

Neki dan me meni drago bloggerče zamalo upita "uml;gdje si ti bila sve ovo vrijeme"uml;, misleći valjda na nedostatak"nbsp; javnog i detaljnog obja"scaron;njenja mojih dosada"scaron;njih (pa znak ručicom umjesto navodnika) 'izbivanja'. Onaj "uml;a za"scaron;to"uml; dio se podrazumijevao negdje između dva gutljaja kafe s mlijekom. Naravno, ne dugo potom se zapitah zbog čega bih ja to, uop"scaron;te, govorila? Ili, možda malo bolje formulisano, zbog čega bih ja pisala o tome?
Nema potrebe.
Takve stvari i takve teme nikad nisu bile razlog mog virtualnog postojanja. Međutim, sjetimo se, ja se često zaletim i kažem sva"scaron;ta "ndash; hm, zalijećem se svako malo, po pet-"scaron;est puta u roku od tri minuta, i vraga, ne mogu da vjerujem da se nikako ne mogu odučiti vrlo ružnog običaja da prvo djelam pa tek onda razmi"scaron;ljam. Ahm"hellip; pa, to ba"scaron; i neće biti istina, dakle da probam ponovo, nikako da se odučim od vrlo ružnog običaja da sve "scaron;to radim, radim impulzivno. Djevojče od momenta. Iskoristi dan i te gluposti.
Ne mogu ja sad impulzivno pričati i/ili napisati gdje sam bila sve ovo vrijeme. I za"scaron;to.
Mislim, budimo realni, neće iz mene, tek tako, na mah ( k'o i obično, je l') izletjeti priča.
Zato hvala onima koji su pitali. / Dali su mi priliku da to testiram."nbsp;
I hvala onima koji nisu. / Jer su shvatili "scaron;ta testiram.
Jer ja ne mogu. / Dobro, to možda nije istina.
"nbsp;
Po"scaron;teno i krajnje iskreno rečeno, uvijek mogu, a manje-vi"scaron;e sam sposobna za to, da možebitno (ma"scaron;e prstićima u znak navodnika) 'misterioznu' su"scaron;tinu veselo nakitim raznoraznim metaforama i do iznemoglosti opteretim impresionističkim i inim drugim zahvatima, sve je tako ukra"scaron;avajući dok ne dobijem posve zgodnu bajkicu u kojoj će"nbsp; najbolji dio biti to "scaron;to znam da, uglavnom, niko neće znati o čemu ja to tu, zaboga miloga, pi"scaron;em. Ma, budimo otvoreni i do kraja, povremeno stvari stanu tako da, kad kojim slučajem ne bih znala o čemu sam pisala,"nbsp; ni sama ne bih znala o čemu pi"scaron;em. Drago dijete, ko se ničem ne nada, ni"scaron;ta će i dobiti. Tako nekako. Ili, ko razumije, shvatiće. Dakle, mogu ja to. Ali neću. No možda i stvarno ne mogu. Ne znam.
Tako je, mislim, bolje. A i nikad nisam voljela statistiku.
"nbsp;
Naprosto, mrzilo bi me kad bih se morala vratiti kroz vrijeme i vidjeti da u jednom važnom momentu ja nisam bila ja. I povrh svega, kao "scaron;lag na torti, kad bih vidjela da sam sama kriva zbog toga. Ne volim kad moram vidjeti da sam negdje napisala da se bojim, pa zato. Pogotovo kad uvidim da sam dozvolila da na mene utiče ono na "scaron;to ja ba"scaron; nikako ne mogu uticati. Iskreno, nije da me smeta mogućnost"nbsp; da ću za samu sebe pomisliti da sam blesava. To mi je stvarno sasvim svejedno. Ne opterećuje mene to. Već eto, malčice me mrzi da kukam i ne stoji mi da budem patetična. Pobogu, pa promijenila sam frizuru.
Budući da sam normalno ljudsko biće, mnogo mi je draže kad sama sebi proberem "scaron;ta ću vidjeti ako se budem vraćala kroz vrijeme. Jednako kao "scaron;to biram slike za foto-albume. Na ovoj sam nasmijana, može. Na ovoj visoko držim ča"scaron;u i nazdravljam, prkosno vičem "uml;živjela"uml; i naklanjam se, skoro mrvicu ironično. Haj', može i ta. Uh, ova je odlična "ndash; ča"scaron;a iz onog "uml;živjela"uml; se razbija na hiljade komadića a ja već skakućem, gospode Bože, i to na stolu. Sa sve defom i zadignutim skutima. Zalazak sunca i moj pogled negdje u daljini, hm, jesu li ovo suze "scaron;to se ljeskaju u očima, jasno usječena bora između obrva. Ona slika kad niko ne vidi. Biva, prva bora, možda li je i zadnja? E ta ne može.
"nbsp;
Jednom sam ne"scaron;to napisala... mah, iscijedila. Kao, preživjela sam.
Krajnje optimistično, "scaron;ta ću, takva sam po cijelome tijelu. I kud će"scaron; baksuz već, naravno, poslije ne može pobjeći od toga da povremeno ne ugleda fosforescentnu misao "uml;a "scaron;ta ako sam se urekla?"uml;. "Scaron;ta ako. Haj' "scaron;to ne volim te riječi, ali tek "scaron;to sam mrzila uvježbanu periodičnost njihovih pojavljivanja. Jedna od rijetkih prilika da mene ne"scaron;to drži. I drži, i drži, i uporno me ne pu"scaron;ta. Sve do onog momenta kad čujem, a shvatim tek neko vrijeme poslije, da se nisam urekla. Pa "scaron;ta, eto nek' je to djelo i onog plavookog nakita, nema veze, hvala vam i dođite mi i drugi put, ali ja se nisam urekla. Jest, nema vi"scaron;e '"scaron;ta ako', hvalatidragibože,"nbsp;hvala i"nbsp;"nbsp;tebi mila"nbsp;Cagli, dabogdatisejezikučvorzavezaoakotovi"scaron;eikadizgovorila. Nema vi"scaron;e. Konačno je gotovo, i konačno sam slobodna. Shvatila sam to danas, stajala sam na raskrsnici i nasmije"scaron;eno gledala sunčano nebo, znajući da je oko mene gužva ali svejedno ne čuv"scaron;i ni"scaron;ta. Možda pijana od praznine uma skoncentrisanog na topli "scaron;um koji mi se zrakasto "scaron;irio iz"nbsp; prsa, ponavljajući dvije obične riječi, sprva ne shvatajući do kraja njihov smisao. Bez osobitosti. Bez osobitosti. Upravo u onom trenu kad su konačno doprle do svijesti i eksplodirale svom silinom svojih značenja,"nbsp; e tad se svijet, ponovo, jo"scaron; jednom, okrenuo oko mene. Nisam ja samo preživjela. Slobodna sam, mogu svugdje i mogu sve. Ja živim.
"nbsp;
Pardon, živjet ću. (Reče plavi vanzemaljac i bi spljo"scaron;ten džinovskom disko kuglom? Nebitno, medicina je čudo, skrpiće ga začas.) Tako da"nbsp;mi je palo na pamet da bi se možda valjalo vratiti tamo gdje sam ostavila sve boje mene da me pričekaju, na sigurnom. Nije da mi"nbsp;aman"nbsp;bolno nedostaju, nego"hellip; pa, neću valjda kroz život ovako jednobojna?
'Nate, meni je danas počelo proljeće.
(Slika :"nbsp; Caspar David Friedrich, Woman before rising sun)