U sinošnjoj centranoj informativno-političkoj emisiji Radio-televizije Republike Srpske čula sam vijest o strašnom, strašnom problemu koji je zadesio Republiku Srpsku - oni koji su nekada živjeli ovdje, a tokom rata pobjegli u inostranstvo, ne mogu ponovo da se zaposle u svojim starim firmama!
Tužno je to stvarno, žao mi je tih ljudi. Jeste da su izbjegli rat i sve te traume, i napustili zemlju kad ih je najviše trebala, ali trebalo bi im pružiti drugu šansu, to svako zaslužuje. Nema veze što na Birou imamo toliko „domaćih“ nezaposlenih, omladine koja se javlja na svaki konkurs koji izađe da bi saznali da na tom radnom mjestu radi već neko tri mjeseca ili da je i taj razgovor na kojem su se trudili pokazati u najboljem svjetlu bio samo formalnost za zaposlenje nekog drugog srećkovića koji se dobro „dogovorio“.
Pretpostavljam da će neše pametne glave sad da smisle nekakav zakon ili sličnu začkoljicu kojom bi se zaštitila ta ugrožena radna snaga iz inostranstva, jer ipak oni imaju internacionalno radno iskustvo, prijeko potrebno osvježenje skučenom iskustvu postojeće radne snage. Primjenjivanje postojećeg člana 143. Zakona o radu ne rješava u potpunosti ovaj problem, iako je njime predviđeno da se radnici koji su bili na čekanju ili vrate na prijeratno radno mjesto ili otpuste uz otpremninu, jer ne postoje predviđene sankcije za poslodavce koji ga ne primjenjuju.
Ironiju na stranu, po meni je veći problem odlazak mladih ljudi odavde zbog nemogućnosti pronalaska posla, nego što ovi iz inostranstva ne znaju kako bi se zaposlili ovjdje. Od završetka rata pa do sada u Bosni i Hercegovini je održano oko 200 000 seminara o zapošljavanju mladih ljudi, a na prste se mogu izbrojati realizovani konkretni projekti zapošljavanja. To je dovoljan dokaz kakav odnos naši političari i nadležne institucije imaju prema zapošljavanju omladine. Stara kineska poslovica kaže: „Ko računa na nedjelje – sadi travu, ko računa na godine – sadi drveće, ko računa na vijekove – uzdiže ljude“.
Zloćka
i slika zgođušne domaćice!!!
