Svi postovi sa bloga: Sound of freedom

        Kako kidaju secanja upucena mrtvima. Udaraju u okno moje dushe, mog bica i sa svakim novim odjekom odnose delic mog postojanja. Vrisnula bih a ne smem. Plashim se podsmeha sopstvenih senki. I njihove razdragane igre, tuznog zavijanja. Moram biti nema ,  jer jedino cu tako sachuvati koricu razuma , koji pochiva negde u tmini moje lobanje.  Jedino to nagorelo parche razuma svedochi da i dalje zivim, da moje srce, iako preskache otkucaje, ipak se pomera, da uprkos gomili smeca u mom zdrelu - ipak dishem. Kako je lako umreti u ovom svetu koji nas vara i obmanjuje na rodjene ochi.  A mi, nasilno napunjene lutke, vrtimo se vezani koncima nashih postupaka. U vechiti krug .  I smeshimo se gorkim ukusima sudbine, pokushavamo izvuci poneku lepu sekundu i mislimo na nju doveka. A na samom kraju nashe predstave, ugasimo se i razletimo poput pepela. I jedino shto ostane je hladni mermer medju stotinama pokopanih, na kome je urezano nashe ime. I svi zaborave nash lik. Postajemo josh jedna poderana lutka u lutkarskom pozorishtu zivota. Bez aplauza ! Pochivaj u miru !!!
Subota uveche, kao i uvek sa sobom moze doneti, bar kod mene, dve stvari. Prva nije dolazila u obzir, pa sam reshila da izadjem sa jednom, potpuno razlichitom od mene, osobom. Drugaricom. Ne bi li se "zagrejale", otishle smo u neki klub. Kada je rech o picu na javnim mestima, suzdrzavam se koliko mogu, jer nisam ljubitelj alkohola, niti znam da pijem. Hajde, nasmejte se slobodno. Elem, djuskale smo, pijuckale neki koktelchic.. shmekale mlado mushko meso... i propisno uzivale. A onda je njoj palo na pamet da predjemo na neshto zeshce. Ja sam energichno odmahivala glavom, ali bez uspeha. Dobih epruvetu. - 3....4....SAD - njen glas je nadjachavao buku. Osetila sam vrelinu koja mi cepa unutrashnje organe. Gasila sam koktelom. To se desilo ukupno 3 puta od kada smo ushle u klub. Noge su pochele da bivaju tudje. A osmeh sam razvukla samo tako. -Idemo da igramo - reche mi. To "igranje" smo obavile u diskoteci. Oko 4 jutros sam iz nje izashla potpuno sludjena. I bilo mi je onako... zmajski dobro. Oprostila sam sebi ovaj put i to eksiranje i te koktele. Pa imala sam ispit juche. Morala sam da dam odushka. Sad se treznim jagodama....
Sinoc su me progonile utvare. Prave pravcate, belo-prozirne. Neke sa osmesima, neke sa grimasama. Cutljive kao samrtnik. Hladne kao kamen pod snegom. Dotakle su me u prolazu, i bila sam sledjena. Jezom i nemirima. Probudila sam ih... Verujete li vi u utvare? Verujete li u nestashne dushe koje trche mimo nas, koje nas , mozda, okrznu u prolazu, a mi mislimo - vetar ? Verujete li u moc dushe da zivi izvan tela, da ima sopstvene emocije.. i razum? Verujete li da postoji tolika energija nemira, da bez oblichja i opipljivosti moze tumarati nashim tunelima realnosti... toliko tanane da se jedva mogu nadzreti u mrachnim hodnicima? Verujete li vi u utvare??
Nisam ljuta niti besna. Ma nisam ni tuzna a kamoli da me boli.. ni dusha ni srce ni bilo koji drugi organ. Ali jesam zbunjena. Onako zmajski. Proshlo je skoro nedelju dana. Pa dobro, pet. Pet celih dana. Ni traga ni glasa. Kao da je nestao... A uzeo je broj. Trazio ga je od ljudi koji me znaju. I dali su mu, onako se sheretski smeshkajuci. Rekao je da ce zvati. A nije. Proveravam displej na svakih 15 minuta, od trenutka kada sam saznala da je uzeo br. Nemam mira.. kao da su neki pundravci ushli u... tamo gde ne treba. I chekam, chekam kao shto je glupava Zlatokosa chekala. Negde tamo na vrhu kule. I ko zna, mozda i meni poraste kosa toliko duga, da je spustim niz zid i pobegnem iz njega. Zashto se ne javlja??? *** U trenucima nespavanja, otishla sam do najlepsheg ruzicnjaka u mojoj ulici i ukrala jednu sliku. Niko me nije primetio, a ruze su se smeshile.... I mirishu... onako... zmajski...
- A vi, koleginice? Shta vi mislite o ovoj pesmi?- zachula sam glas omiljenog mi profesora. Onda skapirah, u jednoj bolnoj sekundi- obraca se meni. -Ko, jel ja? - pokushala sam da kupim vreme, ne bih li se setila o chemu je malo pre ovaj tamo, u zelenom duksu, trabunjao. -Da, bash vi. Sve vreme ste ozbiljni, kao da ste odlutali. -Ja..ne...ja sam samo - pih, mucanje me je uvek nerviralo u ovim situacijama. -Dakle, da chujemo. -Pesma je dobra . Originalna. Svidjaju mi se rime.  Klimao je glavom.  Nastavila sam. -Pa moze se reci da je ljubav opisana na neki volsheban nachin. Sasvim posebno. I dalje je klimao ... - Naslucuje se da je pesnik u oblacima, i prolece je tu kao njegov saveznik.. -Zanimljiva zapazanja. Josh neshto? - Ne, to bi bilo to. Pesma je zaista divna.. I sam naslov to kaze... Ovaj, kako beshe ide naslov? -Tama. Pesma je o umiranju. Crvenilo me je oblilo. Pochela sam da kashljem. Kolege i koleginice su pokushale da zaustave napad smeha, a profesor me je pomno posmatrao. -I rekoste...Prolece saveznik???
Ali ja necu da pricham o ljubavi. Dosta mi je iste. Ovaj put odmaram komore i pretkomore srca, i bacam se na neshto unosnije, i manje bolno. Elem, chitajuci post jedne od mojih omiljenih blogerki, ukachila sam jednu bitnu stavku : koliko god imalo ljubavi, uvek ce postojati bol. E pa, dragi moji, odluchila sam da je Freeda dovoljno lila krokodilske suze, i dovoljno lomila svoje tzv. srce.. i sasvim dovoljno muchila mozdane vijuge !!! Ma nisam digla ruke od svega toga. To nikako ne bih mogla. Zavisnik sam teshki, od ljubavi. Ali uzimam godishnji odmor. I u pauzi od ljubavi, bacam se na strast. Ma nemojte se chuditi, ni na kraj pameti mi nije promiskuitet u bilo kom obliku. Jednostavno planiram da se ne zaljubljujem nego da se strastvenizujem !! Ha ! Znam, znam. Ne moze se planirati nishta u vezi sa tom temom. Ali pokusacu. Mislim, zashto ne. Shta je tu loshe?? Malo fizichke ljubavi na konto duhovne?! Naravno, granice su visoko postavljene , i nema prelaska. ** Ok, sad kad smo to reshili, ostaje jedan mali problemchic... Kako se, kog djavola, odljubiti????
Nisam se nadala ni ochekivala da ce biti tako. Zivela sam u iluziji da cu, nakon ogromnog fijaska, ovaj put pametnije odigrati. Ali kao shto je vec opshte poznato, na tom polju ne postoje sigurni potezi. ** I da, desilo se. U tami kafane iz Drugog svetskog rata, modernizovane do granice nenormalnog, nisam mogla da odolim. U svojoj glavi sam zamislila idilu : sad i nikad vishe. Ponela sam ga u Beograd. U mislima i na slikama. ** Ne mogu da opishem po chemu je drugachiji, ali jeste. Od svih do sada. Od mojih najvecih ljubavi ! Za samo jedan mali tren, obojio je moj svet u ruzichasto. Osmehom , pogledom. I njegov miris je ostao u nozdrvama. ** - Ne znash da igrash kolo?- pogledao me je zapanjeno. -Ne znam - odgovorih stidljivo. -Pa dodji da te nauchim, beogradjanko. Blagi trzaj kroz telo, dok mi je drzao ruku. Pratila sam njegove korake. Muziku nisam ni chula ! A sada sam udaljena od njega tri sata i 15 minuta. I jedan chitavi dan. I ko zna koliko...
Zvonio je telefon dok sam obavljala jutarnje obaveze ( pranje zuba, umivanje itd.) . Jedva stigoh da se javim. A sa druge strane zice... -Pakuj kofere. Udajem se sutra. Ti si mi kuma- cvrkutala je novopechena mlada. -Aman, prestani se shaliti sa tim stvarima. Jednom cesh me ubiti. -Freeda, ne shalim se. Evo ti mladozenje, pa cesh poverovati. Milan, iliti mladozenja me je ubedjivao svojim medvedjim glasom dobrih 15 minuta, dok nisam ukachila. Pa moja Maja se udaje !!! Panika u glavi. Shta da obuchem, shta da kupim za poklon?? Svadbu prave u jednom seocetu nadomak Beograda. Ma ko se josh udaje u nedelju??? " Morash doci sa pratiocem" - odzvanjao je Majin glas u mojoj glavi. Pa ko je lud da ide sa mnom??? U roku od dva sata, sve je bilo sredjeno. Duga cvetna haljina pozajmljena, lezala je spokojno u torbi, shminka na mestu, poklon upakovan. Jedino shto nedostaje je pratioc. Lupala sam glavom koga da zovem, i pade mi na pamet jedan ON. Okrecem broj. - Caos. Ja sam. Imam jednu molbicu. Nije mnogo. A i dugujesh mi.. -Shta ja to dugujem, da chujem? - nasmeshio se. -Pa secash se kada si me molio da idem na slavu kod tvog ujaka proshle godine? -Ma ne dolazi u obzir. Necu ici kod Maje na svadbu. -Ali zashtooo??? - zavapila sam. -Zato shto ... imam svoje razloge. Onda sam se setila. Maja i on su bili zajedno. Pih, koji baksuz. Ali nisam odustajala. -Ako dodjesh, ona ce videti da si je zaboravio ... -Bezobraznice jedna. Ajde idem. Ali ovo je samo zbog tebe, da znash. Posle par minuta mi stize poruka od njega : " Nemoj da si sluchajno uhvatila bidermajer !!! " Zato i jeste naj ortak. Za ceo zivot !!!! Ostaje josh da mu izaberem odevnu kombinaciju. Jer koliko god da je divan kao osoba, pojma nema o modi !! A mushko, shta da vam pricham? :)))
Ulazi buchno u sobu, i svoje sestrinsko cenjeno dupe spushta na moj, tek nameshteni krevet. Dize noge, i seda u turski sed, pri tom zvacuci kroasan sa chokoladom. Okrenula sam se na drugu stranu , i pokushala da zaspim. -Jel spavash? - pitala me je sa ustima punim neizvakane hrane. -Mhm... - Aj nemoj. Kako ti nije dosadno da spavash? - pitala me je, naizgled ozbiljno. -Mala, ucuti . Ja ustajem rano, a ti se protezesh do podneva. -Pa ko ti je kriv shto si student. Tu mi je palo par osoba na pamet, no odluchih da ocutim i nastavim zapocheto. - Treba mi pomoc. Za sutra. Hitno je. Dizi se. - pochela je zapovednichkim tonom. -O chemu je rech? - Pa sutra Sinisha dolazi u shkolu. -I shta ja imam sa tim? Neka dolazi, i treba. -Ali, morash da mi namestish frizuru, da mi odaberesh shta da obuchem. Mozemo u shoping kasnije? -Ti se to zbog njega udeshavash, kozo jedna? - okrenula sam se da bih je pogledala. -Pa naravno, kozina sestro !!! Tu smo obe prsnule u smeh. A onda smo krenule u nameshtanje frizure. Dunulo mi je kroz glavu kakva sam ja bila u njenim godinama. Ma kakva frizura, kakvi bakrachi. Jedino shto me je interesovalo bile su knjige, i drushtvo. Momci ni na kraj pameti . -Reci cu mu da mi se svidja ! - odvalila je. Zgranuto sam je pogledala. Pa ja to ni sa svojih skoro 20 ne smem da uradim. I tako, otishla je u shkolu i na velikom odmoru prishla tom musavom Sinishi i zakazala dejt. Ponosno mi je prichala kada se vratila, kako ce da je vodi na sladoled. Ama, jel ovo moja sestra? Imamo li  ishta zajednichkog sem dvoje odraslih, zvanih roditelji koji pojma nemaju o akcijama svoje ljubimice?? Izdajnichki sam rekla tati da ide na sladoled sa nekim tamo malim. A tata, neunishtivi romantik me je srozao kao niko do sad. -Ma sta ti tu tuzakash, zar se ne secash koliko si bila gora od nje?? Jesam li stvarno??
Molicu lepo da se zamisli sledeca situacija : Elem, nedelja uveche. Nigde zive dushe nema. U jednom stanu, u centru grada, samuje jedan osrednji pisac, kome umetnichko-bioloshki sat uveliko otkucava. A onda zamislite kako se taj pisac mesecima muchi ne bi li napisao krunu svoje dotadashnje propalo-pisachke karijere. U istom trenu...trideset sholjica kafe nisu dovoljne. U istom trenu... hiljade i hiljade zaokruzenih rechi i fraza u rechnicima....nije dovoljno... U tom istom, kobnom trenu... osrednji pisac shvata, na sav uzas, da je izgubio i ono malo nadahnuca koje ga je vodilo. Nishta !! Blanko !!! Shta taj pisac moze da uradi??? A shta bi verovatno uradio??
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk