Svi postovi sa bloga: VEZA blog

Jako prijatno iznenađenje pre neki dan. KBC „Bežanijska kosa” predstavila je novi web sajt. Pored toga sto izgleda veoma moderno sajt omogućava komunikaciju pacijenata i doktora putem elektronske pošte, a i prilagodjen je potrebama slabovidih i slepih osoba. Gledajući novi web sajt imate osećaj da ste na sajtu neke turističke organizacije, a ne bolnice.  Bravo KBC „Bežanijska kosa”!!!

 miloje sekulic
(govori - Miloje Sekulić, E-PR Director McCann Erickson Public Relations)

Što je takođe retkost za domaću državnu ustanovu, novi web sajt je predstavljen javnosti na konferenciji za novinare, organizovanom od strane McCann Erickson Public Relations kompanije. Konačno pozitivan primer državne ustanove u Srbiji koja obraća pažnju na komunikaciju sa širom javnošću (od koje žive).

NOVO - Javni treninzi prodaje - “Prodajna Akademija” Poslovna Znanja Plus

poslovna znanja plus

Jako interesantan članak sam postavio na svoj lični blog. Skenirao sam ga iz Politikinog dodatka na engleskom sa izborom članaka iz New York Times-ovog nedeljnog dodatka

nyt

Sustina priče je da se u poslovnom okruženju koje je pozitivno i radosno (nasmejano) mnogo bolje radi i vise proizvodi nego gde je strogo i napeto. Rezultati istraživanja čak pokazuju mnogo uspešnijim menadžere (lidere) koji imaju poseban kvalitet zvan “levity” koji bi na srpski jezik mogao da se prevede kao “biti veseo”, zabavan ili raspoložen (eng: we define levity as more of a lightness, more being fun than being funny)

Inače identična priča ko i u mom članku “Poslujte sa osmehom” o kome u prethodnom postu ovog bloga pišem. Na zapadu sve više i više postaje trend da se zaposleni (posebno menadžeri) stimulišu posebnim vidom motivacionih treninga, nešto slično interaktivnoj radionici koju smo u februaru prošle godine radili na Fruškoj Gori za JP Čistoća iz Novog Sada. U stvari kad se vratim unazad cilj tog treninga upravo je bio da između zaposlenih bude vise razumevanja i to kroz veselje, osmehe i radost.

Takođe u ovom članku pisac Lisa Belkin kaže da se (čak i na zapadu) jako puno truda poklanja regrutovanju kvalitetnog menadžerskog kadra, a malo ili skoro ni malo, njegovom održavanju (da ne daju otkaz). Nadam se da ce i kod nas te ideje zaživeti, i da će ljuski resurs (zaposleni) i kod nas postati najveća vrednost u svakom preduzeću. Da bude ko u knjizi Funky Business – “Talent makes the capital dance”.

Evo mog omiljenog teksta. Pisan pre neku godinu, ali je sve aktuelniji i aktuelniji. Koliko nam ovde u Srbiji treba što više osmeha, neću da vam pričam, samo ću da se nasmejem. Tu su i neke od fotografija koje sam snimio neposredno pre odlaska sa Havaja, tek kolko da ožive priču.

Posle šesnaest godina života u Americi, od toga zadnjih osam na Havajima, vratio sam se u Beograd. Brzo sam našao posao u jednoj domaćoj privatnoj firmi. Bio sam jako lepo primljen ali mi se desilo nešto interesantno. Prolazeći hodnicima firme ostali zaposleni su na mom licu uvek videli široki osmeh. Dok me nisu upoznali, prva podsvesna reakcija na moj osmeh bila je “Zašto se ova budala stalno smeje”. Zar poslovanje nije ozbiljna delatnost gde nema mesta osmehu? Međutim, vrlo brzo uvideli su blagotvorno dejstvo osmeha na ozbiljnost poslovanja. Sa osmehom se uvek može postići više i bolje, nego bez njega.


(ovde sam brodićem išo svake nedelje - Kaneohe Bay - ovu sliku držim na desktopu)

Ovde sam već dve godine i imao sam priliku da upoznam jako puno ljudi. Jedno od najčešćih pitanja obavezno je bilo: “Šta mi ovde najviše nedostaje u odnosu na život na Havajima”. Moj odgovor nije bio ni predivne plaže, ni božanstvene prirodne lepote, ni naj prijatnija klima na svetu, pa ni životni standard. Moj odgovor je bio: “Osmesi običnih ljudi na ulici”. Reći ćete, lako je smejati se na Havajima gde je sve lepo i prekrasno, kao iz bajke. Međutim taj osmeh koji meni nedostaje bio je prisutan svuda. I na poslu gde se teško radi, i u bolničkoj čekaonici, u redu u samoposluzi, u gužvi na autobuskoj stanici, na zakrčenim putevima, i tamo gde su ljudi imali ozbiljnih problema. Posebno na radnom mestu, osmeh je uvek bio prisutan, pa makar i uz čišćenje kanalizacije, a verujte da Havajska g. ne mirišu ništa lepše od naših domaćih.


(verovatno najlepša plaža na svetu - Hanauma Bay)

Postoji jedna izreka koja kaže da je biznis suviše ozbiljna stvar da bi se preozbiljno shvatio. Zašto su poslovni ljudi u Srbiji suviše ozbiljni, u grču, čak namršteni. Da li to znači da su ovde problemi na poslu mnogo veći nego na zapadu? Verujte mi na reč, ali poslovati na jednom ogromnom, razvijenom, dinamičnom tržištu nije ni malo lako. U Americi od šest novih firmi samo jedna opstane u biznisu duže od dve godine. Za vlasnike ovih pet propalih firmi to znači gubitak sve pokretne i nepokretne imovine, a za zaposlene dugi redovi u biroima za zapošljavanje. Kada pitate vlasnike ovih propalih biznisa šta će dalje u životu, sa osmehom na licu reći će vam: “Probaćemo ponovo, zar ne živimo u zemlji šanse” (land of opportunity).


(pogled na Aloha Tower Marketplace - gde sam imao prodavnicu)

Ako vlasnike domaćih firmi pitate zašto su namršteni reći će vam da su oni zaboga u ozbiljnom biznisu. Makar to bilo valjanje cigareta, nafte, deterdženta, malina, šećera, to su sve veoma ozbiljni biznisi. Ako nisu ozbiljni i namršteni valjda ih niko neće poštovati. Složićete se da je to pitanje sumnjivog kredibiliteta. Ono, u benzin ću da sipam vodu, u deterdžent gips, šećer ću da prepakujem, ali će ozbiljnost mog biznisa ceniti po stepenu namrštenosti moga lica. Po principu, ako mi biznis nije ozbiljan ono bar ja mogu da se duboko uozbiljim i namrštim. Nažalost to isto misli i stranac koji ovde dođe da posluje. Namršteni i turobni zaposleni mogu da prenesu samo jednu veoma jasnu poruku, nemoj da ti padne napamet da posluješ sa nama!


(čuvena plaža za surfere - Sunset Beach)

Šta ljudima donosi osmeh? Nešto lepo, čisto, harmonično, milo i radosno. Obično osmeh prati toplina u srcu. To znači da vam je srce puno ljubavi, radosti, da zrači, da je puno pozitivne energije. Zašto je ova pozitivna energija važna? Setite se kad ste jedan isti posao radili nasmejani i radosni ili tmurni i žalosni. Kakav je bio efekat vašeg rada? Da li ste više postigli namršteni ili nasmejani? Kada ste pružili više? Dobar menadžer zna da će uspešnost njegovog poslovanja biti direktno zavistan od raspoloženja njegovih zaposlenih. To ne znači da će oni biti produktivniji ako stalno pričaju viceve, već da će im srce biti puno topline (pozitivne psihičke energije), dok obavljaju svakodnevne radne zadatke.

Reci ćete lako je meni da pričam o pozitivnoj energiji, ali kako da radnik u tekstilnoj industriji na jugu Srbije ispuni svoje srce toplinom, kada svoju platu od 2000 dinara nije primio mesecima? Moj odgovor je, da nije smeo ni da dozvoli sebi da sedi na poslu koji ga ne plaća i koji ga ne čini radosnim. Sigurno da je diskutabilno da li on može da nađe posao koji voli, na kome će biti nasmejan, u ekonomiji koja jedva funkcioniše. Svakako bi idealno rešenje bilo da postoji toliko mnogo lepih atraktivnih radnih mesta gde bi se našao idealan posao za svakoga. Ali, nažalost ne živimo u idealnom društvu već je realnost onakva kakva je. Moj predlog je da ako ne možemo promeniti okolnosti svog okruženja, možemo promeniti svoje stavove prema tom okruženju.


(ovde sam vozio biciklu svaki dan - park u centru Honolula)

Šta znači promeniti svoj stav, ili stanje svesti, prema okruženju? To znači prilagoditi se uslovima okruženja, prihvatiti ga onakvim kakvo je, a ne onakvim kako bi mi želeli da bude. Znate ono, Darvin, opstanak vrsta. U psihološkom smislu to znači pokušati da stvari posmatrate iz različitih uglova. Za tekstilnog radnika sa juga to znači dve stvari. Prvo je tačka gledišta gde sa osmehom ili bez njega svoju poziciju neće promeniti na bolje. Ako je tako onda je i njemu i drugima oko njega lakše kada je nasmejan. Neće mu biti bolje ali će mu natmurenom sigurno biti gore. Sa osmehom će bar duže i zdravije živeti. Druga tačka gledišta je da ako se njegov posao ne može promeniti na bolje, onda treba naći bolji posao. Kako? Prekvalifikacija, dokvalifikacija, privatni biznis, makar branje višnji. Pričao mi je drug koji ima mali voćnjak na jugu da berači zarade i do 2000 dinara dnevno. U isto vreme dok mnogi sede ceo mesec na “poslu” za iste pare. Na sreću, ili na žalost, bespovratno smo u kapitalizmu, što znači potpuno drugačiji pogled na život, rad, okruženje.

Lični primer. Ja sam osamdesetih sa posla mašinskog inženjera odgovornog projektanta u jednoj od najelitnijih Beogradskih arhitektonskih firmi otišao u Nju Jork. Pogađate da me nisu dočekali raširenih ruku i obasuli parama. U prvo vreme sam čistio radionicu, pa sam se uspeo do nivoa šegrta, gde sam gazdi nosio alat. Plata 3,5 dolara na sat minus porezi (oko 2,4 $ čisto). Taman da platim prevoz do posla i ručak. Onda sam vremenom dobio da samostalno obavljam posao, a na kraju mi je dodeljen kombi i sopstveni šegrt. Sve je to trajalo godinu i po dana pa sam onda otvorio svoju firmu. Za par godina imao sam svoje zaposlene. Mogao sam na početku i ja da kažem da sam gospodin inženjer i da me drugi poslovi ne interesuju, ali nisam mogao, u kapitalizmu radite ono što je na raspolaganju, i to sa osmehom.


(pogled kroz prozor mog stana - luka Honolulu)

Kako raditi sa osmehom za malu platu? Tajna je pre svega u veri u bolju budućnost. Reći ćete otkud komunistički slogan kao recept uspeha u kapitalizmu? Vidite, veru obavezno morate da imate da bi imali osmeh na licu. I to veru u zdravlje, bolji posao, karijeru, sreću u porodici. Veru u sve, a posebno u Boga. Da verujete da će vas sigurno zgaziti auto, nikada ulicu ne bi ste prešli. Ako ne verujete da ćete napredovati u poslu nikada nećete ni napredovati. Osmeh je znak vaše vere u sebe, u firmu u kojoj radite, u okruženje u kome se nalazite. Zašto Amerikanci smatraju svoju zemlju zemljom šanse? Ne zato što je tamo stvarno sve lakše, već zato što oni u to duboko veruju. Pitajte prosjaka na Havajskoj plaži ili gladnog otpuštenog radnika na ulici Nju Jorka i oni će to takođe potvrditi. Reći će: “Da ovo je zemlja šanse, ali se mi lično nismo dovoljno potrudili”. Biće razočarani u sebe ali ne i ogorčeni na svoju sredinu. U kapitalizmu odgovornost nije na drugome ili drugima, svako je krojač svoje sudbine. Jedino kad ste toga svesni i kad u srcu nemate gorčinu i mržnju prema nečem imaginarnom može se imati osmeh na licu.


(moji prijatelji sa Havaja - na oproštaju 2002 godine)

Na kraju, verovatno ćete se zapitati otkud se ovaj tekst o važnosti osmeha u poslovanju našao u rublici marketinga. Svi ste čuli za čuvena 4P marketinga, znate ono Product, Price, Place i Promotion. Ako njih uklopite u pravu miks uspeli ste. To znači da ukoliko su vaši zaposleni namršteni i bezvoljni vaš proizvod će sigurno imati neku falinku. Vaša cena biće visoka jer će vas skupo koštati proizvodnja. Vaša distribucija biće očajna jer niko neće hteti da kupi od prodavaca koji su namršteni i grubi. A ni promocija vam neće vredeti jer će vam namršteni i turobni dizajner svoje unutrašnje osećanje preneti na reklamu koju kreira. Zato, osmehnite se, jer je to jedini način da bolji život, koji toliko želite, ikako i ostvarite.

Poslovna Znanja
Nemam običaj da pišem u blogu o svom svakodnevnom poslu, ali ovo je izuzetak. Pre neki dan održali smo trening Inovacije i Kreativnost u kompaniji Direct Media u Beogradu. Oni u potpunosti odgovaraju funky profilu kompanije opisanoj u čuvenoj knjizi Funky Business.

direct media

Šta da vam kažem, oduševio sam se da i u Srbiji ima takvih firmi. Ljudi su divni, neposredni, neopterećeni, otvoreni, iskreni i prijatni. Mogao bih ovako u nedogled. Da skratim priču, prava inovativna organizacija. Baš prava studija slučaja kako se stimulišu inovacije u poslovnoj organizaciji.

U Privrednoj Komori Smederevo, 27 Februara 2008 godine, za preduzetnike u regionu, “Poslovna Znanja” održala su prezentaciju treninga “Veštine lične-direktne prodaje”. Trening su održali Miodrag Kostić i Daniel Tavčioski.

smederevo

U sali se okupilo tridesetak preduzetnika iz regiona. Za oblast prodaje i razvoj prodajnih veština u Srbiji postaje sve veće i veće interesovanje, pa je dogovor da se ovaj trening u celosti izvede u organizaciji PK Smederevo.

Vest preuzeta iz newslettera magazina Taboo: “Od 17. oktobra agencija McCann-Erickson Public Relations zakoračila je još jedan korak napred u primeni interneta kao kanala komunikacije sa ciljnim javnostima klijenata. Prvi put je jedan “bloger” tretiran potpuno jednako kao i novinari drugih medija. Bio je gost na Danu otvorenih vrata kompanije MK IT Business Solutions. Ova kompanija, koja je deo MK Grupe, bavi se implementacijom SAP softverskog sistema za podršku poslovnom odlučivanju. Odluka da Miodrag Ranisavljević bude pozvan da prisustvuje ovom događaju i upozna se sa prednostima koje SAP donosi u poslovanje, rezultat je njegovog rada na blogu na adresi http://blog.poslovnisoftver.net/ koji je posvećen poslovnoj primeni softvera. E-PR sektor agencije McCann-Erickson Public Relations radi na popunjavanju lista medija ove agencije i drugim blogovima koji se ističu popularnošću, kvalitetom, ažurnošću i fokusom na određene teme, da bi se sa njihovim autorima ostvarila dobra saradnja kakva već postoji sa mnogim news veb lokacijama.”

Možda mislite da ovo nije veliki korak za blogersku zajednicu i razvoj blogerske scene u Srbiji jer se radi o jednom čoveku, o specijalizovanom blogu a i ranije su vesti i komentari o aktivnostima agencijinih klijenata objavljivane na nekoliko najčitanijih i najkvalitetnijih domaćih blogova. Ova vest je bitna jer se radi o priznanju da je blog sasvim ravnopravan medij sa ostalima za agenciju koja na svojim listama ima skoro 1.000 novinara a saradnja sa blogerima se diže na nivo agencijske procedure u oblasti odnosa sa medijima.
Kad sam već pokrenuo temu tretiranja blogera kao novinara i bloga kao medija ravnopravnog drugim medijima da vas podsetim da će se zanimljiva pitanja bloga kao medija i njegovog odnosa prema klasičnim medijima sigurno postaviti i na Panelu koji sam osmislio i modrišem na BlogOpenu. Gosti su stvarno respektabilni, puni znanja i iskustva iz obe oblasti (blog i mediji) o kojima će se pričati. Predvideo sam da se kratko upoznate sa njima, da svako od njih da kraće lično viđenje odnosa bloginga, novinarstva, medija, pa i mesta PR agencija u celoj toj priči (što da ne). Posle su, i to veći deo previđenog vremena, vaši. Zato se pripremite!

Nakon toga dolazi “Å¡lag na tortu”. Mooshema bi “na lakat progovorila” ali bi na BlogOpen dovela aktivizam. NeÅ¡to Å¡to se se dogo kuvalo i o čemu se u kuloarima organizacije BO dosta govorilo ostvariće se u velikom stilu. A tu opet imamo pitanje Å¡ta je to Å¡to u blogosferi prolazi a u klasičnim medijima ne i gde je granica izveÅ¡tavanja i aktivizma.

Sve u svemu mnogo je bitnih i zanimljivih tema pa jedva čekam 10. novembar. Do skorog viđenja!

Poslovna Znanja

Uz iskreno žaljenje što je tako mlad, talentovan i fini momak poginuo ne bi bio u koži PR timu VW
tuaregitose.jpg
Za samo 9 sati od postavljanja na Youtube ovaj snimak sa mesta nesreće na kome je u prvom planu na smrskanim kolima natpis “VW Tuareg&Toše” pregledan je više od 90.000 puta.
Poslovna znanja
Nove informacije + Odgovarajuće studije slučaja + Praktičan rad

Blog je konačno postao ravnopravni medijum masovnog komuniciranja. Znam da će mnogi reći kako je to bio od početka, ali hajde da kažemo da je konačno postao i ravnopravno respektabilan. Dokaz za to našao sam čitajući jučerašnje izdanje Njujork Tajmsa u Politici. Pažnju mi je privukao članak (editorijal) Thomas Friedman-a “Toyota pokazuje stranu koja nije zelena“, u originalu “Et tu Toyota“ ili Zar i ti Toyota (sine Brute). Jedan od razloga što sam 80-tih i 90-tih godina bio pretplaćen na Njujork Tajms bili su izvanredni članci Thomasa Frideman-a, koji je još tad bio legenda novinarstva, pre svega po ne-ortodoksnom i ne-potkupljivom stavu prama ustoličenim veličinama.

Evo novog termina: Korporativni Blog Korporacije

Članak je veoma interesantan, optužuje Toyotu da se u sprezi sa interesnim grupama iz Detroita zalaže za očuvanje starih standarda potrošnje goriva u Americi. Iako se godinama deklarisala kao zelena i kao borac protiv zagađenja, sada se uporno zalaže za stare neadekvatne standarde – u prevodu – želi status quo – da se i dalje proizvode veliki motori koji troše puno goriva. E sad dolazi ono što mi je privuklo pažnju. Friedman kaže: “Irv Miller, potpredsednik korporacije Toyota, koristi korporativni blog Toyote da razuveri javnost da “Toyota gura Ameriku u prošlost sa potrošnjom goriva“. Odem na blog Toyote i stvarno nađem taj post i čak i odgovor na ovaj članak Tomasa Friedmana (slika ispod). Irv Miller čak ima svoju kategoriju na blogu Toyote “Irv’s sheet“, gde redovno komentariše-komunicira stavove i poruke svoje korporacije.

Toyota blog

Korporativni blog u Srbiji!

Pa zamislite da recimo NIS ili EPS, ili Beogradske Elektrane imaju svoje korporativne blogove. Dobro to jesu javna preduzeća gde je kultura komunikacije još na nivou Nušićevog “Sumnjivog Lica“, svastikinog buta i kljukane dinastije. U redu preterao sam, da poredim naša javna propala preduzeća sa Toyotom, ali kod nas čak i većina značajnih privatnih (stranih i domaćih) korporacija jedva da ima svoje korporativne web sajtove, koje iole vrede (sa komunikacionog i svakog ostalog aspekta), a kamo li svoj korporativni blog.

Sačuvaće se šume, a tek globalno zagrevanje

Zamislite koliko je to važno za emancipaciju interneta što je blog postao ravnopravan sa recimo editorijalom Njujork Tajmsa. Uostalom čuo sam priču da i Njujork Tajms namerava da kompletno pređe na on-line verziju i zatvori svoju štampariju. Ne mogu da verujem, a dobro se sećam kad u 41 ulicu na Menhetnu popodne niste mogli da uđete, jer je bila redovno zakrčena kamionima punim rolni papira za štampu velikih kao kuća. Koliko li je drveća spasla Toyota što je svoj odgovor na članak u Tajmsu objavila na svom blogu a ne u nekom štampanom mediju. Srećom vreme bloga tek dolazi, možda se i spasemo globalnog zagrevanja.

Poslovna znanja
Nove informacije + Odgovarajuće studije slučaja + Praktičan rad

Gost na blogu - Svetlana Imperl
svetlanatablog.jpg
Autor je zvanično, za sada, prevodilac. Nezvanično, pošto joj posla nikad nije dovoljno, sprema se za novu karijeru u oblasti komunikacije.
Blogerka, autor iz senke, fontana ideja, zaljubljenik u nove tehnologije i gedžete. E-mail:svetlanaimperl@yahoo.co.uk

Ozbiljno ili wiki ili… oba?

Može da vam se ne dopadne ideja da bilo ko može da menja sadržaj koji ste postavili na sajtu, i da „rovari“ po vašim rečima – ako ste konzervativni. A može i da vas oduševi ideja da u vašem radu učestvuju neki ljudi koje nikada niste upoznali, da sa njima pletete priču o ozbiljnim ili zabavnim temama, da zajedno gradite cyber svet oko najvažnije ideje – komunikacije. Ako razumete zašto se najposećeniji sajtovi na svetu danas svrstavaju pod koncept nazvan Web 2.0. I ako vam naziv tog koncepta ne zvuči prepotentno.

Koncept Weba 2.0 mnogi kritikuju kao konstrukciju marketinških stručnjaka, koji pokušavaju da komercijalnim sajtovima daju boju, da ih izdvoje. Ipak, poenta Weba 2.0 nije samo marketing (mada se u tu svrhu obilato koristi): ideja koja vodi ovaj koncept je prvenstveno komunikacija. Zato ih oni koji izbegavaju „fancy“ naziv Web 2.0 radije zovu socijalnim medijima, što oni zapravo jesu.

Wiki je sušto oličenje Weba 2.0. Mnogo ljudi piše, ispravlja, prepravlja, dorađuje, izmišlja, sređuje, kvari; druži se, dogovara, razgovara. Wiki može da se iskoristi u sasvim ozbiljne svrhe. Ko je nešto detaljnije pogledao, pa i koristio Wikipediju, zna o čemu govorim.

Osnovna svrha koja većini ljudi pada na pamet kada je wiki u pitanju je sakupljanje znanja, i uopšte, informacija. Gore pomenuta Wikipedia je najpoznatiji primer. Ipak, ovo znanje ne mora uvek da bude opšte: vrlo je korisno na jednom mestu sakupiti znanje svih članova jedne organizacije ili kompanije. Ovo nas odmah navodi na pomisao da bi se wiki mogao iskoristiti u poslovne svrhe.

Kako primena wikija u poslovne svrhe izgleda na primeru iz prakse: dobili ste projekat, okupili tim, krenuli sa radom. Krenuli se sa razmenjivanjem fajlova, mailova, neke informacije su na leptopu kolege, neke na serveru firme, neke među gomilama sačuvanih mailova u svim vašim Outlook bazama. U nekom trenutku, više niko neće moći sve da ih pohvata i nađe.

A sve ovo, zapravo, može da se sakupi na jednom mestu, jednostavno dostupnom celom timu, ako napravite wiki. Izrada wikija ne košta gotovo ništa. Postoji mnogo sajtova koji će besplatno hostovati wikije, ili obezbediti softver koji radi posao. Za male grupe korisnika možete da dobijete uslugu potpuno besplatno, za nešto veće poslovne korisnike platili biste relativno malu mesečnu nadoknadu za hostovanje.

Kako, dakle, tim koji radi na nekom projektu funkcioniše uz rad na wikiju? Sve što tim radi, beleži na wikiju. Počevši od ciljeva, preko strategije i taktika razvoja, sve ideje, beleške, ispravke i komentari se nalaze na jednom mestu. Imate predlog? Napišete ga na wikiju, a ostali mogu da ga komentarišu. Imate primedbu na nešto što je koleginica uradila? Napišite je na wikiju. Hitno vam je potreban neki podatak koji je član tima izneo nedavno? Pogodite gde ćete ga naći  Sve što vam je potrebno je pristup Internetu (stoga je za sada najbolje da se za upotrebu wikija odlučite ukoliko imate broadband internet: ADSL, ISDN, WiFi, kablovski i sl.).

Postoje veliki IT sistemi koji omogućavaju ovakav rad na projektima u okviru za to specijalno namenjenog softvera, kao što je, recimo, MS SharePoint Portal, ali šta da rade male firme, koje ne žele velike investicije? One treba da pronađu rešenje u socijalnim medijima, kao što je wiki, koje besplatno, ili vrlo jeftino mogu da koriste. Važno je reći i to da je wiki veoma jednostavan za korišćenje. Čak i ljudi kojima još uvek računari nisu „najbolji drugari“ mogu da učestvuju u radu koji podrazumeva njihovo konstantno korišćenje.

Ovakav rad je zarazan zbog svoje jednostavnosti. Dovoljno je početi, i članovi tima vrlo brzo shvataju koliko nepotrebnih koraka izbegavaju radom na jednom mestu, i koliko se lakše funkcioniše kada se stalno komunicira sa ljudima koji imaju isti cilj.

Kako hostovati wiki? Izguglujte „wiki“ i prvih nekoliko strana će vam dati dovoljno linkova da pronađete pravo mesto za svoj wiki (npr. Wiki.com, Wikispaces), ili da nađete open source softver za wiki koji biste sami razvijali na serveru svoje firme. Za ovo konsultujte WikiMatrix. Ili, još bolje, idite na pojam wikija na verovatno najvećem repozitorijumu znanja na netu, i saznajte sve o tome kako wiki funkcioniše, ko je „kriv“ za njegov nastanak, zašto se tako zove, i nađite linkove na wiki farme, na kojima „rastu“ wikiji. Kako se wiki usvaja, koji se problemi javljaju, i kakvi tipovi ljudi učestvuju u njihovom razvoju saznaćete na sajtu Wikipatterns.

Stoga, iako reči wiki možda zvuči neozbiljno, nemojte da vas to prevari. U pitanju je veoma ozbiljna stvar, uz čiju pomoć možete značajno da unapredite svoje poslovanje, prvenstveno podizanjem stepena efikasnosti, zbog poboljšane komunikacije među zaposlenima.
Poslovna znanja
Nove informacije + Odgovarajuće studije slučaja + Praktičan rad

Gost na blogu - Žana Poliakov
zana-se-stidi.jpg

Žana Poliakov, srpska blog zvezda i sajber kuvarica, najviše voli kada joj leptirići napadnu stomak. Svojim dosadašnjim izložbama, performansima i ad hoc hepeninzima, jako dobro je uspevala da se nametne. Završila je Akademiju dramskih umetnosti u Beogradu. Radila je sve i svašta – uglavnom piskarala i radila na raznim medijima. Smatraju je Internet pionirom u Srbiji…(biografija je preuzeta odavde, a tamo ima i jedna lepa Žanina slika

Tačka preokreta se desila

Kada se jednog dana dežurni hroničari nečeg što se zove “duh Beograda” pozabave svođenjem računa u poslednjih 15 godina, jednu od ključnih tacaka u definiciji čuvara urbanog i autentično beogradskog duha, sasvim sigurno, zauzeće Cafe Ipanema. Nastala 1992. godine kao ideja g-dina Aleksandra Pesteleka da sugrađanima ponudi nešto novo i autentično, cafe Ipanema svojim dizajnerskim konceptom, prefinjenom muzičkom orijentacijom, kvalitetom usluge i specifičnom atmosferom ubrzo prerasta u jedno od najbitnijih mesta za provod i relaksaciju u gradu, po svim svetskim kriterijumima. Može se slobodno reći da je caffe Ipanema rodonačelnik i dalje aktuelnog talasa beogradskih kafea, baziranih na mediteranskom stilu i krivac za formiranje famozne “strafte” u sada već poznatoj i veoma prometnoj ulici Strahinjića Bana… ali i u takvom okruženju, Ipanema se izdvaja. To nije mesto kao sva druga. Izdvajaju ga posvećenost, insistiranje na vrhunskom kvalitetu u hrani i piću i taj neuhvatljivi autentični duh gde se osećate kao deo jedne priče. Gde znate da pripadate i vi i vaši prijatelji.

ipn-235.jpg

Prošlog meseca otvorena je Ipanema 2 iliti Café Point by Ipanema, u Francuska 6. Nekim malo starijim će ta adresa biti poznata jer je to bila adresa čuvenog kluba Soul Food. Ali Cafe Point nije tu, već na uglu i mnogo više u Siminoj ulici, tik iza Doma Vojske. Sveden dizajn, jednostavne forme, beige i braon boja, tek sa nekim toplim narandžastim tonovima je novi ambijent u ovoj inače, mirnoj ulici, taman dovoljno izloženo i dovoljno skriveno. Salad bar koji volimo u Ipanemi je i ovde, kao i sve hladne paste i predivni i uvek sveži sendviči. Takvi inache ne postoje u Beogradu nigde drugde. A sad su nam blizi i ne moramo da silazimo ‘’dole na Dorćol’ po njih. Kafa koja se služi je Lavazza. Primetićete da je osoblje cafea posebno stilizovano - Ašok Murti se pobrinuo da tako izgledaju. Izbor muzike je senzacionalan, probrano i znalački, nije tek neko zakačio iPod. i , naravno Jordi Labanda, nezaobilazni glam touch, skriven na prvi pogled, ali koga ćete sigurno zapaziti…

Od kada je otvorena moje omiljeno mesto u gradu, za jelo i kafenisanje je Ipanema. A sad mi je Point još zgodniji, inache, tajno ime je Meeting Point, za sastanke, sad baš idem tamo… malo nešto pojedem i porazgovaram, spreme mi kafu kakvu volim, imaju čajeve koje volim, pa čak ponekad pojedem i neki kolač… Nisu klasični srpski sa puno jaja, margarina i šećera, nisu mi mnogo slatki a pravi slatkiši… Tu sretnem sve svoje prijatelje, pa se neplanirano odlično provedemo i konačno vidimo. Neki kažu da je skupo, ne znam, verovatno jeste, ali meni je vreme danas najveći luksuz, sve drugo je mnogo lakše…
Poslovna Znanja

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk