Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.

U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.

Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.

Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.

Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!

Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.

Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.

Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti

Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.

Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.

Trkači olovnih nogu

Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.

I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :

”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.

Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu.
I mi čelika za trku imamo :D

Juriš na politiku

Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.

Svi smo mi izašli ispod gender šinjela ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena

Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.

Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la

Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.

Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.

Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom 

Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.

Evo i adresa sigurnih kuća iz regije

Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika

Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina

Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku)

NASTAO IZ POTREBE OČUVANJA SEDMIČNOG TEMPA PISANJA

Po prvi put osjećam se kao križanac, nastao ukrštanjem Mrguda i Kalimera.
Trenutno mi ništa nema smisla i ne postoji ama baš ništa o čemu bih ja s radošću pisala.
Može mi do sutra bosti oči Second hand u koji je pretvorena pozorišna kafana, sve sa svojim austrougarskim enterijerom i eksterijerom. Baš me briga, šta sam ja, neki volonter savjetnik za urbanizam? I nek cijeli grad izrove i posred grada umjesto gradskog trga kog nemamo i po čemu se Sarajevo izdvaja od svih gradaova koje sam pohodila, kažem neka umjesto trga kog nema posade buvlju pijacu, mene baš briga.
Možda bih mogla koju reći na račun ovogodišnjeg MESS-a, odnosno međunarodnog teatarskog festivala, aha, baš hoću, šta me briga, ko me ćero da gledam, kome se ne sviđa nek poljubi pa ostavi, isto kao što sam i ja mogla. Jedino, ako slučajno kakav reditelj ovo pročita, imam malu molbu. Nakon mnogobrojnih predstava na ovom i njemu sličnim festivalima u kojima nam glumci zdušno pokazuju svoje genitalije, najčešće onda kada to uopšte nije u funkciji , e nakon svih prednjica i zadnjica imam jednu malu molbu, skoro pa apel, a on glasi-dajte seks na sceni, stalna pozorišna publika to zaslužuje.
Evo, pade mi na pamet jedna od boljih stvari koja se desila u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a riječ je o mostarskom časopisu ”Nepitani”. Tamo je bio jedan sjajan tekst, pisan k’o za mene, u kom pažljivi autor depresivnom čitaocu poručuje da se ne brine ni onda ako mu se olovka zapetljala u kosi i mrsko mu je izvaditi,  jer ”čovječanstvo je svakako gnojna bubuljica koja samo što nije eksplodirala”.
E, ja nemam dovoljno dugu kosu da bi u njoj izgubila olovku, ali sam član sindikata koji nam svake godine obezbijedi zimnicu.
Kakve veze imaju olovka i zimnica? Pa, ulazi spremačica u redakciju i kaže :”Kristina, moram te nešto u povjerenju pitati, obećavam da neću nikome pričati, samo mi , molim te, reci ko iz tvoje redakcije još nije odnijeo prošlogodišnju zimnicu”.
Rekoh joj, u povjerenju, da sam to ja i da neću odnijeti ni onu što mi tek sleduje…
Lijepo sinoć reče konobar, sve je ovo kratko, misleći na život, pa valjda treba raspaliti punim, 200 na sat.
I hoću, a mnogi i sada misle da pičim tom brzinom.
Kaže mi jutros kolegica :”Kako ti zavidim, ti si tako sretna”.
E, baš bih voljela vidjeti nekoga sa sedam dana moje sreće pune vreće.
Pa da se od srca nasmijem tom teretu, možda bi me baš i usrećilo.

Kada bi oni koji ne čitaju znali koliko opravdanja za neke svoje postupke i utjehe za vlastite nesposobnosti u leiteraturi mogu pronaći, ne bi knjigu iz ruku ispuštali
Pade mi na pamet Dučićevo pisanje o plesu i sjetih se kako je pisao da oni koji znaju plesati najčešće ne znaju ništa drugo, te da je Gete imao dvije lijeve noge, a rijedak od mislilaca kome poskočiti nije bila slabija strana, bio je Aristotel. Za njega Dučić opet smatra da nije samo riječ o talentu, već pretpostavlja da je stari mudrac vjerovatno u koraku i ritmu vidio možda savršenu mjeru…Ovo parafraziram, možda sam malo i izokrenula, nije mi knjiga pri ruci…nebitno, suština je u tome da mi je nakon pročitanog bilo mnooogooo lakše. Pogotovo pri spominjanju da od svih naroda na ovom prostoru najmanje smisla za igru imaju Hercegovci i Crnogorci.

Znači, kao Hercegovki po porijeklu, nije mi u krvi.
Ovo je bio ozbiljan uvod za neozbiljan post u kom će tema opet biti ono čega se pametan stidi i što bi možda i budala sakrila, tj. ja i odrastanje.

(more…)

Vjerovatno su nagore batine koje je u životu dobio bile one kada su ga policajci pijanog pronašli kako spava na klupi u parku i pitali za ime i prezime, mjesto i datum rođenja.
Sad već pokojni, moj prijatelj Saša, uzalud je u jednom sarajevskom predgrađu objašnjavao kako je zaista, ali zaista rođen u Parizu.
Moja prijateljica Persa nikada nije izašla sa dečkom koji joj se dopao jer je on, prilikom upoznavanja, pomislio da se zajebava kad mu se predstavila.
Imam prijateljicu Renebellu. Na svim šalterima ovog svijeta ona će doživotno morati ponavljati kako je Renebella sa dva L, kako joj ne bi ime pogrešno upisali. U tom slučaju bolje se zvati Tuta, fino, lijepo , kratko i jasno Tuta.
Jer kad se zoveš Renebella sa dva L, ti nisi samo Renebella, tvoje puno ime glasi : ”Ja sam Renebella i to sa dva ll”.

Prije par dana sam pročitala kako je jedna ovdašnja glumica djetetu dala ime ( jedno ili tri ???) Uma Atifa Maira.
Mislim da će Uma Atifa Maira već u sedmoj godini izgubiti identitet, nema te birokratije koja joj neće izostaviti barem jedno slovo, ako ne I cijelo ime. Ne znam šta je gore, greškom upisani krivi JMB ili preskočeno jedno ime u uvjerenju o državljanstvu.

Sa imenima u Bosni se čudne stvari nakon rata zbivaju.
U modi su arapska, a roditelji nemaju previše vremena da saznaju značenje imena koje će nositi njihovo mladunče.
Znam jedno dijete koje je u prevodu poljski toalet.Ako nas, pored ostalog, određuje i ime koje nosimo, na tog će se nesretnika tokom odrastati posrati ko stigne.

Imam tetku Bebu.
Tetka Beba već je baba, ali još uvijek baba Beba.
U rodnom listu joj piše Jefimija. Ponosni tata je tako upisao u knjigu rođenih, ali ne uz konsultaciju sa mamom koja je bebu donijela na svijet. I tako je beba ostala Beba.

Ja sam se trebala zvati Ana Marija. Na moju sreću pokojna prabaka je u vrijeme mog rođenja bila i živahna i lucidna, a volila se i nevješta napraviti pa je rekla kako su lijepa oba imena, a drugima prepušta da se odluče koje će mi dati.

Mislim da su nakon tragičnog raspada Jugoslavije najgore prošli Jugoslave i Jugoslavi, znam jdnog koji se sad zove Ugo, a razveo se od žene, a žena pametna i od pera, pa umjesto da ga cima po sudovima oko alimentacije, ona lijepo raspalila po njemu u novinama, dnevnim. Cijelom svijetu objasnila šta po Frojdu znači kad neko promijeni ime. Sad se ne sjećam šta znači, ali znam da nije dobrao, a i baš mi je drago, jer mi dotični Ugo nije drag.

Elem, hoću da kažem, kako nas, tokom cijelog života, trajno upisane u dokumentima k’o sjenka prate dvije stvari, ime i mjesto rođenja. I ako već ne možemo birati da li ćemo dijete roditi u Donjoj Međeđi ili Londonu, onda se barem možemo potruditi oko imena koje ćemo mu dati.
Da se zna i ne zaboravi, moja Persa je rođena u Donjim Smrtićima, opština Prnjavor, pa jebem li ga, mogli su joj se barem malo oko imena potruditi.

Ništa bolje neće proći ni Sare, Milice, Luke i Stefani .
Prvi dan škole, učiteljica otvara dnevnik i proziva Milicu da kaže kako je provela raspust.Ustaje pola razreda Milica da kažu kako su provele raspust…

Ne treba ići u drugu krajnost.
Moj tata je jedino vodio računa o imenu koje će svojoj djeci dati. I nakon toga je njegovo interesovanje za nas prestajalo
I tako nas troje, od tri majke rođeni, na tri stane svijeta razdvojeni, kud god da hodimo, svoje ime ne trebamo spelovati.
Ponekad mi se čini da ni to nije malo.
Od koga je, dobro je.
Hvala tata 

Hvala svima koji su tokom ispitne golgote pomislili barem jednom na mene, time su dokazali da snaga moje volje potpomognuta pozitivnim mislima dobrih ljudi, nema granica.
Bilo je I nadrealnih scena poput one koja podrazumijeva odlazak na put najstrožijeg profesora koji predaje najteži predmet. Organizacija mirnog protesta rezultirala je tim da me ispita njegov kolega koji predaje isti predmet na drugom odsijeku, da mi, bože moje, ne propada rok, u cvijetu mladosti.
Kolega je bio izuzetno blagonaklon , a isto se ne bi moglo reći za mog profesora, I ja sam položila najstrašniji ispit.
Elem, ostala su još dva komada.
Zato vas molim da zauzmete položaj lotosovog cvijeta, izdahnete nemir, udahnete ljubav I pomislite na mene 

Nego, hoću nešto drugo da vam kažem.
Svako ima svoju tehniku učenja.
Ima I škola za brzo čitanje.
Ja, hvala bogu I brzo čitam I brzo pamtim, ali imam jedan sumanuti način učenja.
Dobar dio djetinstva I rane mladosti provela sam živeći u uslovima nedostojnim čovjeka.
Izbjeglištvo I izbkeglički centri.
Egzodus I kolektivni centri.
Onda period srednje škole u gradu koji nije imao muzičku školu, pa stanovanje u studentskom domu u gradu koji je muzičku školu imao.

Sve je išlo u korist toga da nikada ništa ne naučim, pogotovo ako se ima u vidu da sam bila đače, a oko mene razuzdane studentske žurke, najčešće studenata muzičke akademije.
Veselje se širilo na sve strane, a ja sam između dvije žurke na času latinskog otkrila da jednom napisano znači dva puta pročitano.

I tako sam ja pišući učila, ne znajući tada da će se trenutna prednost pretvoriti u trajni hendikep I da ću jednog dana skoro pa hiljadu strana prepisivati.

Danas, nakon pet položenih ispita u mjesec dana imam strašnih problema.
Zglob desne ruke mi je otkazao.
Sramota me je otići ortopedu.
Znam da će me pitati je li mi to od neke povrede, a ja ću njemu morati da kaže da nije, da je od učenja.

Zato, barem u mom slučaju nema mjesta onoj da budala pamti a pametan piše.

Od danas, samo se potpisuje I to umakanjem kažiprsta u tintu.

Đole sorry

Drago mi je zbog moje mama,
što sam bez diplome,
krenula dole I postala skoro pa car.

Dobro se sjećam,
Poslije zvuka posljednjeg zvona,
Trk od škole do kafane.Bila sam sretna,
tačno pamtin dan , trening prvi ,
I ; ‘’Mala ima pivo I pero u krvi’’I onda ‘’Piši , I onda ‘’Cugaj’’,
Nekad po kiši, nekad u menzi.To su bili teški dani,
al’ sve je prošlo,
vrijeme je došlo da vladam ja.Moja mama vjeruje, možda pretjeruje,
kad kaže da sam bolja od svih
Drago mi je zbog moje mame ,
što sam od trnja
stigla do zvijezda za tili čas.Kad uradim dobru emisiju ,
Ona vodi glavnu riječ
i pita: ‘’Dal ‘ je urednik slijep?’’

Drago mi je zbog moje mame,
ona sada ima moć
da pred svima podigne glas.

Sa zaključenih osam jedinica na polugodištu četvrtog razreda gimnazije bila sam posljednja osoba od koje se očekivalo da će završiti bilo šta, pogotovo ne faklultet.
Snalaženje u nezgodnim situacijama doprinijelo je pozitivnom ishodu na kraju školske godine I pokušajem izučavanja psihologije.
Iako nisam ispunjavala ni minimum uslova da pristupim prijemnom, cijenila sam da će test inteligencije I ”odnosa riječi” (šta god to značilo) biti presudan za moje uvrštavanje u 20 odabranih koji će studirati psihologioju, ma I astronomiju ako ako zatreba.
Naravno da sam pogriješila.
Položila prijemni jesam, ali prosjek ocjena iz srednje škole više je sugerisao na ta da trebam nazad u srednju, već na psihologiju.
I tako sam se ja, jedne davne godine, našla među studentima svjetske književnosti I bibliotekarstva .
Ne mogu lagati da mi nije dobro išlo, ali tištila me je vaskolika nepravda pa sam organizovala đački puč protiv nastavnog kadra, dekana, studentske službe pa čak I zvaničnih studentskih predstavnika.
Presuda nikad izrečena ali dovoljno jasna podrazumijevala je moje povlačenje sa svih ”javnih funkcija”, pa sam odlučila da jednu godinu malo oladim I ne dolazim na fakultet.

Dok sam se na fakultetu ladila, brižljivo sam gradila svoje novinarsko ime I prezime. Ne mogu reći da sam u tome postigla uspjeh koji od same sebe očkujem, ali nije bilo loše.
U novinarskom zanosu prošle su tri godine, ali je diploma postala nešto što se od mene očekuje. Kako sam ja spremna na izazove, tako sam se odlučila vratiti u školsku klupu.

Profesori su mislili da sam asistent, kolege da sam professor, bilo je zabavno, a lagala bih kad bih rekla da mi nije smetalo kad su mi se kolege obraćale sa Vi.

I mic po mic, eto I mene na četiri koraka do diplome.
Ako ovaj eksperiment uspije biću diplomirani bibliotekar I komparativista.
Ako sam znala da za slaganje knjiga na police treba diploma, neka me sad pregazi tramvaj. Dodatno me zabrinjava ovo diplomirani komparativista, ja sam, kad se prevede, studirala poređenje I slaganje Malo li je od koga je

Jedino za šta sam sigurna da mi ne treba diploma je novinarstvo.
Nema te škole u kojoj se uči talentu I nema tog zanata koji oslobađa od treme.
Zato će diploma, onako uokvirena, kod babe I dede, na zid ili u podrum, gdje god da oni procijene da joj je mjesto.

P.S.

Šala mala na temu profesije bibliotekara je bila onako malo, u funkciji teksta. Jednog dana ću napisati tekst o ovdašnjoj percepciji tog poziva , I statusu naučnih radnika koji moje kolege uživaju vani.
Kažem jednog dana, vjerovatno kad mi bude jaaakooo, jakooo dosadno.

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Šta sam nakon šest mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju ništa
Nakon što mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namještaj, ja ništa nisam dirala, ponekad prašinu počistim

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  :P  , tako da se rukovodim onom ‘’siromahu je zauhar I kad mu muha uđe u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja ali takođe znam da neću otvoriti blog u ime novorođenog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

I tako, nek mi je sretna polugodišnjica Još malo, pa ću prohodati !

MANJE JE VIŠE

Manje je više, čula sam jedno tristo puta u zadnjih mjesec dana, najčešće kada samozvani modni kritičari komentarišu odijevanje današnjih selebritija, odnosno onih koji misle da to jesu.

Možda je na planu odijevanja manje često I više, a da zaista manje nikada neće postati više znaju svi oni koji kod posljednje kašičice Nutele žele još jednu teglu , a isto se može primijeniti na posljednju cigaru preostalu u kutiji.

”NAŠE MALO MOŽE BITI MNOGO ZA ONE KOJI NEMAJU NI MALO”

Imala sam jedanaest godina . Od Požeške ulice I mjesne ”poslovnice” Crvenog krsta na Banovom brdu u Beogradu dijelile su me dvije tramvajske stanice.
Mama je nosila brašno I šećer, a ja sitnice u papirnoj vrećici. Bila 1992. godina I naše prvo izbjegličko sledovanje nakon registracije u Crvenom krstu.
Zbog tereta na duši I u rukama , te dvije stanice vozile smo se tramvajem.
Umjesto u svoju, gledala sam u tuđe kese I na jednoj primijetila gore napisani citat Duška Radovića, ispod je bio logo Crvenog krsta Srbije. Nije mi trebalo puno da shvatim kako I ja nosim istu kesu na kojoj je s obe strane zloupotrijebljen Radović I satkana sva veličina Velike Srbije.

”DECA SU UKRAS SVETA”

U godinama teškog življenja, podići normalno dijete, značilo je permanentno ga ubjeđivati kako materijalno nije bitno.
Da bi dijete to I shvatilo, bitno je isti trend držati kako u miru tako I u ratu, a sve pod geslom babe Jele u zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.
U praktičnoj primjeni to podrazumijeva nemanje video rekordera u vrijeme kada je to bio statusni simbol predratne Jugoslavije, objašnjenje djetetu glasi: ”To otuđuje ljude, filmove treba gledati u kinu”.
Kolor televizor smo nabavili vjerovatno samo zato što je prethodni, crno-bijeli, crkao. Bez mogućnostio reanimacije I održavanja života na aparatima. Na aparatima smo ga svakako dugo održavali , jer je imao tzv. stabilizator, isključivali bismo narandžastu puljkicu na stabilizatoru kada god bi vani bila grmljavina I tako produžavali život našem crno-bijelom prozoru u svijet

Mislim da smo jedina porodica na svijetu koja svoj telefon nije mijenjala od dana uvođenja telefonske linije, do danas. Mijenjali smo države, gradove, brojeve, ali telefon je ostao isti. Nismo mu čak ni kabl naštiklali, pa razgovaramo čvrsto privezani za prijemnik, bez mogućnosti da sjednemo. Na vrijeme smo naučili da telefon služi isključivo za dogovor ( posljedica dedine dugogodišnje indoktrinacije) pa nismo zbog višesatnih razgovora zaradili prošireje vena.

Mislim da je ovo čudo proizvela Iskra, trenutno im pokušavam naći web stranicu .
Sjetila sam se kako je Gorenje podijelilo nove veš mašine onima koji su po 25 godina koristili istu mašinu.
Nakon ovoga, ja imam pravo na većinsko vlasništvo u nekom telekomu

Tu nije kraj.
Nikada nisam bila oduševljana kuhinjom, ali je pravljenje pite u meni od najranijeg djetinstva izazivalo strahopoštovanje.
Sjedila bih I opčinjeno posmatrala baku. Jednom rukom bi gnječila tijesto, drugom bi iz kutije vadila brašno I dodavala postojećoj masi.
Kutija je bila bež boje, na njoj je bio dječak obučen u kuharsku uniformu.
U istim kutijama, različite veličine, nalazili su se šećer, riža, kafa…

Danas je mama pravila kolače.
Tonom koji ne trpi prigovor saopštila je kako moramo kupiti nove kutije za brašno.
Iznenađena planiranom bespotrebnom investicijom upitala sam je koliko su postojeće stare. Mama reče 47 godina. Baka je potvrdila, dodavši kako ih je donijela u ruhu, dobila u miraz da pojasnim, kaže baka kako iz te ruho kolekcije imamo I jednu tepsiju.
Čak I da utjeram dug u Iskri, kako da nađem proizvođača kutija I tepsije ???

Danas, gledajući 40 kvadrata muzejskog prostora , natrpanog sve samim raritetima, shvatih kako zaista nemam sluha za biznis.
Od danas, ko mi dođe u kuću, plaća ulaznicu. Cijena 1 KM, popust za studente I školarce . U dane vikenda ulaz 2 KM, pa ko voli nek izvoli.
Kažu, moda se uvijek vraća. Od nas, da kucnem u drvo da zlo ne čuje, nikada nije ni odlazila.
Mi se držimo trajnih vrijednosti I pojedine komade odjeće nasleđujemo s koljena na koljeno.
Ima jedna bež rolka, kupio je deda u Trstu, rukavi su mu bili dugački pa ih je demonstrativno vlastoručno skratio, iz protesta sjekirom ( nismo nasilnici, samo malo prijeke naravi) , na silu skraćene baka ih je adaptirala I slučajno suzila, pa više deda rolku nije mogao obući. Prije trideset godina rolka je u skraćenoj verziji došla u mamino vlasništvo, a danas sam ponosna vlasnica ja.
Iz nepoznatih razloga volimo rolke pa imamo tri koje mama I ja naizmjenično nosimo dvadeset godina. Kupljene su u Poljskoj I tek njima ne mogu ući u trag I saznati ko ih je proizveo.
Da ne duljim, a opet da pocrtam da sam ozbiljan kustos porodičnog muzeja, navešću I to da smo vlasnici petrolej lampe iz predelektrifikacijskog perioda.
Lampa, sa sve cilindrom, preživjela je I selidbu I transport u kamionu .

Bosanski ćilim nas, hvala na pitanju, I dalje dobro služi I dio je stalne muzejske postavke.

Sjećam se Kapora iz vremena dok sam ga volila kako je pisao o tome da izvijesna Olja ne smije dokrorirati da joj ne bi pisalo DROLJA.
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
Zamišljam stalnu postavku moje radne sobe u Muzeju književnosti I pozorišne umjetnosti u Sarajevu. I već vidim kako nema nikakve razlike između moje sobe I sobe Silvija Stahimira Kranjčevića.

Strašno

Koja vam je prva asocijacija kada se spomene Mediteran ?
Meni je more.
Nije loše ni kad ga nema, a kad se festival zove mediteranski.
Kao ovaj na Širokom Brijegu.
Nakon Širokog idem na dane hrvatskog filma, ni za to nije nužno da se održava u Hrvatskoj , jer je festival u Orašju, a to je , koliko se ja sjećam , još uvijek u Bosni i Hercegovini.
Ako znate za neko selo, zaseok ili brežuljak za koji ja nisam čula, a da se tamo održava filmski festival, javite !