Svi postovi sa bloga: Autostoperska ponderovanja

Radna terapija, baš ono što mi je trebalo. Počeo sam da padam u neki bedak u poslednje vreme pa mi je sređivanje automobila, ako tim imenom možemo nazvati ono što vozim, došlo kao "kec na desetku". Fizički rad se još jednom pokazao i dokazao kao odlično sredstvo za razbijanje monotonije i postavljanje situacije u perspektivu. A i Yugo je, pored svoje neosporne korisnosti, dobio i etiketu pomoćnog lekovitog sredstva :)
O čemu se dakle radi? Pa, primećeno je u poslednje vreme da se u toku vožnje auto ne ponaša u skladu sa važećim kanonima u saobraćaju pa je proverom činjeničnog stanja utvrđen pokušaj nasilne secesije dela suverene celine i narušavanja integriteta automobila. Drugim rečima, pogledali smo ispod Yuga i ustanovili da točak 'oće da otpadne :D
Situacija je bila vrlo dramatična pa je bez odlaganja angažovan stručnjak koji je vrlo invazivnim i nasilnim metodama pokušao da sredi stvar. Šta da vam kažem, ovaj put pregovori za stolom uz medijaciju neke treće strane jednostavno ne bi urodile plodom. Situacija je zahtevala odlučnu akciju. A na slikama možete da vidite i kako se sve odigralo...
Započeli smo totalnim rasturanjem automobila, vađenjem svega što je moglo da se odvoji od celine i odsecanjem nezdravog tkiva što je rezultovalo jednom vrlo ružnom slikom. Rupa na rupu. Ja sam se pitao šta je taj točak uopšte držalo? Majstor se pitao za šta da zavari fleke :D
Hrabro smo krenuli u nepoznato i posle vrlo kreativne upotrebe brusilice i aparata za varenje rezultati su više nego zadovoljavajući. Bar meni. Rupe su zakrpljene, postavljena ojačanja, limarija zaštićena i ceo auto detaljno opran sa sve tapacirungom i sedištima. Čak sam nabavio i dve nove gume za zadnje točkove i još mi samo fali "Prva pomoć" i vučna traka da bih bio kompletno tehnički ispravan... Kao... Ali i to je uspeh za konkretan primerak proizvoda nacionalne auto industrije. Neka posluži još dve godine i biću zadovoljan. Do tada će valjda situacija biti povoljnija po pitanju nabavke nekog malo sposobnijeg prevoznog sredstva.
I da, slike su sa telefona pa je to razlog njihovog lošijeg kvaliteta.
Eto, dva dana potrošena na fizički rad dala su vidljive rezultate, vidljive kako na autu tako i na meni koji više nisam u autu, bar ne onoliko. Borba se nastavlja.
I uspeli smo. Ugrabili smo jedan lep dan i obavili malu ekspediciju na Taru i okolinu, sa naglaskom na jezero Zaovine. Neću puno pričati jer slike govore mnogo više. To je nažalost ipak nedovoljno da se opiše i izrazi lepota prirode i pripadajuća osećanja pa ukoliko ste u mogućnosti preporučujem izlet na ovu destinaciju. Krenuli smo iz Loznice put Bajine bašte pa je prva slika brana hidroelektrane Perućac. Od brane se put penje ka Tari i odmaralištu Mitrovac. Naš cilj bilo je jezero Zaovine koje možete (jednim malim delom) da vidite na sledećoj slici.
Našli smo lokaciju pored jezera, ulogorili se i opušteno proveli veći deo dana. Odmor, pivo, roštilj, obilazak i uživanje u prirodi je vrlo lep način da potrošite dan.
Nažalost, kiša nas je oko tri sata pokrenula sa mesta kampovanja pa smo napravili krug oko jezera i putem preko Kaluđerskih Bara i Šljivovice zapustili se ka Bajinoj Bašti i nazad kući.
Poslednja slika je sa Drine, tj. Zvorničkog jezera pored koga smo prolazili, ali se nismo zadržavali :)
Toliko, nadam se da će vam ovih par slika preneti bar deo atmosfere i možda vam pomoći u odluci da se upustite u neku sličnu avanturu... Kako kažu na reklami... Neprocenjivo...
Prošao je 1. maj. Međunarodni praznik rada u našoj zemlji proslavljen je, za razliku od većine ostalih, gle čuda - neradno i vrlo zadimljeno. Pušili su se roštilji na sve strane i krvavo ugušena borba radnika za tri osmice obeležena je velikim količinama hrane, pića i lenčarenja. Baš kako treba. Doduše, ne prigovaram, bio sam među tom gomilom :)
Pomenuo sam u prethodnom postu da je plan za prvi maj bio odlazak na Zaovinsko jezero, ali naši vrli hidrometeorolozi su predvideli nestabilno vreme za taj dan, a pošto sve što je nestabilno treba zaobići, sprečiti ili napraviti backup varijantu, tako smo i mi odlučili da se stacioniramo u neposrednu blizinu Manastira Tronoša (bez obzira na to šta kažu linkovi dati u Wikipedia članku Tronoša je sada ženski manastir) koji se nalazi nedaleko od moje kuće. Tako smo imali odstupnicu u slučaju da se vremenska predviđanja ostvare.
(Ulaz u manastir. Desno je zgrada konaka i muzej Vuka Karadžića iza se vidi zvonik i deo crkve)

Našli smo lokaciju iza vrlo lepe i poznate česme devet Jugovića koja je ujedno i kapela (ulaz je suprotno od česmi sa slike), a roštilj smo dislocirali nekih 30-ak metara da nama i drugima ne pravi problem.
Ostatak priče vam je sigurno poznat iz ličnog iskustva. Mesina se nabaci na dobro pripremljen (zagrejan i podmazan) roštilj, pijucka se pivo, sluša cvrčenje i pričaju gluposti. Pošto se sve ispeče pristupa se obrednom prežderavanju u skladu sa kanonima roštiljdžija, nakon čega vam ne preostaje ništa drugo nego da se izležavate i pevušite "al se nekad dobro jelo... baš..."

I, da, da ne zaboravim. Sutradan smo uspešno oženili drugara Sinišu. Neka je mladencima sa srećom u budućnosti!
Došlo je proleće. Kalendarski. Još prošli mesec. Mada se po temperaturama dana i noći i drugim vremenskim (ne)prilikama to ne bi moglo kasti. Ove atmosferske egzibicije ipak nisu sprečile jednu malu, ali odabranu, ekipu pustolova i neukrotivih avanturista željnih stalnog dokazivanja i novih priča epskih razmera koje će se ubuduće kao predanje prenositi sa kolena na koleno i veličati slavu ovih heroja novog doba... Nažalost, ovo ipak nije priča o njima. Ovo je storija o jednom automobilu, dva jezera, tri vrste roštiljskog gurmanluka i četiri drugara od kojih jedan sam ja, pripovedač. Storiteler.Sve je počelo tako što je ortak kupio auto. Na momente pomislim da sam ja bio srećniji od njega zbog te činjenice, a razlog je što konačno moj Yugo neće biti glavno prevozno sredstvo i što ću konačno moći da se opustim kad negde odemo i ne razmišljam o tome da treba da vozim.
Prva planirana destinacija bila je Zvorničko jezero.
Pošto smo imali nekoliko neradnih dana pred nama (uskršnji vikend) planirali smo i kampovanje, ali nas je vreme sprečilo u nameri. Nismo odustali, sada samo čekamo povoljniju priliku pošto je deo jezera u mestu Sakar baš lepo sređen sa sve klupama, stolovima, zidanim roštiljima, vodom iz česme i adekvatnim mokrim čvorom da je prava šteta ne iskoristiti ovako nešto na pola sata lagane vožnje od Loznice. Proveli smo lep subotnji dan pored jezera sa pomenute tri vrste roštiljskih zanimacija, a u povratku smo posetili planinu Gučevo.
Sve u svemu nije loše...
Ali za prvi maj, praznik rada, koji ćemo, naravno, praznovati neradno, planira se prava poslastica. Jednodnevni izlet na jezero Zaovine. Čuli smo iz nekoliko izvora vrlo lepe priče o njemu pa ćemo ih svakako proveriti, a ja ću se potruditi da ovde iznesem svoja zapažanje i utiske. Nema planova za ostanak na kampu pošto već sutradan moramo jednog drugara ispratiti u bračne vode.
Iako ne volim na blog da postavljam slike, ovaj put sam morao da sa nekoliko komaTa ilustrujem celokupnu priču.
Nadam se da vam se sviđaju ovi pokušaji putopisa i da i sami imate mogućnosti da se s vremena na vreme sklonite od svakodnevnice negde u prirodu i provedete dan neopterećeni brigama i razmišljanjima. Mora i mozak nekad da se odmori što se najbolje postiže odgovarajućom kombinacijom jake hrane i dobrog piva. Živeli!
Ovo nije post u kome se ja žalim kako imam očajan net. Neću pominjati kako je jedina varijanta da se konektujem na mrežu svih mreža, dok sam kod kuće, neki od provajdera bežičnog interneta od kojih je jedan skup ko đavo, drugi radi kao osamdesetogodišnja sklerotična gimnastičarka, a treći radi... povremeno...
Nisam naumio ni da tupim o tome kako je nekada davno net bio jedno sretno i lepo mesto dok nije postao široko dostupan i pretrpan reklamama, kojekakvim servisima za upoznavanje, druženje, ašikovanje i ko zna kakve još vrste virtuelnih socijalnih kontakata i ostalim glupostima. Neću pomenuti ni gomilu zabludelih individua koji potvrdu svoje egzistencije traže online pa ponovo razočarani neuspehom postaju ona mitska bića pod imenom trol, gnom ili energetski vampir...
Neću pričati ni o biserima koji mogu da se vide kod našeg mlađanog potomstva... naše budućnosti... žao mi samo sveta koji ostaje ovim mladima...
Nije mi namera ni da analiziram propast jednog od malih ISP-va koga ovom prilikom neću reklamirati, i sa kojim sam radio, pa sam prinuđen započeti saradnju sa drugim ISP-om koga ovom prilikom neću reklamirati. Muke koje sam imao sa korisnicima njihovog neta (međ kojima i sam bejah) su dovoljne da se napiše nekoliko postova, pa ih zato nećemo udostojiti niti jednog pomena.
Isto tako će nespomenuti ostati spam mailovi, virusi, trojanci, crvi i ostala žgadija, kao i ljudi koji žele da "kupe" i "povežu" internet bez ikakve ideje koji će im to u životu. Daleko od toga da probaju da shvate pojam i funkciju e-maila i da prestanu da traže svoju "adresu". Ove kategorije su, verovali ili ne, izuzetno korisne. Bar meni... Rule of acqusition no. 322: Internet is good for business :)
Ono što je bitno u celoj priči je osećanje koje imam da je nekad internet bio mnogo jednostavniji. Bio je nekako... jednosmeran... Odeš, nađeš šta ti treba i vratiš se kući. Sada je internet postao tako navalentan da je potrebno sve više i više truda da bi se isfiltrirale dobre stvari. Nije ni čudo što je tako lako izgubiti se. Ali, opet, nije sve ni tako crno. Još ima mesta gde čovek može da se opusti, sazna nešto zanimljivo i korisno i upozna interesantne osobe. Retko, ali ima. Bitno je ne gubiti nadu... ili konekciju...
Mislili ste da je kraj? Ne, tek smo počeli. Vaš sistem je instaliran i spreman, a pošto svi kažu kako im kompjuter služi za "rad" da pogledamo šta to možemo da radimo na jednom GNU/Linux sistemu.
Pretpostavimo da su svi problemi hardverske prirode (ako ih je bilo) do sada rešeni (na neki od načina koji su pomenuti u prethodnim tekstovima) i da sve što ostaje jeste privođenje vaše distribucije specifičnim potrebama koje imate.
Jedna od prednosti softvera otvorenog koda je i to što ljudi mogu da prilagođavaju programe svojim potrebama. Ova činjenica, u sadejstvu sa filozofijom "napravi program koji radi jednu stvar, ali da je radi dobro", iznedrila je gomilu vrlo kvalitetnih aplikacija za sve moguće namene. Linux je tako moguće sresti na raznim tipovima računara kako obavlja najrazličitije funkcije. Od velikih superkompjutera i moćnih grafičkih stanica, preko web i gomile drugih tipova servera, do kućnih multimedijalnih i office mašina.
Namera nam nije da ovde raspredamo priče kako je linux fleksibilan i skalabilan i pouzdan i siguran i da može da radi na gomili platformi, a nećemo ni teoretisati o postavljanju i podešavanju kojekakvih servera, jer iskreno, kućnom casual korisniku ove stvari nisu potrebne, a napredni korisnici svakako neće dolaziti ovde po podršku...
Ovaj post ima za cilj da čitaoca upozna sa principima instalacije softera na GNU/Linux platformi kako bi je mogli prilagoditi svojim potrebama i upotrbljavati na način koji im najviše odgovara.
Pre svega mala digresija. Mišljenja sam, a neka opservativna istraživanja su pokazala i indicije, da se većina neprofesionalnih korisnika linuxa može podeliti u dve kategorije:
- korisnici (u manjini) su oni koji u svakodnevnom radu upotrebljavaju GNU/Linux i koji su, u osnovi, svesni da "kad vidiš jedan linux video si sve". Najčešće su dobri poznavaoci platforme i same filozofije softvera otvorenog koda i nemaju potrebu da ostrašćeno ulaze u rasprave po bilo kom osnovu (vs. win ili vs. distro ili vs. okruženje....)
- uživaoci ili testeri (u većini i najčešće novajlije) su oni koji često menjaju distribucije u potrazi za "lepšom". Ovaj tip još nije u potpunosti prešao na slobodnu platformu i nije načisto sa principima softverske slobode, ali nastavljaju da istražuju teritoriju nadajući se "svetom gralu" koji će im tranziciju učiniti lakšom, lepšom i bezbolnijom. Jedan mali deo pripadnika ove grupacije ima vrlo čvrste stavove na sve teme i nemilosrdno ih brani i nameće gde god stigne, iako im argumentacija najčešće nije adekvatna, a vrlo često bude i kontraproduktivna.
Sada kad smo to rešili možemo da se posvetimo i korisnijem trošenju vremena. Prvo i osnovno što treba da znate kada migrirate sa drugih sistema jeste da linux NIJE Windows. Ne može da bude niti će ikada biti i što pre to shvatite biće vam lakše da se prilagodite. Zašto ovo pričam? Pa, novi korisnici najčešće potrče da instaliraju sve one programe koje su koristili u winu i kad ih ne nađu (ili kad shvate da ne rade kako treba u wine-u) dođe do razočarenja koje objektivno nema veze sa samim linuxom već samo sa njihovim visokim (i pogrešnim) očekivanjima. Dakle, iako postoji veliki broj programa koji rade na obe platforme, ako se desi da koristite nešto što ne radi na linuxu velika je verovatnoća da postoji alternativa, a dobre spiskove programa koji su (i više nego) dostojna zamena postojećim windows rešenjima možete pogledati na:
- http://www.linuxrsp.ru/win-lin-soft/table-eng.html
- http://www.linuxalt.com/
- http://www.linux.ie/newusers/alternatives.php
- http://www.frepa.org/wp/open-source-alternatives-to-commercial-software-a-list/
- http://www.linuxo.org/content/view/1165/44/
Dobro, pošto smo vas ubedili da treba da koristite softver otvorenog koda sada treba da vidimo i kako do tog softvera doći.
Postoje tri načina na koje možete nešto instalirati na GNU/Linux platformi i sada ćemo ih predstaviti onim redosledom kojim bi ih trebalo i rabiti:
  • Menadžer paketa - većina distribucija koje pretenduju na desktop upotrebu imaju online repozitorijume (riznice, skladišta) sa softverskim paketima pripremljenim za svoje sisteme. Na korisniku je da upotrebom odgovarajućeg programa za manipulaciju softverom (zavisi od distribucije) pronađe i obeleži željeni program, a sistem će se pobrinuti da sve prođe kako treba (da automatski zadovolji eventualne zavisnosti, dovuče potrebne pakete, instalira ih i obavi sve ostale potrebne radnje). Možete li da zamislite jednostavnije rešenje?
  • Prekompajlirani paketi - ukoliko se desi da program koji vas interesuje nije na spisku u online riznicama onda možete probati da isti pronađete u formatu koji odgovara vašoj distribuciji (.deb ili .rpm ili .tgz i sl.) i ručno ga preuzmete sa interneta i instalirate. Ovaj način zahteva malo veće znanje jer proces instalacije nije automatizovan pa može doći do toga da usled neispunjenih zavisnosti program ne radi, ili još gore, da sistem pretrpi štetu.
  • Kompajliranje - je postupak instalacije programa upotrebom izvornog koda samog programa po proceduri poznatoj kao CMMI (što je skraćenica od komandi koje se najčešće upotrebljavaju u ovom postupku ./configure, make, make install). Ukoliko nemate druge mogućnosti osim kompajliranja, obavezno konsultujte dostupnu dokumentaciju programa koja se najčešće nalazi u /doc direktorijumu arhive ili README ili INSTALL fajlovima isporučenim uz izvorni kod.
  • I to je sva mudrost. Ostaje samo da istražujete i pronalazite ona rešenja koja vama najviše odgovaraju. Nema sumnje da linuks i zajednica slobodnog softvera može da odgovori svakom izazovu bilo da pravite sistem za kancelarijsko poslovanje, kućni multimedijalni sistem ili obavljate ozbiljne poslovne zadatke.
    ... sreći. Ni manje ni više.
    Razumem, nedelja je ujutro, tek ste izmileli iz kreveta, kafa miriše u blizini i moždane ćelije polako počinju da obavljaju predviđene funkcije... Kome je do tako teških tema?
    Pa... meni...
    Zadnjih dana sam okupiran ovom temom do te mere da počinje da utiče na moje svakodnevno funkcionisanje. Kažu da je pamet najbolje raspoređena stvar na svetu jer se niko nije žalio da je ima malo. Sa srećom je situacija obrnuta. Jeste li čuli nekog da se žali kako ima mnogo sreće? Dakle, ona mora biti najgore raspoređena stvar na svetu... Svakom fali malo da bude srećan, a koliko je to malo?
    Šta vas čini srećnim? Kako znate da ste srećni? Primer: čovek koji ima otprilike sve za normalan život (šta god to bilo), ali žudi za dobrim sportskim automobilom koji je van njegovih finansijskih mogućnosti i smatra da bi ga to učinilo srećnim. Kako može da zna da je to zaista tako? Nije posedovao pre toga takav auto da bude siguran da mu to fali da bi bio srećan... Primer drugi: Skitnica koja ulazi u restoran da isprosi malo hrane dobija posao kao perač sudova i počinje da živi normalan život (šta god to bilo) je srećna ili ne? Šta vama treba da se nazovete srećnim i ne samo nazovete nego i osećate srećnim... istinski srećnim? Novac? Ili nešto nematerijalno kao zdravlje vama bliskih ljudi ili možda SMS koji vas dočeka kad ujutro otvorite oči?
    Dobro, do sada je već jasno da je pitanje definisanja sreće individualno i specifično i zavisi od previše faktora da može da se kanonizuje i upakuje u neki kalup.
    Ostaje drugo pitanje. Svi se trude da budu srećni i rade na tome da se to što pre dogodi, ali opet, izgleda da nam uvek fali to "malo" da budemo potpuno srećni. Zašto? Jel nam uvek kad dostignemo taj željeni nivo na kome mislimo da ćemo biti srećni jednostavno prorade neki unutrašnji mehanizmi koji nas teraju dalje? Ima li kraj kad kažemo "Dobro, sad je dosta, više mi ništa ne treba, uživam u ovome što imam i sve preko bi bilo opterećenje... ja sam srećan ovako..." Šta ako nema? Ili još gore, šta ako ima, ali jednostavno ne možete da dohvatite taj oblak? A vidite ga? Šta kada mogućnost da budete srećni zavisi od faktora na koje jednostavno nemate mogućnost uticanja? Da li se tako ikada može biti srećan? Da li ste istinski srećni ako u stvari i ne znate za bolje? Da li je sreća lepa samo dok se čeka...
    Previše pitanja sa previše tačnih odgovora. A tek šta ako pitanje nije kako treba? Šta ako glasi "da li ja činim ljude oko mene srećnim?" Jel kako se može biti odista srećan ako druge učinite nesrećnim? I možete li biti srećni ako usrećivanje drugih čini da ste sami manje srećni?
    Ufff, možda nisam trebao potezati ovu temu, čini mi se da mi blog polako sa nekih dnevnih i prizemnih tema odlazi put viših dimenzija u kojima ne važe pravila poznata čoveku... To me svakako ne čini srećnim :)
    Da je izašao novi broj e-magazina "Eniaroyah" čijoj sam realizaciji imao čast i zadovoljstvo da dam mali doprinos. Prenosimo, u celini, saopštenje sa matične stranice projekta:

    Predstavljamo vam šesti broj eniaroyah eMagazina, besplatnog PDF magazina posvećenog književnosti, umetnosti i zabavi. Kliknite ovde da preuzmete svoju kopiju. Nadamo se da će vam se dopasti sadržaj i novi dizajn.




    Šta vas čeka unutra?

    Naši saradnici su se potrudili da vam predstave Salmana Ruždija, knjige Strvinarska uteha Dena Simonsa, Haunted kontraverznog Čaka Palnika, te Senka vetra Karlosa Ruisa Safona. Saznaćete o putu koji je Witcher Andžeja Sapkovskog prešao od kratke priče, preko serijala knjiga i pokretnih slika, do komercijalno najuspešnije cRPG igre prošle godine. Nova rubrika o anime filmovima opisuje Claymore i Karas, a muzička sekcija pored biografije Bobija McFerrina donosi reportažu sa Guitar Art Festivala u Beogradu. Moći ćete da pročitate intervju sa Dragoljubom Igrošincem, pokretačem sajta Art-Anima i izabrana prozna dela sa našeg matičnog sajta eniaroyah.com. Saznaćete kako je Pračetov Disksvet prenet na mali ekran, ko nadzire nadzirače, ali i kakvu metamorfozu proživljava strip evoluirajući na novi medij. Ranije smo već najavili tekst o OpenOffice.org kancelarijskom paketu, ali uz njega GNU rubrika donosi i tekst o virtuelizaciji pomoću VBoxa. Kao i svaki put, na samom kraju ali nikako najmanje važna - nalazi se radionica kreativnog pisanja.

    Mislite da je to sve? Neke stvari namerno nismo pomenuli...
    U jednom od prethodnih postova sam nagovestio planove za put na sever. Kako je taj post bio u formi podsetnika, tj. "naternika" pošto mu je svrha da me natera i da uradim navedene stvari, ovom prilikom izveštavam da je, makar jedna, stavka skinuta sa dnevnog reda. Put na sever je obavljen, a u nastavku sledi elaboracija na metafizičkoj ravni.
    Dakle, mape. Mape su jedna vrlo korisna stvar i ljudski rod ih odvajkada koristi kako bi brže i sigurnije stigao od tačke A do tačke B. Kada putujete na neku nepoznatu destinaciju najvažnija stvar koju treba da imate uza sebe je peškir i ... ??? ne, ne peškir, to važi za drugi tip putovanja. Daklem, da imate mapu i da je se pridržavate. Druga najbitnija stvar je da imate koga da pitate pošto se izgubite.
    Dalje, putovanja, po definiciji, otvaraju i zatvaraju pitanja. Uspešno putovanje se razlikuje od onog manje uspešnog po količini zatvorenih pitanja. Relacije izvucite sami, one nisu konstantne za mene i za vas.
    Život je takođe samo jedna vrsta putovanja. Njegova specifičnost je što - nema nazad. Propušteno skretanje ostaje propušteno skretanje ma šta vi učinili, nema rikverc, nema U-turn. Još gora stvar je što često nema mape. Najgora je što najčešće nemate koga da pitate ako se izgubite. U stvari, ima raznih mapa i raznih ljudi, ali... da li onda putujete svoj ili tuđ život?
    Na putovanjima se ponešto nađe, ponešto izgubi. Nemojte se iznenaditi ako naiđete na čudne prizore... recimo mali pingvini sa cvikerima u sred ravnice... ili ljubazni panduri koji vam neće napisati kaznu...

    Treba putovati...

    Po povratku sa viših sfera mogu samo da konstatujem da sam nekako u prošloj sedmici otvorio nalog na Twitter-u (priča se da je zavera u pitanju, ali pošto nemam čvrstih dokaza neću da me izbace iz FBI-a) pa sad u skladu sa aktuelnim godišnjim dobom ponekad zacvrkutam... kontam da je bolje cvrkutati nego cvrknuti?
    E da, malo pomažem zajednici na sr.openoffice.org.

    I tako, putujte, čekajući na peronu samo propuštate... život...
    Dragi moji i drage moje (ili kako kaže Šojić - gospođe i gospođo...) prvo čestitke za 8.mart vama, ali niste vi jedini slavljenici...

    Verovatno ste iz naslova već pretpostavili o čemu se radi i ja mogu samo da potvrdim. Na današnji dan pre ravno godinu dana osvanuo je prvi post na ovoj adresi. GoranSTX je pokucao na vrata zajednice domaćih blogera. Pre svega moram da se zahvalim Ominotago jer bi mi bez njene intervencije ova činjenica prošla nezapažena, a nije mala stvar, zar ne?
    Bez pretenzija da bude u vrhu top lista domaće blogosfere, prevashodna namena bloga koji znate pod nazivom "Autostoperska ponderovanja" bila je lična satisfakcija autora i jedna vrsta ventila i bega od svakodnevnice kroz analizu dešavanja i situacija u kojima se nađoh svojom ili voljom sila nad kojima nemam mogućnost upravljanja. Čisto da blog ne bude kolekcija jadikovki i prenemaganja odraslog čoveka provukao se i poneki (čak i edukativni) post o GNU/Linux sistemu i pratećim zeNZancijama. Stekao sam utisak da ne smaram narod preterano pošto se broj čitalaca povećao za nekoliko stotina procenata (a pošto je u startu bilo nula, napredak je fantastičan :D) i primetio sam da se neki od vas uporno i vraćaju i ostavljaju komentare opraštajući mi tako moje ležerno ophodovanje prema ovoj formi komunikacije i ponekad možda preterane pauze između postova. Zahvaljujem vam se svima i obećavam da ću se truditi (ne da sam politički sročio ovo) da u budućnosti budem redovniji i bolji.
    I šta se sve zbivalo u proteklih 12 meseci? Pa, brojevi kažu da je bilo 40 objavljenih postova na koje su moji cenjeni gosti zajedno samnom ostavili preko 200 komentara (tačnije 202 ukoliko se nisam zeznuo u sabiranju). Najviše tekstova je osvanulo sa etiketama "Ponderovanja" i "Dešavanja" što je i očekivano uzevši u obzir naziv i svrhu bloga. Google analytics tvrdi da je 810 ljudi posetilo ove strane i da ih je najviše dolazilo sa kombinacijom Windows operatinog sistema (mada linux ne zaostaje mnogo) i FireFox browser-a i to iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i neočekivano (bar meni) veliki broj poseta (preko 10) iz SAD, Nemačke i Holandije... Baš lepo, svi su dobrodošli :)
    Lokacije sa kojih je došlo najviše poseta su blogovi koji su mi učinili čast i postavili link za Autostoperska ponderovanja, a koje neću posebno imenovati, mislim da će jedno "hvala" biti dovoljno. Takođe, google pretraga je dovela određen broj posetilaca, a oni su obično kucali ključne reči: autostoper blogspot, autostoperska ponderovanja, mepis, pucanje, delovi za yuga (:D), linux, pundravci... A meni najzanimljiviji upiti koji su doveli do ovde su "kako komunicirati s pubertetlijom", "princip rada sus motora" i moj favorit "stalno mi je zacepljen nos" :D
    Ne znam koliko sam pravilno protumačio googletovu analitiku i koliko je sve to realno, ali mi deluje OK. Cenim da je neki uspeh postojati godinu dana i stoga da mi proslavimo kako dolikuje. Skromna torta za skroman blog, ali od srca, dobro mi došli i dugo mi ostali u zdravlju i veselju još dosta godina se međusobno posećivali! Uzdravlje!
    blogodak blog

    Blogodak?

    Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

    O projektu

    Podrška

    MyCity.rs

    DevProTalk