Svi postovi sa bloga: Tržišno rešenje


Hvala Bogu na zemljama regiona, pa ne ispadamo baš uvek najveći kreteni u Evropi. Za danas, primer iz Hrvatske (pažnju mi je skrenuo Nedjeljni komentar):
Odlukom Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja od 21. prosinca 2011. godine svježi sir i vrhnje na tržnicama grada Zagreba mogu prodavati svi prodavači iz županija koje graniče sa Zagrebačkom županijom. Prodaja na tržnicama ili prodajnim izložbama na području Zagrebačke županije i Grada Zagreba smatra se prodajom na području iste županije. Dakle, na tržnicama grada Zagreba, osim registriranih proizvođača iz Zagrebačke županije, prodavati mogu i proizvođači iz 6 susjednih županija ...
Ako ste neki paćenik koji pravi sir u Dubrovniku ili Vukovaru, vaš sir će očigledno biti smatran otrovnim. Čudi me da je ovako nešto ustavno. Mislim, nisam nikada čitao hrvatski ustav, ali su odredbe o jedinstvenom tržištu uobičajene.
Najviše me u stvari to plaši što se politika u Srbiji često pravda sa "ali tako je u Hrvatskoj" ili "tako je u Sloveniji", pa će možda i kod nas nekome da padne slična nebuloza na pamet.
Odavno imamo Twitter nalog, ali do sada je on služio samo za automatsko prenošenje linkova za postove koji se pojavljuju ovde. Od danas počinjemo i aktivno da tvitujemo. To znači da će osim postova sa TR na našem nalogu biti i drugih linkova i kratkih komentara. A pošto svi tvitujemo sa istog naloga uz tvitove ćemo ostavljati inicijale, da bi RRA znala koga da tuži.
Norveška:

Anurup and Sagarika Bhattacharya - an Indian couple from Kolkata are living a nightmare in Norway. Their children - a three-year-old son and one-year-old daughter - were taken away from them by Norway's child protective services and placed in foster care eight months ago.


The drastic measure was taken because, according to the child protective services, the couple were not bringing the children up properly. What did they do wrong? They fed the children with their hands and the infants slept in the same bed as the parents.

Dobro ih nisu optužili za pedofiliju - siguran sam da čak po malo i vire dok kupaju decu.
Voren Bafet, mijilarder i levičar, pre par godina je izjavio da njegova sekretarica plaća više poreza od njega; iako ne može da bude tačna, ova priča je posle bezbroj ponavljanja počela da se tretira kao fakt; na kraju je mit ozvaničio Obama u poslednjem obraćanju Kongresu, kojem je sekretarica Vorena Bafeta pozvana da prisustvuje kao simbol društvene nepravde.

Poreske stope na dohodak u SAD su jako progresivne, možete plaćati od 0 do 35% poreza, u zavisnosti od toga koliki vam je dohodak. Evo nekih rezultata takvog sistema:

Gotovo polovina domaćinstava plaća 0%. To su praktično svi u donjoj polovini lestvice zarada.

1% onih koji najbolje zarađuju plaća skoro 40% ukupno prikupljenog poreza na dohodak u SAD.

10% onih koji najbolje zarađuju plaća oko 70% ukupno prikupljenog poreza na dohodak u SAD.

Evo nekih potpunijih podataka ovde, a za dalju diskusiju o nejednakosti i preraspodeli u SAD imate ovaj moj post.

Gde onda Bafet greši? Bafet je, naravno, mislio na poreske stope, ne na ukupan porez. Prvi uslov za to da on plaća manju stopu poreza od sekretarice je da se radi o vrlo dobro plaćenoj sekretarici, tako da njena efektivna stopa poreza iznosi preko 15%. Većina ljudi plaća manje od toga.

U drugom uslovu se krije trik. Voren Bafet ima vrlo malo prihoda od plate, a mnogo investicionog dohotka. Investicioni dohodak, odnosno dobici od kapitala, oporezuju se sa 15%. Tako se može dogoditi da sekretarica na godišnju zaradu od 100 hiljada dolara plati 20% poreza, a Bafet na svoju godišnju zaradu od 100 miliona investicionog dohotka plati 15%.

Da li je to fer? Nije -- nije fer prema Bafetu. Na novac koji je Bafet investirao i od kojeg sada ubire prihod, Bafet je već platio porez na dohodak (ili porez na profit, koji je takođe 35%). Sad od tog neto novca on kupuje i prodaje akcije i onda na zaradu od toga plaći još 15% poreza na kapitalnu dobit.

Da on sada ima na raspolaganju bruto novac, njegova sadašnja zarada bi bila veća. Ali pošto je već platio poreze na dohodak i profit, on sada može da špekuliše samo svojim već oporezovanim kapitalom. Kapital nije ništa drugo neko akumulirana zarada i na taj početni kapital je porez na dohodak, bilo da je to uradio Bafet, njegova firma ili njegov deda, već bio plaćen.  A ovih 15% koje on sada plaća na upotrebu tog kapitala se dodaje na sve to.

Da sumiram, ovde se dogodilo sledeće.  Bafet je (prethodnih godina) već platio porez na dohodak po višoj stopi od one koju plaća njegova sekretarica; on taj svoj neto dohodak nije potrošio nego ga sada koristi kao kapital; onda mu se na dobitke od tog kapitala danas nakalemljuje još 15% poreza.

E, onda je Bafet uzeo samo tih dodatnih 15% koje plaća danas i uporedio sa stopom koju plaća sekretarica na svoj ukupni dohodak i zbunio i sebe i predsednika.
Radim na pripremi neke baze podataka državne potrošnje u Srbiji (koja će, nadam se, u nekom relativno bliskom periodu postati javna) pa sam mislio da će vam možda ova tabela biti zanimljiva. Radi se o  funkcionalnoj klasifikaciji konsolidovanog izvršenja budžeta Srbije i fondova socijalnog osiguranja za 2010. i 2006. godinu (dakle, nema lokalnih samouprava, jer za njih nisam imao funkcionalnu klasifikaciju). 


Često možete da vidite budžet po organizacionoj klasifikaciji (po državnim organima) ili po ekonomskoj klasifikaciji, ali se retko može naći ovakav prikaz:

  % javne potrosnje % BDP 000 SOCIAL PROTECTION 45.7% 17.7% 100 GENERAL PUBLIC SERVICES 6.3% 2.4% 200 DEFENSE 3.9% 1.5% 300 LAW AND ORDER 5.9% 2.3% 400 ECONOMIC AFFAIRS 8.7% 3.3% 500 ENVIRONMENT 0.3% 0.1% 600 COMMUNITY 0.5% 0.2% 700 HEALTH 17.9% 6.9% 800 CULTURE 0.8% 0.3% 900 EDUCATION 10.1% 3.9%

Kao što možete da vidite, skoro 75% javne potrošnje na centralnom nivou je u 2010. godini išlo na različite socijalne programe (uključujući penzije), zdravstvo i obrazovanje. Sve ostalo (vojska, policija, sudovi, zatvori, kultura, subvencije itd.) čini svega jednu četvrtinu.

Ključ značajnog smanjenja javne potrošnje se krije u reformi penzijskog sistema, finansiranja zdravstva i prosvete, ne u smanjenju administracije, nacionalnih penzija, broja poslanika, broja ministara, subvencija za strane investicije ili za poljoprivredu.

Birokratija i subvencije su problem za opšte poslovno okruženje, jer otežavaju posao i narušavaju konkurenciju, ali kada govorimo o javnim finansijama, to su prilično trivijalne stvari u poređenju sa penzijama, zdravstvom i prosvetom. Recimo, 400 miliona evra koje će država u periodu 2013. - 2015. da izdvoji za kapital Razvojne banke je jedva nešto više od jednomesečne isplate za penzije. 
Govori se o infrastrukturi kod nas mnogo i najčešće plitko, da ne kažem tupavo. Jedan segment značaja kvalitetne infrastrukture niko ne pominje - dobra infrastruktura (koja uključuje i dobar logistički menadžment) optimizuje vreme koje jedno društvo ima na raspolaganju za produktivne aktivnosti. Ako prigradski voz u Bernu uvek polazi u 8.12h, a gradski autobus na ukrštanju sa vozom uvek čeka putnike u 8.19, da bi krenuo u 8.20 i stigao na odredište u 8.44, ne postoji mogućnost da se vreme rasipa na najgluplju i najneproduktivniju stvar, čekanje da se nešto desi u neodređenom periodu. Isto važi i za međugradske vozove i naravno, još bitnije, robni transport.
Skrećem pažnju na veoma zanimljiv članak (prvi deo, drugi deo) o istoriji prohibicije i različitim načinima na koje su se pivopije dovijale da dožu do piva..

Neki su pravili svoje pivo, odatle ova pesmica:

Mother's in the kitchen, washing out the jugs; 
Sister's in the pantry, bottling the suds; 
Father's in the cellar, mixing up the hops; 
Johnny's on the porch, watching for the cops.



Postojalo je i "pivo na iglu", za one koji nisu znali sami da ga naprave:


Even when de-alcoholized according to the letter of the law, near beer was often delivered to customers with a separate package containing a portion of the raw alcohol boiled off. The drinker then squirted the alcohol back into the near beer with a syringe, thus making what was commonly called "needle beer."


Ali, izgleda da je glavni pomak ka legalizaciji bila ekonomska kriza:


As unemployment reached epidemic proportions, few could deny the obvious truth that legalizing beer would create thousands of new jobs virtually over night. At the same time, desperately-needed new government revenue would be generated in the form of beer taxes. "Beer For Prosperity" became the anti-Prohibition battle cry.
In New York City, Mayor Jimmy Walker demonstrated his support for the cause by organizing a day-long Beer Parade on May 14, 1932. An estimated 100,000 people turned out to cheer for the legalization of beer. One New Yorker in attendance, a toddler, held a sign that read, "My daddy had beer, why can't I?" Some 40,000 Detroiters held a similar event in the Motor City on the very same day. Marchers in the parade chanted "Who wants a bottle of beer?," baiting spectators to call back, "I do!"
Neki ostaci prohibicije su i danas prisutni:
Government regulation, however, did little to restrain what was perhaps Prohibition's most sinister outgrowth. The criminal groups which had made widespread disobediance possible throughout Prohibition emerged in 1933 strong, well financed and well connected. Crime was now organized, and these criminal institutions are with us still today.
Blic prenosi priču NY Timesa o proizvodnji iPhonea u Kini. Kina proizvodi iPhone i druge proizvode Applea, Obama je uznemireno upitao Stevea Jobsa zašto je to tako, a Jobs je objasniio da Kina ima jeftinu radnu snagu i dobru organizaciju. Iz svega toga, zaključak je, Kina dobija a Amerika gubi.

Sve je to lepo ispričano, narativ je privlačan i ima smisla -- sve dok se ne pogledaju brojke.

A brojke izgledaju ovako. U vrednosti sofistifikovanih proizvoda najviše udela imaju tehnološko znanje i dizajn, najmanje prosta radna snaga. iPhone je proizvod dizajniran u Kaliforniji, koji upotrebljava delove proizvodene od strane raznih firmi od Nemačke do Južne Koreje i Tajvana. Sve se to sklapa u Kini i zbog toga na iPhonu piše "Made in China", ali vrednost koju kineska radna snaga dodaje iPhoneu je samo 1.8% njegoove ukupne vrednosti. Pogledajte grafik koji pokazuje raspodelu vrednosti radne snage, dizajna, materijala i profita u iPhoneu, originalno preuzet iz ovog rada (pdf):



Ima tu još jedna zanimljiva stvar, koja nije tema linkovanih članaka NY Timesa i Blica. Kada se iPhone iz tih raznih delova sastavi, Kina ih pošalje nazad u SAD. To se tretira kao kineski izvoz i kao američki uvoz. Tako se računovodstveno dobija da SAD ima deficit u trgovini sa Kinom u proizvodima Applea, iako ubedljivo najveći deo profita i plata ide na vlasnike i zaposlene Applea u SAD.  Sve to govori o relativnosti, možda i besmislenosti, međunarodne trgovinske statistike. Kina od svakih 100 dolara vrednosti izvoza iPhona u SAD ima tek 1.80 dolara prihoda (a i to nije čist profit nego uglavnom plate). I ovo nije izuzetak nego pravilo -- iako se brojke razlikuju, isti princip važi i za druga strana ulaganja.

Bilo bi zanimljivo izmeriti strukturu vrednosti za neke inostrane stvari proizvedene u Srbiji -- a naročito one koje dobijaju državne subvencije po zaposlenom. Ako se stvar sklapa u zemlji ne znači i da njena celokupna vrednost ostaje u zemllji. Ako se i izvozi, sama vrednost izvoza ne govori ništa o neto dodatoj vrednosti koja je stvorena ili ostaje u zemlji. A ako u račun ubacite i izdašne subvencije, moguće je i da neko strano ulaganje čist gubitak za zemlju i pored toga što vam povećava izvoz. 
Očekujte privremeno olakšanje dužničke krize, a zatim, u zavisnosti od vaše političke procene, ili osetnu inflaciju u evrozoni ili slom još većih razmera nego što bi bio sadašnji.

To je bila moja prognoza posle decembarske odlluke Evropske centralne banke da bankama ponudi neograničenu količinu trogodišnjih kredita po kamati od 1%. Prvi deo se već ostvario. Prinosi na obveznice širom evrozone su pali, Španija i Italija su u jednom trenutku mogle pozamljivati samo po 6-8%, a sada su prinosi na njihove dvogodišnje obveznice ispod 4%. Čak i B92, koji mesecima davi sa svojim vestima o evrogedonu, sada javlja da je evro živnuo.

Uspon će trajati još neko vreme, kreditiranje se nastavlja u februaru i ECB nije rekla kada će prestati. A od odluke kada i na kojem nivou porasta novčane mase će se završiti zavisi nastavak sage.

U gornjem zaključku se nisam mnogo obazirao na treću mogućnost, pre svega zato što mislim da je ona sada u Evropi uglavnom teorijska. Ali upravo je to mogućnost na koju se kladi ECB. U osnovi tog scenarija je viđenje da je veliki dug samo jedna strana problema. Druga strana istog problema je kriza stagnacije realnih ekonomija kriznih zemalja. To je u suštini tačno -- ako recimo Italija uopšte ne smanjuje svoj dug, ali njen GDP počne da raste po 3% godišnje, ili još bolje, njen nominalni GDP-a raste po 5% (3% realnog rasta plus 2% inflacije), onda se udeo duga u GDP-u rapidno smanjuje.  Mnoge krizne zemlje čak i nemaju tako visoki dug u poređenju sa Nemačkom ili SAD, ali u kombinaciji sa predviđenim stopama rasta, perspektive za smanjenje tog duga u odnosu na njihov GDP su jako loše i otuda nepoverenje investitora, rast kamata i kriza.

ECB se nada da labavija monetarna politika sada može podstaći rast. To nije neka propala kejnzijanska ili inflacionistička teorija, to je u osnovi realna mogućnost. Jedan deo problema sa recesijama i u SAD i u EU je upravo spontan pad novčane mase u prethodnim godinama.  U SAD sada M2 raste, ali je pala u ključnim trenucima u 2008. -- novi monetaristi kao Scott Sumner čak misle da je to, a ne finansijska kriza, glavni uzrok recesije. Ili pogledajte ovaj grafik M3 u Italiji -- takav pad novčane mase bi i najzdraviju ekonomiju odveo u recesiju.

Slično se dogodilo prilikom Velike depresije u SAD. Zbog masovne propasti banaka, novčana masa, koja se tada nije ni merila, opala je za trećinu. Šta god da je bio uzrok prvobitnog šoka, takav masovni nestanak novca je sam po sebi mogao stvoriti i definitivno je produžio depresiju. Deflacija nije sama po sebi loša stvar ako govorimo o dugoročnoj politici čvrstog novca, kao što je to bilo u vreme zlatnog standarda.  Ali iznenadna deflacija u kratkom roku je pogubna. Kao što inflacija veštački podiže ekonomsku aktivnost na kratak rok, tako je deflacija veštački spušta.

U ovom smislu, novčana ekspanzija ECB može ublažiti krizu. Može pokrenuti ekonomiju a da to ne rezultira inflacijom, i da zbog toga udeo dugova u GDP-u počne da opada.  Moguće je i neko srednje rešenje, između inflacije i rasta. Za kratkoročna pitanja duga i opstanka evrozone čak i nije toliko važno da li se ovom ekspanzivnom politikom podstiče rast ili inflacija, sve dok raste nominalni GDP.

To je optimistični scenario kojem se ECB nada. U prethodnom postu čiji sam zaključak linkovao napisao sam da je očigledno rešenje sada za banke da pozajme po 1% od ECB, kupe državni dug po 4-5% i uživaju. Ovaj alternativni, optimistični, scenario je da banke uzmu po 1% od ECB, ali onda to nekako ubace u realnu ekonomiju, na osnovu čega realna ekonomija raste, što onda olakšava problem duga i smanjuje udeo duga u GDP-u. Ako se sve poklopi, evozona može da uz pomoć nešto boljeg rasta u narednih par godina i umerene inflacije smanji dugove i onda se uz mikroekonomske reforme i kresanje potrošnje vrati na održiv put. Vidite koliko je taj scenario problematičan. Da li je nelikvidnost jedini problem realnih ekonomija u kriznim zemljama evozone? Koliko su banke voljne da pozajmljuju kada bankarska regulacija i dalje favorizuje državni dug umesto komercijalnog kreditiranja?  Mogu li ove zemlje smanjiti potrošnju? Do sada su je smanjivale jedino kad nisu imale gde -- sada kada imaju malo vazduha nisam siguran de će nastaviti.  Mnogo su verovatniji scenariji sa bankrotstvima i inflacijom. U ECB sve to znaju, ali su se uhvatili za poslednju slamku.
Piše Stiv Henke:


This is where markets come in. The Falklanders would have to be compensated by Argentina. The referendum would be designed so that Argentina could offer a cash incentive. Before the referendum, Argentina would deposit an amount (let's say USD $500,000) in escrow, in Swiss bank accounts for every man, woman and child who had proven their Falklands residence prior to the referendum.

If the referendum went in Argentina's favor (over 80% of eligible voters casting a "yes" vote), then the funds in escrow would be transferred and Argentina's unambiguous sovereignty over the Falklands would be established. Argentina's cost, in this hypothetical, would be about USD $1.6 billion.
A transparent market solution for the Falklands and other disputed territories would be a cost-effective way to unambiguously establish sovereignty — a way that avoids blundering into unwanted wars and spilling blood, sweat and tears.
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk