Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Eric Cantona - Zato sto je dosao u zemlju koja je izmislila fudbal i pokazao im kako se igra srcem i mudima. Zato sto je bio najveci kada je to bilo najteze i zato sto 10 godina nakon sto se povukao navijaci i dalje uzvikuju njegovo ime. Zato sto je na Old Traford doneo titulu nakon 26 godina. Zato sto je debeli celavi francuz koji je od Giggsa, Scolesa i klinaca koji su 10 godina nosili igru Mancestera napravio ljude. Zato sto je u karijeri promasio 2 penala i u oba slucaja odmah dao gol iz igre da se iskupi. Zato sto je od 17 puta koliko je penale sutirao u Unitedu, golmane poslao po burek 16 puta. Zato sto je znao i levom, i desnom i glavom, a najvise srcem. Zato sto je svaka utakmica bila vredna gledanja. Zato sto je otisao kada je bio najveci. Zato sto je radio prave stvari i nikad se nije zbog toga izvinjavao. Zato sto je bilo mnogo fudbalera ali samo jedan Eric. Zato sto je kralj.

About him:
“We stayed at the Croydon Park hotel,’. ‘So we got up in the morning and I’ve got me suit on - the nuts, know what I mean? I knock on Eric’s door and he’s standing in jacket, white shirt, long collars like that [he gestures to describe long, pointed collars], unbuttoned so you can see his chest. “Eric, you can’t go to court like that”, I told him and he says, “I am Cantona, I can go as I want”. (Ince about Cantona before he entered court)
“Collar turned up, back straight, chest stuck out, he glided into the arena as if he owned the fucking place. Any arena, but nowhere more effectively than Old Trafford. This was his stage. He loved it, the crowd loved him” (Roy Keane, Cantona’s successor as Manchester United captain.)
“I think he is the best player I ever played with, and probably ever seen” (Ryan Giggs on Eric Cantona)
“We`re just very grateful he`s here. He`s such a great player. I`m still pinching myself. A player like that only comes along once or twice in a lifetime, and you don`t leave him out or put him in the reserves. You
respect his skill. Eric is the brainiest player I`ve ever seen, he see’s such a lot when he has the ball. The big thing he has given United is the ability to make attacks count, not waste good positions until the
right option appears, and we now finish almost every move with an effort on goal.
The other thing is his ability to release players, even when the pass doesn`t look on. If you make the run Eric will probably get you the ball.” (Sir Bobby Charlton)
I’d give all the champagne I’ve ever drunk to be playing alongside him in a big European match at Old Trafford. (George Best)

By him:
“When the seagulls follow the trawler, it is because they think sardines will be thrown into the sea”.
“I didn’t study; I live. You can’t study these things - life teaches them to you. You don’t find them in a book… I’ve read a lot of Socrates on page three of the Sun.”
“Sometimes in life one experiences an emotion which is so strong that it is difficult to think, or to reason. Sometimes you get submerged by emotion. I think it’s very important to express it - which doesn’t necessarily mean hitting someone. I am very mistrustful of people who are constantly overintellectualising things. It kills passion. You have to allow yourself to lose control from time to time.”
“I feel close to the rebelliousness and vigour of the youth here. Perhaps time will separate us, but nobody can deny that here, behind the windows of Manchester, there is an insane love of football, of celebration and of music.”
“When you are a rich man you are proud to own a Rolls Royce and when you are a poor man you are proud to own a Renault”
“France does not deserve Auxerre… England deserves Auxerre ”
“The Irish public should bow to the feet of Roy Keane, not slate him as he is the best player they will ever have to boast”
“After his first training session in heaven, George Best, from his favourite right wing, turned the head of God who was filling in at left-back. I would love him to save me a place in his team - George Best that is, not God.”
“I am God.”
“I might have said that, but on the whole I talk a lot of rubbish.”
“I don’t play against a particular team. I play against the idea of losing.”
“An artist in my eyes, is someone who can lighten up a dark room. I have never and will never find difference between the pass from Pele to Carlos Albert in the final of the World Cup in 1970 and the poetry of the young Rimbaud, who stretches ‘cords from steeple to steeple and garlands from window to window’. There is in each of these human manifestations and expression of beauty which touches us and gives us a feeling of eternity.”

Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu. Bilo je to u ono daleko vreme dok je jos padao sneg i jelke bile prave, a ne plasticne.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama od kartona. Ucini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridrzavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prosla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.
Zasto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je neko ko je te noci bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li mozda jedan od retkih nocnih setaca koji je imao srecu da je vidi licno?
Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zasto je plakala?
Jesam li vec rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da je ona mozda procita i javi mi se telefonom?
Vec vise od petnaest godina razmisljam o tome zasto je plakala one noci.

Momo Kapor
Snezana

Postoje tri velike strasti. Alkohol, kocka i vlast.Od prve dvije ljudi se mogu izleciti, od trece nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je. Kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali, koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno kao kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je lepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna. I ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni brzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo i vežuci vlast uz Boga, ucvršcuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio. ako ne postanu smetnja i pretnja drugim mocnicima. Ruše ih uvjek na isti nacin, objašnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um nepada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast kao nocni leptir na plamen svijece.
Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti nece.

Meša Selimovic
Tvrdjava

Ah! mali prince, razumeo sam, najzad tvoj mali zivot pun sete. Uzivanje u blagim suncevima zalascima bilo je dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam cetvrtog dana ujutru, kada si mi rekao:
-Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo suncev zalazak…
-Ali treba cekati…
-Sta treba cekati?
-Cekati da sunce pocne da zalazi.
Bio si najpre vrlo iznenadjen, a zatim si se nasmejao samom sebi. I rekao si mi:
-Stalno mislim da sam kod kuce!
Doista. Kad je u Sjedninjenim Americkim Drzavama podne, ceo svet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno preleti za minut u Francusku da bi smo prisustvovali suncevom zalasku. Na zalost, Francuska je isuvise daleko. Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu puvuces nekoliko koraka i da posmatras suton kad god zazelis…
-Jednog dana video sam cetrdeset i tri puta kako sunce zalazi!
A malo posle si dodao:
-Znas… kad je covek tuzan onda voli zalaske sunca…
-Zar si bio toliko tuzan onog dana kad je sunce zalazilo cetrdeset i tri puta?
Ali mali princ ne odgovori.

Antoan de Saint-Exupery
Mali Princ

Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastucice, i nezno povuce finu cetku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog leta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaceš, istog casa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Jedan od onih zivota
Djole Balasevic

Popac i ona išli su zajedno u gimnaziju, ali roditelji su je držali u karantinu, i to ružno pacence od nas ostalih nije bilo registrovano sve do prve godine faksa.Stari joj je bio neka aždaha u miliciji,o, nije vrteo pendrek oko prsta,štaviše, imao je svog šofera ugradenog u morbidni crveni BMW, i sa distance je delovao sasvim pristojno, ali… Pegi Su je za svaki slucaj bila na gospodu mamu. Upisala je tehnologiju, mislim, i krajem tog leta se pojavila na Štrandu u jednostavnom crnom kostimu, koji je, onako bestidno jednodelan, u momentu zasenio premijerne tange i osramotio tufnice i volancice na bikinima raznih kalibara i formata. Priznajem bila je moj tip, genralno, ali bila i tip mog prijatelja, sasvim konkretno, i na vreme da nešto ne pokvarim, povukao sam se na pristojnu razdaljinu, sa koje sam ipak mogao da posmatram dve siluete, zapricane u pesku velike recne plaže.Tih dana pozirali su za plakat ljubavnog filma… Sunce se zaplitalo u vrhove jablana, i, kotrljajuci se kroz krošnje kao narandža, spadalo na niske grane. Lagano, u uobicajenoj fotomontaži, klik-klik, zatvarali su se suncobrani,šareni peškiri nestajali su jedan po jedan, a njih dvoje su i dalje pricali i pricali… Ona, vec u majci, obgrlivši kolena rukama, i on tobož neobavezan sa laktovima u pesku, a glavom visoko u oblacima… Pegava je imala drugaricu ružnu ko san pijanog mornara, što Martinu nije smetalo da naskoci na nju i jedno vreme smo sretno izlazili u kvartetu. Onda sam ipak malo prelistao enciklopediju, i potvrdio svoje sumnje da petoclani kvartet nije najbolje rešenje.

Nije bilo moderno prvi se javljati devojci, moj drug je propustio nekoliko dana, pa nedelju, pa nekoliko nedelja… Onda više nije znao šta bi joj rekao. Predavanja su uveliko pocela a ona se i dalje vodila kao nestala osoba. Popac nas je naterao da se zakunemo na Bibliju da nismo ocinkarili za Slovenku, sve cešce smo, kao slucajno, prolazili ulicom u kojoj je “neko” stanovao, ali pošto se zavesa na jednom prozoru nije pomerala, ipak je aktiviran telefon. Zvanicno saopštenje bilo je da su odselili, da je Tata Pandur premešten u drugi grad, i da ne vredi više zvati na taj broj…
Svaki Lufterov problem apsolvirao sam do korica, ali Popac nije bio od onih koji se ispovedaju… Ostalo mi je nepoznato koga je zvao i gde je tražio svoju devojku, ali kad je pretražio sve, odjednom je poceo da je pronalazi u drugim curicama. Neke su imale takav nosic, neke su hodale kao ona, ili se smejale na isti nacin, zabacujuci lepim pokretom glavu malo udesno, neke su slicno njoj cutale, neke pricale, i Popac ih je narednih godina vodao kao avganistanske hrtove, sakupivši, malo po malo, puno raznih detalja svoje velike ljubavi. Ali nikad mu nije uspelo da ih sve sastavi…

Tri posleratna druga
Djordje Balasevic

Monty Brogan: Fuck me? Fuck you! Fuck you and this whole city and everyone in it. Fuck the panhandlers, grubbing for money, and smiling at me behind my back. Fuck the squeegee men dirtying up the clean windshield of my car. Get a fucking job! Fuck the Sikhs and the Pakistanis bombing down the avenues in decrepit cabs, curry steaming out their pores, stinking up my day. Terrorists in fucking training. Slow the fuck down! Fuck the Chelsea boys with their waxed chests and pumped up biceps. Going down on each other in my parks and on my piers, jingling their dicks on my Channel 35. Fuck the Korean grocers with their pyramids of overpriced fruit and their tulips and roses wrapped in plastic. Ten years in the country, still no speaky English? Fuck the Russians in Brighton Beach. Mobster thugs sitting in cafés, sipping tea in little glasses, sugar cubes between their teeth. Wheelin’ and dealin’ and schemin’. Go back where you fucking came from! Fuck the black-hatted Hasidim, strolling up and down 47th street in their dirty gabardine with their dandruff. Selling South African apartheid diamonds! Fuck the Wall Street brokers. Self-styled masters of the universe. Michael Douglas, Gordon Gecko wannabe mother fuckers, figuring out new ways to rob hard working people blind. Send those Enron assholes to jail for fucking life! You think Bush and Cheney didn’t know about that shit? Give me a fucking break! Tyco! Worldcom! Fuck the Puerto Ricans. 20 to a car, swelling up the welfare rolls, worst fuckin’ parade in the city. And don’t even get me started on the Dom-in-i-cans, ’cause they make the Puerto Ricans look good. Fuck the Bensonhurst Italians with their pomaded hair, their nylon warm-up suits, their St. Anthony medallions, swinging their, Jason Giambi, Louisville slugger, baseball bats, trying to audition for the Sopranos. Fuck the Upper East Side wives with their Hermes scarves and their fifty-dollar Balducci artichokes. Overfed faces getting pulled and lifted and stretched, all taut and shiny. You’re not fooling anybody, sweetheart! Fuck the uptown brothers. They never pass the ball, they don’t want to play defense, they take fives steps on every lay-up to the hoop. And then they want to turn around and blame everything on the white man. Slavery ended one hundred and thirty seven years ago. Move the fuck on! Fuck the corrupt cops with their anus violating plungers and their 41 shots, standing behind a blue wall of silence. You betray our trust! Fuck the priests who put their hands down some innocent child’s pants. Fuck the church that protects them, delivering us into evil. And while you’re at it, fuck JC! He got off easy! A day on the cross, a weekend in hell, and all the hallelujahs of the legioned angels for eternity! Try seven years in fuckin’ Otisville, J! Fuck Osama Bin Laden, Al Qaeda, and backward-ass, cave-dwelling, fundamentalist assholes everywhere. On the names of innocent thousands murdered, I pray you spend the rest of eternity with your seventy-two whores roasting in a jet-fueled fire in hell. You towel headed camel jockeys can kiss my royal Irish ass!

Edward Norton
25th Hour

… Zatim dodade:
Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruže su se osećale veoma nelagodno.
Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.
I on se vrati lisici:
Zbogom, reče joj on…
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.
Vreme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu…
Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Antoine de Saint-Exupéry

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

Mehmed Mesa Selimovic (Derviš i smrt)

Do kraja mog života dva me dana nikada više nece brinuti.
Prvi dan je juce, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Juce je prošlo i zauvek izmaklo mojoj kontroli.
Drugi dan je sutra, sa svojim zamkama i pretnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo, nemam udela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio.
Uz Božju pomoc, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentrišem sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dve zastrašujuce vecnosti,juce i sutra, postoji mogucnost da pokleknem pod njihovim opterecenjem. Nikada više! Ovo je moj dan! Moj jedini dan! Samo on postoji! Ostatak mog života tece danas i ja sam rešen da svaki sat ovoga dana provedem na sledeci nacin…
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da obratim pažnju na mudre savete Isusove, Konfucijeve i Zoroastrove (Zaratustrine) i da se prema svakome koga sretnem, prijatelju ili nepri jatelju, strancu ili clanu porodice, ponašam onako kako bih želeo da se on prema meni ponaša;
- da vodim racuna o svojim recima i svojoj cudi, da se cuvam nerazboritih trenutaka u kojima bih da zakeram ili vredam;
- da sve koje susrecem pozdravljam nasmejan, a ne namršten, uz tople reci ohrabrenja umesto oholosti ili, još gore, cutnje;
- da budem saosecajan i pažljiv prema tugama i borbama drugih, shvatajuci da postoje skriveni jadi u svacijem životu, ma koliko uzvišen ili ponizan bio;
- da što pre budem dobar sa svima, imajuci uvek na umu da je život prekratak da bismo ga trošili na osvetoljubivost ili zlobu, da se prebrzo završava da bismo imali vremena da budemo sitnicavi ili neljubazni.
- Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da neprestano podsecam sebe da cu više klipova kukuruza požnjeti u jesen, što više zrna budem posejao uprolece;
- da shvatim da me život uvek nagraduje pod uslovima koje sam postavljam, i ako nikada ne uradim ili ne isporucim više od onoga za šta sam placen, nikada necu ni imati razloga da ocekujem nešto preko toga;
- da uvek dam od sebe više nego što se od mene ocekuje, na poslu, u igri ili kod kuce;
- da radim sa poletom i ljubavlju, ma o kakvom zadatku da je rec, shvatajuci da nikada necu moci da spoznam pravu srecu ukoliko je ne budem pronašao i u svom poslu;
- da istrajem u onome što radim, cak i onda kada drugi prestanu da se trude, jer sada znam da me andeo srece i cup zlata cekaju tek na kraju one dodatne milje koja još uvek leži preda mnom.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da postavim sebi ciljeve koje treba da po stignem do kraja današnjeg dana, jer sada znam da me besciljno plutanje od casa do casa vodi samo jednom odredištu, luci nesrece;
- da shvatim da nijedan put do uspeha nije previše dug ako napredujem hrabro i bez nepotrebne žurbe, kao i da nijedna pocast nije tako udaljena ako se za nju strpljivo i na vreme pripremim;
- da nikada ne gubim veru u svetlije sutra, jer znam da ce me neko izvesno cuti ako budem na kapiju kucao dovoljno dugo i dovoljno jako;
- da uvek iznova podsecam sebe da uspeh uvek ima svoju cenu, i da uvek moram dobro da odmerim da li su radost i nagrade koje mi on donosi vredni dragocenog dela mog života koji moram da uložim da bih ga postigao;
- da se grcevito držim svojih snova i planova za lepšu buducnost, jer ako ih se odreknem, možda cu i dalje postojati, ali to više nece biti život.
Do kraja moga života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajuci da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem veoma uspešan, vec samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;
- da ne podležem strahu od neuspeha, jer cu tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dole, na zamke koje mi stalno prele;
- da prigrlim zlu kob kao prijatelja od koga cu da naucim znatno više nego od niza stalnih uspeha i srecne sudbine;
- da se podsetim da su promašaji, cak i kada mi se dese, samo putokazi prema uspehu, jer sve što je lažno odvešce me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazace mi na neku grešku, koju cu kasnije pažljivo izbegavati;
- da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvek se prisecajuci one price koju sam cesto cuo, o coveku koji je bio nesrecan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo coveka koji nije imao noge.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada svojoj savesti ili osecanju dužnosti da me primora da živim po obrascu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;
- da shvatim da nikada ne smem sopstvenu vrednost da merim necijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrednost najviše zavisi od toga šta sam prema sebi osecam i koliko sam ukljucen u svet oko sebe;
- da odolim iskušenju da nadmašim tuda dostignuca, jer ta pateticna, pa ipak uobicajena težnja nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada necu biti svoj ako dopustim drugima da odreduju moje standarde;
- da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim varnice entuzijazma, tako da moje uzbudenje i revnost pri bilo cemu što radim, savladaju svaku teškocu, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;
- da se uvek podsecam da moram da uložim vreme i energiju u povecanje sopstvene vrednosti, jer samo budale stoje zaludne, cekajuci da im uspeh sam dode, a ja sada znam da jedina šansa da se dode do vrha leži u tome da se prvo iskopa rupa.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, molim Te, pomozi mi, Gospode…
- da drugima cinim ono što bih želeo da oni cine meni, da u svakom casu od sebe dajem više nego što se ocekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snade, da sve svoje dužnosti izvršavam s poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.
Pomozi mi, molim Te, da postignem ove ciljeve, moj izuzetni prijatelju, da bih mogao da postanem dobar staretinar, da u Tvoje ime radim sa obnovljenom snagom i mudrošcu, spasavajuci druge kao što si Ti spasio mene. I, iznad svega, molim Te, ostani uz mene ce log ovog dana…

Og Magdino, Povratak staretinara