Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Vjerojatno ste vidjeli fotografije velikih redova snimljenih ispred zagrebačke policije? Riječ je o umirovljenicima kojima prestaje privilegij besplatne vožnje gradskim prijevozom i da bi ostvarili ponovno to pravo oni  moraju dobiti i potvrdu MUP-a o prebivalištu.

Moj problem s tom odlukom je ta što osobna iskaznica između ostalog sadrži i adresu stanovanja. Nažalost, zagrebačkoj gradskoj upravi  to nije dovoljno i gradonačelnik jednostavno ne vjeruje u osobne dokumente izdane od strane MUP-a te traži i zasebnu potvrdu prebivališta koja će u 99% slučajeva potvrditi ono što ionako piše na tom komadiću plastike. Situacija je suluda zato što je jedan (neki bi zlobno rekli, jednako suludi) čelnik institucije odlučio da dokument kojeg izdaje druga institucija (u ovome slučaju policija) nije vjerodostojan. Ukratko, Milan Bandić policiji ne vjeruje i ono što je najbolje, očito može istjerati svoju volju. Na stranu to što sada tisuće ljudi čeka i povremeno kolabira od umora i stresa ispred vratiju policijske postaje, no kako je to uopće moguće? Da li netko mora doslovce umrijeti u redu za potvrdu da se pita ima li inteligentnog života u zgradi poglavarstva?

Ili situacija druga, jednako tragikomična, članak u novinama opisuje nekolicinu ljudi koja je htjela na krovovima svojih kuća instalirati malene vjetroturbine ili solarne ćelije za proizvodnju struje. U Hrvatskoj vam je praktički svejedno da li gradite Plomin III ili stavljate fotonaponsku ćeliju na krov svoje kuće jer vam i za jedno i za drugo treba pedesetak međudosbno različitih dozvola.  I dok ima fanatika (evo mene jednog od njih) koji bi rado ušli u nabavku jednog takvog sustava, sama ideja da moram prikupiti 50 različitih dozvola momentalno ubija svaku želju za takvom investicijom. U nekim susjednim zemljama, gdje samo morate najaviti instalaciju ili gdje odete u svoj ekvivalenet Elektre i potpišete ugovor broj takvih instalacija je nevjerojatno velik. U susjednoj Italiji  postoje stotine tisuća malih proizvođača struje, a u Velikoj britaniji je u prvih godinu dana od uvođenja te mogućnosti instalirano preko 15.000 sustava za proizvodnju energije. Ovakvi sustavi smanjuju potrebu za uvoznim energentima (smanjuju deficit platne bilance), umanjuju opterećenje mreže tj. povećavaju joj kapacitet i općenito dižu svjest o potrebi čuvanja energije i okoliša. Za gradnju 30kW kotlovnice na lož ulje ne treba vam nijedna dozvola, dok za 30kW fotonaponskih ćelija morate imati njih 50.

Situacija treća, želite se zaposliti i potencijalni poslodavci (osobito ovi povezani s državom) očekuju od Vas da im dostavite ovjerene kopije dokumenata, od diplome na dalje. A da bi stvar bila bizarnija neki dokumenti ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, što možda ima smisla za potvrdu o nekažnjavanju, ali apsolutno nema za domovnicu ili ovjeru kopije diplome. Istovremeno, javni bilježnik koji ovjerava kopiju ne ovjerava vjerodostojnost nekog dokumenta nego samo da su original i kopija istovjetni. Takva potvrda bilježnika nema apsolutno nikakvu pravnu vrijednost za provoditelja natječaja. Ako se pojavite kod bilježnika s photoshopiranom diplomom Yalea on će je ovjeriti bez imalo razmišljanja. Kažu mi ljudi da komplet ovjerenih dokumenata zna koštati i nekoliko stotina kuna za posao koji je ionako preko veze nekome dodijeljen prije i nego što je natječaj raspisan.

I da zaključim, Hrvatska je zemlja u kojoj nije osobito bitno poštivati Zakon (kako nam to dokazuje Bandić), investicije i dobrobit za okoliš baš i nije tako dobrodošao, a jedina funkcija nas koji ne radimo pod kapom državnog proračuna je da ga punimo našim molbama, zahtjevima, potvrdama i na taj način toj silnoj administraciji dajemo posla. sustav funkcionira, plaće stižu na vrijeme i nije čudo da se Jadranka pita gdje je uopće problem kada sve ide fino?

p.s. ovo je moja četrdeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
A mayor is a symbol and a public face of what a city bureaucracy provides its citizens.

• Retardacija (1)
• Kako srušiti vladu (3)
• Rastakanje države (0)
• Vladavina prava kao misaona imenica (0)
• Gdje vlada griješi (2)
• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)

Podijeli/Snimi

Prije nekoliko dana analitičari jedne velike banke smanjili su prognoze gospodarskog rasta Hrvatske za par dijelova postotka (što zvuči i dalje daleko bolje od alternativnog tumačenja iste brojke koji kaže da je procjena gospodarskog rasta u 2011. smanjena za 30%). Potom nas je i EU malo izgrdila jer naša kriza u koju smo upali slijedi neke svoje vlastite zakone i zakonitosti koji su eto zaobišli ostatak Europe pa je stoga naša kriza dublja i duža od ovih tuđih, a šlag na metaforičku tortu neuspjeha dodao je i pad Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Vijesti, rekli bi, nisu dobre a prognoza još manje.

Prije gotovo godinu dana Hrvatska Vlada pokazala je svoje antirecesijske mjere koje su navodon bile dizajnirane da izvuku zemlju iz krize, a koje su za potrebe predstavljanja bile uobličene u formi powerpoint prezentacije koji je bio očito sklepan u dan-dva koji su tom predstavljanju prethodili i u kojem nije bilo previše osobito smislenih prijedloga, osobito ne onih koji su se u proteklih godinu dana pretvorili u djelo.

Jedan od temeljnih problema tog pristupa je što se cijeloj ekonomiji pristupa selektivno, pa je ako se sjećate kreiran program prodaje stanova (čiji su rezultati toliko porazni da ga se nitko niti ne usudi spomenuti na glas), pa su tu potom bili programi kreditiranja poduzetnika A, B i C od kojih je ovaj prvi koliko-toliko zaživio, dok su B i C više neuspjeli pokušaji; a zajedničko svojstvo svima njima je da nisu polučili nikakve osobite ili spomena vrijedne rezultate. Veliki dio problema se svodi na ograničeno promatranje ekonomije samih donositelja odluka iz jednostavnog razloga što oni sami nikada nisu radili ili stvarali svoju vlastitu dodanu vrijednost nego su kroz različite političke ili druge veze kvaziupravljali pojedinim sustavima. Uzmite primjer FINA-e u kojoj je svojevremeno stolovao ministar Popijač a koja je u biti relikt nekadašnjeg SDK transformiranog u ZAP transformiranog u FINA-u, a koji sve to vrijeme nosi pod sobom monopol ili barem garantirani dio kolača koji mu donosi država. Čak i u trenucima kada tržišna ekonomija izjede poslovni model FINA-e (transferom bankarskih transakcija u banke i e-poslovanje), država se dosjeti i poluprovedivim zakonom prebaci registar računa i upravljanje ovrhama garantirajući i dalje toj u biti redundantnoj i u zapadonj ekonomiji totalno nezapamćenoj instituciji izvore prihoda. I sada netko od tog ministra očekuje rješenje bilo čega? On čak i kada pogriješi, a pogriješio je uvođenjem pravilnika o evidenciji radnog vremena koji vrijeđa inteligenciju, i dalje treba godinu dana da bi ispravio pogrešku. To je otprilike brzina kojom hrvatska birokracija rješava probleme, dakle sada znamo da za suludi dokument na razini pravilnika ministarstva trebamo godinu dana vremena kako bi ga riješili, neovisno o razini gluposti koja je u tom pravilniku sadržana.

Kako bi rat s recesijom uspio, umjesto da se fokusiramo na pojedinačne slučajeve i pojedinačna gašenja vatre, nužno je promijeniti pristup i početi se boriti s pravnim okvirom koji onemogućava suvisli razvoj. Da li je bolje kreditnom linijom osigurati sredstva za razvoj jedne kompanije koja u ovome času možda ima čak i 1.000 zaposlenih (s time da nikada niste sigurni da li ste tim novcem kupili njihov razvoj ili samo održavanje glave iznad vode za dodatnih godinu-dvije), ili je bolje kreirati mjere koje se primjenjuju na sve poduzetnike, odmah i jednako?

Koji je smisao stvarati mjere koje preferiraju samo jednu granu industrije (primjerice građevinarstvo), a istovremeno zapustiti proizvodnju, uslužni sektor, IT industriju koja je danas neizostavna u temeljima poslovanja svake tvrtke, ili pak ulagati u obrazovanje kojeg nam nedostaje i koje donosi brze povrate?

p.s. ovo je moja četrdeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Every decent man is ashamed of the government he lives under.

Podijeli/Snimi

Ne znam jeste li to čitali ili ste to možda čuli iz prve ruke nekog od svojih prijatelja ili kolega, no u posljednje vrijeme su se razmilili inspektori svega i svačega i intenzivno naplaćuju mandatne kazne koje manje ili više nemate šanse izbjeći i bolje je platiti ih na licu mjesta. Ovih dana sam čuo za nekolicinu doista besmislenih kazni, pa sam pomislio da bi možda bilo dobro da opišemo tu tragikomediju dijelom kao upozorenje a dijelom kao apel zdravom razumu ako i on nije emigrirao iz ove tužne zemlje.

Ukratko, u tvrku jednog mog poznanika banula je inspekcija rada te su krenuli prebrojavati zaposlene, provjeravati ugovore i sve ostalo što oni rade kada naiđu u posjetu. Legenda kaže da provjeravaju i ima li netko certifikat za prvu pomoć, provjeravaju vatrogasne aparate i desetine drugih sitnica za koje vjerojatno i niste znali da du obavezne a koje su kritične za neometano funkcioniranje gospodarstva. Kako god bilo, u dotičnom primjeru su se zakvačili na evidenciju radnog vremena koja je providnošću ministra Popijača prošle godine propisana pravilnikom i u kojoj između ostalog morate upisati dane koje su djelatnici proveli na godišnjem odmoru. Tu i nailazimo na problem jer u članku 56. Zakona o radu jasno piše kako djelatnik mora biti obaviješten o godišnjem odmoru najmanje 15 dana prije početka odmora. Donekle se to čini logičnim, no upravo ta rečenica koja se može interpretirati na samo jedan jedini način, stvara ogromne probleme i pretvara vas u potencijalnog kriminalca. Naime, zamislite situaciju u kojoj se razboli vaš suprug ili roditelj (ili jednostavno slomi ruku ili nogu) i trebate ga dva – tri dana razvoziti po doktorima? Za tako nešto nemate pravo na bolovanje i uzeti ćete godišnji odmor, no kako niste najavili svome poslodavcu lom ruke ili noge užeg člana obitelji, a on to nije proveo u svojim aktima, poslodavac (vjerovali vi to ili ne) je prekršajno odgovoran za nastalu situaciju i ne gine mu mandatna kazna na licu mjesta.

Ako ste mislili da je to sivo područje i da tu ne be smjeli inspektori kažnjavati onda pazite slijedeći primjer. HZZO (onaj isti iz afere Medikol) vam ne dopušta da u jednom dolasku na šalter i prijavite ili odjavite više od tri osobe. Ako imate takvu situaciju tada morate predati sve dokumente (osobno ili putem interneta) i onda HZZO to u nekom svom tempu obrađuje. Zakonski rok za prijavu djelatnika je 15 dana i do tada bi papiri morali biti riješeni. Ako se poklopi neki vikend ili praznik ili bilo koja druga okolnost, lagano vam se može desiti da predate dokumente na vrijeme, no potvrđenu dokumentaciju dobijete koji dan kasnije s datumom dana kada ju je HZZO obradio (čak i za one koje ste poslali putem interneta). Kada navrati inspektor i uoči krive datume automatski ste u prekršaju i ako ste dobrih pregovaračkih sposobnosti uspjeti ćete u HZZO-u zamoliti da vam vrate dokumentaciju s ispravnim datumima (kako je to moguće u računalu provesti je nejasno), no možda vam to i ne uspije. Kako god bilo, nije da ste vi djelatnika zaposlili na crno, ili da ga nemate namjeru platiti ili bilo što tome slično nego jednostavno procedura i papirologija traje neko vrijeme i makar je riječ o formalnosti i nju netko treba obaviti. Istovremeno, istovjetni set dokumenata morate predati u HZMO-u, tamo nema ograničenja niti redova ili čekanja.

U sustavu u kojem država nije u stanju osigurati provedbu jednostavnih pravila dolazi do neminovne preregulacije koja kao u gornjim primjerima vrlo često kreira bizarne situacije u kojima se doslovce nemoguće držati slova zakona jer se on protivi zdravoj logici koja očito nije krasila predlagatelja. I sada bi netko govorio o završnim mjerilima poglavlja 23. Gluposti.

p.s. ovo je moja četrdeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
It is highly improbable that the bureaucrat will put his life on the line. It is absolutely impossible that he’ll put his job on the line.

• Kako srušiti vladu (3)
• Rastakanje države (0)
• Vladavina prava kao misaona imenica (0)
• Gdje vlada griješi (2)
• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (15)

Podijeli/Snimi

Prije petnaestak dana paralelno s jednim od zagrebačkih prosvjeda pao je i www server hrvatske vlade što je odmah stavljeno u vezu s prosvjednicima, no svega nekoliko sati nakon početka navodnog napada stranica vlade se ponovno pojavila online.

Po mišljenju mnogih, privremeno zaustavljanje pojedinih informacijskih servisa, kao što je to primjerice web servis hrvatske vlade ekvivalent je uličnih prosvjeda i doista ima velikih sličnosti. Naime, u oba slučaja blokira se pristup nekom resursu (instituciji, objektu, trgu, ulici) i uobičajeno poslovanje više nije moguće, i u teoriji, prosvjed i napad na npr. web stranicu neće rezultirati štetom; dakle kao što ne bi trebalo biti razbijenih prozora i izloga, tako ni sami web serveri neće trpiti štetu nego će nakon nastavka napada u tipičnoj situaciji samo nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo.

U hrvatskoj ima nekoliko tijela koje se bave računalnom sigurnošću, pa samim time i sigurnošću informacijskih sustava i prvo od njih je tzv. CERT (computer emergency response team) koji je osnovan i funkcionira temeljem zakona o informacijskoj sigurnosti, potom je tu i Zavod za sigurnost informacijskih sustava (koji je dijelom naslonjen na obavještajnu zajednicu), te nekoliko drugih institucija. Ove institucije bave se prraćanjem stanja na području računalne sigurnosti, dijelom se mogu pokušati baviti i analizom pojedinog napada kako bi se utvrdili eventualni počinitelji, no objektivno i u najboljem slučaju oni mogu dati preporuku što i kako činiti, ali teško da mogu napad zaustaviti ili spriječiti.

Kada odlučite napasti neki resurs na internetu pred vama je cijeli niz alata i metoda kojima je moguće postići željeni cilj. Prva metoda je čisto hakiranje sustava što se u biti svodi na to da na različite načine pokušate preoteti kontrolu nad računalom (počevši od nasilnog pokušavanja ulogiravanja na računalo, preko ubacivanja zloćudnog koda u računalo na različite načine koje potom otvara mogućnost ulaska u računalo kroz tzv. stražnja vrata tj. “backdoor”).

S druge strane, jednostavnija metoda rušenja nekog sustava su tzv. DOS ili denial of service napadi koji se ukratko svode na uobičajenu pogrešku u arhitekturi informacijskih sustava a koji kaže da se svi upiti serviraju na jednaki način. Cilj DOS napada je zsprečavanje ili zaustavljanje određenog internet servera ili servisa. Tipično, DOS napadi se izvode na način da se prema određenom serveru (u gornjem slučaju vlada.hr) uputi ogromni broj upita u istome trenutku, a tada to računalo u pokušaju da odgovori na sve te upite konzumira sve resurse koji mu stoje na raspolaganju (a oni mogu biti raspoloživi kapacitet mreže, prostor na disku servera ili maksimalno opterećenje procesora). Krajnji rezultat DOS napada najčešće je zamrzavanje ili resetiranje računala koje je predmet napada. DOS napadi dolaze u mnogo različitih oblika i jedna od tehnika koja se danas često koristi je tzv. DDOS napad ili distributed denial of service gdje ciljano računala napada veliki broj drugih računala vrlo često s mnogo različitih geografskih lokacija. Vlasnici takvih računala vrlo često nisu niti svjesni da njihovo računalo sudjeluje u DDOS napadu budući da je dio koda sakriven u nekom od virusa ili drugim oblicima zloćudnog koda.

Mali DOS napad možete izvesti i sami na način da downloadate neki od tzv. stress test alata koji se koriste za testiranje www servera. Mnogi od njih su javno dostupni i besplatni i jednostavno ako upišete adresu željene internet stranice te se malo poigrate parametrima moguće je istovremeno prema ciljanom serveru uputiti dovoljno zahtjeva da ga značajno uspori pa čak i sruši (osobito ako ciljani www server dijeli resurse s drugim ili desetinama drugih web servisa što je uobičajena pojava).

Veliki faktor u sigurnosti računalnih sustava je i njihova arhitektura, tj. način na koji su resursi i servisi distribuirani, pa se onda tako može dogoditi da u sustavima koji su loše projektirani napad na jedan servis (primjerice na gore spomenuti vlada.hr) neočekivano ugrozi i funkcioniranje preostalih servisa koji se nalaze na istom segmentu mreže. Primjerice, upravo na primjeru hrvatske vlade, minimalno istraživanje alatima koje se nalaze predinstalirane na svakom računalu pokazuju kako se ama baš svi resursi koje koristi hrvatska vlada nalaze na istom segmentu mreže, što znači da DOS napad koji uspije srušiti internet server vlade sasvim sigurno ima posljedice i na ostatak vladine informacijske infrastrukture.

Tri tipična servisa koja posjeduje svaka institucija su DNS, email i web. DNS servis služi kako bi vaš upit internet pregledniku (npr. “gdje je vlada.hr”) pretvorio u odgovarajuću IP adresu, mail servis je onaj koji je zadužen za primanje i odašiljanje email poruka, dok je web servis koji služi za isporuku web stranica. U slučajevima loše projektiranog informacijskog sustava, napadom na primjerice primarni DNS server (DNS servera može biti više, no samo jedan je prvi i autoritativni, svi ostali samo kopiraju podatke od njega) što nazivamo “DNS flood” napadom,  možete onemogućiti funkcioniranje cijele domene, osobito ako napad traje dovoljno dugo (primjericekada bi napad na primarni DNS vlade trajao duže od 24 sata gotovo svi servisi koje vlada koristi bi prestali biti dostupni neovisno o tome da li ih je napad uspio srušiti ili ne). slanjem velikog broja email poruka (tzv. email bombardiranje) moguće je značajno opteretiti mail servere, a klasičnim DOS ili DDOS napadom nije osobito teško srušiti pojedini web server.

Ono što također treba znati je da postoje različite organizacije koje se sustavno bave DDOS i ostalim vrstama napada. Tako je primjerice haker koji se zove Jester u nekoliko navrata uspio srušiti www servis WikiLeaksa u času kada su oni krenuli s objavom diplomatskih telegrama (taj napad je trajao nekoliko tjedana u različitim itenzitetima i kao rezultat wikileaks je u cijelosti morao napustiti originalnu domenu), ili grupacija Anonymous koja se povezuje s glasovitim 4chan forumom a koja također poprilično redovito napada različite web stranice na internetu. Tu su i vlasnici botnet mreža, dakle oni koji kontroliraju vaše računalo u času kada virus preuzme kontrolu, a od kojih neki tu uslugu rušenja određenog internet resursa i naplaćuju pa u nekim slučajevima za tu uslugu možete dobiti čak i račun. Trenutna cijena za DDOS napad iznosi oko 30 dolara (nešto malo više od 150kn) po danu napada. Doista niska cijena a da se možete pohvaliti time da ste uspjeli srušiti vladu!

p.s. ovo je tekst koji je pisan za Večernji list pa se tako onima koji se u gornje teme ne razumiju može činiti previše tehničkim, a mnogima koji o tome znaju puno suviše površnim i generaliziranim, tako da prije nego naumite kritizirati imajte to na umu. Zanimalo bi me da čujem još konkretnih prijedloga kako srušiti IT resurse Vlade?
Slični tekstovi

• Rastakanje države (0)
• Vladavina prava kao misaona imenica (0)
• Gdje vlada griješi (2)
• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (15)
• Novčani tok (7)

Podijeli/Snimi

Donekle je fascinantan prijedlog o preraspodjeli izbornih jedinica kao i kritika istoga. Prekrajanje izbornih granica je oduvijek bila privilegija vladajućih i treba to tako i promatrati, a na ostalima je da demontiraju te pokušaje. Uostalom, ako se svi slažemo da postojeće stanje nije održivo a još manje legalno, zar ne bi jedan od logičnih pokušaja trebao biti i gradnja kompromisa oko toga kako bi izborne jedinice trebale izgledati? Mislim također i da je pokušaj “usaglašavanja” s koalicijskim partnerima u svojoj biti besmislen jer smo na samom kraju mandata, a sasvim je izvjesno da postojeći koalicijski partneru HDZ-u više ne donose nikakvu dodanu vrijednost i dapače, sva je šansa da neki od njih neće niti proći izborni prag u slijedećem sazivu Sabora, pa stoga zašto se njime zamarati? Nije valjda da bilo tko misli da će se HSS naljutiti i izići iz koalicije (uključivo i same HSS-ovce)? Zanimljivo će biti promatrati i kako Europa promatra te promjene, makar to nije popularno mišljenje, meni se čini da je HDZ u pravu kada kaže da se promjenom granica izbornih jedinica ne mijenjaju izborna pravila i sumnjam da će problem, ako do njega dođe biti iz tog smjera. Dakle vjerojatnije je da će to prekrajanje pravila i silovanje zemljopisa kako bi se ugodilo pojedinim malim, sitnim i u biti beznačajnim interesima pojedinaca biti veći problem Europskoj uniji nego što je to sama promjena zakona koja je ionako neminovnost. Posebno će biti zanimljivo i u biti ironično promatrati prekrajanja dizajnirana da udovolje točno pojedinim kadrovima, pa bi tako jednu od jedinica mogli premenovati u izbornu jedinicu Marijane Petir neovisno o tome prođe li ona ili ne, pa da tako ovjekovječimo i imenujemo ljudsku glupost i političku kratkovidnost kao upozorenje generacijama koje dolaze. Nekako bi to bilo dobro, kao posljednja i jedina doista vrijedna ostavština HSS-a prema ovoj državi.

Drugi izborni problem koji imamo je nedavno izmišljen izborni sustav koji garantira srpskoj manjini odgovarajuću reprezentaciju u Saboru. Nemam ništa protiv pozitivne diskriminacije i sasvim je sigurno da manjine (pa i srpska) obogaćuju ovu državu na razne načine, no pozitivno diskriminirati jednu manjinu između ostalih jednostavno nije dobro pa nije čudno niti da je Ustavni sud koji ionako sudi prorežimski ipak podvlači crtu i odlučuje otvoriti javnu raspravu na tu temu budući da je izvjesno kako mu je uručen vrući krumpir koji neće biti moguće ohladiti, nasjeckati i od njega napraviti salatu kroz tehničke definicije i tumačenja procedura kako to USUD uobičava činiti. Kao što bi bilo dobro da se izborne jedinice prekroje kompromisom, tako bi bilo dobro i da ovaj zakon padne jer on u biti ne donosi ništa novoga srpskoj zajednici u hrvatskoj, niti im daje neko novo osobito pravo koje ionako ne konzumiraju, a jedina je razlika što je on opet pisan da bi udovoljio apetite pojedine opcije unutar te manjinske skupine. Također, ako zakon padne, nije da će srpska manjina uskratiti povjerenje vladi i srušiti je? Kažu politički tračevi visoke politike da je to već bio plan prije nekoliko mjeseci ali je uspješno zaustavljen ovim zakonskim prijedlogom. Da li je taj zakon iskreni prijedlog da se zaustavi rušenje vlade, ili j e bio joker upakiran da kupi nekoliko mjeseci vremena teško je u ovome času reći, no ima onih koji misle da ne bi bilo dobro da upravo srpski glas bude taj koji ruši vladu. Meni se čini da bi to bilo nekako ironično i u biti zasluženo, te bio ionako (ako je vjerovati istraživanjima) većini laknulo, a na neki čudni način zatvorili bi puni krug koji je počeo sa “Hristos se rodi” i završio rušenjem Vlade. Ima neke teološke dubine u tome.

Kao što se vidi iz gornjih primjera, poglavlje 23 je i dalje jako neizvjesno i koncept pravne države i ljudskih prava je u ovoj zemlji i dalje podređen interesima političke kvazi elite, no podsjetio bih na jedan sjajan aforizam koji kaže: Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

p.s. ovo je moja četrdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

• Vladavina prava kao misaona imenica (0)
• Gdje vlada griješi (2)
• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (15)
• Novčani tok (7)
• Što je to dobar gospodar? (4)

Podijeli/Snimi

Eto, ponovno ulazimo u izborno razdoblje. Kao što znate, jedan dio mog posla od kojeg živim su izborne kampanje, a obzirom da istovremeno radim i mnoge druge aktivnosti koje se također bave politikom moje je mišljenje da je nužno da javno napišem za koga radim i s kime surađujem, te uostalom gdje su moje političke preference. Mislim da je bitno da to imate na umu u času kada čitate neki od mojih tekstova ili tumačite neku od aktivnosti koje pripremam u slijedećim mjesecima. Puno energije ulažem u to da uskladim svoje aktivnosti i izbjegnem potencijalni sukob interesa, a za svaki slučaj ako mislite da on postoji mislim da je bitno da on bude jasno i transparentno iskazan.

Tekstove slične ovome sam napisao i pred parlamentarne izbore 2007. godine, lokalne izbore 2009. te predsjedničke izbore 2010, pa ponavljam taj dobar običaj i danas.

Ove godine na parlamentarnim izborima surađujem s Ladonjom. Ladonja je organizacija koja djeluje na području Istre i Kvarnera i koja pokušava promijeniti status quo koji postoji u tom prostoru. O Ladonji više možete pročitati na njihovoj web stranici a ako ima konkretnih pitanja rado ću odgovoriti zašto upravo oni.
Slični tekstovi

• Predizborno lokalno pregrupiranje (0)

Podijeli/Snimi

Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.

Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.

Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.

Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.

Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.

Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.

p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.

• Gdje vlada griješi (2)
• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (15)
• Novčani tok (7)
• Što je to dobar gospodar? (4)
• Industrijska proizvodnja magle (1)

Podijeli/Snimi

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnim  agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.

Podijeli/Snimi

Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).

Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.

S druge strane, nedostaje i jasni motivator za izlazak na izbore. Ma koliko lijepo zvučao poziv na ulice i želja da se raspišu izbori, prvo slijedeće pitanje bi moralo glasiti “I što onda?”. Upravo u tome “što onda?” sakriven je i najveći razlog zašto su prosvjedi relativno neuspješni. Kada bi građani imali jasnu i nedvosmislenu perspektivu što se očekuje, tko su ti koji će zauzeti vlast i riješiti problem, tada bi danas na ulicama bilo stotine tisuća ljudi. Oporba, koja čeka svoju izbornu priliku, nažalost nije uspjela dokazati da je dorasla situaciji i u kombinaciji u kojoj morate birati između dva jednako loša rješenja vjerojatno ćete se odlučiti za ono zlo koje poznajete.

S druge strane je Vlada, po meni (kao i mnogima drugima) ona u biti samo zauzima prostor i što je daleko bitnije vrijeme koje nam je svima skupa očajno potrebno da bi se suočili s nagomilanim i sada već neizdrživo velikim problemima. U bibliji postoji i grijeh koji opisuje tu situaciju i zove se “grijeh nečinjenja”. Mimo toga, Vlada ima nešto što oni pokušavaju neukom narodu prodati pod gospodarski program, no on se i dalje svodi na bjesomječno jurcanje premijerke širom zemlje i gomile besmislene demagogije koja je jedina propulzivna industrija u hrvata. Čak i ono malo aktivnosti koje se doista i provode, poput programa A+ i B+ (ili kako se već zovu ovaj tjedan) dizajnirani su da zahvate vrlo maleni i pažljivo selektirani komadić našeg gospodarstva, puno premalni da bi se desio bilo kakav smisleni oporavak. Milijarda ili dvije kuna plasmana u državi u kojoj ćemo samo ove godine imati desetak ili više milijardi kuna razlike između naplaćenog i onoga što se mora platiti nikakav program tog tipa neće riješiti, pa čak niti ublažiti.

Krizu u koju smo upali moramo riješiti brzim mjerama koje funkcioniraju jednako za apsolutno svaki gospodarski čimbenik u društvu, mjere koje su instant i počinju se primjenjivati odmah takod a ne gubimo vrijeme koje nemamo, te u konačnici one moraju biti pravedne na način da nijedan segment gospodarstva ne bude njime manje ili više zahvaćen. Nijedna od mjera koje vlada provodi ne udovoljava ovom opisu; umjesto toga ministri se rastrče i gase pojedinačne požre makar je očigledno da se buktinja malim vatrogasnim aparatom neće ugasiti.

Privilegij je vladajućih dok imaju stabilnu većinu u Saboru da biraju trenutak kada će izaći na izbore, no isto tako odgovornost je onih na vlasti da prepoznaju trenutak kada više ne mogu doprinjeti ovoj zemlji i možda je doista došlo vrijeme kada bi u Banskim dvorima morali početi intenzivno razmiljati o časnom uzmaku, ako je on više uopće moguć.

Misao dana:
Today is the tomorrow you worried about yesterday.

• Predsjednice, vrijeme je (0)
• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (14)
• Novčani tok (7)
• Što je to dobar gospodar? (4)
• Industrijska proizvodnja magle (1)
• Brzi vlak (0)

Podijeli/Snimi

Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.

Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.

Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.

p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.

• O industrijskoj proizvodnji (1)
• Stavi pravu stvar na pravo mjesto (5)
• Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya (14)
• Novčani tok (7)
• Što je to dobar gospodar? (4)
• Industrijska proizvodnja magle (1)
• Brzi vlak (0)
• Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? (4)

Podijeli/Snimi