Svi postovi sa bloga: Nenad Glišić

Istorija pritiska zemlju koja se bori za vazduh. Ljudi se zbunili; vole zemlju, ona ih je stvorila, ali vole i istoriju – oni su stvorili nju. Napravilo se neko vrzino kolo, nikako da se reši situacija.
U jednom trenutku seo ljudski rod sa strane i udario u plač. Istorija navalila na zemlju, pa ne pušta – sve se neke pukotine napravile.
Odjednom, stvori se sa nebesa vila bujnih grudi, obučena sva u crnu kožu, u dubokim čizmama, sa bičem u ruci. Ošine ona istoriju po dupetu, a ova sva uzdrhta. Pritisnu istorija zemlju nanovo, pritom se nekako natrti, a vila ponovo bičem: fijuuu!
Ponoviše to još nekoliko puta i otad ne prestaju. Eto, tako je lako od svega napraviti perverziju.
Doktor je umro. Ne bih znao da kažem kako je to bilo. Da li je bolovao ili je sve bilo brzo gotovo? Nemam pojma. Štaviše, nikada ga nisam video. Za mene, on nije ni bio rođen. Ali, crno uokvireni oglas smrti prikucan na lipu, post festum me je obavestio o njegovom, već završenom postojanju.
Ispred imena i prezimena neko je rukom dopisao titulu, kaligrafskim slovima. Skoro sve je otkrio, osim jednog: kome pripada ova sujeta – pokojniku ili potomku.
Moram da se obratim stručnjacima za mišljenje. Šta mislite?
kako da ti pevam
kada su te u rupu sabili
prate tvoje kretanje kroz zidne kanale
slušaju tvoje reči
i misle kako da rupu zaliju gipsom
poludisperzijom da poravnaju
pa da sve bude pod konac
jer tvoji putevi
slobodo
izgledaju suviše haotično
danas
kao kod svakog miša
stanica Litohoro od žutog kamena
pogled upirem gore
ka liticama u oblacima
ćutimo zadovoljni zbog toga što
Zevsovo društvo za trpezom
ne kažnjava drznike
koji im ne odaju dužnu pažnju
njihovo razumevanje za
puke prolaznike kroz vreme
stapa se sa bogovskim osmesima
tačno nad odsjajem sunca na pučini

mašemo im
imao sam bombu u životu
da mi ojača vrata
pa kad sam je dobio
u pelenu sam je umotao
a onda još u neke krpe nabio
ne da joj bude meko
nego da je ne vide
jer
šta ima da je gledaju
kada bi je svi dobro čuli
da je tako moralo da bude
reči ničemu ne služe
ja vam kažem
istina ne postojiverujte mi
na bezbroj sitnih primera
recimo
na bubama
u kućama
na ulici
u svakoj kapi kiše
gde god prstom na mapu ubodete
istine nema
kažem vam
to možemo dokazati
empirijski teorijski
vanmaterično kloniranjem
solarijumski kozmetički
medijski fabrički
danju noću
vidom sluhom
dodirom njuhom
jetrom srcem
šestim sedmim i osmim čulom
i nožnim prstima
kojima grebemo po prašini
bežeći od sebe od istine
bežeći od reči
koje sveukupno ne vrede ništa
kao ni naš život sam
Beci


i ode ti
a za tobom se zatvoriše vrata
ne ostavljajući mesta za reči

ionako tupo zveče
kao grumen zemlje kad zvekne o kovčeg

svi znamo:
danas ovde jesmo
sutra ovde nismo

stojimo na ledini
vetar nam štipa obraze
i zatvara usta
sedimo u maloj sobi
uvereni u neograničenost spoznaje

ovaj zid ne postoji
kažeš udarajući u njega

lepljiva krv kaplje po podu koga nema
prelazeći preko zatvorenih očiju
znate
ja sam moralna gromada
preživeli relikt
nekog drugog doba
stena sam u moru
i ptica u letu
kupite mene i dušu u paketu

(imam iskustva
u svemu živom
savesti perem
pravim tarabe
kupite mene
radiću džabe)

čujte
ja sam svedok
nekih boljih dana
diplomirani prethodnik vesne
radosno oruđe
što peva pesme

u junačkom srcu
ljuta vatra plamti
savest mi je čista
veran sam do groba
kupite molim vas
mene za roba
Jednog dana sretnu se Otac Nacije i Sin Naroda. Između njih dvojice već dugo je tinjao nekakav sukob koji bi mnogi priznati stručnjaci ocenili kao generacijski, a neki drugi kao ideološki.
Kako su se ugledali – odmah su se ispsovali. Sin ocu majku, a otac sinu sve do devetog kolena. Padoše, logično, i prvi šamari. Onda skoči Nacija da brani Oca, a skoči i Narod da brani Sina.
I tako, braniše se letnji dan do podne, sve ih bela pena sponanula. Kad spopade bela i krvava, setiše se da za sve okrive kevinu menstruaciju.
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk