Svi postovi sa bloga: Poetic Avenue

Passion From Space

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe zhive tvojim zhivotom.
I ono sve shto ti bje, chu i shto sni
gori u njima istim zharom, ljepotom i chistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima zhive.
Mi smo svi preshli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
trazhenja, i svima jednako se dive.

Sa svakim neshto dijelis, i vishe vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i chisti,
kao djeca shto ne znaju jos ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su nashi sami iz zajednichkog vrela.
I hrana nam je dushe iz nashe opce zdjele,
i sebichni je pechat jedan nasred chela.

Stojimo chovjek protiv chovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmusha,
a nasha krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija dusha.

Strashno je ovo recci u uho oholosti,
no vrlo sreccno za ochajnichku sreccu,
da svi smo isti u zlocci i radosti,
i da nam breme kobi pochiva na pleccu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu shto jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam shiljak s vrha zhrtvovan u masi;
O Vasiono! ja zhivim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.


Tin Ujevic


Solitude


Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doci ce
i uzece sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prode, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijece ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona ce doci. Uzevši kost i meso, uzece sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.


Abdulah Sidran

Couple by couple


Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...


Djordje Balasevic





Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!


Mika Antić

Young Princess Topli dlan na mom celu
znak je opasnosti
I znak je neke prerane ljubavi
koja se mora...
...koja se zeli
Znak je Tebe
i svih onih koji su te hteli
i samo da znas kako su te mamili u krevet
za stol...
... za pune case
Samo da znas kako je vetar ludovao
a kisa ljubavna padala na ulice...
... trgove i krovove
Topli dlan na mome celu
Ti nesretnice krasna
za sve jasna, a za mene strana
Kako su pogledi plamteli
po celom telu
pa oni bi u tom casu sve dali
za dasak sa tvoje usne
Oni bi na kolena pali pred Tobom
i onda se u meni sve to
pretvori u nesto drugo...
... nestvarno i ludo...
Samo da znas pomamnice
S' Tobom su hteli
zaboraviti na sve
S' nocnog praga rugali se jutru
u Tvojim ocima
Dodjavola mi znak na celu
ja bih opet na Tvom telu
... zaspao i snio
Ja bih bio
prvi od zadnjih,
ili prvi u sredini...
... ma ko bi znao?
kod Tebe nema nikakvog reda
Tvoj dlan na celu mome
Znak opasnosti drema
znak ljubavi koje nema
Prerane ljubavi i skitnje kroz noc
... Samo da znas
Ja sam te od drugih sacuvao telom
i mene su ubili mesto tebe
Zvezdonocice moja
cuvarice privatnog neba
Ti dajes svakom koliko mu treba
A na mom celu topli dlan pece
Da boli me...
... Da voli me...
I jos dalje u ponor mracni bez volje
do ljubi me...
... Do kraja me
I tako vec nestajem, bice mi bolje...


Zeljko Krznaric


Stairway to heaven


Ljudska je dusa
Slicna vodi;
S neba silazi,
K nebu se penje,
I opet dolje
Na zemlju mora
U vjecnoj mijeni.
Tece s visoke,
Strme hridi
Cisti mlaz;
Tad pršti ljupko
U oblacnom valu
Spram glatke stijene
I, lako docekan,
Prozracan, struji
Tiho sumoreci
U daljinu.
Strse li grebeni
U susret slapu,
Pjeni se srdito
S kama na kam
U ponor.
U plitku koritu
Sulja se travnjakom
A u mirnu jezeru
Pasu svoj lik
Sva zvijezdja.
Vjetar je ljupki
Ljubavnik vala;
Vjetar s dna mijesa
Zapjenjene vale.
Duso covjecja,
Kako si slicna vodi!
Sudbo covjecja,
Kako si slicna vjetru!


Johann Wolfgang Goethe

Child's Play

Vec godinama ucim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i resetkastu lakocu

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te vise ne prepoznajem izvan pamcenja
Koje te predaje meni, i tako sve teze krotim
Struju vremena sto ne prodje kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjas, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagradjen oko jednog trenutka
Kao plod oko kostice, satkan od nestvarnog mesa
Sto ima ukus munje, ukus prasine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje koze.

Vec godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga secanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu sto puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj nas trenutak
Traje duze od tudje smrti.


Ivan V. Lalic
Losing my religion


Ostale su za njim njegove reci
Lepse nego svet
Niko ne sme u njih da se zagleda

Cekaju na okukama vremena
Vece nego ljudi
Ko moze da ih izgovori

Leze na mutavoj zemlji
Teze nego kosti zivota
Smrt nije poslo za rukom
U miraz da ih odnese

Niko ne moze da ih podigne
Niko da ih obori

Zvezde padalice glave sklanjaju
U senke njegovih reci


Vasko Popa

" The World in her feet, and Red is her Name "


Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?

Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.


Miroslav Antić


Garbage dump worker


Ne stidim se shto sam,
kako vi velite,
varvarin sa Balkana,
tla prljavshtine i bure.
Chujte sad,
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.

Vi prvo ispitujete i sumnjate,
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju
ne posadite svakog tudjina;
vi mozhete da pijete
a da svakom ne pruzhite
chashu vina.

A kod nas su josh stari obichaji grubi:
mi pushtamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se josh i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja chine;
kod nas svaki chovek ima
chitavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova,
na svakog choveka po jednoga,
imaju ga drumovi i polja, apsane i shkole;
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,
u sebi ga nose,
i tiho mu se,
skoro u snu, mole.

Vi, istina, za svaki kut zhivota
imate sprava i mashina,
sve ste srachunali i sve znate;
izumi su vashi za divljenje;
a mi josh imamo starinske alate,
ali sve je kod nas josh zdravo
i prirodno kao glina:
i umiranje, i radjanje, i zhivljenje.

Vi imate chitave zbirke
pravila i nauka o slobodi,
o svemu se kod vas pishe i pripoveda;
ali mi i po nepisanim zakonima
slobodno zhivimo
i nekog prirodnog drzhimo se reda,
slichno ognju, vetru, i vodi.

Kod vas je, zbilja, sve tachno propisano,
kako se jede, govori, oblachi;
a mi, kad govorimo, vichemo
i mashemo rukama,
i chorbu glasno srchemo,
i u rukavicama smo kao na mukama.

Sve je kod nas zaista prosto:
obuc'u nosimo od svinjske kozhe,
puno je kod nas seljachkih
navika i stvari;
i kraljevski preci nashi
doista su bili govedari.

Narod nash, zbilja, u gnevu mozhe da kolje,
rushi i pali;
ali mi nismo oni shto smishljeno tlache,
mi ne smatramo da je svet celi
nashe polje;
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prashuski da zbog nas plache;
dusha nam je prostrana,
iako smo brojem mali.


Desanka Maksimovic

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk