

Bilo je to davno. Bila sam devojčica u prvom razredu, bilo je leto, lepo onako kako to samo može biti u bačkoj ravnici, u tom vremenu, pod tim nebom i takvog mirisa, kojeg se još uvek i danas sećam. Taj miris se oseti najintenzivnije u selu. Došli smo kod babe za raspust, koji je bio pravo uživanje za nas decu, njene mnogobrojne unuke. Roditelji bi nas doveli i došli po nas tek pred početak škole. Kanal je bio blizu, učili smo da plivamo, s „plucerima“ i tikvicama na leđima. Ko nije još dobio šlauf od Jugoplastike, pluceri su radili posao. To su bile prazne limene konzerve, obično od nekih bonbona, keksa oblika valjka, kojima bi se poklopac zaletovao, ili kako se to već kaže, pa se napravi tako da može da se provuče stari dedin kaiš i obavije se i zakopča oko tela, a obično se stavljao na leđa. I ja sam tog leta proplivala, i pri njegovom kraju prvi put s tetkom preplivala kanal , s jedne na drugu obalu. O , kako mi se to činilo velikom razdaljinom tada, a danas kad odem na kanal i vidim kakav je to ustvari „potočić“, bar na tom mestu kod male ćuprije, gde smo se mi kupali, stvarno je smešno. Bili smo nestašni i probali odmah i skokove s ćuprije, igrali u vodi “vije”, što je podrazumevalo da treba odmah naučiti roniti, i znati u vodi umaći…brzo smo se “primali” na sve veštine u vodi.

U selo je to leto došao cirkus. Neki „Brazil“, ili „Kolorado“, ne sećam se više. Smestili su se u centru sela, blizu pijace, na nekoj čistini, gde se trava vrlo brzo utabala, a uskoro smo svi gazili po debelom sloju najfinije bačke prašine. Toliko je dece i ljudi svaki dan tamo bilo.
Mi,“ najgora deca u sokaku“, kako je deda znao da kaže zbog naših nestašluka, stalno smo dosađivali babi i tražili da nas vodi već jednom u taj cirkus, a ona se uvek izgovarala i govorila nam da nema vremena. Ja danas znam da je ona imala pravo, i da ga stvarno nije imala, ali tada smo bili besni na nju i stalno joj dosađivali . Jednog dana smo joj dozlogrdili, pa nam je obećala da će nas voditi, moja tada još neudata tetka Lela.
U očekivanju tog dana, često smo mi odlazili i posmatrali čežnjivo i sa zavišću decu koja su se vrtela na ringišpilu, sa divljenjem gledali u sav taj šareniš od lampica i plakata, crteža iscrtanih rukom neveštog slikara. Taj cirkus nam je bio želja, od koje više nije moglo da se živi. Kad god bismo dobili po neku banku, trčali bi do cirkusa, da kupimo po koji lilihip, pretvrde licidarske kolačiće obojene drečavim, veštačkim bojama, i po neki štolverk, koji se prodavao na komad. Bili su tako tvrdi, da ne bismo mogli da razdvojimo zube, kad bismo ih teškom mukom razmekšali malo u ustima.
Gledali smo momke i one starije, kako su gađali plehane čaše poređane „u piramidu“, navijali, obilazili tezge i šatre s kojih se razlegao glas na „lošem srpskom“- Karike na marike.(sa kotrljajućim r)…Pola žeeeena, pola zmiiiija…Plehane kutije su se gađale sa krpenim loptama, napravljenim od „patent“čarapa, za ringišpil bi se češće gurala u krug mašinerija koja ga pokreće, nego što bi palili motor, koji se stalno kvario. To je išlo ovako…Sedam vožnji , ako guraš ringišpil sa grupom mladića, osma je zarađena. Moja dva brata od tetke, dečaci od desetak godina, stalno su se trpali tamo, ali nikad ih nisu uzimali, jer su naravno bili jako mali i slabi.
I tako se približio dan, kad nas je Lela povela u cirkus. Deda nam je dao novaca za ringišpil i sladoled. Imala sam još nešto svojih para, pa kad sam se skupila i skontala , samo sam to pretvarala u broj vožnji na ringišpilu… Gde mi je bio kraj! Nismo mogli da dočekamo da stignemo do ćoška i ugledamo šarenilo cirkusa. Ali , kad smo konačno došli na domak poljančetu, na kom je bio cirkus, čudila nas je tišina. Nije bilo razglasa ni muzike, a ni ringišpil se nije vrtio. Mi smo se sa zebnjom približavali, i kad smo konačno stigli čekalo nas je razočaranje. Lela je pitala, iako je videla da ne radi ceo cirkus, ali zbog nas, malih, morala je… Zašto ne radite ? Čovek kod ringišpila rekao je da ne rade, jer je neko umro, da ne smeju da rade, da je opštenarodna žalost, a njihov posao je spadao u neku veselu delatnost, pa ih je milicija sprečila da rade. Otišli smo jako razočarani, ništa ne shvatajući, skoro da smo plakali od besa i tuge. Stigli smo kući , brzo poskidali paradno odelo i otišli u igru, nadajući se da ćemo sutra sve nadoknaditi.
Ali, kad smo sutra otišli, na poljančetu je bila samo prašina , tragovi kamiona i kola, i ugažena , žuta, sasušena trava. Kazali su nam da je cirkus tog jutra rano otišao iz sela.