
Uvod mi promašuje poentu koja bi bila ta da su se ljudi u polisu međusobno uglavnom svi poznavali. To je pomagalo da sfera politike bude prozirnija, nije bilo tamnih mesta prouzrokovanih nedostatkom informacija o pojedinim ljudima. Deca su se predstavljala svojim i očevim imenom (Polimarh, sin Kefalov npr.) i kult predaka je bio jak. Međutim, kakve veze ovo moje trućanje ima sa našim "polisom" na ušću Grnčarskog potoka u Arnautu?
Pa, kao što rekoh, taj sistem je nekad bio potpuno obrnut od današnjeg. Specijalizacija poslova, usložnjavanje društvenih odnosa i druge komplikacije su dovele do ustanovljavanja principa odvajanja privatnog i javnog. Javna sfera je postala sfera koja se tiče svih i na koju utiču svi, privatna sfera je postala sfera nedodirljiva za sistem i stvar pojedinca, porodice i raznih udruženja civilnog društva. Religijsko opredeljenje, seksualne preferencije, način vaspitavanja dece, način češljanja i sve ostalo je postalo isključivo privatna stvar osim ako nije en general uticalo na sama pravila sistema i njegove dobre običaje...
To je glupa teorija, u praksi se razmrsivanje privatnog i javnog u malim zajednicama poput Boljevca nikad nije ni desilo, niti će to nešto kao biti moguće. I nije tu Boljevac nikakva crna ovca, jednostavno svuda gde postoji visoka i koncentrisana isprepletanost po rođačkim, kumovskim i (ne)prijateljskim linijama na malom prostoru, tu automatski dolazi do pojave nepotizma. Proklamovana jednakost u šansama je onda odmah ugrožena. Principi meritokratije se onda potpuno gaze, a na scenu dolaze kriterijumi porekla, moći i novca. Sve se ove stvari sublimiraju u jednoj legendarnoj upitnoj rečenici koja glasi: "Čiji si ti?" Ceo sistem koji se zasniva na toj rečenici funkcioniše na tako proklamovanom principu prisvajanja. Svako je u suštini nečiji, iza svakog stoji otac, majka, komšija, kum, partija... Samosvojni integritet se ne prihvata, postojanje mentora u takvom sistemu postaje egzistencijalna potreba. Međuljudski odnosi tako često postaju svojevrsna trgovina uslugama (usluga u smislu engleske reči favor) i ljudi se sve više i više pasiviziraju. Na red nastupa maksima da nikog ne treba dirati, jer ko zna kada će vam baš taj čovek zatrebati! Takozvana spirala ćutanja i oportunog samozavaravanja je osnovni modus vivendi u jednoj takvoj zajednici...
Cut the crap već jednom kažem ja i bacam se na ilustracije. Plastičan primer ovoga što velim je isprepletanost svih funkcija u našem gradu. Politika, privreda, obrazovanje, kultura, zdravstvo, usluge, sport, sve to mora da bude povezano, ali kod nas se brate, da izvinete, ne zna ko koga jebe! Privilegije se iz jedne sfere prelivaju u drugu, iz druge u četvrtu, iz pete u drugu, od muža na ženu, od dede na unuka, od babe na šurnjaju, od predsednika partije na njegove vojnike itd. Nepotizam i partitokratija su postali grana primenjene matematike. Svi računaju ko je čiji, koliko je naših, a ko je njihov. Naši mogu, njihovi će moći kad dođu njihovi, a ničiji neće moći nikad!
Donedavno je u Boljevcu bila legendarna disciplina urgiranja za decu da uče engleski jezik u školi. Sa sociološkog stanovišta bi stvarno plodno bilo istražiti strukturu dece koja su završavala u "ruskim" odeljenjima. Stvarno bi bilo zanimljivo videti obrazovnu, ekonomsku, statusnu i strukturu na liniji selo/grad kod roditelja te dece. I u osnovnoj i u srednjoj školi su neki bili dobri zahvaljujući svojoj glavi, drugi zahvaljujući glavi svojih roditelja, a treći zahvaljujući prasećoj glavi, i to mrtvoj... Jedan moj drug sa muzičke akademije je na mesec dana bio ovde, ali pošto je morao da vežba klavir za ispit, otišao je do naše osnovne škole da porazgovara sa direktorkom o mogućnosti korišćenja njihovog klavira. Prvo pitanje koje je ona postavila je naravno "A čiji si ti?" Dečku je pala roletna i dao fenomenalan odgovor: "Mikin i Milinkin!" Kasnije je ipak dobio pristup klaviru bez obzira što je Mika vozač, a Milinka domaćica, ali hoću da kažem da nikad ništa ovde ne može da prođe bez tog legendarnog pitanja. Vođenje računa o tome da neki autsajder ne upadne u privilegovani krug svirača na klaviru bi mi možda bio smešan u nekom filmu, ovako mi samo dođe da šutiram dupeta pojedinim ljudima.
Deca od malena kapiraju da stvari funkcionišu na toj razini. Škola ih in vivo uči nejednakosti u šansama, toliko toga postaju nesvesni da na kraju, kada odrastu, ljudi ne razlikuju više dobro od lošeg, normalnost od korupcije... Koleginica sa fakulteta mi je jednom spomenula kako je počela da radi u italijanskom kulturnom centru. Na moje poluiznenađeno pitanje jel imala vezu, ona je odgovorila "Ma ne, nego moja majka zna nekog tamo." Toliko, odmorite se uz muzički intermeco, ovaj post je trebao da bude kraći pošto sam mislio da se bavim više benignom i nesvesnom stranom korupcije, a da hard-core obradim drugi put.










