Svi postovi sa bloga: Babylon Musings

(4JLC:)

Ja sam htela napred
Ti si stajao u mestu,
Ja sam htela neki red
Trzao si se tom gestu -
Ostao si negde iza
Nemam više šta da kažem
Nemam više šta da lažem
To su tvoji govori,
Neki loši izgovori...

Pružam ruke, gledam gore
Ja bar sanjam, nek' su more -
Ja bar hoću, ja bar želim
Pomeram se, uvek selim -
Tebi jutro uvek mutno
Nikad osmeh, sve prećutno -

Šta da zovem, šta da pričam,
Kad ti nećeš da si sličan
Ma baš nikom jedan dan
Imaš sliku, nemaš ram -
Ja još imam šta da dam,
Ti ni nemaš... Budi sam.

(Sujeti:)

Lepim srce, idem dalje
Ka Đavolu, straight u ralje -
Oni hoće da sam bolje,
Svi mi kažu nemam volje,
Svi mi kažu ja ne mogu
Ja baš tada kosim s nogu,
Ja baš tada dajem više
A Ljubav/Mržnja - to je kliše.

Ne guram se u prazninu
Ma imam sto i jednu dinu,
Kada padnem, pašću glasno,
Kad zavolim, mrzim strasno,
Zar da ćutim...? Da se mislim...?!

(Njima:)

Prijatelja, psihijatra,
Pun mi kurac još iz starta!
Svi me znaju, pa mi seru
Nude nadu, lažnu veru -
'Alo, ljudi, ja znam ko sam!
Znam i šta sam, a i gde sam!

Da vas teram sve po redu?
Provokacija je sad na redu?
Sve vas slušam, sve vas gledam,
K'o grehova, sad vas sedam!
I patuljaka je bilo tol'ko,
Šta sve vidi jedno oko...

Što se smejem? Jel' da pizdim?
Pa smešni ste kad vas vidim!
Svi mi misle nešto svoje,
Imam Sunce, imam Boje
Imam sve što trebam moje!

Ne treba mi ništa više,
Sad mi reci, nek' sam kliše,
Sada zini, da te vidim,
Pa hteli ste da se svidim!
Jel' vam jasno da je ponoć,
Ne treba mi vaša "pomoć"!

Sad ti krivo što je tako
Što mi ide tako lako,
Suflirajte sad sa strane:
Znam da imam razne mane,
Znam da imam grozne rane!
Al' ne okrećem se iza sebe,
Što je bilo - ko ga jebe...

Gotovo je, nema više,
Budućnost je što se piše,
Što se misli, što se sanja
Toga ima - k'o i sranja...

Sve što si stvarao, sa mnom si stvarao -
Sve što si sanjao, sa mnom si sanjao -

Zar ne vidiš da mi trebaš,
Zar ne vidiš da te hoću!?
Zar ne čuješ da te zovem
Svaki put kad te pozovem...?

Sve što si ikada hteo - bili su snovi.
Ne, nisi nikada smeo
Ma ni da pomisliš da ti trebaju novi!
Zar ne vidiš dalje od sebe?
Neko je nekada hteo s-a-m-o t-e-b-e!
A ne kao drugi, samo-da-te-odjebe...

Sve što smo ikada bili
Ti prepustio si "Višoj Sili" -
Sve što smo ikada mogli...
Sad zovi one što su ti "pomogli",
Sada ih zovi pa nek' ti se smeju!
Neka ti opet daju neku ideju
Neki novi, uzaludan san,
Sada - kad sanjaš ga sam!

*

Nemoj ni da pomisliš da mi je stalo -
Da imam bolje ime za tebe nego "Budalo!"
Da imam bolji izraz nego "Jedan Od Mnogih"
Sam si sebe stavio tamo,
Sad zovi one što su ti "pomogli"...

Ja neću biti više tu,
Neću ti više smetati
A kada ti kažu "Pozovi nju":

Bolje nemoj... Jer ćeš me ometati...
Bolje nemoj... Hoću da budem sama...
Bolje nemoj... Prijaju mi i suze i tama...
Bolje nemoj...

Prokrvariću.
Zaplakaću se.
Setiću se...

Podićiću opet prašinu,
Razbiću opet tišinu;
Samo nemoj da se setim da volim,
Nemoj da počnem opet da molim...

Neka bude da sam i za tebe
"Previše mračna",
Neka bude da nikada nisam bila
Ni "Prava" ni "Tačna"...

Pokupiću ostatke sebe,
Spakuj da ponesem za ranu so -
Ja bar imam josh uvek sebe,
Ti više nemaš ni to.

4JLC

Ruga mi se prazan papir
dok te ruka traži jagodicama prstiju
po snovima zaboravljenim na dnu fioke...

Nema te,
ne postojiš...

Onda se pojaviš niotkuda
i ubodeš kao posekotina od papira -

Plitko,
bez krvi,
bez žrtve...
Da zapeče...

Izvrši eutanaziju nad mojim srcem,
na mapi nacrtaj boldovano "X"
i onda pogodi centar
i stisni jako -

Da te osetim odjednom
i istuširam se najhladnijim jutrom
koje su Đavoli ikada istkali
od krila Anđela...

Ušili su mi rane,
a onda sam uzela makaze
i rasekla šavove...
Bez anestezije,
na živo...

Sada te zovem, jer ne mogu
hrapavim, istrošenim jezikom
sama da ližem rane
kada ovoliko reči
kotrlja se niz njega...

Ti umeš da ćutiš
i umeš da me uspavaš,
da me izmoriš
i onda da me poljubiš
za Laku Noć
u tačku na leđima
gde se spajaju
kičma i vrat...

Dok me guši melanholija
skinuću prašinu sa diska
na kome piše
"Demo Veza",
ubaciću ga još jednom
i igrati Trial...

Još koji dan...
Još koju noć...
I još koje jutro...

Praviću se da znam pravila
a ti se napravi
da je naša veza kupljena
i dostojno plaćena
Full Verzija
i da se neće završiti
za par dana...

Jer ove reči koje govorim
kao da ih ne znam
uveliko su pauci opleli mrežom
da ih ne vidim,
da mi ne daju...
Da mi ukradu proleće
i pomute ovo malo zdravog razuma
koje nosim u džepu
među ostacima izlomljenih cigareta
i polomljenih šibica...

I opet ćeš ti biti
Crni Vitez...
I ja ću ponovo
znati da pišem...

Crackovaćemo osećanja
i opet ću proraditi...
Pećiće me oči
dok gledam u mrak da te vidim,
kao da ih nisam imala ranije
i pružaću ruke prema tebi
kao da ne mogu da te dohvatim...

A ti ćeš biti tu -

Da mi kažeš da sam mračna,
da se uplašiš,
ali da ne pobegneš...

U beskrajnim redovima mrtvih slova
nešto je još uvek živo...
Nešto i dalje pulsira
u sadašnjosti,
zatrovanoj memlom...

Ti.

Koji mi nisi važan
i koji nisi ceo...

Ti.

Biber i med...
Moja Demo Veza.

[Prva Maska: Proleće]

Drvena Maska Proleća,
zelenih listova i blistavih pupoljaka.
Sve se rađa u jednom momentu.
Ne želim distorziju,
želim samo postanak.
Hrabrost je moje ime.
Živim u debelom Hrastovom stablu,
mogu čuti listove kako rastu.
Moja pesma je izlazak Sunca,
moja maska je hladan potok,
moja muzika - zeleni listovi.
Živim s Prolećem,
izgaram Letom.
Moja krv je sok Hrastovog drveta,
Smola su moje suze,
Vetar je moj smeh...

*

[Druga Maska: Leto]

Crveni plod Jagode moja je Maska Leti.
Moj glas gubi se u pesmi Slavuja,
Srce izgara u šupljem Bukovom stablu.
Nebo su moje oči,
u njemu Šumski Demoni
nestaju krvavim plamenom.
Ali ne jecajima,
nego vrelom pesmom
što dah uzima suvom grlu.
Na zelenom tepihu igraju Šumske Vile,
pozdravljaju pesmu mladih Slavuja.
Krijem se iza svoje Maske
i kradem svilu toplog povetarca,
što zavara sluh...

*

[Treća Maska: Jesen]

Svaki trag opao suvim lišćem
ostaje uspomena...
Žuti je list moja Jesenja Maska,
zrela Dunja je moje Srce.
Ožiljci ostaju na tvrdoj kori
starog Jabukovog stabla.
Hladne Kiše spiraju tugu sa mog lica.
Moja postelja je mirisna Crvena Zemlja,
a svaka Kišna kap u zreloj Jabuci
moja je Tuga,
svako Seme -
moja nova Nada.
U Šumi ostajem,
Dunju ostavljam na Panju:
da usamljen ne bude
i Pečurke ponovo ugosti.

*

[Četvrta Maska: Zima]

Svi moji tragovi utisnuti su
ispod hladnog belila Vremena.
Zimi skrivam se ispod Maske Borova
i toplinu tražim u Crvenim Bobicama
Šumskog Žbunja.
Danas spavam,
Sneg će me sakriti
a Borovi zakloniti
jedinim zelenilom Zime.
Kraljice Noći,
ostavi me u mojoj Tuzi,
Sreća će doći novom Sezonom.
Neka me greje
topla srž Borovog stabla
u mom Zimskom Snu.
Urliknuću i izgubiti se
zajedno sa hladnim urlikom
ostalih Vukova u daljini.
Neka Sneg i dalje pada...



"Siluete" '98


Na vlažnom panju,
Gde gljive spavaju
I puštaju penast sok -

Tu je istina jedne istine:
Istine nestajanja
I istine življenja.

Kad hodaš šumom
Grane će pevati -
Jer jezik slobode u njima leži,
A čovek - uljez samo jeste,
Jer sloboda,
Tamo negde,
Uz njega - ne postoji...

Samo je mač
Kao ožiljak na starom stablu,
Samo je metak
Što ruši orla,
Samo je čovek...
Sam je dovoljan.

"Neka živi" - kaže šuma.
"Neka mre" - kaže čovek.

Globus se okreće
Dok gljive spavaju,
A na panju...

"A zašto je panj?"
"Čovek je opet besan..."


*Siluete '98


Tražim te, tražim te, tražim...

U listićima čaja,
U šoljici kafe,
Među pikavcima u pepeljari...

Nema te.

Tražim te, tražim te, tražim...

Među koricama knjige,
Među iglicama u platnenom srcu,
Među porukama na plutanoj tabli...

Još te nema.

Tražim te, tražim te, tražim...

Na zalemljenim čipovima,
Na rezu jednog diska,
U fioci sa klikerima...

Gde si, bre?

Tražim te, tražim te, tražim...

Među propuštenim pozivima,
Među nepročitanim porukama,
U zaboravljenim dnevnicima...

Hmmm...

Tražim te, tražim te...
Ma, ne trebaš mi!

A, tu si.

Obaram ruke sa Srećom.

Imam jaku levicu, od konobarskih dana.

Vuče Sreća na svoju stranu, da budem na gubitku, ali, svejedno, ne dam se... I borim se. To je nešto iskonsko u nama, da se inatimo, da kažemo "E, baš ne može!" samo kada nam u lice pljune onaj ružni tip po imenu Izazov. Taj Izazov vam je jedan od onih prljavih, zlih tipova sa cigaretom večito na ivici usne, što podiže samo jednu stranu lica u osmeh i gleda skupljenih očiju, sa visine. Sve se devojke lože na tipa zvanog Izazov, koliko god je siromašan po pitanju kulture i koliko god da je drzak i bezobrazan. On uvek ima ono "nešto" u sebi.

I igram se sa senkama, ubeđujem sebe da toplina reči ipak postoji... Da one mogu da budu mekane, tople, paperjaste... I mogu.

Izazov kaže da sam sa Venere, kao i sve žene. To kaže kada ga pitaju odakle sam. Rekao mi je, pošteno, u startu, da odlučim "kako ćemo". Nisam odgovorila. Lako ćemo. Zašto bismo se gurali u definicije, tamo je ionako gužva.

I onda dođe ona kurva, beštija... Sreća. Da mi je znati koliko se samo puta sakrivala u mrak mokrih, štrokavih ulica sa Izazovom da tamo ko-zna-šta-sve rade. Hoće da obara ruke sa mnom, haha. Ma drolja jedna najobičnija, izvin'te me na ovoj upotrebi francuskog, pa i ona se ponosi time što je, uostalom. Nije to tajna.

Ali zanese me tako... Ona se valjda zanese, razumem je, zgodan je frajer Izazov, pa je nekada nema dugo. Nisam od onih, da kradem drugima lepe trenutke, onda je ni ne tražim. Ne voajerišem ih šta sve rade, zato i ne znam sve te sitnije detalje. Guram svoje samo dok nje nema, znam da nije laka riba, pa ni njemu ne može biti lako sa njom. Žensko k'o žensko.

I nađe me za šankom, on ispija miran tamo u ćošku neko piće i ne ispušta cigaretu iz usta. Učinilo mi se da je odmerio par dama, al' odćutah... Pa i meni su kolena zaklecala pri samom pogledu na njega, pa gledam da uvek gledam drugde, da ne padam na sitnice. I priđe mi ona, srećna kao i uvek, podiže obrvu i eto nas za stolom: ne zna se kako, ne zna se zašto, obaramo ruke. Smeje mi se u lice, kuja, a zna da to mrzim.

Malo sam nagla na svoju stranu... Opet juče, danas, večeras. Ne zna Izazov da meni ne smeta kada mi neko dune dim cigarete u oči. Pa nisam ni ja od juče baš, videla sam muško i pre njega. A on me gleda, skoro pa naivno, pa se još i nasmeje... Poznaje oružje, koliki god da mi je arsenal. Baš nađoh da se igram sa opasnim igračima.

I počinje da me nervira što me tako gledaju. Sad, da oteram Sreću - ne ide, nije na mestu. Da oteram Izazova, povućiće opet i nju sa sobom, pa šta ću onda, opet sam na početku. Da se predam...? Ma, to nije ni među opcijama.

Kad ga eto Život, došao po porudžbinu... Predstavlja se kao "Šansa" - taj tek ima hiljadu i jedno ime, neću ni da vam pričam.

"Pelinkovac, bez leda i limuna, čist.
I pitaj damu šta će piti...
A moju flašu stavi na led."

I smeje mi se Izazov, dok pali novu cigaretu...


Mrak je, noć. Crkva otkucava sitan posleponoćni sat i Posmrtno Zvono... Rodio se još jedan Anđeo i srce mi drhti jezom pomišljajući na Tebe. Otvaram visoku gvozdenu kapiju, čuje se škripa rovarenja šiljaka po betonu i ostavlja mi crne zarđale tragove na znojavim dlanovima. Zakoračujem u Đavolju Baštu - u groblje Izgubljenih Ljubavnika.... U potrazi za Tvojim imenom i Tvojom slikom utisnutim na kamenu. Drveće, tišina. Grane hoće da me zagrle i osmehujem se koračajući po suvom lišću i mekanoj zemlji. Puls se ubrzava dok ne natera srce da probije torzo, vraćam ga šakom nazad... Pocepan rukav na bordo haljini... Krv. Mrak je, nisam ni osetila kada sam udarila u drvo čija mi je kora razderala kožu na nadlaktici. Rana inficirano peče, ali ne nadjačava bol u Duši i suze polako klize niz obraze... Muzika. Božanska, Đavolja. Ne znam gde sam, kapija je daleko iza mene i zaklonjena drvećem i mrakom... Magla.

Vidim Te u daljini, osmehuješ se i pružaš mi ruku, kao da ću pasti. Ne razumem i saplićem se na prvi grob padajući na ruže... Boli me. Ne vidim te više. Ustajem i trčim prema zapamćenoj slici u tami kroz eho jecaja i Bola. Bosa sam, tek sada primećujem kada se svaki žuti list na zemlji zabada u moja stopala. Prepoznajem likove na slikama nadgrobnih spomenika, svi su oni živeli i umrli u Mome Srcu... I Srce počinje da vrišti, mišići mi se grče od Bola i Uspomena; gubim poslednji trag snage da te tražim... Zemlja se odjednom čini savršeno mekanom i zove me da legnem u njenu postelju od blata. Klečim i shvatam da prvi put u životu gledam izbliza stazu između grobova. Nikada mi nije bila bliža, nikada draža. Ponovo Muzika i prepoznajem je, i boli me, i kida me...

Mesec je crven i shvatam da sam u njemu videla Tvoj lik, dok ležim u blatu i gledam u nebo... Žuto i crveno lišće me polako pokriva nošeno vetrom i muzikom. Podižeš čašu i ispijaš zadnje kapi crvenog vina sa njenog dna i one tako ispijene počinju se slivati iz mojih očiju - u zemlju iz koje su potekle u Tvoju slavu i zdravicu nad Nama. Uspravljaš me na kolena i ljubiš me u čelo. Grlo mi je suvo i zapaljeno vetrom. Podižeš mi bradu u tišini, gledaš mi duboko u Dušu i ona te moli da legneš pored mene, da me zagrliš jako i nikada ne pustiš. Provlačim ruke kroz tvoju crnu, dugu kosu i srce mi se puni hladnoćom... Moj Centurion. Zauvek Moj... Taj znak na tvojim grudima ja sam iscrtala, ili nisam... Taj privezak oko tvog vrata ja sam stvorila... Ili nisam. Vranino Pero u Tvome krilu, Moja Požuda... Jeste. Shvatam da ovo je Tvoje groblje, groblje zaboravljenih i ostavićeš me ovde, samu, u tišini... I sve je Tvoje, i Ja sam Tvoja. Kidaš sve znakove mene sa svog tela i svoje kože, odgurujući najzad i mene na zemlju... Zatvaram oči i tupim osećajem padam na kamen sopstvenog spomenika shvatam da me više nema...

U ovom Ništavilu još ponekad mi se učini da čujem Tvoj glas u daljini, kao da ponekad obilaziš moj hladan grob u Tvom Srcu... Kao da se Vreme menja, kao da otvaraš novu flašu mojih crvenih suza... Kao da ću imati snage za još jedan korak ako ustanem iz ove zaboravljene postelje od blata i lišća...

Još ponekad Vetar mi nanese izgužvane listove starih pesama pod ruku... Šapuću mi da su Te našle i da si ih ukrao, prisvojio, obrisao tuđa imena sa njihovih posveta... Čuvaj ih za mene, još toliko mogu da ti tražim... Još si mi toliko dužan.

...4JLC

Govornica - pozornica,
Lozana il' Loznica,
Sasvim je svejedno
Kad je Božjom rukom prevedeno
Rukom "pravde" sprovedeno -
Šta se laže, šta se kaže,
Palim TV - sve je blaže...

Propaganda vlada svetom,
PaDaj letom, PARAj dletom,
Sve je Naše - reži Svetom
I po spisku, i po disku
Pa nek bude opet isto
Pa nek bude opet "čisto"...

(Bolje nismo ni zaslužili,
Bar smo Goreg optužili -
Pa nek' smrdi nekom drugom,
Trčaćemo još za dugom...)

Za ćup zlata - dole plata!
Za san jedan - i Raj vredan!
Dal' si bolji, dal' si predan,
Da li daješ ili laješ?

Ma lajaću vam itekako!

"Dobrodošli! - Kafa? Slatko?
Pismo meni? Ko mi piše?
Vlada opet? Zar još diše?
Il' je biro, pos'o bliže?
Šta si zin'o...?

Haaa?!

Za komšiju...? Siđi niže..."

Ispušismo još odavno
Al' Kosovo nek' je ravno -
Hoćeš Lucky? Nećeš ćošak?
Možda hoćeš o moj trošak?
E, ne može sve tek tako
(Kako jebe svakog svako)

Ja sam danas negde drugde,
Šta te briga - tu sam, svugde,
Jurim i ja neke snove -
Kad menjamo falš za nove...


Danas si umoran, ne, nisi dobar,
Dan previše sumoran (za oktobar?)
Sat predugačak, sekund se vuče
Dal' nada il' tračak - život ga tuče.

Danas ni reči nemaju smisla,
Danas si preči (stega je stisla?)
Sve čeg se dohvatiš, samo te kolje
Dok sam ne prihvatiš - sutra je bolje.

Danas su oblaci baš previsoko,
Spori ti koraci (za trn u oko?)
Sve što ti kažu, ti ne čuješ pravo
Možda i lažu - ti, luda glavo.

Danas bi kiša baš dobro pala,
Da sve se stiša (nije li šala?)
Sve što si čuo, možda bolje da nisi
Čudan smo duo - mi, kao ambisi.

Danas si sumoran i nisi dobar,
Dan prosto umoran (zar je oktobar?)
Sat predugačak, sekund još mili
I nada i tračak - u višoj su sili.

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk