Svi postovi sa bloga: Ivanino blago

Pola četiri, izlazimo iz vrtića, 10tak metara ispred nas, mama sa troje dece, upravo su izašli iz kapije vrtića. Devojčica ima manje od dve godine, i još jedna devojčica i dečak, otprilike iste starosti kao Vanja. Dečak vidi Vanju i mene i zastaje, malo se vraća, da pogledom pozdravi Vanju. Drugo dvoje se takođe okreću. Vanja počinje da ciči i skače od sreće.

Krećemo prema taxi-ju koji nas čeka na ćošku, i oni kreću za nama. Vanja stalno zastajkuje, kao da bi da pričeka da i oni pođu zajedno sa nama. Nas dve mame razmenjujemo par rečenica.

Stižemo do taxi-ja, čika (koji nas inače često popodne vraća kući) nam otvara vrata, a Vanja zastaje, hvata devojčicu za rukav, pokušava da je poljubi. Klinci se razumeju bez ijedne reči. Mama takođe shvata da bi Vanja da poljubi devojčicu, i kaže joj da Vanji dozvoli da je poljubi. Njih dve se međusobno izljubiše. Vanjin poljubac doduše izgleda samo tako što će zagnjuriti glavu, ali uredno dopušta devojčici da i ona nju poljubi.

Ulazimo u auto, a dečica nam mašu.

Propustila sam da napišem post za tri godine blogovanja, ne baš sa namerom, ali eto, desilo se. Onda shvatih, da zapravo ništa nije slučajno.

Februar je mesec u kom nam se dešavaju razni počeci. Februara pre šest godina, rodilo se Blago. Februara ove godine desiće se konačno nešto što odavno očekujem. Možda je baš zato februar pravo vreme i za ovaj novi početak.

Dragi prijatelji, vi koji ste nas čitali na starim adresama, od sada smo samo ovde.

Dobro nam došli.

P.S. Samo molim vas, pazite, boja se još nije osušila, krečimo.

Ja sam nepušač. Možete mi verovati ili ne, ja nisam nikad u životu zapalila ni jednu cigaretu. Imala sam 15 godina kad mi je otac umro, ja obično kažem, od pušenja. Imao je 49 godina, i pušio je 2 pakle cigareta svakog dana. I u stanu, naravno. Verovatno je sve smrdelo, nisam ja to ništa primećivala. Zato sam kasnije počela da osećam i najmanju moguću količinu duvanskog dima u vazduhu.

Subotom predveče, Vanja dolazi kući. Otvaram vrata, ona ulazi i zapahne me smrad.

Kako nekome objasniti da se u automobilu ne puši, kad se u njemu vozi dete. Sopstveno dete. Kako je moguće da ne može da se izdrži 10-15 minuta?

- Nisam.
- Jok, ja sam. Kako joj onda smrdi kosa na duvanski dim?

Ovo je jedan potpuno lični utisak od malopre.

Vraćam se kući iz vrtića, vidim ima nešto u sandučetu, otvaram, kad ono jedan tri-fold letak, kao pismo, šatro na kućnu adresu (koga li će samo da prevari) od jednog od predsedničkih kandidata.
Nisam još ni otvorila, vidim od koga je, i razmišljam se da li da ga iscepam i bacim. Uzmem ga ipak. Penjem se do stana, otvaram prvi od tri dela, čitam prvu rečenicu ispred vrata. Kaže:
“…upućujem ga direktno na Vašu kućnu adresu, jer direktan je i način na koji iznosim svoje mišljenje, kao i princip kojim suštinski poštujem Vaše mišljenje i Vaš glas”
Ahaaaa, kako da ne.
Smejem se u sebi, otključavam vrata, otvaram dalje, vidim potpis kandidata.

I tad shvatih zašto sam oduvek znala da za njega i njegovu opciju neću da glasam.

Rukopis nagnut ulevo, kao da stremi unazad.

Hvala, neka, ja bih ipak napred.

Vidim ispiraju usta, a pojma niko nema zapravo šta se desilo, glavno da onaj ko se usudi da napravi neki potez bude grbav. A onaj ko ga je naterao, i sve vreme terao da takav potez učini, taj je zlatan. Ma hajte molim vas.

Neću da objašnjavam ništa.

Još sam tu. Naravno. Niste valjda sumnjali. Nisam imala ja čiji link da obrišem, on je odavno već obrisan, onda kada je trebalo. Onda kad su pričane priče iza leđa.

Ako vas šta zanima, pitajte, 1 na 1. Eno maila u sidebar-u.

Uveče, posle večere i kupanja sedi na trosedu, pokrivena ćebetom, gleda TV. Ne voli da je pokrivena, očas posla izvuče nogu ispod ćebeta, i pipka se po prstićima. Svako malo, ja moram da je podsetim.
“Vanja ne otkrivaj se.”

Ponekad uvuče noge pod ćebe, ali uglavnom ja moram da ustanem da to uradim umesto nje.

Posle ide u krevet, a jorgan je u milisekundi već kod nogu, iako je uredno zaglavljen sa obe strane između kreveta i dušeka. Ne vredi ništa.

A strah me je da će da nazebe ako spava otkrivena, noću nije baš tako toplo.

I tako mi muku mučimo sa pokrivanjem.

Danas, uzimam je iz vrrtića, kad mi defektolog ispričala novost.

Između užine i ručka, vreme je za odmor, razmeste im krevetiće. Vanja ustaje. Vraćaju je, ali ona “svraća” do nove devojčice koja je od skoro tu, i povlači prekrivač da je pokrije.

Još samo da na sebe primeni…

indijanacOvih dana padanje na dnevnom redu.

Pre neki dan, iz vrtića zarađena krastica na nosu, već polako prolazi, sinoć, jurca po sobi, i TRAS, udarila se u obraz.

I eto nama indijanca.

A ja sam se kao klinka često igrala “kauboja i indijanaca”.

vidiš da sam ljutaKupiti joj jaknu.
Obući jaknu da probaš kako joj stoji.
Ne izaći napolje.
Skinuti jaknu.

Aaaa. To nemojte nikad da radite.

Jakna se oblači da bi se išlo napolje.
Obuci jaknu
Izađi napolje.
Uđi.
Skini jaknu.

Jakna sme da se skine tek kad se vratiš od napolje.
Jakna se ne isprobava. To ničemu ne služi.

Malo sam prosula, al’ šta ima veze, daj da popijem to što je ostalo.

Samo mali “hint” šta da gledate (nered okolo molim ne gledajte):

  • prvi pokušaj vraćanja čaše na pult nije uspeo, jel gleda u mene, tj aparat;
  • razume i posluša kad joj kažem da podigne, i stavi čašu gore;
  • ona inače ne ume da čučne, ali ipak uspeva da se sagne i dohvati čašu sa poda, a da pritom ne izgubi ravnotežu;
  • drugi pookušaj stavljanja čaše na pult je uspešan;
  • pipka flašu koja stoji pored, pošto nije popila koliko je želela, nije u čaši bilo dovoljno;
  • na moje pitanje “hoće li još da pije” nešto mi odgovara glasom.
  • Ovde se film prekida iz razumljivih razloga, morala sam još vode da joj sipam.

    LJUBIMO VAS SVE.

    blogodak blog

    Blogodak?

    Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

    O projektu

    Podrška

    MyCity.rs

    DevProTalk