Svi postovi sa bloga: Gorky blog, sirov i nezaslađen

SSSR:

Ну, погоди! (1969-2006)



Čehoslovačka:

Krtek (1957-2002)- Prag


Pat & Mat ("A je to!") (1976-2003)-Bratislava



Poljska:

Bolek & Lolek (1963-1986)



Mađarska:

Gustav (1964-197x)



... i drugi manje poznati...


Rumunija:

Balanel & Miaunel (negde za vreme Čaušeskua)


Albanija:

Mirela (za vreme Enver Hodže deca su gledala patriotske crtaće)



Bugarska:

Az sum Suncho (siroti Bugarčići, kakav šit su oni gledali)
-Izvolite, vaši nesovi.
-Hvala ti baš si zlatan - nasmeši se Sonja šaljivom konobaru - i molim te slamčice za sve tri...
-Naravno, odmah stiže - reče stasiti, crni momak u zelenoj kecelji i krenu ka masivnom šanku od mahagonije, okrenuvši im svoja široka leđa, na opšte zadovoljstvo nerazdvojnog tria drugarica. Dve su kao po komandi okrenule glavu za njim, kako bi ošmekale njegovu stražnjicu, koju je zaklanjao veliki novčanik.
-Kako je sladak, zar ne? Posvetiću jednom ceo dan raskrinkavanju te guze, ako treba pratiću ga iza leđa ko u crtaćima, jer izgleda da nema drugog načina da mu već jednom vidim taj desni guz i bez tog odvratnog buđelara.
-Čuj nje - "buđelara"! Gde ti ta reč pade na pamet, crna Sonja, jel ti to nešto iz "Glorije"? - zapita Slađana, nameštajući nepostojeće naočare na nosu, imitirajući tako profesore sa fakulteta i zadirkujući tako cinično Sonju.
-Jao ne seri molim te, čitam ja i druge stvari. Misliš ako si diplomirala da sad možeš sve da nas zezaš. Baš se promenula, jel Sofija? Sofija! - ponovi glasno, ne bi li u razgovor uključila plavokosu lepoticu, koja je u mislima ponovo odlutala.
-Molim? Nije bre, pusti je...
-Prvo Sonja, kaže se promenila, sa "i", a drugo - Sofija koji ti je đavo, trgni se malo, izem ti raskid! Najbolje sad da do kraja života misliš o njemu, reče Slađa i lupi je po prstima, kojima je ova mahinalno htela da se ogrebe za cigaru. - Nema! Rekla si da si i cigare ostavila!
-Izvinite - reče kratko Sofija i uputi se ka toaletu.

I pored lične drame koju je tih dana preživljavala, Sofiji od sudbine njene veze ništa manje nije bilo važno da joj šminka bude besprekorna, konačno ona je frizerka i estetika je njen posao. Zato je pomalo ritualno svako malo odlazila u toalet, koji je, kao i ona sama, bio perfektno uredan i mirišljav. Volela je to mesto. Puder se ponekad zaista znao razmazati zbog sitnog i sramežljivog znoja, koji ni njeno negovano lice nije mogao da zaobiđe na plus 34 stepena, ali puderisanje je bilo uvek više od obične estetske korekcije. To je bio fetiš. Otud i njene česte posete toaletu sa ružičastim pločicama i ogromnim zidnim ogledalom, zbog čega su je dve rospije stalno zadirkivale da ima bešiku ko neka baba. Jesu joj bile najbolje drugarice, ali to za babu bi je svaki put pogodilo, između ostalog i zato što se izuzetno bojala neizbežnog procesa starenja. Baška njeno ime, koje joj se nikada nije primilo za srce, ličilo je na bablje, zbog čega je često proklinjala rođenu majku.

Ušavši kroz kaubojska vrata, Sofiju je za trenutak ošamutio miris lavande koji je izbijao iz električnog osveživača vazduha, visoko iznad umivaonika. Stala je i pogledala se u odraz svojih krupnih očiju, koje su ponekad vukle na tirkiznu boju. Skinula je naočare, koje je ionako nosila samo da bi izgledala pametnije, izvadila najnoviji "Max Factorov" puder i samo blago tuferom dodirnula vrh čela. To je bilo dovoljno. Iskoristila je trenutak da na kratko odmori estetikom opterećeni mozak, koji je tih dana mislio samo o Borislavu i o tome koliko joj se zapravo isplati da sa njim gradi budućnost. Izvadila je paklicu "Eve" cigareta i pripalila, slušala zujanje ventilacije i čitavih tri-četiri minuta nije pomislila ni na šta. A onda joj je sinulo: baš me briga, uopšte neću da se nerviram! Sa tom epohalnom krilaticom izletela je iz toaleta i vratila se u svoj separe, gde su je nestrpljivo čekale rospije.

-Pa gde si ti do sad? Slađo, ova ili piša ko kobila ili je opet krišom pušila cigare.
-Ona? Ma jok, pre će biti ono prvo. Ti znaš da je naša Sofijica ostavila sve što nije zdravo, reče Slađa, pokaza joj slamčice koje je konobar u međuvremenu doneo i nastavi cinično - pa ona kad zaprašuju komarce udiše sa pola plućnog kapaciteta, samo da ne bi otrovala svoj krhki organizam!
-Nemoj da si takva, meni je teško, ja sam u dubokoj emocionalnoj krizi - reče Sofija, na šta sve tri prasnuše u smeh.
-Živeo trio "S" još sto godina, dok se ne udamo! Evo ja vatam konobara, ti Sofija, pošto si sad sama uzmi recimo onog slatkiša tamo što sedi sam do prozora, a Slađi ćemo naći nekog naučnika pošto je sva pametna - nazdravi Sonja poletno.

Kraj radnog vremena za Sofiju je značio samo jedno - kafenisanje sa drugaricama i možda šoping, zavisno od količine para u novčaniku. Danas je, međutim, ovo kafenisanje bilo nekako drugačije. Naime, posle jučerašnjeg raskida sa Borislavom, kojeg nije nešto preterano volela, današnje kafenisanje ju je ispunjavalo nekim čudnim osećajem slobode, zbog čega se u naletima osećala euforično. U jednom od takvih neleta, Sonjina ideja o tome da već danas nađe drugog dečka, nimalo nije zvučala bezveze. Najzad, ima i ona pravo da se oseća lepo, zašto bi čekala sutrašnji izlazak? Šta bi joj to petak doneo što ne može da ima već danas? Srce joj na trenutak zaigra.

-Uh kako počinje da smara i ovo mesto. Pazi jebote, četiri je po podne, poprilična je gužva u lokalu, a oni puštaju vesti na TV-u! Nit ko gleda, nit ko sluša - primeti Slađa i zapali cigaru.
-E, jel biste se vas dve naljutile kad bih ja sad otišla pored onog? Smeta mi dim od cigare - reče Sofija i namignu.
-Znala sam! Opet ću ja poslednja naći dečka... Aj pali - reče Sonja - ali da si se vratila dok Slađa popuši, haha!

Za trenutak Sofiji zaklecaše noge. Nije bila sigurna u ispravnost svojih koraka, ali već je odluučila u toaletu - baš je briga. Prolazeći pored šanka, na putu prema sveže podšišanom čoveku koji joj je sedeo leđima okrenut i gledao kroz izlog, razmišljala je o tome kako da započne razgovor. Kada je stigla pored njega, spustila je svoj hladni nes sa šlagom na pult i izvukla visoku barsku stolicu.

-Fuj kako je vruće! Jedino zbog toga ne volim jul - zausti mahinalno, režući u sebi na sebe zbog tako lošeg prvog nastupa, ko još počinje sa negativnim komentarom i ko još priča o vremenu osim baba!?
-Neće još dugo - osmehnu se zagledani neznanac.
-Ja sam Sofija - reče ona sa olakšanjem, zadovoljna što je probila led.
-Igor, drago mi je.

(...)
Kada se rodio bio je četvrtak. Dan pomalo gluplji od svih ostalih dana u nedelji, mora se priznati. Za razliku od, na primer, petka koji je sav euforičan zbog početka vikenda, četvrtak je oduvek bio dan kojem niko nije pridavao poseban značaj. Ne samo zato što nije ni početak, ni sredina, ni kraj nedelje, već zato što su četvrtkom ljudi obično smoreni - dovoljno umorni od rada tokom nedelje, nedovoljno inspirisani nastupajućim vikendom zbog petka koji se uglavio tu negde između. Ni sam nije bio svestan koliko će ga upravo taj dan, četvrtak, žigosati do kraja života, koliko će mu svaki predstojeći dan u životu nositi stigmu prosečnog, bledunjavog i mlakog četvrtka, kako će i sam vremenom postati četvrtak.

Igor je to je počeo da uviđa tek negde pred kraj puberteta, kada se osvrnuo jednoga dana i zaključio da je jedini od svih drugara iz detinjstva upisao dosadnu školu. Završio ju je solidnim uspehom, sa prosečnom ocenom tek negde iznad četiri, ali hidrometeorologija svakako nije bila struka koja fascinira obične ljude na ulici - većina to nije znala ni pravilno da izgovori. Svi su nakon srednje škole upisali fakultete, pa tako i on. Ali, četvorogodišnji smer je završio za osam godina, položivši poslednji ispit, Opštu cirkulaciju atmosfere, i odbranivši diplomski jedva zadovoljavajućom ocenom. Bio je ubeđen da je to zato što je glup. Kriza identiteta sustigla ga je već prvog dana zaposlenja na lokalnoj televizijskoj stanici na kojoj je vodio vremensku prognozu, koju je sam sastavljao. Osim tapkanja po leđima i urednikovog "dobro je" nije dobio ništa. A očekivao je više od prvog dana na poslu.

Temeljno je o tome razmišljao sedeći za šankom u izlogu "Četvorke", svog omiljenog kafića u centru grada. Sumiranje utisaka tog dana i prisećanje svojih ne tako davnih početaka na televiziji, odvelo mu je pogled na ulicu, koja se u tom momentu činila nešto haotičnijom nego inače. Bio je jedan od retkih koji nije pušio uz kafu, što je sebi često zamerao, delimično zato što su svi pušači oko njega govorili kako je kafa bez pljuge grozna, a oni koji je tako piju večiti luzeri. Međutim, tog dana sedeći u izlogu nije mnogo pridavao značaja mišljenju drugih, da li zato što je jedini u lokalu video stvari jasno, a ne kroz dim od cigarete, ili zato što u krajnjem slučaju, ta gomila patetičnih šizofrenika koja ga je okruživala, ionako nije imala pojma. U suprotnom, bar bi ga neko primetio na televizoru u ćošku kako razdragano objašnjava gomilanje kumulusa nad severom zemlje. Većina ljudi je, pak, malo pažnje pridavala vremenu, jer su svi čvrsto verovali da će lepo vreme potrajati bar još tri dana, te u glavama planirali kako će u nedelju otići na neki zasluženi izlet, otpadati po kući ili visiti po kafanama sa društvom. Jedini je tada, gledajući kroz sredinu velikog broja četiri na besprekorno čistom staklu, spazio sivilo na nebu nad obroncima Fruške Gore, mada je za sivilo znao i bez toga. To mu je bio posao.

Iz misli ga trgne zvečanje tanjirića na kome mu se hladila kafa. Mobilni telefon, uredno stišan, nekim čudom se našao prislonjen uz tanjirić, što je u momentu kada je telefon zazvonio, stvorilo ružan rezonantni zvuk. Na ekranu je treperilo "Cale". Bio je to otac, koji je svakodnevno zvao u ovo vreme da ubija dosadu.

-Molim?
-Igore?
-Molim ćale!
-Zamisli šta mi je rekao Đura, kaže u dispanzeru radi ona mala Evica, sećaš se?
-Ne.
-Ona bre što smo išli na more '83. u Split sa njenima, to je bilo još pre onih sranja u Hrvatskoj, kad je firma vodila. Njen matori i ja smo radili u preduzeću, samo je on bio funkcioner, gospodin sindikalac, mamu mu jebem... Uvek je znao gde da se uglavi. A kad je došla smena garniture onda je zaboravio ko ga je podržavao. Neka ga, nek sad jede parizer ko i sav normalan svet. Kad smo kod toga, znaš pošto je slanina? Bio sam jutros...
-Ne sećam se nikakve Evice, Stojane, bio sam mali - ponovi Igor, pokušavajući da vrati oca na temu.
-E pa ta Evica! Moraću da odem ovih dana na kontrolu, hehe. Čuo sam da je jako spretna sa iglama, vadi krv da ni ne osetiš. Žene su to, sine, prave krvopije!
-Pozdravi je.
-A, znači sećaš se? To je moj sin! Kako je bilo na poslu?
-Isto.
-Kakvo je vreme - upita, znajući da ga to pitanje iritira.
-E, aj nemoj i ti još!
-Hehe, znam, znam, terajte se u kurac i ti i Đura i Evica. Aj drž' se sinak, ne daj dušmanima da ti se mešaju u posao i ako te neko dira...
-Brani se sam, znam ćale, ajde.

Iako mu je bilo drago svaki put kada ga otac nazove, nije mogao dugo sa njim da priča. Stojan je bio jedna od onih nadobudnih osoba i retko kad je slušao druge. Bio je to i jedan od razloga zbog kojih se četiri puta ženio - svaka ga je ostavila zbog dugačkog jezika i nesposobnosti da se izvini. Rođen za pravog govornika, Stojan je čitavog veka radio i dočekao penziju kao metalostrugar u jednoj firmi koju je zvao "preduzeće". Zbog dugačkog jezika i čvrstih moralnih shvatanja nikada nije dogurao dalje od glodalice. Satisfakciju u penzionerskim danima pronalazio je u beskonačnim šetnjama sa Đurom, komšijom iz zgrade, pljuckajući suncokret i ismevajući penzionere koji igraju šah. Često bi u prolazu sa Đurom dobacio nekoj klupi na kojoj bi se igrao šah: "Ajde geniji, uzmite malo semenki, to je dobro za potenciju." To je bio samo jedan od instant-fazona, po principu smuti-pa-prospi, kojih je Stojan imao na kilo. "Ako mnogo gledaš u nebo, zapećeš o sopstvenu pertlu" i "ne gledaj stalno u oblake, ljudi će misliti da si uobražen", neke su od rečenica koje je Igor slušao od malih nogu. Delom i iz inata, odlučio se za meteorolgiju, kako bi "gledao" u oblake, baš zato.

(...)
Tinjajuće unutrašnje zadovoljstvo koje me prethodnih dana ispunjava uprkos mom milionitom padanju jednog vrlo važnog ispita, danas je dodatno podgrejala vest o obezglavljivanju Srpske radikalne stranke, ma koliko ta glava bila veštačka, privremena ili beskorisna.


Stvari se menjaju na globalnom planu


Posmatrajući naš politički milje, onako an ženeral, imam osnova da budem optimista. Današnja ostavka Tome Nikolića iznenadila me je kao i većinu stanovništva prćije nam Srbije, ako ne u pogledu neminovnosti, a ono bar u pogledu tajminga - jer, kažu upućeni, sve se to dalo očekivati. Kad, to je već bila veća nepoznanica. No, optimizam mi naravno ne izvire iz puke zlobe i zluradih slutnji o raspadu (ili makar drmanju) radikala, mada bih vrlo lako smogao snage da zaigram na grobu njihove ideologije. Ono što mi uliva vedrine u misli ovijeh dana, jeste moje sagledavanje celokupnog stremljenja u političkom životu od, ajmo reći, izbora pa na ovamo. Ne samo da su izbori ostavili utisak kako se narod polako oslobađa suvišnog balasta nacionalističke retorike, te da se ljudi polako okreću trbuhu i kruhu ( a ne nožu i žici), već su i posle izbora usledeli i događaji koji su, jedan po jedan, nagoveštavali vedriju budućnost. Najpre su na pobedu demokratske opcije još jači pečat lupili Vojvođani na drugom krugu pokrajinskih izbora. Zatim je SPS priredio šok mudrim zaokretom pri formiranju vlade, pa hapšenje doktora Dabića i tako redom... Poslednji u nizu događaja je i raskol u SRS-u, za koju se uporno tvrdilo da je najdisciplinovanija (najtotalitarnija) stranaka međ' svima. A sve to vodi formiranju liberalno-patriotske (najpre) frakcije (a potom i partije) u Srpskoj radikalnoj stranci, po već viđenom obrascu - mada, istini za volju, samo ako Toma bude imao muda.

Zašto je to dobro? Zato što će konačno pola Srbije dobiti priliku da nijansira svoje preferencije unutar istog glasačkog bloka, prvi put će neko moći da kaže da je glasao za Kosovo, ali ne i protiv Šiptara, da je glasao protiv Evrope, ali ne i za Veliku Srbiju. Šešeljeva retorika sa zarđalim kašikama za vađenje ustaških očiju je ipak malo preoštra, da bi se njome ogrnulo pola Srbalja. Recimo da je to romantičarska verzija argumentacije. Ona druga, malo bizarnija varijanta je sledeća: neće vala više sve biti kako Šeki kaže. Ali šta će biti manje je izvesno. Ako priču sa liberalnom frakcijom uzmemo kao šalu, Tomino bratimljenje sa Vojom (ali Koštunicom) sigurno ne treba izbaciti iz opticaja - bio bi to logičan brak dvoje neshvaćenih, koje je društvo odbacilo jer ih ne razume. Sve nekako mislim da bi im se pridružio i Aca Vučić, pogleda ranjenog bambija - nešto ga nema, pritajio se... Ili to, ili će se i Toma, kao i Naša Maja, povući iz politike i vratiti svom prvobitnom poslu. Tako ćemo pored ugledne advokatice dobiti još uglednijeg grobara. Posle reformisanog SPS-a, malo li je?


A međ' rajom sve isto


To je što se tiše visoke politike - na planu svakodnevnog, smrtničkog života svih nas, manje-više sve je neprimetno isto. Tu priče o velikom optimizmu (kao i pesimizmu) ne nailaze baš na plodno tlo, jer je istina obično siva. Isto tako narav ljudi se ne menja u zavisnosti od izbora, ma kakvi oni bili. Evo i praktičnog primera: korupcija. Nje je uvek i bilo, uvek će je i biti, ma koliko se Tadić, recimo, upinjao da je iskoreni, makar i u svojoj stranci. O policiji i da ne govorimo. A tek o sobraćajnoj policiji... Lično se uverih juče.

Vozim iz Novog Sada prema Srbobranu i u Sirigu me zaustavi radarska kontrola. Prvi put sam vozio tim putem, ne znam policijske štekove. Jesam, priznajem, vozio 77 km/h na mestu gde je ograničenje 60. Put je, doduše otvoren, na izlazu iz naseljenog mesta, ja se zapričao, tablu nisam video, sve to stoji. Kriv sam.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Saobraćajnu i vozačku.
- Izvolite.
- Išli ste toliko i toliko...
- Moguće, verujem.
- Kazna je 3000.
- Nemam, pišite mi kaznu.
- Dajte ličnu kartu i izađite iz vozila.
(to i uradih)
- Jel imaš druže bar nešto, da ti ne pišem baš 3000...
- Pa koliko?
- Pa ajd 1000 za pojas...
- Aj nagrebaću... (konsultovaše se novčanici putnika u vozilu) Evo izvolite.
- Da pišem blok?
- Ne moraš druže, prijatno.
- Prijatno i pazite imate tamo na ulazu u Srbobran!

I tako... Kažem, sve je ostalo isto... Pa i moje unutrašnje zadovoljstvo ;)
Svojom krivicom, iz čiste neobaveštenosti ili nezainteresovanosti, 'bem li ga, do juče sam bio uskraćen za dragocene podatke o diskografiji, meni inače izuzetno mrskog, Bore Đorđevića - Čorbe. Ali ne lezi vraže, sudbina je tako htela da sinoć na mobilnom uključim radio i zadržim se na talasima Radio Krajine...

Spokoj moje večernje šetnje ulicama Novog Sada, uz slušalice u ušima, uspeo je da poremeti jednan milozvučni, ne baš maštoviti segment melodije koja mi se, avaj, zakačila za uho. "Catchy tune", što bi rekli braća Englezi... Elem, proradi u meni ono sado-mazo i odslušam do kraja duet, saznah kasnije, Baje Malog Knindže i Bore, je li, Čorbuljine. Našao sam pesmu na netu, evo je u prilogu, neću mnogo da prepričavam. Otkriću javnosti samo svoje zgražavanje činjenicom da je ovaj masni, kosmati primat bio SAVETNIK MINISTRA ZA KULTURU! Mislim, nije on jedini apsurd situacije na koje smo svi bili oguglali, bilo je tu još kvalitetnih kadrova u toj vladi, poput ministra policije koji je obijao trafike. Ali ova pesma mi zasoli sinoć te stare rane na mozgu...

Ne cimam se uopšte oko Baje, na kraju on je bio i ostao muzički šibicar iz ratnih godina (koji se, doduše održao do dana današnjeg). U to koliko je mali, ne ulazim, sva sreća pa nije dovoljno velika veličina, da bih se njime zamarao. Ali naša koautorska veličina ovog svojevremenog hita, taj gorostas domaćeg roka i "lomljač" avionskih krila - po zanimanju supersrbin - Bora, 2004. godine obavljao je jednu ne baš laku državničku funkciju - savetovao je ministra kulture o tome kako biti kulturan na nacionalno odgovoran način. Nije on bio jedan od onih uglađenih političara, bio je (i ostao) više jedan običan čovek iz naroda, mnogo bliži proseku nego što bi se mnogi i usudili da pomisle. Imao je on sve poroke koji krase jednog prosečnog čoveka, seljaka, ljudinu. Alkohol nije bio jedini, znalo se tu i opsovati kad je trebalo, a vala i gore. Mada, smestili mu dušmani, kad su ga onomad smenili samo zato što je novinarima B92 rekao ono što je ionako na duši svima - da su "izdajnička stoka".

Pesma "Ćuti, ćuti ujko", koja me je potakla na evociranje ovih tužnih sećanja, nastala je 1993, kao isključivi plod autorske virtuoznosti Malog Baje, a Bora se tu našao samo kao bek-vokal i glumac u maestralnom video spotu. Namenjena ratom zahvaćenom tržištu, ona nije izgubila na aktuelnosti ni danas, 15 godina kasnije, te se tako sinoć našla na talasima radija u bloku sa muzičkim čestitkama, željama i pozdravima. A priča je sledeća: nekom liku koji je radio u mesari Štrand, povodom njegovog prelaska u pečenjaru X, staro društvo iz mesare poželelo je "da i na novom radnom mestu tako dobro peče i kolje, a neka radio po sopstvenoj želji pusti nešto od Baje Malog Knindže".

I evo šta za šta se veselo društvo komedijaša iz Radio Krajine opredelilo...

More Free Videos Here
Pola od kadrova koji slede garant su rezultat zapucavanja Fejsbuka :)

Rusija je danas priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. Ali Rusija je danas uradila i mnogo više. Ne samo da je intervencijom u Gruziji lupila šakom o sto, već je i današnjim smelim gestom udarila šamar Zapadu. Taj šamar je Zapadu odavno trebao...

Votkom protiv hladnoće

Trenutni "Drang nach Osten", koji se odvija pred očima cele svetske javnosti, danas je neznatno usporen, mada verujem, ne i zaustavljen. Tenzije koje prate situaciju u Gruziji polako rastu, podižući temperaturu na globalnoj političkoj sceni. Pojam "globalnog otopljavanja" polako dobija posve drugačiji smisao. Poljska je pristala da se instaliraju rakete na njenoj teritoriji, uvod u novu trku naoružanja je otpočeo. Međutim, uspavani ruski Medved(ev) se probudio iz zimskog sna i rekao: "Alo, čekaj malo!" Otrežnjenje usijanim glavama koje trenutno kroje novi svetski poredak, stiglo je tako iz zemlje gde se hladnoća smatra prirodnim ambijentom. Jedini lek za velike vrućine uvek je nešto hladno, ako ne limunada, a ono bar neki novi Hladni rat. Čini mi se da sve ovo vodi upravo tome, a kako vidim, o tome se sve više i priča. Omaleni ruski predsednik izjavio je danas da se Rusija ne boji novog zahlađenja odnosa sa Zapadom, a zašto i bi - imaju gasa da se greju još sto godina. Mada njima gas ni ne služi za grejanje (oni njime samo drže u šaci pola Evropske unije), protiv hladnoće Rusi se bore votkom ;)

Bojim se samo da sve ovo ne bude uvertira u neki mnogo topliji rat, treći po redu. Jer to bi već bilo strašno... U tom novom, svetskom ratu, ne znam ko bi bio protiv koga.
A u Srbiji poranila jesen - nit je hladno, nit toplo

Šta će ovo sve za sobom povući, videćemo. Neizostavna priča u svemu je i paralela sa Kosovom, na koju se Medvedev i pozvao tokom direktnog obraćanja naciji putem TV prenosa. Neki plan postoji sigurno, u ovako velike poteze se ne ulazi nespreman. Živci su zapadnjacima iskidani, i neka su, dosta su oni kidali drugima... Ali koje će biti praktične reperkusije i da li će osim Rusije još neko priznati dve otcepljene pokrajine, videće se u narednom periodu. Oni pametniji predviđaju da će prva ruskim stopama krenuti Belorusija, ako je tumačiti prošlonedeljnu Lukašenkovu posetu Medvedevu. I to je to... ja ne znam ko bi tu još mogao biti. Sigurno je, međutim, da Srbija to neće uraditi, bar ne u skorije vreme, jer se nalazi u vrlo nezavidnom (da ne kažem - gruzinskom) položaju u kontekstu priče Rusija-Gruzija.

Čudno je to, čovek prosto ne zna kako da se oseća. Bar 90% nacije sada zadovoljno trlja ruke, likujući: "jesmo lepo govorili kad ste priznavali nezavisnost Kosova?" Sa te pozicije mnogo je i onih koji bi neskriveno voleli da u svetu bude što više cirkusa, što više ovakvih primera, čime bi srpsko "u pravu" raslo svakom novom nezavisnošću neke teritorije u svetu. Pola države bi sad najradije zaurlalo od zadovoljstva da nije post-koitalnih bolova u predelu nacionalnog rektuma, a sve zbog čina silovanja koje su nad nama izvele Amerika i bratija, po pitanju otcepljenja Kosova. Kako sad pozdraviti ruski potez priznavanja separatističke teritorije, protivno svim međunarodnim aktima, kad su i nama oteli parče po identičnom principu? Kako ga osuditi, a ne ogrešiti se o zdrav razum i princip jednakosti za sve? Kako stisnuti, a prdnuti?

Možda najbolje da spustimo glavu ili makar skrenemo pogled, i za promenu ne srljamo sa iznošenjem našeg suda, da se ne guramo između dve sile... Da mi lepo "u se i u svoje kljuse", pokušamo da plivamo što bolje znamo u uzburkanim vodama svetske politike i da iz svega, za promenu, izađemo sa nekim dobitkom. Ne mora to biti zlato, neka bude i srebro. Makar nam vreme merila i Omega.
Ajnštajn reče da je ljudska glupost jedina stvar pored svemira koja je bezgranična. Stvarno sam sklon da mu poverujem. Ali stvarno...

Govori tiho i nosi visak sa sobom

Ponekad se zapitam - jebote - gde ja to živim, da li je moguće da ljudi mogu biti nekad toliko naivni? Nije problem to što nas ima različitih, tako treba i da bude, ali nekad me prosto preseče kada se tako nešto ispostavi za ljude koje mislim da poznajem. E onda se baš ubedačim. Ali stvarno...

Kada govorim o ljudskoj gluposti tu treba biti oprezan - tanka je granica između glupog i lukavog (čitaj: izigravanja glupog). Evo uzmimo za primer pojavu kojekakvih neobjašnjivih, vantelesnih, ezoteričnih, duhovnih i štatejaznam kakvih pojava, iskustava i osoba. Oduvek su postojali razni šamani, ezoteristi i duhovni istraživači koji su jedini imali pristup neobjašnjivom. Taj monopol na neobjašnjivo nikad nije bio jedan od najunosnijih vrsta monopola, ali je dakako bio i ostao jedan od najisplativijih. Tako "duhovni istražitelj" cedi novac iz tuđih džepova samo na osnovu priče i svoje ubedljivosti, praktično bez i trunke ulaganja, samo na osnovu svog umeća transcedentne komunikacije ili, recimo, tihovanja - kao lokalnog specifikuma takve prakse. E sad, to što se u velikom broju slučajeva ispostavi da su u pitanju, u najmanju ruku, prevaranti, ako ne i ratni zločinci, ne umanjuje spremnost ljudi da veruju u neobjašnjivo. Nije nepoznata pojava da se, recimo, na nebu "pojavi" neki svetac. Ili na zidu... Ili u sendviču... Ali, odnos ljudi prema takvim "pojavama" za mene je nekad porazan.

Od svetog Ilije sunce sve milije

Ne znam da li su u pitanju ove velike avgustovske vrućine, pa je sunce udarilo ljude u glavu, tek, ispostavilo se u poslednje dve nedelje da smo i mi, kao kolektiv, naivni. Ali stvarno...

Jedan od primera da i mi imamo svog konja u trci za Darvinovu nagradu, jeste "čudesna" pojava sv. Ilije na nebu iznad Prijedora u Bosni, 12. avgusta ove godine, leta gospodnjeg. U tom zapadnobosanskom gradu, u kojem je pre rata živeo približno isti broj Srba (pravovernih) i muslimana (ili Muslimana), a u kojem sada živi vrlo malo muslimana (podataka o stanovništvu na zvaničnoj prezentaciji opštine ni nema), neko se drznuo da baš na dan sv. Ilije Gromovnika otvori džamiju! I eto ti belaja, namrči se nebo nad Prijedorom ko govna da će da padaju, zapucaše nebeske strele i zagrmi sv. Ilija, da potvrdi istorijski fakat da je Prijedor oduvek bio srpski. U jednom takvom komešanju oblaka narod je video i njega, lično! Ali stvarno...
(Evo i dokaza, obratiti pažnju na prekoran nebeski pogled sveca u 39. sekundi snimka)




Gospa od Rudovaca

Ma šta jednog, imamo dva konja za trku! Izgleda da se sv.Ilija nije baš najbolje video među oblacima, pa je prisustvo božanskog moralo da se ponovi, ali ovaj put putem drugog "medija". Umesto njega pojavila se Bogorodica i to na stablu jasena, u sred Srbije u Rudovcima, kraj Lazarevca. Čini se da je dovoljno Gospa svraćala u komšiluk kod Hrvata, pa je red da sad malo svrati i do nas. Tako se prvi put od ove godine organizatori hodočašća u Međugorju u Hercegovini ozbiljno boje da će ostati bez, sada već ritualne, pojave Bogorodice na suncu i da je ona odlučila da malo siđe u hlad Jasena u susednu Srbiju. Uostalom, zajebano je gledati u sunce, čovek može da nastrada, pa je u tom smislu naša turistička ponuda primamljivija...



Da li će i nama, ili bar porodici Redžepi, to doneti koji dinar i kojeg turistu više, videćemo. Ali stvarno...

To nije film!

Sve me to neopisivo podseća na cikličnu prirodu istorije, kako se sve uvek vrti u krug - tako se i mi polako vraćamo u doba pećina, animizma i totemizma. Ne pričam bez veze... Evo jedan od primera je i da se vraćamo bipolarnom svetu - Baćuška je rekao "njet" novom svetskom poretku u Gruziji, čekamo samo da u Goriju, rodnom mestu Staljina i jednom od nedavno oslobođenih gruzijskih gradova, vaskrsne i ON. A što se nas tiče, mi smo već imali jedan od tih ciklusa "povratka sebi i korenima". To je bilo ono vreme krajem 80-ih, početkom 90-ih, Gazimestana i ostalog. E pa, deo tog kulturološkog tocila je bio i čitav niz filmova snimljenih na tu tematiku Turaka, ustanaka i rađanja nacije, povratka Bogu i nerazumu. "Boj na Kosovu" - ranoturski period (odbrana nacije), serija o Vuku Karadžiću - poznoturski period (vraćanje kulturi) i, recimo, "Vreme čuda" - postkomunistički period (povratak religiji) - sve su to filmovi koji su snimani u tom periodu i plod su kolektivnog opasuljivanja Srbije.



Poslednji u nizu(Paskaljevićev film "Vreme čuda") sa legendarnim scenama o izbijanju fresaka, najviše me podseća na ovu priču o "čudesima" i tome kako se sveto uvek pojavi kada treba, koliko god ga prekrečavali.

PS:
Kad smo već kod filma, sve ovo me nekako mnogo više podesća na legendarne Mućke i epizodu "The Miracle of Peckham" sa statuom Bogorodice koja plače, gde se na kraju ispostavi da suze potiču sa tavanice koja prokišnjava. Na kraju se UVEK ispostavi da ima neko racionalno objašnjenje. Naziv serije savšreno odgovara mom sudu - bilo na srpskom, bilo u originalu ("Only Fools and Horses"). Tu se negde krije i moje naravučenije... Ne, ali stvarno!
Već duže vreme se spremam da okačim slike koje sam imao prilike da zabeležim na ulicama Novog Sada, a koje se tiču neviđenog kretenluka na gradskim trotoarima i kolovozima. Trudiću se da mnogo ne pričam, slike ipak govore više od reči...

Njegoševa nogohvatica

Ova rupa na pešačkoj stazi u sred centra grada jedno vreme je lomila noge prolaznicima. I to baš pored poslastičarnice, gde ljudi poglede fiksiraju na izloge sa kolačima umesto na trotoar. Rupetina je imala tu čast da se pojavi i u nekim novinama, kao i na drugim blogovima, kao primer domišljatosti ljudi koji su rupu obeležili kartonskim kutijama sa natpisom "Pazi rupa!" Naravno, kutija je stajala samo dan-dva, a nakon toga klopka se u potpunosti vratila svojoj izvornoj funkciji - lomljenju nogu.

(hop, cup, poskočiću...)


Hronologija jedne rupetine

Sledeća pojava mi je naročito okupirala pažnju i to više meseci. Da, više meseci! Svakodnevno sam bio u prilici da prolazim pored ove jame (!) na uglu ulica Vase Stajića i Sremske, pa sam uspeo čak i da pratim kako se od naizgled smešne rupe vremenom formira smrtonosna (neograđena) klopka za pešake, ali i automobile. Stajala je rupa tako jedno 4-5 meseci sigurno. Povremeno su bili tu kojekakvi znaci upozorenja, ali i to je bivalo čas tu. čas tamo. Da ne grešim dušu, rupa je sada konačno zatrpana. Kako i zašto je nastala, kao i kakav je bilans žrtava - nije mi poznato...

(ovo je već u poodmakloj fazi)


(zoooom!!!)


(a ovako se radi popravka: opušteno, dugo i bez ograde)

Prečica do Japana

Evo i dobitnika prve nagrade za najgrandiozniji bezdan na ulicama Novog Sada. U pitanju je rupa duboka oko 2 metra, dimenzija oko metar sa metar i po, koja se nalazila na uglu Bulevara Mihaila Pupina i Sonje Marinković. Na nesreću, tačno u vreme održavanja ovogodišnjeg Exita, u vreme kada je bulevarom prolazilo svaki dan po x hiljada pešaka. Koliko sam uspeo da vidim, dole je žuborila neka voda, izgleda iz oštećene vodovodne cevi, pa pretpostavljam da se zemlja ispod trotoara ispirala ko zna koliko, što je dovelo do urušavanja povećeg parčeta asfalta kod pešačkog prelaza. Na svu sreću, ambis je na vreme propisno ograđen, pa mrak iz rupe nije uspeo da proguta nikoga. Jer da jeste, bilo bi to ko na crtanom filmu, upadneš ovde - ispadneš na drugom kraju zemaljske kugle.

(snimak je malo lošiji pa se ne vidi žubor tihe vode koja asfalt roni)


(posle ove privremene, rupa je obezbeđena normalnom ogradom)
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk