Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Joel: Is there any risk of brain damage?
Howard: Well, technically speaking, the operation is brain damage, but it's on a par with a night of heavy drinking. Nothing you'll miss...
...

Joel: Sand is overrated. It's just tiny, little rocks.

...

Clementine: You know me, I'm impulsive.
Joel: That's what I love about you.

...

Joel: [in the house on the beach] I really should go! I've gotta catch my ride.
Clementine: So go.
Joel: I did. I thought maybe you were a nut... but you were exciting.
Clementine: I wish you had stayed. Joel: I wish I had stayed to. NOW I wish I had stayed. I wish I had done a lot of things. I wish I had... I wish I had stayed. I do.
Clementine: Well I came back downstairs and you were gone!
Joel: I walked out, I walked out the door!
Clementine: Why?
Joel: I don't know. I felt like I was a scared little kid, I was like... it was above my head, I don't know.
Clementine: You were scared?
Joel: Yeah. I thought you knew that about me. I ran back to the bonfire, trying to outrun my humiliation.
Clementine: Was it something I said?
Joel: Yeah, you said "so go." With such disdain, you know?
Clementine: Oh, I'm sorry.
Joel: It's okay.
[Walking Out]
Clementine: Joely? What if you stayed this time?
Joel: I walked out the door. There's no memory left.
Clementine: Come back and make up a good-bye at least. Let's pretend we had one.
[Joel comes back]
Clementine: Bye Joel.
Joel: I love you...
Clementine: Meet me... in Montauk...
...

Mary: How happy is the blameless vestal's lot!
The world forgetting, by the world forgot
Eternal sunshine of the spotless mind!
Each pray'r accepted, and each wish resign'd.
...
Clementine: Too many guys think I'm a concept, or I complete them, or I'm gonna make them alive. But I'm just a fucked-up girl who's lookin' for my own peace of mind; don't assign me yours.
Joel: I remember that speech really well.
Clementine: I had you pegged, didn't I?
Joel: You had the whole human race pegged.
Clementine: Hmm. Probably.
Joel: I still thought you were gonna save my life... even after that.
Clementine: Ohhh... I know.
Joel: It would be different, if we could just give it another go-round.
Clementine: Remember me. Try your best; maybe we can.

...
[Clementine is leading Joel out onto the frozen Charles River]

Joel: I don't know. What if it breaks?
Clementine: What if? Do you really care right now?
...

"...Change your heart
Look around you
Change your heart
It will astound you
I need your lovin'
Like the sunshine
Everybody's gotta learn sometime..."

...

"From the wrinkles on my forehead
To the mud upon my shoe
Everything's a memory
With strings that tie to you

In my dream I'm often running
To the place that's out of you
Of every kind of memory
With strings that tie to you..."

beach party...
za ove kishne dane... slusha li josh neko?
&
meni posebno drage kao bonus track na playlisti:

jazzanova L.O.V.E. and You and I

jazzanova bohemian sunset
little beat jazzy 2 night...


The Brightness of These Days
ako neko nadje na youtubu neka okachi ovde, pls
&
http://blog.jazz-not-jazz.com/

"Take a bow, the night is over
This masquerade is getting older
Light are low, the curtains down
There's no one here
[There's no one here, there's no one in the crowd
Say your lines but do you feel them
Do you mean what you say when there's no one around
Watching you, watching me, one lonely star

I've always been in love with you
I guess you've always known it's true
You took my love for granted, why oh why
The show is over, say good-bye

Say good-bye [bye bye], say good-bye

Make them laugh, it comes so easy
When you get to the part
Where you're breaking my heart
Hide behind your smile, all the world loves a clown

Wish you well, I cannot stay
You deserve an award for the role that you played
No more masquerade, you're one lonely star


All the world is a stage
And everyone has their part
But how was I to know which way the story'd go
How was I to know you'd break

You'd break my heart

I've always been in love with you
Guess you've always known
You took my love for granted, why oh why
The show is over, say good-bye

(chorus)

Say good-bye [bye bye], say good-bye "
Say good-bye

Miss Madonna

...zbog svih tih sretanja
"...One imaju neceg licnog, te krupne zvezde
privremene; zaustavile su se za trenutak da popricaju."

i sada shvatam da su granice u Umu i u Srcu bile one najvec'e...

kad u neshto ulozhish tolike dane i noc'i i krv i znoj...kad dash sve od sebe i mnogo vishe, vishe nego shto si ikad mislio da c'esh biti u stanju...i shvatish da si pomerio svoje granice iako nisi bio svestan da to radish... i onda na kraju dobijesh ono shto si zheleo... i shvatish da je bilo potrebno samo da imash malo vishe vere u Sebe i u Svet...i da je uspeh bio sasvim izvestan jer tolika kolichina energije je morala da (ti) se vrati...i sedish u busu pored prozora praznog uma i punog srca...i stishash svest na minimum,a ipak nisi tishina... i bash u tom busu puste acid jazz ( ) dok za sobom ostavljash sunce koje ti greje potiljak...i na staklu mozhesh da vidish i drvec'e i zgradu Ushc'a iza sebe, i Kalemegdan i Reku ispred, i sve boje neba koje osec'ash kao svoje...zatvarash na sekund ochi,ali i dalje vidish sve to...i mislish prolec'e u sred zime, prolec'e koje se rascvetava u tebi kao pomorandza...i mislish sada i mislish zeleno i mislish chisto i svezhe i hladno... i onda brzo otvarash ochi jer ne zhelish da propustish trenutak kad se spushtate u masu...i zhelish da se pomeshash sa celim svetom... i zhelish i ne zhelish da imash foto-aparat u tom trenutku...ipak znash da je to neshto shto c'esh uvek pamtiti... otvaraju se vrata i koraknesh medju ljude i bash na tvom peshachkom je zeleno...samo josh jedno u nizu tog dana...i znash da je sve bash sve dobro. i to na neki nov i odrasliji nachin. i da je jedino to vazhno.



fotka ponovljena vec' dva puta na ovom 4umu. prvo na mom blogu, a zatim ovde ali meni je bila potrebna bash i u ovom postu.


http://www.mycity.co.yu/Blog/san-6_5.html

nekad je jazzanje 'n' zezanje...nekad drum 'n' zez... nekad me probudi klasika,a iza prvog c'oshka sacheka hard core...nekad (se) sastavljam uz house& disco,a na kraju bude bash minimal... ipak zaspim uz blues... nekad me samba digne do zvezda,a nekad nije dovoljan ni techno...ali vazhno (mi) je da sam ja ta koja pravi playliste... i onda uhvatim ritam...i pleshem... no matter what's going on In and Outside of me... i bash volim tako...

+kolazhi od ritma, boja i rechi

"ostani
zar ne vidiš hladno je
ostani
zar ne vidiš pada sneg
udahni sad i sedi tu
neka vreme ne prolazi
udahni sad osmehni se
ovog puta samo meni

uvek kad se sretnemo
tako smo sami
uvek kad se sretnemo
tako smo hladni

ostani
zar ne vidiš hladno je
ostani
zar ne vidiš pada sneg
dok sediš tu
objasni mi zašto sve se promenilo
dok čekam odgovor
ti gledaš na sat -
da li ti je dosadno?

uvek kad se sretnemo
tako smo sami
uvek kad se sretnemo
tako smo hladni

ti nisi sam
ti nisi sam
ti nisi sam…
to moraš da znaš
ti nisi sam….

ostani
zar ne vidiš hladno je
ostani
zar ne vidiš pada sneg
dok sediš tu
i dalje pitam se
šta se to dogodilo
ali tišina je tako jasan znak
da je vreme da krenemo "



"...Ne, ja ne pričam o sebi nikada
Ne pričam o sebi nikada
Ne pričam o sebi nikada...
To sam videla od vas."

pisma kakva se (ne) pishu...& stvari koje se ne vide...

"pogreshan san o sreci"..."chuvaj se!"& "budi mi dobro..." i ni rech vishe!

http://www.myspace.com/autopark

Citat: Kada sam bila mladja verovala sam u to da cu promeniti svet. Imala sam jaku zelju da promenim svet na bolje. Mislila sam da cu to raditi tako sto cu nesto vazno govoriti ljudima, pomagati, spasavati tudje zivote itd. Iz tog razloga sam upisala prvo politicki, a kasnije umetnicki fakultet.
Uvek sam solila pamet drugima, uvek sam bila nesrecna i nezadovoljna zbog svega sto se desava u svetu, uvek sam videla mracnu stranu zivota i realnosti, uvek me je sve bolelo vezano za tudje patnje. Plakala sam zbog toga sto ljudi ubijaju i jedu zivotinje, sto ljudi prose, sto neka deca idu bosa po snegu, sto neko mnogo radi a nista ne zaradjuje, sto ljudi umiru u ratu, sto neki drugi ljudi umiru od gladi itd.
Uvek sam izigravala socijalnog radnika i psihijatra.
Jednog dana sam shvatila da meni ocajnicki treba psihijatar. Da zelim da menjam svet zato sto zelim da promenim sebe.
I, onda sam obecala sebi da nikada necu dozvoliti da lecim komplekse profesijom. Da nikada necu dozvoliti da moja profesija bude moja terapija. Niti da moj partner bude moja terapija. Obecala sam sebi da ce moja jedina terapija biti psihoterapija. Sve ostalo ce biti ono sto treba da bude. Ljubav ce biti ljubav. Posao ce biti posao.
Obecala sam sebi da nikada necu dozvoliti da mi sopstvena laz i zavist pojedu osecaj istinitosti. Da me sprece da sazrevam. Da me sprece da se divim stvarima koje postoje izvan bola u meni. Da nikada necu dozvoliti da ne verujem u dobro, samo zato sto ja to dobro nisam upoznala. Da nikada necu dozvoliti sebi da mi kriterijum bude granica mog iskustva i moj ego.
Na terapije sam isla skoro deceniju. Uporedo sam studirala i radila.
U pocetku je to bilo samo blebetanje o svemu sto te muci, kao uz kafu sa drugaricom. Medjutim vremenom shvatis koja je razlika izmedju drugarice i terapeuta. Ogromna.
Tereapeut ti usiva psihu i um. Bukvalno. Bez lekova. Samo govor i razmena misli i osecanja. I tako godinama. Samo onaj ko je to doziveo moze da mi veruje da postoji i psihicko krvarenje. Da postoji doktor koji to krvarenje zaustavi i potpuno izleci uzrok i posledicu.
Bez leka, igle, konca, gaze, makaza…
Sve iznutra.
Onda dozivis duboku unutrasnju transformaciju. Duboku onoliko daleko koliko postojis, a mozda cak i dublju.
Onda se ponovo rodis.
Terapija ti oslobadja tacke i zareze iz podsvesti. Otvara te misaono i emotivno. Nekada te toliko otvori da ljudi oko tebe misle da uzimas neku drogu. Nekada ti odvali parce iz uma. Parce iz kojeg stvoris neverovatne stvari. Ne tako neverovatne za covecanstvo, koliko za tebe samog i za tvoje okruzenje.
Onda shvatis da je jako tesko menjati. Da je lakse menjati druge, nego samog sebe. Da je najteza i najveca promena ona koja pocinje unutar samoga sebe. Da je apsolutno sve na ovom svetu stvar odluke. Da apsolutno za sve preuzimas odgovornost. Za svaku misao. Za svaku rec. za svako delo.Onda pitas sebe imas li pravo da solis pamet drugima o tome kako treba da se menjaju. Shvatis da je najvazniji nacin. Nekada mislis da menjas svet, a mozda nisi svestan da silujes. Mislis da radis nesto humano, a u stvari si monstrum. Hoces da pomognes, a niko ti ne trazi pomoc. Hoces da utices, a u stvari hoces da manipulises i kontrolises, jer nisi sposoban sebe da pogledas u oci i sebe da menjas.
Onda, nakon dugogodisnje psihoterapije, pocnes da shvatas da su ti se razvili odredjeni delovi licnosti za koje si mislio da nikada nece. Onda dobijes delove strukture licnosti samog terpaeuta. Onda pocnes da se menjas. Iznutra, a onda i spolja. Onda okolina pocne da primecuje tvoje promene. Potom okolina pocne da se menja. Prvo ona najuza, a potom prijatelji, kolege, profesori. I onda gde god se pojavis ljudi hoce da razgovaraju sa tobom, da te pitaju, da ti se otovore, pozale, da ti kazu sta su zakljucili. Onda te zovu nakon nekog vremena i kazu da si ih naterao na promenu. Onda njima neko njihov kaze kako su se oni promenili i kako sada i oni zele da se menjaju. A niko ne zna da iza svega stoji psihoterapija.
Onda shvatis da ti svet vec duze vreme nije mesto puno bola. Zapravo jeste, ali nije samo i jedino to. Onda pocnes da provaljujes ljude koji rade na sebi i one koji veze nemaju sa tim. Kao kada vidis nekoga ko je prljav i ko se nije tusirao mesec dana. Tako mozes da raspoznas nekoga ko u zivotu nije iskusio mentalnu higijenu. Prepoznajes ko je lazan, a ko ne. Ko laze samog sebe, ko nema cak ni svest da postoji i da jednoga dana nece postojati ni on, ni iko od njegovih, niti bilo ko od svih ovih koji trenutno postoje na planeti. Onda pocnes da razlikujes nacine na koje je neko postao to sto jeste i nacine na koje se necija svest formirala.
Pocnes da prepoznajes ko ide, a ko ne ide na terapije. Ko istinski radi na sebi, a ko ne zna ni sta znaci imati odgovornost nad sopstvenim postojanjem. Ljudi lako lazu sebe i druge. Tesko se suocavaju sa svescu o sopstvenoj prolaznosti.
Neki pozivi iziskuju terapije. Jedan od takvih je gluma. Mali broj glumaca sa ovih prostora ide i na terapije. To mnogo govori o njima. Mada, mnogi od njih blage veze nemaju o tome sta je zapravo gluma.

I…
Onda shvatis da si promenio svet.
Najveca promena pocinje od svoga “ja”. Ako se promenis toliko da cak i tvoja okolina postaje zrelija i kvalitetnija, onda si stvarno promenio svet.
“Budi promena koju zelis da vidis u svetu” rece jedan poznati covek. I to je ziva istina. Svako nadje nacin da menja svet (ukoliko to zeli) ili da ga ucini kvalitetnijim.
Neko leci druge. Neko leci sebe.
I, nakon svega to izgleda kao kada prezivis leukemiju. Ili pad iz aviona.
Probudis se ujutru, namazes med na krisku hleba, gledas kroz prozor svog toplog doma kako pada sneg, uzivas u zvuku kljucanja vode za kafu i zivis sada i ovde.
Sa svojom autenticnom istinom.


posted by dinna anndi

izvor
Sometimes that is what we all need... na ovaj ili onaj nachin...ova devojka je opisala svoj nachin i put... ne mora da znachi da je psihoterapija jedini pravi... ali ono shto je napisala o radu na sebi, o menjaju sveta i sebe, o tranformacijama in and out, o magichnim trenucima koji slede posle ... tako blisko i moje...

snimljen telefonom, kamerom, aparatom na temu REALNO.JA!
http://www.realno.org/

vazhna je kreativnost&mashta... a to nishta ne koshta ... vredi pokushati...

http://www.myspace.com/rlncasopis

IMENA
Pronadjesh negde nekakvog Mishu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronadjesh drugare nalik na sebe
i stanesh tako i ne verujesh
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukchijem svetu.
I nishta ne mora da se kazhe.
Sve se unapred zna i razume.
Mozhda te neke Mire sad trazhe.
Mozhda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znash koliko kao ti - takvih
vecheras ponovo nekog nemaju.
I ne znash koliko kao ti - istih
za susret sa tobom bash sad se spremaju.
I ne znash ko su to, kao ti - divni
i shto su jastuke suzama vlazhili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potrazhili.
I krecesh u zhivot s pogreshnim nekim.
S drukchijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
jos uvek samo tebe sanja."
(Mika Antic')

pishem mail nekome i shaljem ga... sa ovom pesmom...i u tom trenutku stizhe sms:
"...i ne znash koliko kao ti takvih vecheras ponovo nekog nemaju..."




i'm scared...

"....Verovati ili biti kao oni...Oni koji vise ne veruju...Oni koji nikada nisu ni verovali...
Verovati u stvar kojoj se ne veruje...U stvar koja nije opipljiva materija, nije etar, nije ni vakum... Ne znam sta je, jer ne postoji....Osecam je....Bas zbog toga sto ne postoji... To njeno nepostojanje me ponekad toliko boli...Do koske...Do srzi te kosti...I dublje, mnogo dublje...Do prostora i vremena sna mog bica... Mog uplasenog bica...Kome je ovo telo pretesno...Sa uzasnim osecajem... Sa onim u sta Oni ne veruju....
Udahnuti vazduh, popiti vodu, najesti se zemlje tako tesko pada zelucu kad ostajes gladan necega sto ne postoji, a u sta ipak verujes, osecas, zivis....."

Hvala T. za ovo

being lucid these days... In&OutSide...of me...






(2 be continued)