Svi postovi sa bloga: Tržišno rešenje


Novi nalazi:
The new study published in journal Sociology of Education was produced from a review of data from the Early Childhood Longitudinal Study by Jennifer Van Hook, professor of sociology and demography at Pennsylvania State University, and her colleague Claire Altman. Van Hook and Altman found that in the subsample of 19,450 children grades fifth through eight, more than 59 percent of fifth graders and 86.3 percent of eighth graders attended schools where junk food was sold. According to the press release, while there was a significant percentage of students attending schools where junk food was sold, there was not a disproportionate number of students considered obese or overweight in these schools compared to institutions where junk food was absent.
“There has been a great deal of focus in the media on how schools make a lot of money from the sale of junk food to students, and on how schools have the ability to help reduce childhood obesity,” Van Hook said in the release. “In that light, we expected to find a definitive connection between the sale of junk food in middle schools and weight gain among children between fifth and eighth grades. But, our study suggests that — when it comes to weight issues — we need to be looking far beyond schools and, more specifically, junk food sales in schools, to make a difference.

Takođe, obratite pažnju na ovo:
Van Hook said that the findings surprised the researchers so much that they held off publishing for nearly two years “because we kept looking for a connection that just wasn’t there.”
Stvarno, što je više kišobrana na ulici, to jače pada kiša!

Nesto slično tvrdi Blic a ne pada im na pamet da je uzročnost možda obrnuta.
Moj napad na ideju frakcionalnog bankarstva i "maturity mismatchinga", objavljen u časopisu New Perspectives on Political Economy.

Tekst možete naći ovde.
Nekako sam naleteo na pismo Kena Rogoffa Josephu Stiglitzu od pre 10 godina, a koje i dalje stoji na sajtu MMF-a. Obavezno pročitati. Između ostalog:


Let's look at Stiglitzian prescriptions for helping a distressed emerging market debtor, the ideas you put forth as superior to existing practice. Governments typically come to the IMF for financial assistance when they are having trouble finding buyers for their debt and when the value of their money is falling. The Stiglitzian prescription is to raise the profile of fiscal deficits, that is, to issue more debt and to print more money. You seem to believe that if a distressed government issues more currency, its citizens will suddenly think it more valuable. You seem to believe that when investors are no longer willing to hold a government's debt, all that needs to be done is to increase the supply and it will sell like hot cakes. We at the IMF—no, make that we on the Planet Earth—have considerable experience suggesting otherwise. We earthlings have found that when a country in fiscal distress tries to escape by printing more money, inflation rises, often uncontrollably. Uncontrolled inflation strangles growth, hurting the entire populace but, especially the indigent. The laws of economics may be different in your part of the gamma quadrant, but around here we find that when an almost bankrupt government fails to credibly constrain the time profile of its fiscal deficits, things generally get worse instead of better.
Tomislav Nikolić kaže u intervjuu:


U Južnoj Koreji kompjuter izbacuje tenderske uslove i određuje pobednika. Zašto to ne bi moglo kod nas?


Očigledno govori o KONEPS-u, sistemu o kojem sam pisao pre izvesnog vremena. Moj problem sa naprednjacima je u tome što ni ovde on nije rekao "Kada ja pobedim, obećavam da ćemo u roku od godinu dana uvesti sistem poput onog u Južnoj Koreji". Ovako, čak nije ni obećao, samo je postavio retoričko pitanje.


Uzgred, Tadić je pre neki dan imao relativno dobar intervju u kojem je, između ostalog, rekao i:


Postoji čitav niz zakona i agencija koje su potpuno nepotrebne.


Pitanje je - ako zna da "postoji čitav niz zakona i agencija koje su potpuno nepotrebne", zašto nešto ne uradi po tom pitanju? Da li tvrdi da su za sve te zakone i agenciji krivi koalicioni partneri? 
Pisali smo prethodnih godina u par navrata o konceptu slobodnih gradova koji promoviše Paul Romer, kao i o ideji seasteadinga, koji promovišu između ostalih, Patri Friedman (unuk Miltona Friedmana) i Peter Thiel, američki milijarder.

U izvesnom smislu, radi se o sličnim idejama - kako stvoriti teritoriju koja ne bi bila pod suverenitetom posojećih država, već bi mogla da definiše svoja pravila. Seasteading koncept podrazumeva nastanjivanje na moru (recimo, na velikim splavovima ili brodovima), dok koncept "Charter Cities"-a podrazumeva stvaranje posebnih administrativnih zona i izdvajanje istih iz suvereniteta države gde se nalaze.

U poslednje vreme je ostvaren napredak u obe inicijative.

Što se seasdeadinga tiče, već neko vreme postoji Seasteading Institute, gde pokušavaju da razreše neke tehničke probleme vezane za život na moru. Institut su napustili Dario Mutabžija (po imenu bih rekao da ima neke veze sa ovim našim prostorima) i Max Marty i osnovali startup firmu Blueseed. Ideja Blueseeda je da se na "plovilu" koje bi bilo ukotvljeno nekih 20 km od San Francisca otvori prostor za firme koje bi se bavile razvojem softvera. Suština je da danas firme iz Silikonske doline ne mogu da uvezu dovoljno kvalitetne radne snage zbog američkih imigracionih propisa, ali bi firme mogle da u međunarodnim vodama zaposle ljude da rade. Bili bi dovoljno blizu Silikonske doline, a opet ne bi morali da poštuju američke zakone. Evo i videa:



Što se tiče Charter Cities-a (koji i inače deluje kao realnija ideja), Parlament Hondurasa je izmenio Ustav da bi omogućio osnivanje posebnog regiona koji ne bi bio baš "pravi" deo Hondurasa. Recimo, sudski sistem bi bio potpuno nezavistan od sadašnjeg sistema. Više o tome pogledajte u članku koji je objavio Economist. Pogledajte i sajt Future Cities Development Inc., firme koja se bavi razvojem "slobodnog grada" u Hondurasu. Evo i videa u kojem govore predsednik Hondurasa i predsednik Parlamenta.

Današnja Vlada Srbije ima 20 članova. Previše, ako mene pitate.

Sa druge strane, pre 12 godina imali smo dve vlade - republičku i saveznu, koju Crna Gora nije priznavala, već su se sve odluke odnosile samo na Srbiju.

Republička Vlada je imala 36 članova (predsednik, pet potpredsednika, 23 "klasična" ministra i sedam bez portfelja) , a Savezna je u jednom trenutku imala 32 člana (predsednik, šest potpredsednika, 18 "klasičnih" ministara i sedam ministara bez portfelja).

Sve u svemu, Srbija je tokom 2000. godine imala 68 ministara. Brzo smo zaboravili.
Prilično se prašine diglo oko objavljenih podataka Poreske uprave o najvećim dužnicima. Ja ove podatke uzimam sa velikom dozom rezerve, jer su, po mom iskustvu, ti podaci prilično nepouzdani.

Osnovni razlog je ogromna neažurnost Poreske uprave. Meni se negde 2009. godine desilo da, kada sam tražio od njih potvrdu da ne dugujemo za poreze, između ostalog sam dobio i podatak da smo u pretplati 200.000 dinara po osnovu poreza na fond zarada. Na moju konstataciju da taj porez ne postoji još negde od 2005. godine i da bi možda trebali da nam vrate te pare, ili da ih preknjižimo na nešto drugo, dobio sam odgovor: "Ma ne, naravno da niste u pretplati, nego još nismo proknjižili zaduženja."

Nedavno smo imali zanimljiv slučaj. Dobili smo opomenu da nismo platili porez na neki honorar. Mi proverimo sve i shvatimo da je Poreska uprava u stvari pogrešno unela podatke iz naše prijave (pogrešno su upisali bruto iznos honorara u mesto za poresko zaduženje). Na to su dodali zateznu kamatu za jedno 3 godine (pošto je honorar bio isplaćen još 2008. godine). Na našu žalbu su odgovorili sa, otprilike "Prihvata se žalba. Pošto je grešku napravio poreski obveznik, osnovni dug se briše, ali ostaje dug za kamatu." Zvao sam ih telefonom da se opet žalim, rekli su mi "Da, to je kolega uzeo tipski odgovor. Ništa ne brinite, sad sam vam obrisala i dug po osnovu kamate." Preko telefona.

Ali, najveći problem za koji znam ima jedna osoba koja je kupila firmu u privatizaciji i već 7-8 godina ne može da otpiše stare poreske dugove (nastale u periodu pre privatizacije, koji se brišu po osnovu Zakona o privatizaciji). Iako ih je on izbrisao iz svojih knjiga, nikako nije uspeo da ubedi Poresku upravu da ih i oni izbrišu. Koliko on zna, ti dugovi se i dalje negde vode, iako nema nikakvog zakonskog osnova. Uz redovne i zatezne kamate, ko zna o kojim parama se do sada radi. 
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk