Svi postovi sa bloga: Tržišno rešenje

Stoga je rešavanje pitanje Kosova i Monopola u najmanju ruku podjednako bitno. Bar tako tvrdi jedan komentator u Glasu:
Delta je stvorila monopol. Na zapadu NE DAJ BOZE da nekog proglase monopolistom, taj gubi sve. A ovde monopolista preti kako ce da tuzi sve koji se usude da kazu da je Delta monopolista. Monopol znaci da nema trzista da se kontrolisu cene. Povecanje cena u prehrani placamo svi Mi. To direkto utice na standard stanovnistva. Gradjani nemogu da se prehrane normalno pa sve cesce idu na bolovanja ili dobijaju razne karcinome. Drzava mora vise da izdvaja na lecenje ljudi i ljudi ne mogu da rade. Dakle gubitak je mnogostruk a drzava cuti. DA LI TREBA DA 70% LJUDI UMRE OD SRBIJI zvog gladi i bolesti pa da se nesto ucini da se monopolu stane na put??? Pitanje demontaze monopla u trgovini na malo je bitno koliko i pitanje Kosova.
Situacija jeste malo apsurdna -- EU ima stroge kriterijume za ulazak u evro zonu, a sa druge strane Crna Gora koristi evro bez problema. Ali šta bi EU trebalo da uradi?

Prvo, teško je zabraniti korišćenje evra. Crna Gora ne mora da uvede evro kao zvaničnu valutu, nego može dozvoliti ravnopravnost valuta. Ustvari sve što je potrebno da uradi je da ne zabrani korišćenje stranih valuta, de jure ili de facto. Evro bi u tom slučaju spontano postao glavna valuta u zemlji.

Drugo, zašto bi EU uopšte zabranjivala korišćenje evra? Ne samo da od toga nema nikakve štete, nego kada strana zemlja koristi evro to je čist dobitak za EU. Emisioni prihod od novca koji se koristi u Crnoj Gori ili u deviznim rezervama Kine ostaje u Frankfurtu, odnosno ide u budžet EU. U slučaju Crne Gore to je mala suma, ali princip je isti.

Zato pretpostavljam da će se EU braniti ćutanjem. Nema nikakvog stvarnog razloga da reaguje. Kad CG uđe u evro zonu, onda će imati čast da pošalje svog predstavnika ili dva u Frankfurt, a do tada je status quo najbolji za sve.
Jedno od velikih pitanja ekonomije je - zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne. Nekoliko odgovora koji su kroz istoriju ekonomije nuđeni su - zbog bolje opremljenosti kapitalom, zbog eksploatacije siromašnih od strane bogatih, zbog obrazovanijeg stanovništva, zbog zdravijeg stanovništva, zbog geografske pozicije, zbog boljih institucija, zbog obilja prirodnih resursa, zbog rasnih (genetskih) razlika.

Neke od ovih teorija (poput rasne, "resursne" i "eksploatatorske") su sasvim opravdano postale nepopularne. Slično važi i za teoriju da siromašnim državama treba kapital. Naime, međunarodne finansijske institucije su im godinama pozajmljivale značajna sredstva, ali razvoja nije bilo, tako da je i ta teorija uglavnom otpala.

Preostale su teorije koje se baziraju na stanovništvu, geografiji i institucijama. Geografska objašnjenja (pristup moru, klima, blizina tržištima) su nepopularna jer impliciraju da ništa ne može da se uradi kako bi se siromašnim državama pomoglo. Takođe, sa padom značaja poljoprivrede a i sa padom transportnih troškova, značaj ovih faktora sasvim sigurno opada. Tako da se danas većina autora slaže da su za razvoj potrebni obrazovano i zdravo stanovništvo i dobre institucije. Ali šta to tačno znači, koje su to institucije?

Iskustvo nam prilično jasno govori da su to one institucije koje postoje u kapitalističkim zemljama, jer su to one zemlje koje su danas najrazvijenije. Problem je u tome što prethodna rečenica ne znači skoro ništa. Različite kapitalističke zemlje imaju različita pravila. Osnovni problem je što se skoro svemu može naći kontraprimer. Recimo, ako kažete da su neophodni niski porezi, pitaće vas za Švedsku ili Dansku, ako kažete da je neohodan nizak nivo ekonomske regulacije pitaće vas za EU, ili čak Ameriku. Ako pomenete demokratiju, pitaće vas za Kinu ili Čile.

U tom smislu, čini mi se da istraživanja kojima se bavi obavlja Andrei Schleifer (jedan od sigurnih budućih Nobelovaca, ako mene pitate), a koja on naziva novom komparativnom ekonomijom (dobar uvodni tekst), mogu dosta da pomognu. Naime, Schelifer se bavi analizom uticaja različitih konkretnih zakonskih odredbi. Recimo, radio je analizu propisa u stotinak zemalja vezanih za sprovođenje sudskih odluka, analizu političkih sistema, analizu ustavnih odredbi, analizu bankarskih sektora, analizu pravila vezanih za korporativno upravljanje, analizu regulacija na tržišta rada i analizu regulative vezane za ulazak na tržište. Odgovori su uglavnom da konkretna zakonska rešenja imaju uticaja na krajnji ishod, ali je objašnjeni procenat varijacije uglavnom relativno mali. Pravo pitanje je - zašto?
Dobitnici se zovu Leonid Hurwicz, Eric Maskin i Roger Myerson. Nisam čuo ni za jednog. Poslednja dvojica su doktorirala primenjenu matematiku, a bave se "dizajnom mehanizma", tj. matematičkim modeliranjem podsticaja. Recimo kod aukcija, različiti metodi aukcije donose različite rezultate. Ako to izrazite u matematičkoj formi, možete dobiti Nobelovu nagradu.
Vrhovni sud je poništio rešenje Komisije za zaštitu konkurencije kojim se zabranjuje integracija Delte i C marketa.

Koliko sam ja čuo, Komisija je tako katastrofalno vodila taj postupak, da Vrhovni sud jednostavno nije mogao drugačije da postupi. To se, na neki način, vidi i iz izjave predsednice Saveta Komisije, jer ona kaže: "Ponovo ćemo pokrenuti postupak i to je za nas možda i dobra okolnost s obzirom na to da je prethodni postupak vodilo, uglavnom, Ministarstvo trgovine, turizma i usluga koje je tada bilo nadležno da sprovodi zakon, a mi smo preuzeli predmet tek u završnici", što ja tumačim kao - "Znamo i mi da je prošli put to loše odrađeno, a sada ćemo da budemo pažljivi."

Mislim da u novi Zakon treba da ubace i odredbu da ne mogu dvaput da vode postupak o istoj stvari. Jednostavno, nema smisla.
Norveška je čudna zemlja (videti ovde). Zato me ne iznenađuje vest da će firme koje do 1. januara 2008. godine nemaju makar 40% žena u upravnim odborima biti zatvorene.

Zamislite situaciju u kojoj osnivate firmu, radite 20 godina 10 sati dnevno, polako birate najbolje ljude koje možete da priuštite da vam sede u Upravnom odboru, a onda dođe država i kaže "moraš da imaš makar 40% žena". Vi probate da objasnite da se vaša firma, kao i još par hiljada drugih, bavi ribarstvom i da jednostavno nema dovoljno žena koje se razumeju u ribarstvo da popune mesta u tolikim upravnim odborima. A država kaže "pa niko nije rekao da je nužno da se razumeju u ribarstvo, bitno je da su žene". Vi onda kažete da ćete morati da otpustite muškarce koji vam sada sede u UO, a država kaže "pa naravno, to je cela poenta".

I ništa, stavite svoju ženu u UO, kažete joj da ne očekujete od nje da dolazi na sednice, ali da zauzvrat neće dobiti ni platu, ona kaže "ma ok" i eto, zadovoljili ste još jednu formalnost.
Pisali smo i ranije o denacionalizaciji (ovde, ovde i ovde). Izlgeda da polako i to pitanje ozbiljno dolazi na dnevni red. Postignut je konsenzus da će se naslednicima vraćati imovina svuda gde je to moguće, a da će se izdati državne obveznice za sve ostalo.

Jedini problem, i to veoma veliki, je vezan za gradsko zemljište. Za neupućene, svo gradsko zemljište u Srbiji je u vlasništvu države. Pitanje je da li i kako vratiti prethodnom vlasniku zemljište koje se nalazi ispod mog stana, koji sam legalno stekao?

Još u rimskom pravu je utvrđeno pravilo superficies solos cedit, što otprilike znači da jedno lice treba da bude vlasnik i zgrade i zemljišta, osim u slučajevima ako se ugovorom o zakupu zemljišta to pitanje drugačije reši. Zahtev naslednika građevinskog zemljišta (koji je uključen u prethodni nacrt zakona) je da se njima vrati zemljište koje se nalazi ispod moje (i vaše) zgrade, a da visinu zakupa odredi sud za deset godina. Do tada bi, umesto da opštini plaćamo naknadu za korišćenje građevinskog zemljišta, isti iznos plaćali vlasniku. Alternativno rešenje je da se zemljište ustupi, ili proda, onome ko ga sada koristi. Cena zemljišta bi morala biti administrativno utvrđena, pošto se kupac unapred zna - sadašnji korisnik. Stari vlasnik bi bio "namiren" iz budžeta.

Ukoliko se prihvati predlog da se zemljište vrati prethodnom vlasniku, bojim se da će tržište nekretnina potpuno da stane, jer bi situacija bila veoma nejasna, čak nejasnija nego sada. Zašto? Pre svega zato što bi sve nekretnine u prometu bile pod teretom zakupa, a da niko ne zna koliki će taj zakup biti za deset godina. U takvoj situaciji, svaka kupovina nekretnine je mačka u džaku. A tržište mačaka u džaku ne funkcioniše baš najbolje.
Uskoro će se pojaviti obuhvatni izveštaj MMF o kretanju dohotka u preko 50 zemalja tokom poslednjih 20-ak godina. Nalazi izveštaja su da je globalna nejednakost tokom istog perioda porasla, iako je apsolutni nivo siromaštva u svim zemljama opao.

Ne znam koje su zemlje obuhvaćene analizom, ali ovaj nalaz bi govorio da je "scenario divergencije" o kome je često bilo govora pre 5-6 godina sada prevladao. I bogati i siromašni napreduju ekonomski, ali bogati brže. Ne znam kakvi bi se rezultati dobili ako uključimo Kinu ili Indiju (da li su uključene?). Na površini, izgleda da bi to pre bila konvergencija sa Zapadom, nego divergencija, kako u pogledu ukupnog relativnog siromaštva tih zemalja u odnosu na Zapad, tako i brzine porasta dohotka najlošije stojećih u njima u odnosu na iste takve grupe na Zapadu. Ali, to je sad manje važno.

Mnogo važnije od toga je da nalazi MMF govore da globalizacija ide u korist svih, i da samo od kvaliteta domaćih institucija, obrazovanja stanovništva i integrisaanosti u međunarodnu podelu rada zavisi koliko će zemlja prosperirati u eri globalizacije. Recimo, najviše je porastao dohodak visokoobrazovanih, i tu razvijene zemlje odnose najveću prevagu. Ukupno, to je igra za pozitivnom sumom - u njoj nema gubitnika, čak i sa ovako nesavršenim institucijama u mnogim nerazvijenim zemljama.

Već su se pojavile glasine da će antiglobalisti dočekati ovaj izveštaj kao dokaz da su oni u pravu. Ako zaista bude tako, onda će to samo pokazati ono što je već svakome dovoljno jasno - da oni nisu zabrinuti uopšte za stanje u zemljama u razvoju, niti za prevazilaženje siromaštva u svetu, već samo za političku agendu globalne redistribucije dohotka, pa kakve god da to ima ekonomske implikacije po same siromašne, i njihove dugoročne razvojne šanse.
"I have a million ideas. The country can't afford them all".
Hillary Clinton
U poslednje vreme najviše puta pomenuti autor na TR-u, Steven Landsburg, pričajući o ekonomskim zabludama kaže da možda crowding out efekat (mislim da se prevodi kao efekat izvlačenja ali nisam siguran) ne postoji. Jedan od najubedljivijih argumenata protiv budžetskog deficita je da isti destimuliše privatne investicije. Država pozajmi pare od građana za finansiranje nekog projekta čime smanjuje količinu novca koji bi privatni investitori takođe mogli da ulože. Kako su privatne investicije bolje od državnih, manje privatnih a više državnih investicija je loša stvar.

Sada, Landsburg kaže da to ne mora da bude slučaj. On tvrdi da se ekonomisti fokusiraju samo na prvi deo priče, a to je da država pozajmljuje novac, a zaboravljaju da država taj novac obavezno troši. Drugim rečima, Marko kupi obveznice države Srbije u iznosu od 1,000 dinara, država taj novac potroši na kupovinu mašine za kafu za kliniku za vantelesnu oplodnju, pa Jovan prodavac mašine za kafu sada ima 1,000 dinara koje može da investira. Drugim rečima, nije došlo do promene količine novca koje privatni investitori mogu da ulože. Jedini efekat je da postoji jedna mašina za kafu manje na tržištu.

Ne znam koliko je ovo tačno, ali ne deluje previše pogrešno. Moguće je da bi Jovan uštedeo nešto od tih 1,000 dinara pa bi bilo manje novca za investicije ali to je već pitanje za bolje ekonomiste od mene.
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk