Svi postovi sa bloga: Ivan Minic

Ljubav i tuga su nerazdvojni, a nisu nerazdvojni ljubav i radost. Stoga je bol jedino merilo ljubavi. Ako smo nekoliko puta u zivotu bili zaljubljeni, a ovakav je slucaj odista sviju ljudi od srca, onda se najduze secamo ljubavi koja nam je najvise bola nanela.
Sujeta igra u zenskim ljubavima veliku ulogu, a ponekad i glavnu. Najveci broj zena ne ide za covekom koji se njima samima dopada, nego najpre za covekom za kojeg se zna da se dopada drugim zenama, narocito njihovim prijateljicama, ili cak njihovim neprijateljicama. Ovaj slucaj je vrlo zanimljiv u pogledu zenskih osecanja: zene vole ljude slavne medju zenama, vecma nego ljude slavne medju drugim ljudima. Zene koje vole ljude slavne medju drugim ljudima, sasvim su razlicne od onih zena koje vole ljude cuvene kao dopadljive ili zavodjacke u krugu drugih zena. Cini mi se cak da je vrlo cudna ova zbrka osecanja u jednom istom spolu.
Da zena nema nesto intuicije, ona nikad ne bi pogodila ni vrata na koja izlazi iz svoje kuce. A zena koja zna sta hoce, po karakteru je obicno muskobanjasta, kao sto je zena koja uvek zna bar ono sto nece, po karakteru uvek dete.
Makar izvesne zene i imale dosta vrlina, nikad ih nijedna nema dovoljno. Zenine su pogreske obicno malobrojnije nego covekove, ali obicno vece nego covekove. Zena napravi najvise pogresaka bas nastojeci da bude nepogresna i bezgresna. Kazu da na Malabaru na Madagaskaru zene ne lazu, zato sto rade sve sto hoce, i sto zive kako znaju, ne dajuci nikom nikakva racuna…
U ljubavi se treba boriti kao stari Skiti na bojnom polju: bezeci od neprijatelja… Odista, bezanje je jedini nacin da covek razazna u ljubavi da li je jos gospodar svoje pameti i svoje snage, otputovavsi kad hoce, i oslobodivse se kad mu je volja. Ali onog casa kad covek zaljubljen oseti da su mu djonovi postali tezi od olova, on je pobedjen. A to je cesto i dovoljno da ga zena vise ne voli; jer zena ne trpi pobedjenog i okrece glavu od svoje pobede. Zena se ne daje, nego se podaje; i uvek hoce da sama ima utisak, cak i izgled, da je oteta i silovana.
Zanimljivo je da se ljudi razumeju najbolje sa zenama u koje nisu zaljubljeni. O ljubavi sa takvim zenama govorimo uvek ubedljivo i razumno; i one su same ushicene da najzad cuju reci o takvim krupnim stvarima srca, bez ikakve zadnje pomisli onoga s kim razovaraju. Zena voli prijateljstvo vise nego covek. Za zenu je jedini odmoran i dobar covek onaj koji ne pokusava da je zaludjava i osvaja kad ona ovo ne zeli. Nezaljubljen covek cesto izgleda bez cara, ali i bez zloce; hladan, ali i human.
Ljubomoran covek zivi u kuci sa duhovima i vampirima, u sumi zivi sa azdajama, na vodi i kad je mirna, zivi u olujama. On se u svojoj ljubomori ni na jednom tlu ne oseca drugacije nego bi se osecao na vulkanu ili zemljotresu. Kad bi ljubomora trajala celog zivota covekovog taj bi zivot morao trajati vrlo kratko.
Ljubomora postoji i gde nema ljubavi. Neko je ljubomoran i pre nego je postao zaljubljenim, a ostao je ljubomoran cak i posle nego sto je bio zaljubljen.
Ljubomoran zeli nekom lucu u koje je zaljubljen zlo i nesrecu, cak i onda kad je inace tome istom licu u stanju da rado zrtvuje sve svoje sto ima, cak i zivot. A zivot mozda pre i brze nego li ma sta ista drugo.
Ljubomoran covek nikad nema srece u ljubavi; a najcesce se smatra nesrecnim i kad ima najvise uspeha.
Istina, najobicniji je slucaj da se zena sveti nevernom coveku time sto i sama postane nevernom.
O ljubavi prema zenama, danomice se pise i govori vec vekovima; a medjutim, obrnite se oko sebe da vidite sa koliko se malo ljubavi zivi na svetu.
Ima zena koje nisu nicije, i zena koje su svacije, i najzad ima zena koje su po prirodi samo zene jednog jedinog coveka. Ali ima i zena koje su pre svega majke svoje dece… Pogodite izmedju ovih koja je vasa, a koja vaseg neprijatelja, a koja je sposobna i da bude, u izvesnim slucajevima, i svacijom zenom! Utoliko, dakle, strasnije izgleda ljubomora covekova ako ona ne pogodi prestupnicu, nego prijateljicu ili nego majku!

Jovan Ducic

Jedanput sam sedeo u hotelu Interkontinental s nekim vaznim poslovnim ljudima koji su svi nosili pejdzere za pasom. Uto Zacica pejdzer! Moj prijatelj ga hitro izvadi, ali posto je zaboravio da ponese naocare, pruzio ga je meni da mu procitam tu urgentnu poruku. Na ekranu je pisalo: “Mile, dodji najhitnije u Orac. Stigla pecena pileca krilca!”

. . .

Ako ista pogodi Beograd, pogodice ga to sto vise nece moci da prica sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bliznjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se vise prica preko telefona!
Naravno, vise zovemo mi, nego nasi nas! Nasi u belom svetu su se vec navikli da stede novac, impulse i osecanja. Prezaduzeni preko guse, s neplacenim kirijama i telefonskim racunima, kada nas uhvati sentimentalno raspolozenje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj.

. . .

Najvise, naravno, inostranstvo zovu keve. Beogradske keve su posebna vrsta majki, kevu je nemoguce sresti u zapadnom svetu. Za njih njihova deca, sto vec trideset i kusur godina zive po inostranstvu, nikada nisu odrasla. Zbog toga i zapocinju razgovor pitanjem kakvo je vreme tamo gde zive njihova deca koja su vec napunila pedesetu, da ih podsete da se toplije obuku ili da ne izlaze bez kisobrana ako slucajno pada kisa.

Momo Kapor - 011

Predeo koji stvaraju tamno zeleno plodno polje ispod grada i gole padine brda oko njega, postalju brzo coveku blizak i prisan. Pa ipak, i oku i duhu treba vremena da se potpuno objasni i do kraja srodi sa njim. Pod suncevom svetloscu to polje, bogato vlagom i rodom, prijatno je oku kao blagodat zemlje i delo covekovih ruku, a ljubicasto-rumene padine, u cijim se prevojima srvene krovovi zbijenih sela, imaju boju tkanja na zenskim precagama i zarudelih jabuka na dobrom septembarskom suncu. Sve izgleda jasno i dokucivo.
Ali cim sunce zadje za planinske lance na drugoj strani jezera, taj predeo menja lice, postaje odjednom necitak i zagonetan, i potreban je nov napor da se njegov tihi govor uhvati i razume. I kad ga potpuno prekriju noc i tisina (a noc je ovde zaista noc i tisina prava tisina!), ja jos dugo, u razgovoru sa njima, trazim objasnjenja o postanju i zivotu svakog obradjenog parceta zemlje i svakog kutka ljudskih naselja.
Cudno je kako u ovom predelu tisine, po vecitom zakonu suprotnosti, zive bujnim zivotom zvuk i melodija. U camcu, daleko na jezeru, neko mora posve tiho da peva nesto priguseno i nerazumljivo. Do mene dopire slutnja melodije; vise razmisljam o njoj nego sto je cujem a ipak je stalno u meni, i u san je ponesem, i posle budjenja je nalazim.
Ovde melodije stare i nestaju, ali ne umiru; ne radjaju se, nego vaskrsavaju.

Ivo Andric

Mi smo, zaista, genijalan narod!
Zaustavite prvog slucajnog Beogradjanina na ulici i pitajte ga hoce li da bude gradonacelnik, upravnik Narodnog pozorista ili direktor nuklearnog instituta; pristace istog casa bez razmisljanja, cak ce biti pomalo uvredjen sto ga tek sada zovete da vam bude sef, a tolike godine nije radio nista, niti se icim bavio.
Na prste bi se mogli izbrojati oni koji ne bi pristali da budu selektori fudbalske reprezentacije, ambasadori ili predsednici Srpske akademije nauka. Cak i oni bez zavrsene srednje skole pristajali su da budu urednici najpoznatijim srpskim piscima i da im popravljaju stil i misli. Pola Beograda je duboko uvredjeno sto im jos niko nije ponudio da srede saobracaj ili urbanizam.
Svako bi napravio bolju kucu u kojoj stanuje od arhitekte; zbog toga ni u jednom gradu na svetu nema toliko zastakljenih terasa, zazidanih vrata ili prometnutih soba u kuhinje.
Cuvena beogradska recenica “Da mi je samo pet minuta da budem na vlasti… ” najrecitije govori o njihovoj urodjenoj zednji za vladanjem nad drugima.
Svi znaju, bolje od vas, sta je za vas bolje!
Svi bi da vas menjaju i da vam komanduju.

Momo Kapor - 011

Svaka filozofija je tuzna. Ako govorite duze o sreci, vi cete se naposletku osecati pomalo nesrecnim… Uzasi zivota postanu jednim delom nase sudbine samo ako se u njih narocito udubljujemo.
Nije tacno receno da je svaki covek kovac svoje srece; tacno je, naprotiv, da je covek uvek sam kovac svoje nesrece… Ako su srece slucajne, nesrece nisu slucajne. Za svaku nasu nesrecu kriva je ili nasa lakoumnost, ili nasa gordeljivost, ili nasa glupost, ili nas porok… Zato covek kroz ceo zivot cini sebi samom vise zla nego dobra. Sto uspemo svojom pamecu, pokvarimo nasom cudi; ali sto uspemo nasom dobrotom, upropastimo nasim porocima; i, najzad, sto postignemo svojom mudroscu, izgubimo nasim temperamentom.
Covek zna samo za dubinu i gorcinu nesrece koju je sam doziveo, kao i za tezinu bolesti koju je sam preboleo, ali niko ne zna nesrece ni bolesti koje drugi podnose.
Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni. Nesreca kvari srca i rusi karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole druge ljude… Sirotinja je najveca nesreca zato sto otruje coveka takvim mrznjama, a jedna velika napast covekova, to je sto u nesreci dobije rdjavo misljenje o ljudima i pogubi prijatelje.
Izvor nesrece covekove lezi u njegovom egoizmu: u tome sto hoce da uvek drugi radi za njega. Beganje od rada i napore, to je najveci motiv borbe u ljudskom drustvu. Ne muciti se sam, a zaraditi bogatstvo, i postici veliko bogatstvo, da bi time postigao najvecu sigurnost; i to pre svega sigurnost da ni docnije nece morati praviti napor, posto je napor najveca gorcina ljudske sudbine!
Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze. Svaka mrznja je strah ili zavist. Mrznja je najcesce strah, jer covek ne mrzi nego samo onoga koga se boji. Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire. U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, a u prezrenju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onoga koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Najbedniji je covek koji zivi u mrznjama na druge ljude; taj se prvi isece nozevima koje je sam izostrio… Nase mrznje skode nama vise nego nasem protivniku. Govorite rdjavo o nekom coveku pola sata, i vi ste posle toga nesrecni i otrovani; a govorite pola sata o njemu dobro, i kad to ne zasluzuje, i vi postanete mirni i blazeni, cak i ponosni na lepotu svojih osecanja, ili bar na lepotu svojih reci… Ako vam je neko ucinio zlo, sacuvajte se da ga ne omrznete, jer ce vas ta mrznja stati jos jednog novog gubitka i novog nespokojstva i od neprijatelja trenutnog i slucajnog mozete napraviti zlotvora stalnog i ubedjenog. Ukrstite maceve i pobijte se, ali ne iz mrznje prema neprijatelju, nego iz postovanja prema sebi.
Nesreca je sto niko ne meri srecu prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrecnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tudja merila i za svoj sopstveni zivot. Prava sreca covekova bice ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tudjih primera, dajuci svom zivotu pecat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.
Najveci broj ljudi ne znaju sta hoce, a veliki broj ljudi ne znaju ni koliko mogu. Najredji je slucaj coveka koji zna sta hoce i koliko moze.
U velikoj nesreci treba sve nesrece ponoviti u pameti, kako bi se ocelicili za dane kad jednom crni konji izmaknu isred belih. Treba ovde reci: ako sam mudar, nisam mlad i lep; ako sam bogat, nisam zdrav; a ako sam i mudar i zdrav, nisam bogat.
Nesumljivo, ljudstvu najvise nesrece prave glupaci. Najveca je beda sto glupak ne zna da je glup, kao sto ni rdjav ne zna koliko je rdjav; a svet bi mozda bio spasen kada bi glupaci znali kakva su nesreca za covecanstvo.
Vise coveku zagorcavaju zivot nesrece kojih se boji da ne dodju, nego one koje su vec dosle i od kojih vec pati. Od svih nesreca covek se najvise plasi sirotinje, koje je, medjutim, najmanje covekovo zlo. Mi celog zivota nesto cekamo, a nadati se, to je pomalo ocajavati.
Nikad covek ne moze da kaze onoliko mudrosti koliko moze da precuti ludosti, cak i gluposti. Jedino cutanje moze da prikrije kod coveka strasti koje su najnasrtljivije i najstetnije: sujetu, lakomislenost, mrzovolju, osvetljivost, mizantropiju. Jedino cutanje moze da sacuva coveka od posledica koje mogu da mu nanesu trenutna i nesmotrena raspolozenja, i nagle i nepromisljene impulsije.
Bogatstvo je, neosporno, polovina ljudske srece na zemlji. Najveci stepen srece to je nezavisnost, a bogatstvo je ipak coveku put da dodje do svoje slobode. Covek bogat, to je covek nezavisan bar od ljudi… Cak i zdravlje i pamet kupuju se ili odrzavaju novcem.
Sve bede medju ljudima to su nesrece koje ucini covek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreca i nesreca, nego ima samo smrt ili zivot. Covek je najveca stetocina na zemlji.
Od svega sto je covek posejao, nista nije radjalo brze nego mrznja.
Velika nesreca covekova jeste sto zivot pocinje mladoscu, a svrsava staroscu: jer bi zivot bio neizmerno savrseniji da, naprotiv, pocinje staroscu, a svrsava mladoscu… Ne znamo da smo mladi kad smo mladi. Mi saznamo sta je mladost tek onda kad nas je napustila.

Jovan Ducic

Postovani drugovi Supovci, Obracam vam se prijateljskom molbom da mene i moju zenu Kosu uhapsite s pocetka novembra i u zatvoru zadrzite do kraja marta ili aprila ako zima bude duga i hladna. Ja sam prevremeno penzionisan zbog bolesti kicme, pluca, srca, vena, bubrega i ociju, pa mi je penzija tek tolika a ako je ima. Mi smo stariji ljudi ne bi pravili nikakve guposti da nas hapsite zbog prevara ili kradja, jer smo oduvek posteno ziveli sto nas je u ovaj polozaj i dovelo. Razmisljali smo sta nosi sest meseci zimskog zatvora ali da bude ljudski i cestito. Ja sam se pitao sa nekim ljudima koji su me odmah posavetovali da na javnom mestu izvredjam nase najvece i najistoriskije ljude koji su nam i omogucili da imamo sve ovo sto nemamo.. Ovo vam pisem zato sto me je uplasio slucaj mog prijatelja Steve Cardaka, penzionisanog odzacara, koji je kupio cetiri pogrebna sanduka za sebe, zenu, oca i majku, jer je cuo da ce sanduci poskupeti 280 posto vec sledeceg meseca. Steva te pare nema pa se boji da bi mogao ostati nesahranjen, sto bi pravilo ozbiljne probleme porodici i drustvu, a on ne bi bio u mogucnosti da pomogne. Postovani Drugovi Supovci, ako sanduci stvrno poskupe 280 posto ja moram odvajati celu penziju do kraja zivota za mene i zenu mi Kosu, pod uslovom da nam ne bude mnogo gore nego sto nam je vec sad. Vi, Drugovi, razmislite pa nas obavestite kad da dodjemo na hapsenje da ne bi slali kola i ljude vec mozemo pesice i znamo gde ste. Za uzvrat ja bih vam cistio furune, peci, kotlarnice i odzake, a Kosa bi kuvala i prala. Ne bi sedeli bambadava vec ko cestiti i posteni ljudi. Velja Popic

Dusan Kovacevic - Klaustrofobicna komedija

Na cetvrtoj planeti ziveo je poslovan covek. Taj je bio toliko zauzet da cak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao.
-Dobar dan, rece mu ovaj. Vasa cigareta se ugasila.
-Tri i dva su pet. Pet i sedam su dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset dva. Dvadeset i dva i sest dvadeset osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset i sest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle cini pet stotina jedan milion sest stotina dvadeset i dve hiljade sedam stotina trideset i jedan.
-Pet stotina miliona cega?
-Sta? jos uvek si tu? Pet stotina jedan milion… ne znam vise… Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan covek i ne bavim se budalastinama. Dva i pet su sedam…
-Pet stotina jedan milion cega? ponovi mali princ koji nikada u svom zivotu nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio.
Poslovni covek dize glavu:
-Za pedeset cetiri godine koliko stanujem na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo pre dvadeset dve godine, kad je neki gundelj pao bogzna otkuda. Pravio je strasnu buku i ja sam cetiri puta pogresio u sabiranju. Drugi put je to bilo pre jedanaest godina, kada sam oboleo od reume. Nedovoljno se krecem. Nemam vremena da tumaram. Ja sam ozbiljan covek. Treci put… eto sada! Rekao sam dakle pet stotina jedan milion…
-Milion cega?
Poslovni covek najzad shvati da nema nade da ce ga ostaviti na miru:
-Miliona tih stvarcica koje se ponekad vide na nebu.
-Musica?
-Ma ne, stvarcica koje blistaju.
-Pcela?
-Ama ne. Zlatnih stvarcica nad kojima sanjare dangube. Ali ja sam ozbiljan covek! Ja nemam vremena za sanjarenje.
-Ah! Zvezda?
-Da, tako je. Zvezda.
-I, sta ti radis sa pet stotina miliona zvezda?
-Pet stotina jedan milion sest stotina dvadeset dve hiljade sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan covek, i tacan.
-I sta radis s tim zvezdama?
-Sta radim sa njima?
-Da.
-Nista. One su moje.
-Zvezde su tvoje?
-Da.
-Ali ja sam vec video jednog kralja koji…
-Kraljevi nemaju svojine. Oni “vladaju” nad necim. A to je velika razlika.
-Cemu ti to sluzi sto su zvezde tvoje?
-To me cini bogatim.
-A cemu ti sluzi sto si bogat?
-Da kupim druge zvezde, ako ih neko pronadje.
“Ovaj ovde, rece u sebi mali princ, rasuduje pomalo kao pijanica.”
Medutim, on mu postavi jos neka pitanja:
-Kako zvezde mogu biti necije?
-Pa cije su one? odgovori mrzovoljno poslovni covek.
-Ne znam. Nicije.
-Onda su moje, posto sam ja prvi na njih pomislio.
-Zar je to dovoljno?
-Naravno. Kad nadjes dijamant koji nije niciji, on je tvoj. Kad pronades ostrvo koje nije nicije, ono je tvoje. Kad ti nesto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiras: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvezde zato sto nikome pre mene nije palo na pamet da ih prisvoji.
-To je istina, rece mali princ. I sta radis s njima?
-Upravljam. Brojim ih i prebrojavam, rece poslovni covek. To je tesko. Ali ja sam ozbiljan covek!
Mali princ jos nije bio zadovoljan.
-Ali ako ja imam sal, mogu ga staviti oko vrata i odneti ga. Ako imam cvet, mogu ga uzbrati i odneti. A ti ne mozes da uzaberes zvezde.
-Ne, ali mogu da ih stavim u banku.
-Sta to znaci?
-Znaci da napisem na parcetu hartije broj mojih zvezda. Zatim tu hartiju zakljucam u fioku.
-I to je sve?
-To je dovoljno!
-To je zanimljivo, pomisli mali princ. To je cak pesnicki. Ali to nije sasvim ozbiljno.
Mali princ je o ozbiljnim stvarim mislio sasvim drukcije nego odrasle osobe.
-Ja, rece on jos, imam ruzu koji svakog dana zalivam. Imam i tri vulkana koje cistim jedanput nedeljno. Jer cistim i onaj ugaseni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ruzu je korisno sto ih ja posedujem. Ali ti nisi koristan zvezdama…
Poslovni covek otvori usta, ali nije imao sta da odgovori, i mali princ ode.
“Odrasli su zbilja sasvim neobicni”, rece jednostavno mali princ u sebi dok je putovao.

Mali Princ
Antoine de Saint-Exupéry

Harry: I’ve been doing a lot of thinking, and the thing is, I love you.
Sally: What?
Harry: I love you.
Sally: How do you expect me to respond to this?
Harry: How about, ‘You love me too’?
Sally: How about, ‘I’m leaving.’
Harry: Doesn’t what I’ve said mean anything to you?
Sally: I’m sorry Harry, I know it’s New Year’s Eve, I know you’re feeling lonely, but you can’t just show up here, tell me you love me and expect everything to be all right. It doesn’t work that way.
Harry: Well how does it work?
Sally: I don’t know, but not this way. (Walking away)
Harry: Well how about this way. I love that you get cold when it’s 71 degrees out, I love that it takes you an hour and a half to order a sandwich, I love when you get a little crinkle above your nose when you’re looking at me like I’m nuts, I love that after I’ve spent the day with you, I can still smell your perfume on my clothes. And I love that you are the last person I want to talk to before I go to sleep at night. And it’s not because I’m lonely, and it’s not because its New Year’s Eve. I came here tonight because when you realize you want to spend the rest of your life with somebody, you want the rest of your life to begin as soon as possible.
Sally: That’s just like you, Harry, you make it impossible to hate you; and I really hate you, I really hate you (said while simultaneously smiling and crying, then the big KISS).

When Harry Met Sally
Billy Crystal & Meg Ryan

Maloj deci je dosadno.
Protiv decje dosade izmisljaju se igracke.
Jedne igracke su makaze. Makazama se mogu seci: knjige, haljine i prsti.
Druga igracka je cekic. Cekicem se mogu kucati: ekseri, zidovi i takodje prsti.
Treca igracka su sibice. Sibicama se mogu izgoreti: haljine, prostirke i opet prsti.
Deca su mala a prsti su najmanji.
Bio tako jednom jedan prst i zvao se Djura. Imao je mnogo brace. Mnogo, to je sigurno vise od sest.
Jednom su braca povela Djuru u fioku. Djura je isao poslednji i prikljestio je nokat.
Drugi put su ga vodili u rernu. Da vide da li je vruce. I Djura se ispekao.
Treci put igrali su se iglom. Svi su se izmakli a Djura se izbo.
Djuro, Djuro, nisi ti valjda najgori prst?
Jeste!
Kad treba da se cacka nos - hajde ti, Djuro.
Kad treba u hladnu vodu - guraj Djuru.
A kad treba zamociti dva prsta u pekmez, onda su to neki drugi prsti, a ne Djura.
Dosadilo Djuri. Dosta je. Nece vise.
Tog Djuru imaju sva deca. To je onaj peti, najmanji.
I kod vas sigurno nista ne radi. Cuci ili sedi. Skupi se, kao da mu je hladno.
Nije za rad, ali je za veselje.
Uze da svira na klaviru, segaci se i mazi.
Neka ga, kad je mali.

Dusan Radovic

Courage is about doing what you’re afraid to do. There can be no courage unless you’re scared before you do it.
It is your attitude at the beginning of a task that determines success or failure.
Don’t wait until people are dead to give them flowers.
Don’t let your pride or lack of courage stand in the way of saying you’re sorry.
Never stop doing your best just because someone doesn’t give you credit.
It doesn’t take strength to hold a grudge; it takes strength to let go of one.
I would rather make my name than inherit it.
Measure your days by how the corners of your mouth turn.
The best way to make your dreams come true is to wake up.
I’ve been trying to find the word that says what I need to be in life.
“Brave’ is the only word. It’s the only thing that I ask myself to be.

Burek Forum

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.co.yu

DevProTalk