilema koju imate kada trebate odgovoriti osobi poput Đure Popijača je valjda jedna od prvih lekcija koje sam imao iz logike na fakultetu koja pak kaže kako nije u redu prilikom odgovaranja na neki napad uzvraćati na osobnoj razini (glasoviti ad hominem) i toga se strogo držim. Istovremeno, postoje trenuci kada je nasilje neizbježno i neki ljudi jednostavno nisu u stanju percipirati svijet oko sebe i tada, morate ga opaliti po prstima jer je to jedini jezik koji razumije. Tako da bih prvo obavio ovaj Ad Hominem dio prije nego što krenem objasniti zašto Đuro Popijač pojma nema.

    Lik i djelo Đure Popijača, a njegovu biografiju možete promatrati još neokoliko dana na stranicama vlada.hr, ne krasi niti jedan jedini dan rada u privatnom sektoru. Ali baš niti jedan jedini. Nekako si mislim da je to iznimno bitno jer ljudi koji nisu iskusili neizvjesnost isplate plaće ili pak važnost ostvarivanja poslovnog uspjeha koji nije baziran na monopolu temeljenom na administrativnoj odluci jednostavno nisu podesni da razumiju kako se većina ljudi ove zemlje bori za svakodnevno preživljavanje; a budući da je on (barem još koji dan) ministar gospodarstva, rada i poduzetništva – čini mi se da je on jedinstveno nekvalificiran da obavlja tu funkciju, čak bih rekao kako je relativno teško naći osobu koja je do te mjere nekvalificirana za neki posao i ako postoji dokaz Dilbertovog principa onda je on utjelovljen u liku & nedostatku djela dotičnog gospodina.  Đuro je nadalje većinu svoje karijere proveo u SDK, ZAP i FINA-i što se netreniranom oku čini kao nekoliko tvrtki, no riječ je o jednoj te istoj instituciji koja nema stvarnog pandana u tržišnoj ekonomiji, iz koje je otišao u HUP gdje su ga se (tako mi insideri kažu) jedva riješili i pod izlikom napredovanja pretvorili u ministra. FINA, da se malo njome pozabavimo, nema stvarnog razloga da postoji i ako promatrate što sve ona radi i na koji se način financira biti će vam totalno jasno kako je ta javna tvrtka sanirana već nekoliko puta na razne manje ili više suptilne načine i duboko sam uvjeren da ćemo prije ili kasnije govoriti i o reformi, restrukturiranju ili privatizaciji te tvrtke jer je ona jednostavno jedna velika kočnica i nepotrebni trošak financijskog sustava RH. Toliko o dvadeset godina Đurinog doprinosa FINA-i. Đuro Popijač dakle nikada nije radio u gospodarstvu, dvojbeno je da li je ikada radio, a o poduzetništvu očigledno zna vrlo malo (barem promatrajući rezultate tvrtki s kojima je povezan). Istini za volju, u HUP-u je imao prilike susresti puno gospodarstvenika i poduzetnika (nešto manje radnika), no ponovno, ako samo šećete fakultetom to ne znači da će se silna pamet zalijepiti za vas, ipak je potrebni malo veći angažman. Ako uzmemo bilo koji od ekonomskih pokazatelja ove zemlje u razdoblju koje je svojim ministriranjem počastio Đuro Popijač, sasvim je jasno da posljednjih godina, baš kao niti u FINA-i nismo imali prilike vidjeti demonstraciju njegovog neotkrivenog ekonomsko-radno-poduzetničkog genija.

    Ukratko, živim u dubokom uvjerenju kako ima malo irelevantnijih ljudi od Đure Popijača da govore o bilo čemu, no kako on ima položajnu rentu, red je i da se odgovori na njegov verbalni ispad kako je projekt Vjetrenjače kriminalizirao poduzetnike.

    Gospodin Popijač je zasigurno imao priliku čuti, barem iz medija, za tvrtku FIMI MEDIA, ona je naime uspjela u proteklih nekoliko godina osigurati cijeli niz vrlo dobro plaćenih državnih poslova mimo procedure javnog natječaja ili pak korištenjem glasovite odredbe IIb i neposrednom pogodbom. Metodologija je vrlo jednostavna, ponudite uslugu koja vrijedi stotinu tisuća kuna za jedan milijun, na devetsto tisuća uredno platite 20% poreza na dobiti i s preostalih 720 tisuća radite štogod želite pa čak možete uplatiti i donaciju demokratskoj zajednici po izboru. Ako na web stranici javne nabave promotrimo broj tvrtki koje bilježe nevjerojatne profite vidjeti ćemo da su neke od njih, vidi slučajnosti, povezane sa samim vrhom vlasti ili se pojavljuju kao istaknuti donatori gore navedenog kljuseta ali i nekih drugih političkih grupacija koje će također biti pometene u nedjelju. Registar za provjetravanje javne nabave omogućuje svima da osobno provjere koliko je koji pravni subjekt države (a ima ih više od četiri tisuće) napravio javnih nabava, tko je dobavio robu ili usluge, koliko se uštedilo, koliko se uopće ponuđača javili kao i cijeli niz drugih parametara koji osiguravaju da je neki natječaj doista bio transparentan. Također, za svakog ponuđača se može vidjeti na koliko je natječaja bio pobjednik, koliko je novaca dobio od države i na koje tipove natječaja i kojim pravnim osobama se javljao. Možete ukratko vrlo jednostavno i brzo dobiti sliku tko je poslovao s kime. Web aplikacija koju smo izradili osigurava transparentnost postupaka javne nabave. Transparentnost ne znači da se radi o kriminalu, niti smo mi to i u jednom trenutku tvrdili.

    Problem koji se pojavljuje u svim koruptivnim aktivnostima je taj što su svi oni koji su u korupciji sudjelovali ujedno i vitalno zainteresirani da se o njoj nikada ništa ne sazna. Temeljni alat korumpiranih državnih dužnosnika je zaustavljanje svakog informiranja javnosti o utrošenom javnom novcu pa se onda u pokušaju da se zataškaju nepodopštine i sprega javnog i privatnog sektora kreiraju web stranice poput one od Narodnih novina na kojima se silom zakona moraju objavljivati javne nabave. Na toj stranici primjerice nema mogućnosti pretraživanja, podaci su dostupni samo ograničeno razdoblje, dio web stranice je ograničen samo onima koji plaćaju besmisleno skupu pretplatu, a sami podaci su poslagani u redosljedu dolaska u Narodne novine, a da sve skupa bilo još nepreglednije, na istome se popisu objavljuju sve informacija o javnim nabavama, počevši od najava nabave, objave nabave, poništenja, korekcija i svi ostali oblici aktivnosti koji su ponuđeni. Web stranica Narodnih novina možda služi tome da se udovolji neki od tisuća zahtjeva EU, no web stranica je apsolutno neprimjerena i neupotrebljiva za bilo što drugo. To znamo mi u Vjetrenjači, a to zna vrlo dobro i ministar Popijač. Ako ministar misli drugačije, predlažemo mali “dvoboj” u kojem će on predložiti javnu instituciju a potom idemo mjeriti koliko će kome vremena trebati da sazna sve o svim javnim natječajima koje je ta institucija napravila. Nama će trebati nekoliko sekundi, dok će ministru vjerojatno trebati sve četiri oporbene godine da ostvari isti rezultat.

    Istraživanja koja su provedena, kažu kako je oko 4 milijarde kuna godišnje nestalo iz državnog proračuna a većina toga kroz sustav javne nabave. Svi mi danas znamo o gore spomenutoj FIMI mediji, o bojanjima tunela, o kilometrima “Kalmentine”, a naslućuje se što bi se moglo pronaći u sustavu zdravstva i mirovina. Ispada stoga da je barem 10% svih nabava, ili jedna od njih deset u cijelosti plod korupcije i namještanja (a i to je optimistična brojka), ili daleko vjerojatnije, nekoliko od njih deset na ovaj ili onaj način pogoduju onima koji su u nju uključeni.

    Ono što ministar Popijač ne zna, ili (što je daleko vjerojatnije) ne želi znati, je to da je transparentnost prvi i pojedinačno najjači alat za borbu protiv korupcije. Da bi se uopće uhvatili u koštac s korupcijom sami ne smijete biti korumpirani, i dok udruga Vjetrenjača apsolutno zadovoljava taj kriterij, mi uz najbolju volju to isto ne vidimo u ministru Popijaču, dapače donekle je znakovito kako se on prepoznao u navodnom kriminaliziranju.

    Web stranica koju smo napravili nastala je na uzoru na američki fedspending.gov, baš poput nas prije nekoliko godina američka je nevladina organizacija kreirala ovu aplikaciju i ponudila je javnosti. Nitko se tada nije, a osobito ne neki državni dužnosnik, usudila kritizirati projekt ili reći kako transparentnost javne nabave kriminalizira poduzetnike. Projekt je toliko uspješan da je nekoliko godina kasnije postao dio programa američke vlade i danas se nalazi na adresi usaspending.gov. Imamo mi i daleko bližih primjera, poput primjerice slovenskog supervizora gdje je moguće vidjeti ama baš svaki trošak državne uprave koliko god on maleni bio. Zanimljivo bi bilo vidjeti troškove primjerice ministra Popijača i njegove državne kreditne kartice, ili možda prelistati dnevnik vožnje njegovog vozača da vidimo gdje se to sve ministar vozio o našem trošku ili pak možda pregledati listu posjetitelja da vidimo s kime je i o čemu razgovarao. Veliko je pitanje da li bi ministar izdržao taj test javnog interesa.

    Htio to ministar priznati ili ne (a organizacija kojoj pripada ionako živi u nekom svom svemiru koji se samo povremeno susreće s našim, a i to kada se dogodi sve češće je u Gajevoj ili Remetincu), dolaze neka nova vremena i pravila kako su se odrađivali poslovi više jednostavno ne prolaze. Građani traže i zaslužuju daleko više, ruka ruku više ne smije miti bez jako dobrog i opravdanog razloga, a oni koji svoju poziciju, poput ministarske, baziraju na tome da zadržavaju i trguju informacijama zaslužili su da umru u ropotarnici povijesne zbiljnosti.

    Nije stoga niti čudo da je odlazeći ministar, kada već nije u mogućnosti pokazati ijedno jedino vlastito postignuće, u stanju na ovaj način kritizirati projekte koji ne samo da unosi transparentnost i fair play u sustavu javne nabave, nego direktno ugrožava cijeli onaj politički sustav koji je njega postavio u fotelju koju nikada i ni po čemu nije zaslužio.
    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Slijedeće nedjelje većina nas će se uputiti na birališta, istraživanja kažu da su otprilike tri četvrtine nas koji smo odlučili otići na birališta već odabrali političku opciju koju ćemo zaokružiti, dok nas je četvrtina još uvijek nesigurna. Nemam vas namjeru danas uvjeravati zašto treba glasati za jedne ili druge, no htio bih skrenuti pozornost na načine na koji odlučujemo o tome koga ćemo zaokružiti. Moderna znanost prepoznaje dva temeljna načina na koji donosimo odluke, jedan bi mogli nazvati racionalni, dok je drugi moralni.

    Racionalna metoda pretpostavlja da ćemo u času kada smo izloženi nekom sudu odvagnuti sve opcije koje nam stoje na raspolaganju, izračunati koje su prednosti i mane svake od ponuđenih opcija te izabrati onu koja je za nas najpovoljnija. Ovo se čini vrlo jednostavnom i općeprihvaćenom definicijom, a vjerujem da ako preispitate sebe ili svoje bližnje većina njih će reći kako je ovo dominantni način na koji donose odluke.

    Moralna metoda donošenja odluka je ona koja se umjesto kalkulacije oslanja na moral, koji pak definiramo kao skup vrijednosti koje dijelimo s zajednicom i koje opravdavaju određenu odluku. Iako mnogi tvrde kako odluke donose racionalno, činjenica je kako ipak, većina nas većinu naših odluka donosi koristeći moral, štogod on bio, temeljem vrijednosti zajednice kojoj pripadamo.

    Evo i konkretnog primjera. Zamislite situaciju u kojoj imate vlak koji nekontrolirano juri prema pružnom prijelazu na kojem se nalazi autobus s djecom. Vlakovođa je osoba koja u tome času može spasiti vlak, no po cijenu vlastitog života. Iz ovog primjera sasvim je jasno kako će svatko od nas odabrati opciju u kojoj gine vlakovođa i time spašava hipotetski autbus pun djece. Istovremeno, ako pretpostavimo da je vlakovođa vaš supružnik ili dijete; odluka više nije tako jednostavna i sva je šansa da će poginuti puno djece.

    Pokušajmo sada ove dvije metode preslikati na politiku i ako uzmemo primjer prizivanja MMF-a, pitanje možemo definirati na način da imamo situaciju u kojoj ako pozovemo MMF možemo spasiti 100.000 radnih mjesta, ali po cijenu 20-30.000 javnih službenika. Racionalna odluka bi bila pozvati MMF, nema neke pretjerane dvojbe oko toga. Istovremeno, ako postavimo pitanje kako se odnosimo prema homoseksualnim brakovima, ili rada nedjeljom, tada je situacija bitno nejasnija i neki od nas će racionalno izračunati da nemaju ništa protiv toga, dok će nekima to postati apsolutno neprihvatljivo jer njihove zajedničke vrijednosti propisuju da je brak moguć samo između muškarca i žene, da su crveni vragovi svima nama za petama i da između nas i nove Jugoslavije stoji samo glasački listić. Na temelju ovih primjera nekako se čini da su ovi s lijeve strane političkog spektra nešto racionalniji od ovih s desne strane (što ne znači nužno da su i bolji).

    Priča je naravno dvostrana, i ako je primjenjujemo na biračko tijelo, na jednaki način je možemo primjenjivati i na političare, pa stoga treba istaknuti kako postoje političari koji će odluke donositi na temelju racionalnog rasuđivanja ili moralnih vrijednosti (neovisno o tome što to “moralno značilo”). Primjerice, može se dogoditi da neki od članova političke grupacije pijan napravi prometnu nesreću tijekom izbornog procesa i racionalni politički vođa će odlučiti da izolira ili ukloni problematičnog člana. No, on to ne radi zbog vrijednosti koje politička grupacija predstavlja, nego zato što kalkulacija pokazuje kako će on sam bolje proći ako ukloni nepoćudne ili neprihvatljive. Racionalni politički vođa iskoristiti će osobu ili događaj (zariti mu stereotipni nož u leđa) ako mu to donosi neku prednost. Politički lider koji svoje odluke bazira na moralu, vjerojatnije je da će zadržati u svojoj blizini primjerice ministra za kojeg se sumnja da je ogrezao u kriminal, ili zastupnika koji je potencijalni osumnjičenik za ratni zločin iz jednostavnog razloga što je on član istoga plemena a eventualne optužbe koje stižu ionako nisu relevantne jer se ne uklapaju u set moralnih vrijednosti koje se zastupa. U oba slučaja, politički lideri će donijeti odluku koja ne mora biti optimalna za biračko tijelo koje zastupaju, ali je u okviru njihovih sustava odlučivanja logična i prihvatljiva.

    Odluka je dakle na vama, morate odlučiti hoćete li odabrati racionalno; a ako to radite hoćete li odabrati političku opciju koja je najbolja za društvo ili vas osobno? Ako birate pak na temelju moralnih vrijednosti, postavlja se pitanje da li ih doista dijeli i vaša politička opcija ili je riječ samo o deklarativnoj izjavi onih koji će prvom prilikom napustiti ideju ili suradnike samo zato što takva odluka osigurava njihovo političko preživljavanje ili napredovanje? Kako god bilo, ova kolumna vam sigurno nije pomogla u odluci.

    p.s. ovo je moja šezdeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Ovo je ujedno i posljednja kolumna koju sam napisao za Obzor (the end), no stay tuned.

    Misao dana:
    Reader, suppose you were an idiot. And suppose you were a member of Parliament. But I repeat myself.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

    Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

    Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

    Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozone  nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

    Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

    p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

    Misao dana:
    Good times are when people make debts to pay in bad times.

    Slični tekstovi

    Podijeli/Snimi

    blogodak blog

    Blogodak?

    Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

    O projektu

    Podrška

    MyCity.rs

    DevProTalk