Jedno od velikih pitanja ekonomije je - zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne. Nekoliko odgovora koji su kroz istoriju ekonomije nuđeni su - zbog bolje opremljenosti kapitalom, zbog eksploatacije siromašnih od strane bogatih, zbog obrazovanijeg stanovništva, zbog zdravijeg stanovništva, zbog geografske pozicije, zbog boljih institucija, zbog obilja prirodnih resursa, zbog rasnih (genetskih) razlika.
Neke od ovih teorija (poput rasne, "resursne" i "eksploatatorske") su sasvim opravdano postale nepopularne. Slično važi i za teoriju da siromašnim državama treba kapital. Naime, međunarodne finansijske institucije su im godinama pozajmljivale značajna sredstva, ali razvoja nije bilo, tako da je i ta teorija uglavnom otpala.
Preostale su teorije koje se baziraju na stanovništvu, geografiji i institucijama. Geografska objašnjenja (pristup moru, klima, blizina tržištima) su nepopularna jer impliciraju da ništa ne može da se uradi kako bi se siromašnim državama pomoglo. Takođe, sa padom značaja poljoprivrede a i sa padom transportnih troškova, značaj ovih faktora sasvim sigurno opada. Tako da se danas većina autora slaže da su za razvoj potrebni obrazovano i zdravo stanovništvo i dobre institucije. Ali šta to tačno znači, koje su to institucije?
Iskustvo nam prilično jasno govori da su to one institucije koje postoje u kapitalističkim zemljama, jer su to one zemlje koje su danas najrazvijenije. Problem je u tome što prethodna rečenica ne znači skoro ništa. Različite kapitalističke zemlje imaju različita pravila. Osnovni problem je što se skoro svemu može naći kontraprimer. Recimo, ako kažete da su neophodni niski porezi, pitaće vas za Švedsku ili Dansku, ako kažete da je neohodan nizak nivo ekonomske regulacije pitaće vas za EU, ili čak Ameriku. Ako pomenete demokratiju, pitaće vas za Kinu ili Čile.
U tom smislu, čini mi se da istraživanja kojima se bavi obavlja
Andrei Schleifer (jedan od sigurnih budućih Nobelovaca, ako mene pitate), a koja on naziva
novom komparativnom ekonomijom (dobar uvodni tekst), mogu dosta da pomognu. Naime, Schelifer se bavi analizom uticaja različitih konkretnih zakonskih odredbi. Recimo, radio je analizu propisa u stotinak zemalja vezanih za
sprovođenje sudskih odluka,
analizu političkih sistema,
analizu ustavnih odredbi,
analizu bankarskih sektora, analizu
pravila vezanih za korporativno upravljanje,
analizu regulacija na tržišta rada i
analizu regulative vezane za ulazak na tržište. Odgovori su uglavnom da konkretna zakonska rešenja imaju uticaja na krajnji ishod, ali je objašnjeni procenat varijacije uglavnom relativno mali. Pravo pitanje je - zašto?