Gužvao si i gnječio prstima teški damast zguravši moje tijelo u svoje
Izrasla sam iz tvoje kože a ti si jedino tako mogao urasti u mene ne znajuć
na što si samog sebe osudio
U svoje dno do boli do gnijezda do krila do rebra koje je bilo Adamovo
do svoje sitne pore stijesnio si me
Zašto si plakao rijekom koju si zarobio u lubanji
ispričao si mi kako se nikada ne igraš boga
Tvoje oči nisu duboka korita kojima bi mogao spremiti
čudesne vode koje paraju Zemljinu nevinost
Od koga si naslijedio taj poriv biti prvi i zadnji
Zar od onog koji je pristao zagristi i okusiti otrov nad otrovima
osudivši tako i moju utrobu na krvarenje
Porodila sam te u svojim snovima pa abortirala
gadiš se samome sebi u vizijama koje te prate
Koliko je uvjerenja trebalo da ti dam pa da uvidiš da se sastojim
od svega od čega ti zazireš
Govoriti o ljudima na glas je sasvim normalna stvar
čemu izbjegavaš razgovor o tvojem ja ili si zaboravio da nisi razbijena vaza
koju nogom gaze slučajni prolaznici koju bih trebala žaliti
U mome se oku ne pronalazi ležaj samo vječni pokret
padam u dno koje nema kraja
jača sam od temelja koji podnosi svaku zgradu
ovoga grada
Uništio si dio koji je bio dan da bude uništen
ti si njime preporodio svoju strast za uništenjem
a meni dao oslobođenje od viška
darovala sam ti da budeš muško koje si želio biti
Uvrnuta ličnost od koje ne bježim i kada mi pokazuješ
lovačku pušku koju si dobio u naslijeđe
Izazivam te da je približiš licu koje ti govori
o tajnama koje skrivaš u sebi
to te plaši i pali tvoj gnjev
Igramo se tako onih prvih ljudi koji su u raju poželjeli
biti nad rajem i nad samim kozmosom
O čemu žudiš govore tvoje dvije bijele zmije koje rastu iz ramena
puštam ih da se uspinju nad mojim kapcima
jer pretvorio je Uran moje tijelo u oko nad očima
Odao si moju ravnodušnost kao da je tvoje vlasništvo
pa si me bacio u krematorij za sne
spalio moju riječ i želju koja je rasla kao kuća iznad
tvoje glave poput aureole
Ti si se plašio biti u mom tijelu-oku
nova sudbina svome vlastitom postojanju
Daniela Trputec
