Svi postovi sa bloga: Tržišno rešenje

Genetičar Stojković (o kome smo već pisali) je dobio iz NIP-a 22 miliona evra za svoj privatni biznis. Kaže, kada je čuo dobru vest odlučio je da organizuje malu proslavu u Sevilji gde živi i radi. Ima čovek i razlog za slavlje, 22 miliona evra plus nekretnina za džabe, je odličan početni kapital.

Komentatori u Blicu su se obradovali jer je genetičar Stojković uzimanjem novca valjda dokazao koliko voli svoju zemlju. Jedan komentator se još pita gde bi nam bio kraj da smo svi kao Stojković. Zaista, gde bi nam bio kraj da svako dobije po 22 miliona evra?

Ako nam je GDP 22 milijarde evra (možda je više) Srbija može da priušti samo 1,000 Stojkovića. Nije loše biti genetičar Stojković danas.
Steven Landsburg kaže: "Ekonomija se može rezimirati u četiri reči - ljudi reaguju na podsticaje."

Izgleda da je to shvatila i Vlada Srbije i za hvatanje Mladića je prihvatila modifikovano tržišno rešenje - ko pomogne u hvatanju, dobije milion evra. Očigledno su shvatili da apelovanje na patriotizam ne pomaže. Živo me zanima sa koje će budžetske linije to da isplate.

Problem sa ovim pristupom je što je cena administrativno utvrđena, pa zato ovo rešenje nije potpuno tržišno. Moguće je da je preniska, a moguće je i da je previsoka. Bolje bi bilo da su krenuli sa nižom cenom (recimo, sto hiljada evra) i da su uveli pravilo da će je jednom nedeljno (ili mesečno) podizati za sto hiljada. Tako bi primenili holandsku aukciju a ishod bi bio i ekonomski efikasan, jer bi nagradu uzeo upravo onaj insajder koji najmanje korisnosti uživa od Mladićeve slobode. Šteta što u Savetu za nacionalnu bezbednost ne sedi nijedan ekonomista. :)
Od dvadeset najboljih američkih univerziteta, bukvalno svi su privatni. Ako ne grešim, najbolji državni je UC Berkeley, na 21. mestu. Veliko je pitanje zašto Amerika ima najbolje univerzitete na svetu (ako je nekome ovo sporno, evo par podataka - 50% Nobelovih nagrada za hemiju, 61% za fiziku i 60% za hemiju u periodu 1950-2006 su dobili Amerikanci; međutim, taj broj je znatno veći je su mnogi nobelovci neamerikanci takođe radili na američkim univerzitetima).

Ja mislim da je jaka konkurencija jedan od najvažnijih faktora, ali svakako ne jedini. Tamo postoji i nešto što se zove "alumni relations", odnosno ceo sektor univerziteta koji radi na održavanju veza sa bivšim studentima. Meni, recimo, dva do tri puta godišnje u Srbiju šalju publikacije u kojima me mole da razmotrim mogućnost da im pošaljem nešto para. Mnogi uspešni bivši studenti šalju pare.

To je dovelo do toga da su najbolji američki univerziteti ekstremno bogati. Kada sam ja stigao u Filadelfiju 2002. godine i kada sam čuo da je godišnji budžet mog univerziteta (koji ima oko 20 hiljada studenata, skoro tri puta manje od beogradskog) 3,5 milijardi dolara (budžet Srbije je u 2002. godini iznosio oko 7 milijardi), mislio sam da taj čovek nema pojma o čemu govori. Onda sam pogledao spisak govornika i ukapirao da je on prorektor za budžet, pa sam mu poverovao.

Budžet se samo manjim delom (oko 30%) finansira iz školarine, delom iz istraživačkih projekata, a delom iz prinosa na univerzitetski fond (endowment), koji je stvoren donacijama bivših studenata i pametnim inveticijama (kažu da najboljeg investitora ima Yale, obezbedio je prinos od, pazite sada, 28% u prethodnih godinu dana, a prosečnih 17% u prethodnih 10 godina). Koliki su ti fondovi? Recimo, Yaleov fond je 22 milijarde dolara, Harvardov oko 35 milijardi, a Pennsylvanijin oko 7.

Ovakvi fondovi omogućavaju univerzitetima veliku fleksibilnost i samostalnost u radu. Zato najbolji američki univerzitet nisu okrenuti samo ka profitabilnim studijama (biznis ili pravo), već i često neprofitabilnim studijama (teorijska fizika, genetika, biologija, istorija, političke nauke, sociologija, filozofija).
Jednoj firmi koja uvozi neki preparat protiv glavobolje je traženo da povuče proizvod iz prodaje jer nisu dobili dozvolu već samo mišljenje Agencije za lekove. U svakoj državi postoji neka institucija koja se bavi sertifikacijom lekova i uglavnom je jako teško ubediti ljude da država ne treba time da se bavi. Čim nešto slično pomenem sagovornici pošteno iskritikuju moje neiskustvo i neznanje jer da nema ovakvih agencija ljudi bi umirali od otrovnih aspirina kao što su u srednjem veku umirali od kuge.

Ja ne verujem da su ljudi glupi da bi namerno kupovali loše lekove. Da država ne reguliše ovu oblast sigurno je da bi se pojavile privatne firme ili organizacije koje bi svojim kredibilitetom (i profitom) garantovale kvalitet lekova. Iako bi u tom slučaju možda bilo loših lekova na tržištu siguran sam da bi ljudi instinktivno tražili neki sertifikat, kao što danas pogledaju rok trajanja na jogurtu. Povrh toga verujem i da bi farmaceutske kompanije bile obazrive jer ne bi mogle da prebacuju odgovornost na državne agencije a da ne pominjemo da bi trovanje ljudi bilo loše za posao.

Ako vam ovaj argument nije dovoljno ubedljiv, a obično nije, možda sledeći pomogne. U Americi je poznato da je potrebno jako mnogo vremena pre nego što FDA odobri neki lek, a pretpostavljam da je situacija manje više ista u svim zemljama. FDA organizuje i potrebne i nepotrebne testove jer im je jedini cilj da sepreče pojavljivanje štetnih lekova na tržištu. To je problem. Loša motivacija. FDA interesuju samo životi pacijenata koji su spašeni sprečavanjem prodaje lošeg leka. Njih ne zanima koliko ljudi umire od bolesti za koje postoje lekovi a koji još nisu odobreni. Kada bi se njihov rad vrednovao i na osnovu života koji su izgubljeni jer je lek bio u procesu dobijanja dozvole, verovatno je da bi njihov doprinos bio nagrađen nižom ocenom.
Srpska Strategija za smanjenje siromaštva sasvim sigurno nije idealna, ali ipak verujem da je u tom trenutku izvučen maksimum. Prvo, Strategija je prihvatila stav da je osnovni način za borbu protiv siromaštva ekonomski rast, a ne redistribucija. Drugo, ustanovljena je apsolutna, a ne relativna stopa siromaštva. Ovo je veoma bitno.

Ako se siromaštvo definiše relativno (u odnosu na prosečnu, ili medijalnu potrošnju ili dohodak) problem siromaštva se ne može nikada rešiti. Osnovni argument da se siromaštvo definiše u odnosu na prosek je da je većini ljudi relativni položaj u odnosu na druge ljude mnogo bitniji nego apsolutni nivo blagostanja. Recimo, neko može biti nezadovoljan svojim Mercedesom, zato što svi ostali u ulici voze Porsche.

Ako zanemarimo činjenicu da relativno merenje siromaštva suštinski forsira teoriju da državnu politiku treba formulisati na osnovu kriterijuma zavisti i ljubomore, opet ostaje sledeće pitanje - zašto nikada niko iz Srbije nije otišao u Afriku da radi za manju platu nego što zarađuje u Srbiji, a gde bi bio relativno bogat, nego ide u Nemačku za veću platu nego u Srbiji, a tamo je relativno siromašan? Očigledno je ljudima bitan apsolutni nivo dohotka. Ne kažem da je relativni položaj potpuno nebitan, nego da nam postupci velikog broja ljudi govore da je apsolutni položaj mnogo bitniji. Takođe, ljudi dolaze iz "provincije" u Beograd, a ne obrnuto.

Mada, ne verujem da će to ikoga ubediti. "Evropski standard" je 60% medijalnog nacionalnog dohotka, pa sam siguran da i nas to čeka.
Politici i Danilu Šukoviću nije jasno zašto Velja hoće Puteve Srbije i Železnice Srbije, kad su to "neprofitabilne firme". Međutim, Velji, a ni ostalim političarima, uopšte nije bitno da firme budu profitabilne. Bitna je veličina - ukupni rashodi i broj zaposlenih. U stvari, ne baš ukupni rashodi, nego ukupni diskrecioni rashodi.

U tom smislu je, recimo, Fond PIO nezanimljiv, jer i pored ogromnog budžeta direktor na njega ne može mnogo da utiče. Sa druge strane, direktor Galenike, Geneksa ili Puteva Srbije ima skoro ceo budžet firme na raspolaganju. On donosi odluke o tome šta će da se radi, od koga će da se kupuju sirovine i po kojim cenama, kada će kome da se plati, kod koga će firma da se reklamira, koga će da sponzoriše, kada će, šta, kome i pod kojim uslovima da nešto prodaje, u kojoj banci će da ima račun. I to je ono što je bitno. Ko te pita za profit.

Čak, ne bi me iznenadilo da su neuspešne firme u stvari primamljivije. Tamo možeš da radiš šta god hoćeš i niko neće znati koliko ništa ne znaš i koliko kradeš, jer svi znaju da je ta firma loša, pa su i očekivanja niska, a nadzor nikakav.
Slobodan Antonić plače nad sudbinom ekonomskih reformi jer mu je jasno da je Srbija odavno izgubila ekonomski suverenitet u korist Svetske Banke i njoj sličnih. Otprilike kaže, sve i da političari u Srbiji i hoće da vode socijalno odgovorniju politiku odnosno da ograničavaju pomahnitalo tržište i dele više novca ljudima kojima je on najpotrebniji ekonomski okupatori to ne bi dozvolili.

Čemu panika? Neki predstavnik Svetske Banke je posetio Srbiju pre par dana i između ostalog je pomenula da bi Srbija trebala da reformiše sistem obrazovanja jer zapošljava previše ljudi. Antonić je tu činjenicu našao pogotovu uvredljivom jer smatra da je visoko državno obrazovanje u Srbiji približnog kvaliteta kao i obrazovanje koje nude najskuplji svetski univerziteti a daleko bolje od svega što nude privatni fakulteti kod nas. Nisam ekspert da sudim o kvalitetu ali ti argumenti valjda opravdavaju trošenje 860 miliona evra godišnje na obrazovanje.

Antonić verovatno misli da svaki službenik Svetske Banke ima vlažne snove u kojima sanja primenu potpuno privatnog obrazovanja u zemljama u kojima ova institucija radi. Koliko sam ja shvatio iz njegovog teksta, mislim da će, nažalost, Svetska Banka pre da se bavi smanjivanjem obrazovnog budžeta nego njegovim potpunim ukidanjem. Iako je potpuno ukidanje obrazovnog budžeta idealno po mom mišljenju ono nažalost trenutno nije realna opcija.

Ipak, trenutni sistem u kome poreski obveznici finansiraju samo državno obrazovanje nije fer. Bilo bi bolje kada bi se novac iz budžeta vezivao za studente a ne za fakultete, pa bi u praksi svi fakulteti bili plaćani iz budžeta po svakom studentu koji se odluči da studira kod njih. To bi povećalo konkurenciju što bi posledično rezultiralo boljim kvalitetom obrazovanja.

Na stranu što Svetska Banka trenutno isključivo daje savete i ne uslovljava ekonomsku politiku u Srbiji, Antoniću takođe smeta što preporučuju smanjivanje javne potrošnje i poreza, privatizaciju javnih preduzeća, ukidanje carina, i sl. Naivno se plaši se da bi ovakve reforme dovele do konačne propasti srpskog čovečanstva jer bi sve što valja u Srbiji bilo u vlasništvu stranaca. Valjda bi se dokazalo da su oni konkurentniji od nas, što bi bio kraj našem nacionalnom identitetu. Možda je u pravu. Ostavljam kolektivistima da drve motku i donesu zaključak po tom pitanju.
Konačno su se dogovorili. Pregovori su trajali duže nego pregovori o formiranju Vlade. Primenjen je inovativni 3-2-1 sistem, a biranje je išlo po principu DS, DSS, G17, DS, DSS, DS, pa opet iz početka (zgodna okolnost je da je to bilo deljenje bez ostatka jer se delilo 30 preduzeća u 5 krugova). Vezano za ovo, nije mi jasno kako G17 nije uzeo ni NIS, ni EPS, ni Telekom, a mogao je. Možda zato što su dobili NBS?

Komentatori su uglavnom ogorčeni na ovako besramnu podelu plena. Ja nisam. Jednostavno, ne vidim kako bi drugačije sve to moglo da funkcioniše. Neko mora da postavi direktora u državnom preduzeću. Ko? Pa valjda onaj kome su građani dali mandat da vodi državu. Ako narod ima poverenja da Koštunici, Tadiću i Dinkiću poveri izbor načelnika generalštaba, predsednika Ustavnog suda, ili guvernera Narodne banke, zašto je problem 30 direktorskih i dvestotinak mesta u Upravnim odborima (i još, po obrazloženju Budžeta za 2007. godinu, 4.201 izabrano lice u školama, bolnicama, domovima zdravlja, filijalama Poreske uprave, Uprave za javna plaćanja, Veterinarskim stanicama...)?

Omiljeni argumenti protiv ovakve podele preduzeća su:

1. "Preduzećima treba da upravljaju stručnjaci." Dobro, ali zar isti argument ne treba primeniti i na ministarstva? Moja primedba je - ako već dozvoljavamo da vojskom, policijom, prosvetom, socijalom, pravosuđem upravljaju političari koji o tome ništa ne znaju, zašto je onda problem da direktor NIS-a ili Telekoma isto bude neka neznalica, neko ko je na vreme uspeo da se ušlihta predsedniku stranke? Šteta od toga je, čini mi se, manja nego u slučaju ministarstva. Moja suštinska primedba je - ako ne treba da ih postavlja Vlada, ko onda? Odgovor može da bude - pa Vlada, ali ne ovako. Moje pitanje je - a kako? Niko do sada nije napravio test za izbor direktora NIS-a, tako da je pitanje izbora subjektivna stvar, svodi se na nečiju procenu.

2. "Sada se vidi da su se u stvari sve vreme samo oko toga borili, a da im je interes naroda u drugom planu." Na to samo mogu da kažem - dobro jutro i dobro došli na planetu Zemlju.

Zanimljivo mi je to što ljudi ne vide vrlo jednostavnu stvar. Sve dok su javna preduzeća, školstvo, zdravstvo, ili kultura u državnim rukama to će tako da funkcioniše - upravu će da postavlja vlasnik (država), odnosno stranke koje čine Vladu. Ne postoji drugi mehanizam. Alternative su da upravu postavljaju radnici (još gore) ili "stručna javnost", ali to otvara pitanje ko bira predstavnike te stručne javnosti? Uostalom, više poverenja imam u DS, DSS i G17, nego u Privrednu komoru, Advokatsku komoru ili Naučno društvo ekonomista.

Tek kad se firme privatizuju, to će funkcionisati drugačije. Ko su direktori Telenora ili Lukoila u Srbiji i kako su izabrani? Nemam pojma i ne zanima me.
Da li је đavo liberal? Zašto intelektualci ne vole liberalizam? Francuzi, ne bojte se liberalizma!

Šta se krije iza ove salate od rečenica?

To su naslovi tri knjige: Le diable est-il libéral (Christian Julienne) iz 2001, Pourquoi les intellectuels n’aiment pas le libéralisme (Raymond Boudon ) iz 2004. godine i treća, Français, n'ayez pas peur du libéralisme (Pascal Salin). Ova poslednja, Paskala Salena, izašla je pre nekoliko meseci.

Imam neke asocijacije...

Prvo, francuska akademija nije tako ne-liberalna kako bi se moglo pomisliti na osnovu političke scene. Zaista, politička ponuda Francuske pruža fantastičan diversitet levih stranaka i zvezda političke estrade (polovina od dvanaest predsedničkih kandidata 2007. godine!). Tamo postoji samo jedna jedina prava liberalna stranka (Alternative Libérale ). No čak ni ona nije uspela da sakupi dovoljno potpisa za svog predsedničkog kandidata. O hudoj sudbini skretanja u narodnjaštvo svake iole liberalne opcije da ne govorimo...

Zašto tvrdim da postoji ozbiljno liberalno jezgro u francuskoj akademiji?

Samo ova tri pomenuta autora predstavljaju akademski vrh, i to ne samo u Francuskoj. Budon je verovatno najveći živi (a pride liberalni) SOCIOLOG današnjice. O ozbiljnim naučnim razlozima za ovo (da je najveći sociolog) neću smarati ovde. O Paskalu Salenu ne moram ja da hvalospevno govorim, ostavljam ekonomistima. Kristijan Žilijen se najviše bavi urbanizmom, tržištem nekretnina i sl.

Budon i Salen su deo univerzitetske zajednice. Budon je emeritus na Sorboni itd. Salen predaje i dalje. Neko će reći da su oni izuzeci. Ako se pri tome misli da nema nekog GMU-ja u Francuskoj, ja ću reći da nije baš ni sav GMU „naš“. Tamo je lepo Paul Smith napravio cultural studies, pa sve pršti od Marksa, Frankfurtske škole, postkolonijalista i sličnih stvari!

Ima još...Budon je okupio oko sebe ljude koji umeju da prave naučne sociološke radove u kojima se ne pominju „pošasti neoliberalizma“ (o, zar se i to može!).

Drugo, većina francuskih intelektualnih (ne-liberalnih) zvezda, slavu je stekla u akademijama UK-USA (Derida i Bodrijar). Čak ni Burdije nije uspeo da postane dominantan u Francuskoj koliko je obeležio sociološku i ostalu teoriju Britanije.

Treće, ove tri odabrane knjige koje pomenuh, govore o LIBERALIZMU! Izgleda da francuski akademici (bar ova trojica) nemaju dilemu oko termina i značenja. To je ono što mi deluje osvežavajuće, za razliku od američkih intelektualnih papazjanija oko toga šta je to liberalno, šta je libertarijanizam, šta je liber-alterijanizam, šta je...

I za kraj, još jedna simpatična stvar koja povezuje tri naslova – francuski Ratio je, paradoksalno, uvek nekako istovremeno Emotio, čak i kod liberalno orijentisane akademije (sve je nekako vezano za ljubav, mržnju, strast i slične trice).

A da li je đavo stvarno liberal?
S vremena na vreme pogledam sajt Vlade Srbije, da vidim šta je novo usvojeno. Sednica od 4. oktobra je bila posebno zanimljiva jer je tada usvojen Predlog zakona o potvrđivanju neke "Konvencije o zaštiti i unapređenju raznolikosti kulturnih izraza". Pošto mi je naslov bio apsolutno nejasan, pogledao sam je malo detaljnije.

Konvenciju je još 2005. godine usvojila Generalna skupština UN, a protiv su bili Amerikanci i Izrael. Evo šta piše u obrazloženju Zakona o potvrđivanju čemu služi ova Konvencija: "Suštinski efekat potvrđivanja ove Konvencije sadržan je u mogućnosti stvaranja jakog bloka zemalja koji u duhu partnerstva i solidarnosti podstiču razvoj, zaštitu i unapređenje raznolikosti kulturnih izraza u cilju stvaranja kulturne produkcije zaštićene od negativnih uticaja ekonomske globalizacije".

Koliko ja vidim, osnovni cilj je da se države bore protiv američke dominacije na polju kulture. Pored toga, nije mi baš jasno čemu služi, ni zašto se mi tu guramo, ali mi je jasno da će da nas košta.
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk