Svi postovi sa bloga: Autostoperska ponderovanja

Nisam odavno pisao na temu GNU/Linux-a, što zbog preokupacije drugim obavezama, što zbog manjka inspiracije da prosipam neko "znanje" ovde na blogu, ali eto kako sasvim neočekivano i ničim izazvano jedna multinacionalna kompanija pokrene u meni lavinu osećanja koja ću pokušati da pretočim u reči - umesto u psovke koje neosporno zaslužuju...
Priča počinje kupovinom (tada Ati) sada AMD/Ati grafičke karte (nebitno koje) iz razloga  povoljnosti. Do tada sam uvek bio na nVidia proizvodima i priče iz linux tabora o lošim drajverima nisu me mnogo plašile vodeći se mišlju kako "ne može biti toliko loše"... O kakva greška! Može biti toliko loše, dapače, može biti vrlo blizu katastrofi...
Fama koja kruži oko Atijevih kartica da, bez obzira na neosporne tehnološke inovacije i više nego odlične performanse, imaju programere koji pišu drajvere koji će sve to ekstremno uspešno sjebati nije samo fama već činjenica. I iako se u prošlom periodu situacija na polju drajvera za windows pomalo popravila (mada je daleko od sjajne), mi korisnici linuxa opet smo ostavljeni po strani i uskraćeni za podršku firme čiji smo hardver kupili.
Zaobilazio sam slobodne drajvere pošto isti još ne daju potpunu 3D akceleraciju, a ja, kao, volim ponekad da poteram i nešto zahtevniji zabavni softver, a ujedno sam mislio da valjda Ati najbolje zna kako njihove grafike rade pa će samim tim i napraviti bolje drajvere. Još jedna greška. Developeri Arch linuxa uvideli su neizbežnu propast koja se dešava vlasničkim drajverima i izbacili su ih iz zvanične podrške. Sada me ova odluka uopšte ne čudi, a evo i zašto.
Anomalije u prikazu, povremeno štucanje mašine više nego dovoljno jake da gura linux i konstatno drljanje po HDD-u pripisivao sam bugovima u drugom softveru i koncepciji Archa kao "rolling release cutting edge" distroa, ali nakon što mi je i catalyst (AMD/Ati vlasnički) drajver pao na pamet - palo je i testiranje slobodnog xf86-video-ati drajvera.
Sreća pa je Arch distro koji radi ono što želite (pod uslovom da i sami znate šta je to) pa je promena drajvera trajala čitave četiri komande u Yakuake-u i jedan restart posle koga je moj komp - poleteo...
Sad se vi pitate čemu tolika buka? Zašto jednostavno ne koristim opensource drajver i budem happy? Zato što ja mislim i na širu sliku u kojoj će svi oni koji žele da probaju linux i imaju Ati kartu da, vođeni iskustvom sa windows-a, probaju vlasnički drajver i totalno se razočaraju u, naravno, linux... ne AMD/Ati - već linux... Opensource zajednica je još jednom pokazala koliko dobar posao može da obavi ekipa ljudi, koja se verovatno lično i ne poznaje, dok piše drajvere za uređaj za koji nemaju potpune specifikacije i to bez ikakve nadoknade u materijalnom smislu. Hvala im.
Sa druge strane, žvrljači drajvera u Atiju treba da se pokriju ušima i prestanu da čine medveđu uslugu zajednici slobodnog softvera pošto se ovi očigledno vrlo dobro snalaze i bez njih. Umesto toga mogli bi da zaposle onu ekipu majmuna pomenutu u naslovu i sasvim realno očekuju da obave bolji posao (i to za verovatno kraće vreme) od trenutnih zaduženih za pisanje GNU/Linux drajvera za grafike... Ili to ili ćemo dobiti nove Šekspirove sonete, kako god čovečanstvo je na dobitku...

...
Kako se ubijaju ideje? Ne one dobre, pozitivne, napredne, ushićujuće i vesele ideje, već one od kojih može samo da vam bude zlo pa sve i kad znate da je ideja loša - ne možete da je se otresete? Kako se ubijaju fiks ideje???
Imam jednu takvu, tačnije imam ih više, ali ova mi je posebno nezgodna. Stoji mi u podsvesti i konstantno me koči svojim subverzivnim delovanjem. Taman kad pomislim da nešto uradim, ona iskoči i totalno mi poremeti planove... Što je još gore znam i kako bih je se rešio, ali još nisam smogao snage da to i učinim, a tako je jednostavno... Samo treba reći "ma šta me briga!"... A ja to ne mogu... ne još...
Osećam da će ova tema da me preokupira u narednom periodu, srećom, imam od koga da tražim i dobijem savet i podršku, bogatstvo se uistinu ne meri materijalnim vrednostima. Zadatak koji mi predstoji jeste ubijanje ideje i rušenje barijera, pomalo destruktivne obaveze, ali ovo je rat u kome nema zarobljenika - ja ili ideja, neko mora napustiti grad...


Wish me luck!

...
- Istorija je učiteljica života, hvala joj. Da je nema ne bih pojma imao kako i koliko puta sam se u životu zajebao... A vrlo dobro znam da bi na greškama trebalo učiti (tuđim greškama poželjno je...)
- Imam dar da zakomplikujem sebi život. To je definitivno dar pošto nisam učio taj zanat nisi sam vežbao i razvijao ovu sposobnost... Jednostavno, ja sam sebi zakomplikujem život bez ikakve potrebe i razloga...
- Znate li koliko traje treptaj oka? Dovoljno dugo da se dese stvari koje mogu da promene SVE...
- Ne volim neradne vikende, a pošto sam, da budem iskren, lenj da radim nešto fizički ostaje mi samo da razmišljam, a to nikako nije dobro...
- Unazad par nedelja se budim sa mišlju: "Danas je taj dan!". Ovo je jeftini trik izvučen iz citata neke trećerazredne žvrljotine sa self-help police lokalne biblioteke... Skoro da se gadim sam sebi...
- Imam previše obaveza, mnogo posla, dosta prostora, manjak sredstava, još manje opcija, nimalo vremena i ništa od svega toga...
- Nosim se mišlju da pišem pismo, ono pravo, sa kovertom... To i nije problem, ali šta posle???
- Ne znam da li hoću, ali znam da želim, mada kada znam da nije sigurno ili da je možda ipak verovatnije da (ne)postoji mogućnost onda više ni ne znam da li mogu ili smem...
- Izdvojio sam postove iz kategorije "Singularitet" u poseban tab na blogu. Ipak su to postovi koji dolaze iz... pa, singulariteta...
- I samo da se zna "Sve što sam napisao ima neki smisao"... meni svakako, a vama... možda, mada najverovatnije ne, a tako treba i da ostane ;)
Ajd' sad kao vi ste kod mene na popodnevnoj kahvi posle dugo vremena i mi tako razvezemo priču na temu "Pa šta ima je'ote? Nismo se odavno videli, šta se radi?"
Pa evo ništa naročito, kuća, pos'o, pos'o, kuća... Malo radim, malo se smaram, malo problemi... ide život, standardno...
Pazite, vruća je kafa, ali ne da sam je skuv'o nego... ih!
Ubacivao sam neke kozmetičke detalje na blog, imaju sad i dugmići za deljenje, a i konačno sam ubacio tab na kome su svi postovi pod oznakom "Singularitet" pošto su mi oni nekako... najdraži... Prosto čovek da ne poveruje šta sve može da izvede sa malo strpljenja i čitanja helpa. Nisu ljudi džabe napisali RTFM!
'oće neko šećera možda, ako mu je gorak život ne mora i kafa ;)
Posao me okupira zadnjih par sedmica što uopšte nije loše, kad se radi onda se ne razmišlja mnogo, a mnogo razmišljanja u mom slučaju nikako nije dobro.
Kada nema posla onda se kuju planovi, mali i veliki, sve u pokušaju da se mozak okupira kako ne bi odlutao u tminu...
Da mi popijemo nešto, a? Jes' kafa crna, al' nije udovica :)
Ali kada se zabunim i počnem da razmišljam svega tu ima... Evo baš sam skoro razmišljao o rupama. Tačnije rupi. Jednoj. Ne o nekoj konkretnoj rupi već o onoj koju svako od nas ima i koju se ceo život trudi da popuni. Ali ne ide to baš tako lako, bar ne svima. Ta rupa nije baš kao ona u zemlji u koju možeš pobacati svašta i prekriti sa malo zemlje... Jok... Ova rupa mora da se zatrpava tačno određenom supstancom, a najveći je problem što svako mora sam da otkrije koja je to supstanca. Nije ista za sve i ne zatrpava u istoj meri svačiju rupu... Mogao bih čak da kažem da svako mora da nađe ono što ga ispunjava i da će tek onda početi da popunjava tu prazninu...
Nešto se zgledate? Da nisam ja posolio tu kafu, a? Hihihi, nisam valjda...?
E da, rupa... Kao što rekoh, neko u nju ubacuje znanje, neko izlaske i kamaru novca, neko hobi, a neko alkohol ili druge ljude... A neko se trudi da u rupu i ne pogleda. Šeta oko nje, na samoj ivici, na korak da upadne, a sve vreme pokušava da istu tu zjapeću, preteću prazninu i ne primeti. Svestan je on da je ona tu, da ga posmatra i čeka, da vreba svaki momenat i priželjkuje samo jednu grešku zbog koje će njen vlasnik posrnuti i ogrnuti se njenim tamnim plaštom... Ponekad se ipak smogne snage i hrabrosti i pogleda se u tu rupu... Ponekad ona zbog toga nestane... Ponekad se poveća i usisa sve oko sebe...

A zašto idete ovako rano? Da nisam ja rekao nešto što ne treba?!
...
I
- Pogledaj...
- Neću.
- Pogledaj kad ti kažem...
- Neću!
- Zašto ne?
- Misliš da ne znam šta ću videti?
- Znači već si video?
- Pa naravno, zbog čega misliš da ne želim da pogledam?
- Ne znam, ja i onako ne vidim ništa, to je samo na tebi... Pa šta si video?
- Video sam dovoljno...
- Dovoljno za šta?
- Dovoljno da više ne želim da pogledam...

II
- Zašto me gledaš tako?
- Kako?
- Osuđujuće...
- Ne, ne osuđujem te, pokušavam da shvatim...
- Zar tu ima nešto neshvatljivo?
- Ne, nije to u pitanju, pokušavam da shvatim sebe...
- Gledaš u mene da bi shvatio sebe? Sada ja ne shvatam tebe?
- Relativno je jednostavno, oduvek su ljudi pokušavali da odgovore na najbitnija pitanja posmatrajući druge. Postoji i brži način, ali se retki oni koji se usude da pođu njime...
- Kakav je to brži način?
- I to je pogled...
- Pogled gde?
- U sebe...

III
- Ponekad se osećam izgubljeno. Kao da nema ni početka ni kraja i kao da sam zaglavljen u tom momentu koji će večno trajati... Da je makar lep momenat...
- Otkud sad to? I zašto uopšte razmišljaš tako?
- Eh, nije to namerno, neka slika, događaj, poruka, online status i misli jednostavno krenu... kao lavina ili preveliki talas, trudiš se da ostaneš na površini, ali te silina i snaga jednostavno poklope i obuzmu...
- Samo se opterećuješ bez potrebe, ima li kada neke koristi od toliko umovanja?
- Naravno da ima! Skoro uvek nađem rešenje problema. Možda nije neko naročito rešenje, ali bolje i tako...
- Ma stvarno? I koje ti je rešenje za izgubljenost?
- Hehe, ne možeš biti izgubljen ako ne znaš kuda ideš...
(Ne)sretnici koji imaju (ne)sreću da (ne)uživaju u poznavanju mene lično znaju da nosim bradu. Ne neku naročitu i specijalnu, već jednostavno bradu... Mislim da joj je naziv "Chin Curtain" ili "Chin Strap" po nekim izvorima, ali nisam je birao po nazivu ili stilu već po tome što ju je jednostavno održavati... Kada bi me pitali što nosim bradu odgovor bi najčešće bio u nekom šaljivom tonu tipa: "nestalo mi žileta" ili "preskočio sam taj deo", a samo ponekad bi dao neki poluodgovor u kome bi napomenuo da postoji razlog i značenje iste, naravno, ne otkrivajući ga...
Kažu da postoje tri vrste muške facijalne maljavosti: brada znanja, brada zvanja i brada sranja i ja sam do skoro isticao da je moja prvog tipa (iako su me drugi ubeđivali da ipak najviše sliči trećem tipu - pa tako ti drugi mogu da mi... da ne lajem), a kako se konačno desilo nešto što je trebalo da se desi pre dosta vremena došlo je i do promena u ličnom izgledu. Bradu znanja zamenio sam bradom zvanja :)
Konačno sam završio školu! Eto, to je razlog... Brada koju sam nosio služila je da me podseti na činjenicu da sam stao na dva ispita do kraja i kako bi zaista bilo glupo i neodgovorno ne privesti taj posao kraju. Pa, kao što sam to i napomenuo u jednom ranijem postu, navalio sam na spremanje i prvog jula usmenim delom ispita iz Teorije verovatnoće i statistike završio svoje decenijsko studiranje. Ne, nije zajebancija, moju višu (ej, višu!?) školu sam upisao 1999 godine i to uz olakšavajuću okolnost da nije bilo prijemnog ispita već da se rangiralo po uspehu iz srednje škole. Dok sam bio u Novom Sadu i redovno studirao ispiti su se polako i otarašavali, ali od 2002-e, posle povratka, išlo je sve teže i sporije... No dobro, bolje ikad nego nikad, nije da je neka mnogo jaka škola i da će izazvati ne znam kakve promene u mom životu, ali nikad se ne zna, a i Stričić Goran ecc. ne zvuči loše :D
I ne mogu da se otresem koktela osećanja koje me prati još od izlaska iz učionice u kojoj sam polagao... Sram, što sam toliko odugovlačio... Nostalgija, za onim danima, mestima i ljudima... Seta, što se jedno poglavlje završava... Optimizam i ushićenost, zato što se jedno poglavlje završava, a drugo počinje...

A kako izgleda nova brada? Brada zvanja? Paaaaa, videćete... :D

...
Prošle godine smo malo pričali o sreći, 'ajmo opet. Rekoh tada da je izgleda sreća najgore raspoređena stvar na svetu pošto je vrlo teško naći nekoga kako se žali da ima previše sreće. Ono što me sada zanima jeste kakvog je oblika, tj. u kojoj formi se sreća nalazi?
Dobro, za one koji su nastavili da čitaju ovo i nakon prethodne izjave, pokušaću da se malo definišem. Pre svega "oblik" i "forma" na koje mislim odnose se upravo na način na koji se ta sreća raspoređuje među nama (ne)srećnima, ali sve počinje od pitanja koliko sreće uopšte ima...
Jel količna sreće konstantna pa se deli ili se stalno stvara sve više i više? Ili trošenjem ostaje sve manje i manje?!
I kako se deli? Jel dobijete svoju porciju po rođenju pa se to polako troškari kroz život ili zahvatate samo onda kada vam treba? I kolika je ta porcija? Deli li se "na ravne časti"?
A šta ako svi mi delimo jedno veliko ćebe pod nazivom "sreća" pa kad se noću neko okrene i ogrne drugom noge ostanu nepokrivene? Zna li prvi šta je učinio drugome?
A šta ako je sreća kao testo? Povuče malo jedan, malo drugi, malo treći, pa smo na kraju svi pokriveni, ali tanko je to na mestima...
Ili kiša? Možda je sreća kao kiša... Pada u kapima, pa koliko ko pokisne...
Mnogo ljudi veruje da im zvezde određuju sudbinu i sreću. Kako? Postoji li neka matematička formula po kojoj se sreća raspoređuje?
Ili jednostavno ne postoji "sreća" i ne postoji "nesreća". Postoji život i vreme. Život je onakav kakvog ga prihvatite i napravite, a vreme je tu da vas natera da isti ne protraćite u bespotrebnim razmišljanjima...

Napolju miriše topli lahor koji mazi asfalt pokriven kapima letnjeg oblaka.

Osećam mešavinu ushićenja i zadovoljstva.

Dašak sete i trenutak usamljenosti.

Čekam...

...
su naslovi dva posta koji stoje u draft sekciji bloga i očekuju objavljivanje... A mene mrzi... Da pišem, objavljujem, učim, tražim, čekam, očekujem i nadam se...
A tek što vreme smara...Ako je svevišnji odlučio da nas ponovo potopi zar zaista to mora toliko da traje?
I ostao sam bez Flashforward-a i House-a.
Bez briga nisam ostao.
Da, govorim o "Farmi". Tom famoznom rijaliti šouu kojim je naša mladost i naša starost zaokupljena zadnjih dana. Baš su zadnji dani. Već sam negde napomenuo da TV ne gledam unazad dve godine otkako sam izbacio isti iz sobe, a potom i svoj komp lišio TV karte. I upravo činjenica da moram da slušam sve oko sebe kako raspredaju dešavanja sa "farme" me dovodi do ludila. Najozbiljnije...
Bio sam kod ujaka večeras na večeri pošto preslavlja i naravno - farma... Ko, šta, kako, zašto, ovi su ovakvi, oni onakvi... AAAAAAAAA popizdeh najstrašnije. Bilo mi je došlo u jednom momentu da ih sve oteram u... negde... i da vide malo kako je to lepo kada se ljudi tako čašćavaju i to pred očima vascele javnosti.
Ne planiram da ulazim u detaljnu analizu cele te fame oko rijaliti šoua i fenomena intoksikacije širokih narodnih masa emisijama koje se tako blatantno bave ovim tipom socijalnih eksperimenata, ali moram da dam par zapažanja.
Sve je naravno počelo "velikim bratom" i od tada je recept manje-više isti: uzmeš desetak osoba sa visokim stepenom egoa i niskim stepenom tolerancije i ubaciš ih na manju, poklopoljenu, teritoriju dok ne postigneš temperaturu ključanja, dodaš nekoliko intrigantnih događaja i tema, malo začiniš dobro smišljenim i planski raspoređenim zadacima i naravno, podeliš im alkohol... Ostaviti malo da "odahne" i potom se zavaliti u fotelju i uz kokice gledati klanje... Hleba i igara, please...
I nisu mi toliko interesantni učesnici ovakvih egzibicija koji moraju imati dobru dozu ekstrovertnosti i želje za eksponiranjem da bi uopšte ušli u priču, koliko su mi zanimljive reakcije konzumenata ovih šouva i količina emocija koje se u njima generišu. Da li tu leži ključ uspeha ovog tipa zabave? Da li je moguće da naš narod nema u svom životu dovoljno emocija koje bi mogao da podeli sa bližnjima pa su im potrebni veštački suplementi? Ili je jednostavno u pitanju neodoljiva potreba da se olajava. Ko i zašto nije bitno, ono što je bitno jeste da se laprda. Kao da nemamo pametnijih i boljih tema? Kao da nemamo pametnijih i boljih sadržaja za TV?
More, na farmu bi ja to sve. Pravu farmu, pravi poslovi, pa da vidimo da li će imati snage i volje da se svađaju i vređaju. A publiku koja tako nekrtitički upija sva sranja koja masmediji u nas mogu da im isporuče bih naterao da vreme koje inače provode u samovoljnom ispiranju sopstvenog mozga upotrebe da pročitaju nešto korisno. Recimo da krenu od lektire za srednju školu...
Urke je nedavno pisao na tu temu i tamo sam ostavio komentar koji ću ovom prilikom proširiti u formu zaključka.
Generacije koje su rasle uz knjige i emisije iz obrazovnog programa i pored svih loših stvari koje su im se dešavale usput uspele su da ispadnu relativno normalne, ono što me plaši je vreme u kome će stasati generacije pumpane turbofolkom, nedefinisanim buntovništvom i šouvovima nalik farmi, grand paradi i renome produkciji...

...
Bejah juče u Novom Sadu. Na ispitu :D Prvi put posle ravno 5 (i slovima pet) godina. Heh, baš sam se blesavo osećao onako mator... Računovodstvo sam polagao, smoran predmet, ali mora da se položi, i ja se nadam da jesam. Uradio sam dosta, a da li je dovoljno - videćemo...
Ako Dare slučajno čita ovo - znaj da sam putovao busom i da zaista nisam imao vremena da ti se javim... Sorry matori, biće još prilika, a znam da te već drugi put ispaljujem, jesam smrad... :(
Dolazak u NS i nije bio naročito zanimljiv, ali povratak je svakako jedna avantura koju se nadam da neću uskoro ponavljati. Plan je bio da se vratim direktnim busom u pola 3 za Loznicu, ali po završetku ispita saznajem da je isti otkazan... Moram li pomenuti da je u pitanju propali Loznički autoprevoznik? JMS*
I tako ja stojim na stanici, a novosadska kiša se okomila, pa potpomognuta košavom pada horizontalno, čekam da naiđe neki bus za Šabac koji možda i neće stati pošto ta stanica nije predviđena za međugradski saobraćaj. Ide neki bus. Staje! Hm, za Mitrovicu... Pa, bolje išta nego ništa, makar da se sklonim sa jada, i valjda ću izganjati neki prevoz za dalje. Stižem na stanicu u Sremskoj Mitrovici, pitam za bus za Šabac i gospođa sa šaltera mi odgovara - nema ništa! Aji?! Ništa? Najbliže je, kaže ona, do Platičeva. Dobro, daj do Platičeva... (mesto 12km od Šapca, kroz njega prolazi magistralni put te je sigurno da ću ugrabiti nešto za dalje). Odlazim sa šaltera, a gospođa iza mene traži kartu do Loznice i dobija je?! Koji sam konj, pomislih, pa kud ne pitah za Loznicu, ajd' nazad - izvinem se i raspitam o kom busu se radi i dobijem informaciju da je to Loznički bus iz NS-a. :D Uzvratio sam informacijom da tog busa neće biti i otišao da sačekam prevoz do Platičeva. Pogled zbunjene šalteruše - neprocenjivo!
Platičevo. Sipi kišica, ali makar normalno pada. Mislim vertikalno pada, što je valjda - normalno. :) Čekam ja. Čeka gospođa što je u Mitrovici kupovala kartu za Loznicu. Čeka neki srednjoškolac. Kolona vozila, dečko stopira i staje mu astra karavan. Pita vozača jel ide za Šabac i jel možemo svo troje sa njim. Oba odgovora su potvrdna i mi nakon nepunih 10 minuta čekanja putujemo autom. Super. Hvala obadvojici. Znao sam da je odavde već mnogo lakše što se i potvrdilo činjenicom da je na peronu stajao autobus koji ide za Loznicu! Kao poručen. Dočepah se nekako kuće živi i zdrav, ali sada dodajem još jednu poslovicu u skup potvrđenih "u se i u svoje kljuse...".

Nego, htedoh nešto o bankama da vam kažem. Pederi, licimuri, hohštapleri, demoni, kurve, budale, krvnici i secikese... Eto, sada znate... Banke su institucije koje će vam dati novac kada vam ne treba i tražiti ga onda kada vam je najpotrebniji. Jedini motiv njihovog postojanja je sticanje profita i to ne bi bilo strašno kada taj cilj ne bi pratili sa toliko slepe isključivosti. Poslovni odnosi, kao i bilo koji drugi, moraju da se održavaju i neguju. Nebrojeno puta se problemi sa firmama sa kojima radim izglade prostim razgovorom sa komercijalistima sa kojima se vremenom ostvari skoro pa i prijateljski odnos. Isto tako banka treba da bude partner u poslovanju preduzeća. Ali, ako i na mikrosekundu postoji mogućnost da oni neće imati korist ili da će, ne daj Bože, njihov profit biti u opasnosti, onda od posla nema ništa. I sve su takve. Nema razlike. Staviće mogući gubitak svog mizernog profita ispred sigurnog gubitka klijenta koji im je tokom pet godina ostavio mnogo veće iznose kroz provizije, kamate, naknade i stotine drugih gluposti koje uspeju da natovare na vrat... E da, šta zaboravih - bednici i ljigavci...


*JMS= J**o Mater Svoju
...
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Blogopen Socialopen 2010