Svi postovi sa bloga: Nikola Lađević

Rentiranje zločina: Petnaest godina koje su pojeli grobari


Beskonačno, petnaestogodišnje prenošenje posmrtnih ostataka srebreničkih žrtava ne ostavlja mirnim nikoga. Ni žive ni mrtve. Kome je to u interesu i zašto nije isto 4.000 i 8.000

Niko i nikada neće osporiti da je jula 1995. godine počinjen zločin u Srebrenici. Taj se zločin takođe ne može ničim opravdavati.

Ali, sve dok ne bude utvrđena puna istina o stvarnom broju srebreničkih žrtava (vojnih i civilnih), trajaće i besprizorna politička upotreba Srebrenice. Mučna prebrojavanja posmrtnih ostataka traju punih petnaest godina. Odakle svake godine u isto vreme dolaze posmrtni ostaci žrtava, otkud brojka od 8.000 žrtava kad je Međunarodna komisija za nestale osobe u BiH nešto drugo utvrdila, sve su to pitanja na koja nema odgovora zbog zapanjujućeg slepila i gebelsovske propagande koju sprovode istinski zločinački centri u zemljama koje su odgovorne za krvavi raspad Jugoslavije, pa shodno tome i za događaje u Srebrenici, i političke igre oko današnjeg memorijalnog centra u Potočarima kod Srebrenice.

Još 2005. godine slavni američki filozof leve orijentacije Noam Čomski, u intervjuu koji je dao za britanski list Gardijan, optužio je tamošnje novinare da su “priglupi zagovornici zapadnog imperijalizma”, te da je takozvani najveći zločin u Evropi nakon Drugog svetskog rata, počinjen 1995. nakon pada Srebrenice u ruke Ratka Mladića, zapravo – preuveličan.

Nije Čomski stao na tome nego je još dodao da su “masakr” u Srebrenici (reč masakr Čomski stavlja pod navodnike, prim. red.) preuveličali mediji.

Međutim, ako Čomski nije ni patolog ni forenzičar, te ako mu nije za verovati, nema nikakve sumnje da treba bez ostatka verovati Međunarodnoj komisiji za nestale osobe u Bosni i Hercegovini (ICMP), koja je do ovog 11. jula 2010. godine, metodom podudarnosti DNK uzoraka, uspela da identifikuje tačno 4.000 žrtava srebreničke tragedije. A to je upola manje od brojke kojom mašu ratne vođe bosanskih muslimana na čelu sa Harisom Silajdžićem, koji ne propušta nijednu priliku da srebrenički zločin nazove genocidom i da za taj genocid optuži i Srbiju i ceo srpski narod.

I ove, 2010. godine, Silajdžić je u duhu samoodrživog projekta političke nekrofilije, optužio Srbiju za zločin u Srebrenici, a srpski predsednik Tadić je umesto adekvatnog odgovora na optužbu za kolektivnu krivicu, ispio šaku lekova na očigled prisutnih.

Istovremeno, iza njegovih leđa bile su raširene parole poput:  “Srbija=agresija=genocid=Dejton=Republika Srpska”, “Srbija je odgovorna za genocid”.

Tadić, izvesno je, nije odgovoran za zločine u Srebrenici. Ali, nije ni dobio mandat da se u ime konkretnih zločinaca izvinjava bilo kome. Saučestvovanje u bolu je u redu. Ali, ćutanje i savijanje glave dok traje optuživanje celog srpskog naroda za zločin čije razmere se udvostručuju svake godine po potrebi pojedinih bošnjačkih ekstremista iz Sarajeva, čin je krajnje neodgovornosti ili simptom teške političke nepismenosti.

Sa druge strane, neki trezveniji ljudi, poput Ketrin Bomberger, direktorke Međunarodne komisije za nestale osobe u Bosni i Hercegovini (ICMP), govore činjenicama i ne optužuju nikoga bez dokaza…

Naime, Bombergerova optužuje vlasti u Sarajevu da ih, takoreći, nimalo ne zanima ICMP laboratorija (DNK) koja radi sa najsavremenijom svetskom tehnologijom, i da brojka od 4.000 identifikovanih žrtava Srebrenice nikako ne odgovara pojedinim političarima u BiH.

Bombergerova je ovih dana govorila i o “…uspostavljanju instituta za nestale osobe na nivou BiH, koji će omogućiti objedinjavanje podataka i formiranje centralne evidencije”, a neke druge evropske institucije pritiskaju vladu u Sarajevu da što pre napravi popis stanovništva.

Ništa od svega toga ne odgovara raznim silajdžićima. Ni sama šefica ICMP Ketrin Bomberger, uoči komemoracije u Potočarima 11. jula 2010. godine nije znala koliko će žrtava biti sahranjeno, jer je identifikacija i dalje u toku.

Uprkos tome, starim ratnim huškačima i krvolocima sa pridevom “bošnjački”, koji slobodno šetaju jer ih Haški tribunal ne vidi kao krivce za strašne zločine nad Srbima, savršeno odgovara haos u Srebrenici, svake godine u isto vreme. Smišljen je podmukao način da i država Srbija i sve njene buduće generacije nose žig večne krivice.

No, da neće baš sve tako biti, govori i forenzičko istraživanje dr Ljubomira Simića, koji je detaljno pregledao oko 30.000 stranica dokumentacije Haškog tužilaštva, nepobitno dokazavši da ti jedini materijalni dokazi o tome šta se stvarno desilo u Srebrenici, nemaju nikakvih podudarnosti sa već poznatim zaključcima Haškog tribunala.

Onima koji se bave istraživanjem srebreničke tragedije, poznate su i izjave preživelih muslimanskih boraca 28. divizije, koja se u koloni i naoružana povlačila iz srebreničke enklave prema Tuzli 11. na 12. juli 1995. godine. Na osnovu toga, lako je doći do podataka o brojnim vojnim žrtvama.

Zbog isticanja ove činjenice, 11. jula ove godine uhapšen je Ibran Mustafić, jedan od ratnih komandanata u Srebrenici, a javnosti poznat i kao autor knjige “Planirani haos”, koja teško kompromituje muslimanske ekstremiste, govori o Srebrenici kao epohalnoj laži i realno sagledava šta se tamo zapravo desilo. Mustafić je i ovom prilikom pokušao da stavi bošnjačku ratnu zastavu na srebreničko stratište, ali ga je policija u tome sprečila. Neće Potočari biti vojno groblje. Nije tako zamišljeno.

Uostalom, za takvo nešto je kasno. Petnaest godina laži ostavile su dubok trag, mada te laži nisu od pomoći istinskoj tragediji i zločinu koji se zaista desio. U stvari, veći zločin od samog zločina je upotreba mrtvih u svrhe bilo čijeg političkog trijumfa.

Dok nekim bošnjačkim ratnim huškačima i krvolocima, koji slobodno šetaju, savršeno odgovara haos u Srebrenici, svake godine u isto vreme, smišljen je podmukao način da i država Srbija i sve njene buduće generacije nose žig večne krivice.

Nikola Vlahović

Da Međunarodni sud pravde u Hagu donoseći savetodavno mišljenje kojim je nedvosmisleno utvrdio da deklaracijom o nezavisnosti Kosova nije prekršeno ili dovedeno u pitanje međunarodno pravo u stvari samo realizuje davno zacrtane  geostrateške interese i ciljeve Sjedinjenih američkih država i drugim zemalja zapada na ovim prostorima, govori i izuzetno značajno pismo koje ovom prilikom predstavljamo čitaocima Srpske analitike.


Radi se o pismu nemačkog parlamentarca Vilija Vimera upućenog kancelaru Gerhardu Šrederu 2000. godine u kome se najavljuju se pritisci zemalja “prijateljskog“ Zapada (pre svega SAD) radi srpskog priznavanja nezavisnosti Kosova i utvrđuje plan o trajnom isključivanju Srbije iz bilo kakvog evropskog razvoja. Mnoštvo jasnijih ili manje jasnih nagoveštaja da “Srbiji nema mesto u EU” završava se izjavom nekadašnjeg nemačkog ambasadora u Srbiji Andreasa Cobela „da bi Srbija možda mogla za 20–25 godina da razmišlja o članstvu u EU, naravno pod uslovom da se odrekne ikakvih pretenzija na Kosovo“. Ovakvi jasno izraženi stavovi zapadnih političara i diplomata morali bi uticati na srpske vlastodršce da temeljno preispitaju postojeće spoljnopolitičke prioritete u budućnosti i da se dobro preispitaju od koga traže pomoć za „našu stvar“, ali i da ih potencijalno opredele na “tranziciju” s postpetooktobarskih evroatlantskih na šire i potpuno zapostavljene multilateralne diplomatske aktivnosti u već gotovo multipolarnim međunarodnim odnosima i, što ne reći, ka razmatranju „vanevropskih“ i „evroazijskih“ perspektiva.
Zaista, krajnje je vreme da se spase što se spasiti može. Zbog svega navedenog, predstavljamo vam ponovo ovo pismo, od suštinske važnosti za budućnost naše zemlje, u celosti:

Veoma cenjeni gospodine kancelaru,
Krajem protekle nedelje bio sam u prilici da u slovačkom glavnom gradu Bratislavi prisustvujem konferenciji, koju su zajednički organizovali američko ministarstvo inostranih dela i American Enterprise Institut (Spoljnopolitički institut Republikanske stranke). Glavne teme skupa bile su Balkan i proširenje NATO-a. Konferenciji su prisustvovali veoma visoki politički predstavnici, na što ukazuje prisustvo velikog broja predsednika vlada, kao i ministara inostranih poslova i ministara odbrane iz tog regiona. Među brojnim važnim tačkama, o kojima se raspravljalo, neke od tema zaslužuju da ih se naročito istakne:
1. Organizatori konferencije su zahtevali da se u krugu savezničkih država što je moguće brže izvrši međunarodno priznanje nezavisne države Kosovo.
2. Organizatori su izjavili da se Savezna Republika Jugoslavija nalazi van svakog pravnog poretka, a pre svega izvan Završnog dokumenta iz Helsinkija.
3. Evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO-a. U tom smislu znatno je pogodniji američki pravni poredak za primenu i u Evropi.
4. Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svetskog rata. Zbog toga se iz strateških razloga tamo moraju stacionirati američki vojnici, te da se tako nadoknadi ono što je propušteno godine 1945.
5.  Evropski saveznici su učestvovali u ratu protiv Jugoslavije da bi, de facto, prevazišli prepreku i dilemu koja je nastala posle usvajanja “Koncepta nove strategije” Alijanse u aprilu 1999. godine, odnosno nastojanje Evropljana da se prethodno dobije mandat UN ili KEBS-a.
6. Ne umanjujući važnost naknadne legalističke interpretacije Evropljana da je, naime, kod širenja zadataka NATO-a preko granica zakonski dogovorenog područja u ratu protiv Jugoslavije, bila reč samo o izuzetku, ipak je jasno da je u pitanju presedan, na koji se u svako doba svako može pozvati, i tako će mnogi ubuduće i da postupaju.
7. Valjalo bi da se prilikom sadašnjeg širenja NATO-a ponovo uspostavi teritorijalna situacija na prostoru između Baltičkog mora i Anadolije, kakva je postojala u vreme Rimskog carstva i to u doba kada je ono bilo na vrhuncu moći i zauzimalo najveće teritorijalno prostranstvo.
8. Zbog toga Poljska mora da bude okružena sa severa i juga demokratskim državama kao susedima, a Rumunija i Bugarska da obezbede kopnenu vezu sa Turskom. Srbija (verovatno zbog obezbeđivanja nesmetanog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja.
9. Severno od Poljske treba da se ostvari potpuna kontrola nad prilazima Sankt Peterburga Baltičkom moru.
10. U svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim odredbama ili pravilima međunarodnog prava.
11. Tvrdnja da je NATO prilikom napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju prekršio sva međunarodna pravila, a naročito sve odgovarajuće odredbe međunarodnog prava – nije osporavana.
Posle ove konferencije, na kojoj se raspravljalo veoma slobodno i otvoreno, ne može da se izbegne važnost i dalekosežnost njenih ocena, naročito kada se ima na umu visok i kompetentan sastav učesnika i organizatora.
Američka strana, izgleda, svesna je i spremna da u globalnom okviru, zbog ostvarivanja svojih ciljeva, potkopa u ukine međunarodni pravni poredak, koji je nastao kao rezultat Drugog svetskog rata u prošlom veku. Sila ima da stoji iznad prava. Tamo gde međunarodno pravo stoji na putu, treba ga ukloniti.
Kada je sličnu sudbinu doživelo Društvo naroda, Drugi svetski rat nije više bio daleko. Način razmišljanja, koji vodi računa samo o sopstvenim interesima, može da se nazove samo totalitarnim.

S prijateljskim pozdravima,
Potpis Vilija Vimera.

(kraj pisma)

Pismo na originalnom, nemačkom jeziku:                                  .Vanja J. Vučenović

Povodom savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde

Sve maske su pale. Tačnije rečeno, gotovo sve. Poslednje će pasti, kako nam to danonoćno obećavaju i najavljuju naši zapadni „saveznici & co.“, tamo negde s početka proleća. Kad dođe lepše vreme. Tada običan čovek u Srbiji, računaju oni, sve nekako lakše podnosi. I pravdu i nepravdu, i istinu i laž, stvarnost i zabludu. Pašće maske, i na taj momenat su “saveznici” očito dobro računali – tek pošto prođu za nas, poslovično “sudbonosni” predsednički izbori, čisto da bismo lakše i sa punim predsedničko-demokratskim kapacitetom mogli kolektivno progutati tu, kako su je neki naši vrli ministri u stilu najvećih poeta opevali, gorku pilulu zvanu Kosovo. Naši “saveznici” znaju tačno kada šta treba uraditi, tu bar nema nikakve sumnje.
Međutim, već sada, krajem decembra, pade dobar deo maski, pa je i u ovom trenutku manje-više poznato ko je ko i ko će koga, i ko su nam inostrani prijatelji, a ko su oni drugi (što je u Srbiji još uvek politički nekorektno izgovarati). Kome je uistinu stalo do te naše, nikad dočekane, evro-perspektive i ko za to baš previše i ne mari. Sa kim možemo zajedno, a sa kim tako nešto više nije moguće, niti ostvarivo.
Elem, prisetimo se malo kako su nam samo sugerisali krajnje dobronamerno naši “saveznici” krajem devedesetih: “Samo vi srušite Miloševića (uz našu ‘podršku’), a sve drugo nama prepustite. Samo to nekako prelomite u vašim balkanskim glavama, a mi ćemo se već postarati za ostalo. Dobićete sve što vam duša ište, i med i mleko i donacije, sva blaga zemaljska, čak i rajske plodove uz sve to pride.” A evroatlantske integracije? To se u ono vreme nekako samo po sebi već podrazumevalo – oni će nam sve to lično, uveravali su nas svesrdno, obezbediti i omogućiti.
I šta nam se onda dogodilo? Nešto posve drugačije i neočekivano, nešto što nije ulazilo u paket petooktobarskih obećanja zapadnih “saveznika i prijatelja”. Umesto navedenih obećanja, doživesmo to da smo za svoje odano i nepokolebljivo, a najčešće tvrdoglavo evroatlantsko opredeljenje samo još dodatno kolektivno pritiskani beskonačnim haškim spiskovima želja, zahtevima za nekom navodnom denacifikacijom, desrbizacijom i suočavanjem sa prošlošću. Onako prijateljski – nema šta. Za svoj dokazani evroreformski kurs dodatno smo nagrađivani surovo iscrpljujućim čekanjima i očekivanjima u političko-ekonomskim predsobljima EU, krvavim kosovskim martovima i pogromima, cobelima i ahtisarijima itd. A mi smo sve to ćutke, kao naivna deca, pognute glave, bespogovorno prihvatali i poštovali. I sve to u ime nekog višeg, pokazalo se, nedostižnog evropskog cilja. I gde smo tako stigli, i da li smo se uopšte negde i pomakli od dvehiljadite? Da paradoks bude veći, prema najavama naših zapadnih “prijatelja”, sada smo trenutno “na čekanju” skore i neophodne amputacije jednog dela državne teritorije. “Prijatelji” će lično stajati iza te neugodne “operacije” i pobrinuti se da ista prođe sa – koliko je to god moguće – što manje bola i krvarenja.
Stoga, postojano diplomatsko “opiranje” i držanje dela državnog vrha Srbije i svakom pokušaju „prijateljskog“ Zapada, oličenog u SAD i vodećim zemljama EU, da sada već i mimo SB UN nametne rešenje konačnog statusa KiM (zbog ruskog protivljenja svakoj rezoluciji o nezavisnosti) i amputira petnaest procenata naše državne teritorije moglo bi se oceniti kao odgovoran i u ovim kompleksnim međunarodnim uslovima očekivani i iznuđeni spoljnopolitički potez srpske vladajuće garniture.
Mora se ipak konstatovati da u tom smislu rezolucija o Kosovu i Metohiji, koja čeka na svoje skoro parafiranje u srpskom parlamentu, a u određenom smislu uslovljava (već ionako neizvesnu) evroatlantsku perspektivu Srbije u najmanju ruku kompromisnim raspletom „kosmetskog čvora“, dolazi kao akt očito zakasnelog otrežnjenja domaćeg političkog establišmenta od pogubnog sedmogodišnjeg unipolarnog pristupa u vođenju spoljne politike svih ovih prethodnih „demokratskih“ godina. U suštini, poslednji spoljnopolitički manevri državnog vrha usmereni ka odbrani Kosmeta govore da se dešava nešto, uslovno rečeno, politički šizofreno u taboru većinskog dela tzv. demokratske Srbije.
Naime, dosta mučno i nategnuto sedmogodišnje „prijateljstvo i savezništvo“ sa zemljama Zapada i sve učestalije padanje zapadnih maski očigledno da su primorali srpske vlastodršce da se u ovim „sudnjim kosovskim danima“ sa gorkim ukusom izneverenih evroatlantskih obećanja i nadanja nevoljno, ali ipak u nedostatku bilo kog drugog izlaza neminovno i postepeno opredeljuju ka nekada toliko kritikovanom i omraženom „miloševićevskom konceptu“ u pogledu zaštite vitalnih državnih, tj. teritorijalnih interesa. Taj koncept, u svojoj krajnjoj instanci, podrazumeva i iznuđeno zahlađivanje ili dugoročnu suspenziju diplomatskih i svakih drugih odnosa sa svim onim državama i međunarodnim faktorima koji neskriveno rade protiv interesa naše zemlje, a na ovom poslednjem primeru – sa svima onima koji to čine otvoreno podržavajući nezavisnost Kosova i Metohije. Ta činjenica vodi i potrebi neminovnog preispitivanja i modifikacije temeljnih državnih prioriteta ove zemlje u kreiranju svake buduće politike prema „spoljnom svetu“, sa akcentom na zemlje Zapada.
Postaje očigledno da su petooktobarske društveno-političke promene samo u formalnom smislu, više kozmetički, promenile kurs zapadne politike prema Srbiji, dok je suštinski ona zadržala prepoznatljivu agresivnu komponentu, koja je pravu kulminaciju doživela u predvečerje „miloševićevske ere“ krajem devedesetih godina, a koja se u neizmenjenom obliku sprovodi i u svim ovim postpetooktobarskim godinama kako na političkom, tako u istoj meri i na ekonomskom planu.
Sve to upućuje na zaključak da je Srbija bila i ostala eksperimentalni poligon geopolitičkih interesa vodećih zemalja Zapada (Kosmet je najsvežiji primer) kako pre, tako i posle „retrogradnih devedesetih“ i demokratskog preobražaja po meri Zapada dvehiljadite godine, te da kategorije kao što su „savezništvo“ i „prijateljstvo“ u zapadnom tumačenju ne igraju neku naročitu ulogu u potencijalnim izmenama nekih njihovih, po svemu sudeći, davno zacrtanih i zacementiranih strateških pretenzija vezanih za ove naše prostore. Na taj način su srpski vlastodršci dospeli u, mora se priznati, nimalo prijatnu poziciju da svoju evroatlantsku opredeljenost moraju iz dana u dan, iznova i iznova, dokazivati krajnje defetističkom politikom i otklonom od svega što bi moglo imati prizvuk nacionalnog ili državnog interesa. Jedino tako oni zadovoljavaju standarde poželjnog „savezničkog“ držanja po meri „prijatelja“ sa Zapada.
Ako ništa drugo, naša savest treba da je čista i mirna. Mi smo uradili, a bogami i dali sve što su napred pomenuti naši „ saveznici i prijatelji “ od nas tražili. Uglavnom, i mnogo više od toga. Nešto, kako stvari sada stoje, nameravaju uzeti i bez našeg pristanka. Ali to je verovatno cena svakog “prijateljstva”, pa makar se ono za nas na kraju pokazalo kao potpuno lažno i neiskreno. Tražili smo – gledajmo i trpimo. Ili je to možda samo reč o suštinskoj geopolitičkoj neobrazovanosti i kratkovidosti domaće političke elite. Geopolitika, šta li je to? Pa ono čime su se naši “saveznici” vodili dok su nas podržavali “izneverenog” petog oktobra. Saveznici…?

(tekst je objavljen u časopisu “Nova srpska politička misao”, decembar 2007.)

Šta je sukob interesa pouzdano znam samo na sopstvenom slučaju. Ako, na primer, odlučim da platim sve komunalije koje su se sa svojim cenama odavno evropeizovale, doći ću u direktni konflikt sa onim delom svoje ličnosti koji traži tri obroka dnevno. Dakle, ako se kod nadležnih javnih preduzeća izborim za prestižni status urednog platiše i bonus koji taj status nosi, kod pogrebnih firmi istovremeno postajem i kandidat za mrtvački sanduk. A na nadgrobnom spomeniku, kad bi moji potomci nekim čudom imali čime da ga podignu, stajao bi, slutim, ovakav epitaf: – Ovde počiva onaj (moja malenkost – prim. aut.) koji je jeo svaki drugi dan. Ubi ga prejaka cena struje!

To ako ovaj sukob interesa ne razrešim u korist onog dela sebe koji od pomenutog platežnog benefita više voli da u svom tanjiru vidi i nešto što se jede viljuškom.

No, pustimo mene, nego da vidimo u kakav su se to sukob interesa upetljali naši evropejci. Ja sam taman bio razabrao da je to ono kad uz pomoć države koju uvodiš u Evropu, jednim ustima uhvatiš bar dve njene sise, pa cuclaš li cuclaš. Na prvi pogled neupućeni bi rekli da je to teorijski nemoguće, ali bi već na drugi praksa demantovala teoriju jer neki naši evropejci imaju veća usta i od plavog kita. Ko ne veruje, neka zamoli pomenute da zinu u nekoj pauzi, pa će im se samo kasti. Šta u njih sve može da stane, možda je zapravo i bolje da poreski obveznici nikad ne saznaju.

Ali, ne! Ovakvi amaterski pogledi na taj sukob, tj. na dve i više sisa su su u stvari samo rezultat optičke varke na koju nasedaju naše gladne oči. Sukob interesa to je ono što će naši evropejci tek da definišu na svojoj vladi. Kad se tamo skupe Dačić, Škundrić, Mlađo i kompanija i kad prebroje za koliko se ko sisa uhvatio, dobićemo sasvim precizno i takoreći naučno saopštenje o tom fenomenu. Za sada su nam samo poslali signal da nema razloga za zabrinutost jer nam oni preko tih sisa nikad ne bi uzeli i crno ispod noktiju da to nije bilo za naše dobro.

E, ali ako našim narodnim muzarima zbog premora padne koncentracija pa ipak ustanove da su neki od njih ugazili i u taj sukob interesa, onda će nam, slutim opet, neko od njih saopštiti da žali slučaj. Naš slučaj, dabome, mada je on i bez toga već zreo i za mnogo ozbiljnije saučešće. Tada će naši evropejci, ako je verovati ministru Dačiću, momentalno da izađu iz tog sukoba interesa kako bi i moralna dimenzija njihovih ličnosti mogla da dođe do punog izražaja. Uostalom, da im je onih nekoliko miliona građana na vreme javilo da već godinama nemaju šta da jedu, oni u taj sukob interesa nikad ne bi ni ušli. Oni, međutim, ne mogu da budu odgovorni zbog tolike nemarnosti svog naroda. Kao da je teško poslati jedan telegram na najviše mesto sa nekoliko reči: – Mi i dalje gladujemo! Stop! Stop! Stop, ako za Boga znate!

Ali sada je za to kasno. Prošao voz sa koga nam, dok nestaje na horizontu, naši evropejci veselo mašu srednjim prstima. Što se pomuzlo, pomuzlo se, a kajmak boli glava. A ako se na vladi baš i odluči da su naši moralni giganti malko upali u taj sukob interesa, oni će, ko pa da ne veruje Dačiću, momentalno da batale dalju mužu. Oni će, dakle, tu malo da zastanu, ali ćemo zato mi istim intenzitetom nastaviti da sisamo vesla i još ponešto što liči na sisu sve dok u nekoj dalekoj budućnosti ne pronađemo i one Srbe kojima na izborima stvarno vredi dati svoj glas.

Piše: Dragan Rajičić

Kako sam zbog frivolne odeće bio vraćen iz katastra
Vinem se po jednom od ovih svirepo sparnih dana do zdanja u kome je i katastar, da se raspitam kako napreduje moj slučaj, kad: “Ne možete ovakvi u zgradu, žao nam je…”
A ja u majici, bermudama (nikad nisam siguran kako se ova imenica menja ni otkud ona: odevni predmet koji u Bermudskom trouglu nosi i staro i mlado?): “Pustite me samo danas, neće mi ovo preći u naviku…” Ne smeju da krše PS, kamere sve snimaju i kad bi na snimku sevnula moja nagota, supervizor bi ih kaznio, ja nalevokrug, nije ti ovo Turistički savez Igala, ovo je državna ustanova, a mera čijom si žrtvom danas pao verovatno je odblesak bontona koji je pre desetak godina nametnut bankarskim službenicama, kad im je zakonodavac složio i boje, propisao visinu potpetica, dužinu sukanja, dubinu dekoltea, vrstu maskare etc. E, sad je pristojnost naturena i mušterijama, tako mi i treba, moj predmet čamiće neobiđen još nedelju dana, dok se ne vratim u dugačkim pantalonama, pa opet, danima mi nešto govori da nisu baš ni ti portiri toliko u pravu: kako ženske noge mogu da se vide ispod kolena? Jesu mnogo lepše od muških, netaknutih sredstvima za depilaciju, krvrgavih, nepocrnelih, ne videvših ni sunca ni solarijuma, i ne zna se koje su odvratnije, o muškim nogama još govorim, tanke koje se završavaju se čitavim perajima, ili one slonovske a čiji vlasnici najčešće nose patike i drže da ta vrsta obuće ne treba nikad da se pere…
Pa opet: zar glede muške mode i bontona nismo na stupnju kad su žene u pantalonama bile teška sablazan? Muškarci koji bi da obnaže ekstremitete dovedeni su u neravnopravan položaj, vaspitna mera koja mi je izrečena biće za tričavih pedeset godina smešna, isterivanje mene iz katastra biće kao slučaj službenice koju je šef poslao kući da pantalone zameni haljinom ili suknjom, kako joj drago.

Kako je država digla ruke od bilo kakvog mog razvoja, evolucije, mutiranja – o estetskoj hirurgiji ili čudotvornom eliksiru da i ne govorim
Osoba nečitkog potpisa izdala mi je 9. XII 2003. ličnu kartu i ispod moje voždovačke adrese na pisaćoj mašini otkucala reč “trajna”. Čime je zapravo rekla: poslednja. Ovo ti je, Ljubomire, legitimacija za sve dane, za sva godišnja doba i za godine koji su ti još preostale, više ne moraš da se slikaš za novu ličnu kartu, država se više ne kladi kao dosad da ćeš živeti još deset godina, ali zar nisi i sam primetio koliko su novorođenčad neverovatno nalik jedna drugima, a da se taj zovimo ga fenomen još jedared ponovi sa veoma starim ljudima, a naročito sa samrtnicima i pokojnicima?
Imam tu ludu sreću da sam sa sela i da sam mrtvace viđao na stolu i docnije u otvorenom kovčegu, i, zaista, sva ta lica i ti mirni osmesi zar nisu jedan te isti osmeh? Mojoj na Karaburmi uginuloj zebi smanjilo se telo i zašiljilo lice kao pravoj starici na odru, tog jutra sam, našavši je ukrućenu u uglu kaveza, pomislio kako smrt ima isto lice za sve vrste, ali manimo se smrti i vratimo se starosti koja zvanično počinje onog dana kad ti tvoja rođena država izda trajnu ličnu kartu. Pa imao sam samo pedeset jednu godinu! Medicinski sam doduše počeo da propadam još u Lozničkoj, sa trideset šest, trideset sedam godina. Primetim ja da na oba oka imam okruglasta zadebljanja, kao neka dečja sočiva, odem u dom zdravlja, a doktorka će: “Nije to ništa, to su degenerativne promene…” – “Kako to mislite, ja – degenerik?!” Ispalo je po njenom, i bio bih zaboravio tu epizodu da me svega četvrt veka docnije nije otpisala i država.
Čuo sam da u Švedskoj produžavaš vozačku dozvolu kao i kod nas, svakih desetak godina, a kad prevališ sedamdeset i neku napišu da ti dozvola važi do 2110. godine: vlast neće više da ti produžava dozvolu, ali ti, kao Bajaga biserima rasutim, želi da živiš još godina sto, pa ako taj rekord prešišaš, a ti izvoli opet u SUP!
Neće ti skandinavska dosetka produžiti vek, niti će ti ga zluradost srpskog činovništva skratiti, pa opet, jedna ti država šaljivo nazdravlja, druga kao da iza mutnog šaltera, kroz koji nikad ne znam dopire li moj glas do dežurnog homo sapiensa, mrmlja “doterao si cara do duvara, old man!”.
&

Pre sto pedeset godina reč “letovanje” nije ni postojala, sad je to mora nad svačijom glavom
Šta je najdosadnije svakog leta? Kako šta, pa razgovori gde će ko da letuje, anegdote sa mora, slike, filmovi… Najteže je dakako samo letovanje, i treba mnogo građanske i lične hrabrosti da se bračnom drugu ili porodici prizna: meni se uopšte ne ide na letovanje!
Pre nekoliko godina smo se nakon celodnevne vožnje kroz kolevku civilizacije (a kontinentalni deo kolevke je kao Mesečeva površ, nema rastinja, nema hlada) obreli u Atini, odspavali par sati i taksijem se u zoru odvezli do luke. Tamo – milionski narod (što bi rekao prodavac tekstila u Igalu kome ide loše jer beskrajna traka sirotinje prolazi kraj njegove butige kao pored turskog groblja; pitam ga kako ide, ide super, super, vidiš da milionski narod prolazi!); udara me ruksacima i staro i mlado, panika kao na aerodromu u prvim danima rata, feriboti se pune li pune, stignemo na Tasos, lepo ostrvo, kao i sva druga uostalom, ali sam neispavan i začuđen, šta ja tu tražim, preda mnom su tri nedelje jedrenja, ka catari prti grupa Anglosaksonaca sa rančevima i kuferima, svi pocrneli i odmoreni, blago ovima, ovi idu kući, prošlo mi je kroz glavu. Bio sam dovoljno priseban da to ne kažem naglas, ali osetio sam zavist kao kad je nekom Vinku iz Zadra ubrzo po mom dolasku u JNA stigao paket sa civilnom odećom – odslužio vojni rok.

ljubomir živkov

Stav

Režim u kome pobeđuje Miloš Bojanić je režim koji priziva diktaturu Nejakog Borisa. Ili, obrnuta logika, režim Borisa Tadića je oličen u pobedi Miloša Bojanića


DIKTATOR – Predsednik Republike hoće da postane diktator. U jednom od njegovih besmislenih intervjua poslao je poruku građanima Republike: “Građani mi kažu – predsedniče, hajde malo budi diktator, a ja im odgovaram – ne mogu, jer nisu takva pravila igre”.

Uzmimo da je neki ostrašćeni partijski ljubitelj Klovna tranzicije, koji nije njegov savetnik i ne spada u prvi tim pouzdanih pajtosa koji pripadaju bandi za pljačkanje države po zakonu, izmanipulisan, razočaran i osiromašen propašću reformi, uistinu izgovorio ovakvu jednu rečenicu. Ozbiljan državnik i predsednik republike bi se nasmejao. Klovn tranzicije je odgovorio – ne mogu! Znači, ja bih to hteo, ja to hoću, ja to želim, to je sjajna ideja, to je prava stvar, to nas može izvući iz sadašnje situacije, ja sam spreman da postanem diktator, ali, nažalost, ne mogu, ne daju mi, jer nisu takva pravila igre sada. Prljava igra traje. Ali, pravila igre mogu i da se promene. Recimo, ako nastavim sa svojim gangsterima na vlasti da pljačkam građane Republike i ako građani Republike, nezadovoljni svojim životom i mojim večitim lažima, krenu u otvorenu pobunu, meni nije preostalo ništa drugo, radi odbrane našeg svetlog puta u budućnost evropskih integracija, nego da promenim pravila igre.

To nije nikakav problem. Imam većinu u parlamentu koja će koaliciono-partijski poslušno izglasati, da bi zadovoljili svesne i savesne građane koji žele da uđu u rajsko carstvo evroatlantskih integracija, moje imenovanje za diktatora. Time ćemo sve probleme u društvu rešiti. Nećemo se vratiti u mračne devedesete godine, nego ćemo uživati u plodovima moje diktature. Kada postanem Kada postanem Diktator sve televizije će emitovati rijaliti šou u kome ćemo odmeriti snage Miloš Bojanić i ja. Neka udari na mene! Neka mene pobedi! Neka meni preotme slavu, ako može. Neka pokušaju meni da nameste da je Miloš Bojanić popularniji, voljeniji i poštovaniji od mene. E, to neće moći! Nateraću Uplakanog Jul Pinka da proda najveću jahtu i obezbedi pravila igre u kome ću ja pobediti. Kakav, bre, Miloš Bojanić, ja sam za njega Miloš Bojanić. Ja sam za njega pobednik i bez takmičenja. Moji savetnici i moja vlada, moja vojska i moja policija, moje sudstvo i moji tajkuni, moja televizija i moj gradonačelnik su spremni da mi obezbede sigurnu pobedu i veliku gledanost. To će biti dokaz da moj narod mene obožava. Sve dok se igra ne promeni. Posle će sve ići lakše.

***

FARMA – Da li je Miloš Bojanić bolji od Borisa Tadića? Jeste. Miloš Bojanić je otvoreno pokazao ko je i šta namerava da postigne. Boris Tadić je veći manipulator i prostak od MB. Zašto? To radi prikriveno pod velom demokratije, modernizacije i evropskih integracija. To radi perfidnije i podmuklije. MB je brutalni lažov i nema evropske manire BT. Nije prošao američku školu za manipulaciju javnošću. Nijedan trening komunikacija nije imao. Poslužio je odlično savetnicima kandidata za diktatora da prikažu BT kao jedinog spasioca raspadnute države i primitivnog naroda. Koji je smisao organizovanja Farme? Zašto je bilo toliko prostakluka i primitivizma? Veliki Brat je vešto izabrao iste učesnike, koji dolaze u sukob sa likom koji je gori i od njih samih. Farmeri su pokazali sav svoj primitivizam, ostrašćenost, zlobu, glupost, ograničenost i pohlepu. Naručena velika gledanost je nosila jasnu poruku – narod je isti takav. Narod to traži.

Ništa narod nije bolji od tih šabana. Narod koji to gleda je isti kao ti izabrani negativci koji, vođeni svojom sujetom i ograničenošću, neprestalno dolaze u sukobe sa najgorim između njih. Ako su svi na Farmi isti i ako među njima nema razlike, onda je i taj narod koji ih toliko gleda i koji glasa za njih još gori. To je primitivan, zaostao, zatucani narod koji je lenj, koji laže, podmeće, ogovara, svađa se neprestano, pljuje u lice, bezočno psuje i vređa sve što nije razumeo ili je drugačije od njega.

Šta Boris Tadić i njegovi medijski savetnici da rade sa takvim narodom? Poruka je jasna – svi su takvi! Srbija je Farma. Nema alternative tom primitivizmu. Građani su učesnici velike Farme. Šta treba da uradi Boris Tadić da takav narod privede evropskim vrednostima? Nije mu preostalo ništa drugo, nego da se samoproglasi – diktatorom. Diktatura je rešenje! To traže evropski osvešćeni građani. Oni koji glasaju za vlast. Oni koji su članovi režimske stranke. Oni koji rade u partijskim i državnim firmama. Diktatura Borisa Tadića treba da prevaspita tu raju koja traži Gazdu. Boris Tadić je sebe pretvorio u Velikog Gazdu koji odlučuje o svemu u Srbiji. Sve je pod kontrolom BT i njegovih pajtosa.

Imao sam jedan čist posao koji sam pronašao u Sloveniji i koji naša državna kompanija nije mogla dvadeset godina da reši. Pronašao sam rešenje i investitora koji može to sve da završi. Svi bi rešili problem i državno preduzeće iz Srbije bi naplatilo potraživanje koje ne može dvadeset godina da realizuje. Svi učesnici u poslu su bili zadovoljni. Posao je trebalo da se završi. A onda se umešao Boris Tadić sa svojom kamarilom savetnika. Organizovali su državnu posetu Sloveniji i pregovarali o rešavanju problema za državno preduzeće. Mangupski se ponašao i obećavao da će on sve to da reši. I ništa nije rešio. Sve je palo u vodu čim je poseta bila završena. Meseci su prolazili i ništa se nije dešavalo. Folirant je sve izvarao. Poruka je nama u Srbiji više nego jasna. Kandidat za diktatora hoće da kontroliše svaku poslovnu transakciju. On namerava da bude Gazda svima nama. To nije ni Milošević radio. To nije radio ni Miloš Bojnić. Boris Tadić je sigurni pobednik ovog serijala.

Kada će da se promene pravila igre? Ko će da ih promeni? Kako će da izgledaju ta nova pravila? Režim u kome pobeđuje Miloš Bojanić je režim koji priziva diktaturu Nejakog Borisa. Ili, obrnuta logika, režim Borisa Tadića je oličen u pobedi Miloša Bojanića. Da li je to onaj isti Boris Tadić koga je Đinđić prezirao i koga je smatrao mekušcem i folirantom? Ne, ovo je farmer Boris Tadić koji ne može da uvede diktaturu u zadrugu dok ne promeni pravila igre. Da li će uspeti? Verujem u slobodarsku tradiciju moga naroda. Verujem da moj narod nije Farma i farmeri. Verujem da moj narod neće dozvoliti Borisu Tadiću da mu nametne diktatorske lance.

***

FUDBAL – Nakon poraza od Gane, napisao sam šta mislim o afričkim orlićima. Nakon pobede nad Nemcima nisam namerno ništa hteo da pišem. Nakon sramnog poraza od Australije, mogu samo da preporučim svima koji nisu čitali da pročitaju tekst o našim fudbalerima na mom sajtu. Neshvatljivo je kako su bedno igrali naši fudbaleri. Boris Tadić nije igrao. Povredio se na treningu za diktatora. Ne mogu da razumem kako naši fudbaleri, koji su vodeći igrači u evropskim klubovima, zaborave da igraju fudbal preko noći. U čemu je tu problem? Ne razumem kako neko može da zaboravi, recimo, da štopuje loptu. Kako može da zaboravi da odigra dupli pas i da tačno uposli svoga saigrača. Ne razumem zašto ne trče i zašto se ne bore. Nisu se bili ni oznojili. Da li to smeju da urade u svojim klubovima? Ne smeju. Zašto ne smeju? Plaše se kazne. Plaše se da ne ispadnu iz tima. Plaše se da će izgubiti novac. Plaše se neuspeha. Kada igraju za reprezentaciju toga straha nema. Za reprezentaciju se igra iz ljubavi i prestiža. Iz ljubavi, da što bolje reprezentujete svoj narod i da mu povratite, makar malo, veru u život. Iz prestiža, zato što vašu igra nekoliko stotina miliona ljudi na planeti tog trenutka prati…

Ako bi vas lično, dok radite svoj posao, gledalo nekoliko stotina miliona ljudi na planeti, kako biste se vi ponašali? Da li biste bili ležerni, nezainteresovani, mlitavi i uobraženi, uvereni da ste super zvezda?

Problem je, dakle bio, po ko zna koji put, u našem mentalnom sklopu koji ima hroničan nedostatak profesionalizma, poštovanja neprijatelja i skromnosti. Nemci su pobeđeni zbog našeg inata da ne prezamo od moćnijih i jačih od sebe. Uostalom i sami Nemci imaju večiti problem sa nama, istorijski sindrom Srba ih neprestalno muči i lakše im je da ispraše Englesku, nego da se sa Srbima nadmeću na terenu. Pobedili smo Nemce jer smo nebeski narod spreman da strada u borbi sa velikim silama. Poraženi smo od Gane i Australije jer smo prepotentni i manijakalno opsednuti svojim istorijskim pobedama, koje su se završavale stravičnim žrtvama po naš naivni narod. Maestralni smo u nipodaštavanju i ponižavanju onih koje smatramo slabijim od nas. I to nam je usud. Od Maričke bitke do NATO intervencije. Nikako da se oslobodimo mitova i da postanemo racionalni, praktični i organizovani u pobedama.

Ni selektor Antić, uprkos ogromnom iskustvu, nije uspeo da pobedi srpski mentalni sklop. On je najveći krivac za naš fudbalski debakl. A šta je trebalo da uradi? Da juri razmažene fudbalere po kafićima i da im zabranjuje da piju i da puše? Mislio sam da je on autoritet i da se nikada neće spustiti na nivo Borisa Tadića koji priziva diktaturu. Diktatura nije pomogla ni Severnoj Koreji. Pored discipline u igri, morate, ipak, da imate znanje, talenat i strategiju. To što su građani Severne Koreje sprečeni da gledaju direktne prenose svojih fudbalere, to ništa ne znači za Miloša Bojanića i Borisa Tadića, koji su se udružili da u direktnom prenosu monopolizuju sve televizijske ekrane u Republici koja se pretvara u lični režim Farmera. Antić nije hteo da uvede diktaturu igračima, jer smatra da to ne donosi uspeh u igri. Boris Tadić ne može da uvede diktaturu, jer mu pravila igre to zasada ne dozvoljavaju. Ali ne mora se on držati zakona kao pijanac plota. I zakoni se mogu menjati po potrebi diktatora.

***

DINAR – Nastavlja se izvlačenje špekulativnog kapitala iz Srbije. Pljačka se privodi kraju. Sve manje je ostalo državne imovine za rasprodaju. Glavni igrači pakuju kofere i izvlače svoj kapital. Dinar propada, dok je 1,36 milijardi evra napustilo od početka godine Srbiju, upakovano u sterilnu izjavu birokrata Narodne banke da su morali da intervenišu da bi sprečili prevelike dnevne oscilacije kursa. Devize polako, ali sigurno, odlaze. Ostalo im je još toliko evra da potroše. Dospele neisplaćene obaveze su oko 1,7 milijardi evra. Niko ne zna kako će se to isplatiti. Stranih investitora nema. Privreda propada. Uprkos velikom radu i zalaganju Miloša Bojanića i Borisa Tadića, dinar je nastavio da pada. Tajkuni su zabrinuti jer im preti bankrot. Ne plaše se diktature Borisa Tadića. I to je bolje, pre će napraviti neke nove aranžmane, nego da pobedi demokratija i republikanska ideja, koja negira ukradeni kapital tajkuna. Miloš Bojanić se ne plaši diktature Borisa Tadića. Miloš voli disciplinu. Mora da se uvede red na Farmi. Makar opala i gledanost.

***

BODO – Bodo je misteriozno došao i još misterioznije je otišao. Večiti Asistent je morao da zaštiti svoje tajkune. Međutim, suviše se zaigrao. Zaboravio je da je Bodo Hombah moćan i da ima jake ljude iza sebe. Lični sukob domaćih i stranih tajkuna ministar za ekonomiju destrukcije je iskoristio da ispraši međunarodnog špekulanta. Tako je otvoreno pokazao da je ministar tajkuna. Nemački investitori ne prihavataju da ih reketira ministar i tajkun. Nemačka država brani svoje investitore. Da li se oni zvali Bodo ili Miloš Bojanić i Boris Tadić, njih to ne zanima. Nemačka država brani princip. Princip u kome ne možete da uvodite monopole i diktaturu. Niti možete da pobeđujete na nameštenom glasanju. Ne možete da varate birače i klijente. Nemačka država nema Borisa Tadića. I ne menja pravila igre.

Piše: Branko Dragaš

Ko je toliki mazohista da pokuša da odgleda neki film na jednoj od komercijalnih televizija u Srba (ni javni servis baš ne kaska po tom pitanju), po pravilu nailazi na nepremostive prepreke. U vidu reklamnih blokova, naravno. Krene glavni junak tako da otkriva ko mu je opanjkao majku, upropastio očevu firmu i seksualno zlostavljao omiljenu svastiku, napetost raste, gledalac se skuplja u svojoj fotelji i – tras! Gomiletina reklama za koju je gladna godina tek trenutak u vremenu. Zaboravimo i datum svoga rođenja, nekmoli šta smo ono, dođavola, gledali pre nego što je krenulo maltretiranje reklamama. Taman pomislimo da je mučenju kraj, kad evo novog zla – najava emisija koje će televizija prikazivati u narednom periodu, tek toliko da nam prođe još koji minut. Na kraju nas počaste i nastavkom filma, ali smo mi već toliko isceđeni da ramena glavnog junaka više nisu toliko široka, primećujemo sede vlasi na njegovoj besprekornoj frizuri, a i svaja u toplesu kao da se nekako usukala. Ode doživljaj u tri lepe.

Razni ljudi se dovijaju na razne načine da bi neutralisali zjap besmisla koji se pred njima otvori svaki put kada im reklamni blokovi upropaste praćenje jednog od malobrojnih televizijskih sadržaja koji im se dopao. Jeste da to traje dugo, ali je suviše kratko da bismo se, recimo, vratili knjizi, koju smo netom pre filma odložili u stranu i čiji nas zaplet mami kao što to sladoled iz izloga poslastičarnice priziva radoznale dečje okice. Na sreću, postoji jedan zanimljiv vid interpretacije reklamnih slogana, pomoću kojih komercijalni teror prođe mnogo brže i bezbolnije. Evo kako:

Pokušajmo da neke od mnogobrojnih marketinških slogana primenimo u konkretnim životnim situacijama. Na primer: zamislimo trenutak kada vlasti Srbije najzad ulaze u trag Ratku Mladiću (dobro, znam da je teško takvu scenu prizvati i u mislima, ali napnimo se iz sve snage). Elem, prvo će se zaprepastiti što je uopšte živ, jerbo je porodica pokušala da ga proglasi mrtvim, što nije dalo zbuniti organe gonjenja – pa nisu oni njemu već deset godina za vratom uzalud, i neće ih pokolebati jedan takav jeftin trik. E, sad, ima li Mladić u svojoj pećini TV prijemnik? Plaća li pretplatu? I, na kraju, gleda li reklame? Sve će to prolaziti kroz glavu policajcima koji će, po službenoj dužnosti, morati đenerala da ponude modnim dodatkom koji je u narodu poznat kao bukagije. Odgovor na svoja pitanja uniformisana lica će dobiti veoma brzo – da, Mladić gleda televiziju, ne propušta čak ni reklamne blokove, jer kako drugačije objasniti njegov prvi pokušaj prikrivanja identiteta pomoću rečenice iz reklame za neku pričaonicu:

- Za početak, ja sam Jelena (a oni mu kažu da ima lep glas).

To će u prvi mah zbuniti žbirove, koji će se začuđeno gledati, ali će posle početnog šoka nastaviti da rade svoj posao, setivši se da su tokom obuke upozoreni na mogućnost da begunac prikriva svoj identitet ili se lažno predstavlja. Pošto je i Mladić prošao razne obuke, pokušaće sa novim trikom. Sateran uz zid, bez mogućnosti bekstva i ostavljen od svojih vernih čuvara, on će, uz grimasu “niti pisnu niti zubi škrinu”, posegnuti za još jednim sloganom:

- Ovo nisam ja, ovo je moja šauma!

Pošto ni to neće pokolebati uniformisanje persone (sudbina majčice Srbije je u pitanju, nije šala) begunac će učiniti ono što rade svi koji nemaju šta da izgube – odlučiće se za potez očajnika. Izvadiće iz džepa poznatu švajcarsku čokoladu, odmotati jedan komadić, zagristi i ponadati se da će mu uspeti ono što stotinama miliona ljudi širom sveta još uvek nije uspelo, mada pokušavaju svakodnevno. Jedan zalogaj, i možda stvarno ode TAMO. Mi još uvek ne znamo gde je to, ali osobi koja može da bira između toga mesta i doživotnog mardelja, to svakako nije od prevelikog značaja.

Preozbiljno shvatanje reklamnih spotova može nam dodatno zakomplikovati život. Evo, recimo, moj primer. Na koji god TV program da nabasam, proganja me ta reklama za dezodorans. Scenario, zapravo. Gledam, gledam i pomislim – zašto ja to ne bih probao, možda mi se posreći kao onom žgoljavaom momčiću. Odem maksuz do prodavnice, naručim čitav karton baš tog dezodoransa, sačekam isporuku i krenem u akciju. Isprskam se kao nezdrav i pravac prva visoka zgrada sa dobrim liftom. Sa sobom ponesem makar jednu miomirisnu bočicu, nek se nađe. Vozim se gore-dole ceo dan, ali slabo nešto ulaze cice poput one iz reklame. I kada uđu, ne reaguju onako kako bih ja očekivao. Koncentracija dezodoransa je tolika da i ja mogu da ga osetim, ali rezultata nema. Čak me ni starije gospođe ne gledaju, a mirisu glavnog junaka u reklami ni one ne mogu da odole. Pošto sam uvideo da negde, sasvim sigurno, grešim, odlučio sam se za promenu taktike. Doslovno kopiranje scenarija. Počeo sam da se na izlasku iz lifta namerno sudaram sa nekim opakim frajerima koji sjajno mirišu, ali sam posle nekoliko bolnih bubotaka shvatio da život nije reklama. Prvo sam pomislio da su oni pogrešno zaključili da se o njih češem iz nekih drugih razloga, pa je proradila homofobija i stradah na pravdi boga. Da bih bio siguran zašto tako reaguju, jednom prilikom sam nekog od njih upitao zašto mi razvali šljagu, a on me je pogledao onom grimasom broj 42 i objasnio:

- Muškarci znaju zašto!

Pa onda onaj belaj sa veš mašinom/perilicom. Pesma u reklami ima zarazan refren, lako se pamti, sugestivna je, ja sugestibilan – i eto nevolje. Imam neku staru veš mašinu kojoj sam hteo da produžim životni vek (u reklami se lepo pozivaju na proverene statistike, svi preporučuju baš to sredstvo, kažu da uz njega preilica/ veš mašina živi duže, kako da im ne poverujem). Usput, ne treba zaboraviti ni to da sam svoje znanje obogatio korisnom informacijom da je voda u Srbiji, Hravatskoj i BiH tvrda, što ne bih znao da nisam čuo za ovo sredstvo. Trpao sam tu hemikaliju kad god sam stizao, ali se desilo nešto sasvim neočekivano – mašina je svejedno crkla, nezahvlana i nesvesna tretmana koji sam joj priređivao. Grdno sam se razočarao, toliko da sam hteo odmah da eksiram jedno pivo, ali sam se u poslednji čas setio da sam pod obavezom da tri meseca ne pijem pivo baš tog proizvođača čijim sam flašama napunio frižider. Svidela mi se ta reklama, pomislio sam – hoću i ja ovako, i sada, usred leta, trpim posledice sopstvene tvrdoglavosti. Šta ću, opklada je pala.

Ah, da – ni moji poznanici nisu operisani od upliva marketinških slogana u svakodnevno bitisanje. Pre nego što nam je, sasvim nespremnim i zatečenim, za vjeki vjekov ugasilo analogni signal na kanalu UHF 38 (sad svi nabavljamo digitalne prijemnike), često smo gledali drugi program HRT-a jer, ako ništa drugo, ne prekidaju filmove reklamama i vode računa o tehničkom aspektu programa. E, tu smo dugo gledali reklamu za još jedno popularno pivo u Hrvata, koje takođe ima lako pamtljiv slogan. Dogodilo se da jedan poznanik ima četvoronožnu ljubimicu čije ime se piše isto, ali izgovara sa kratkosilaznim, umesto sa dugouzlaznim akcentom. To nas, ipak, ne sprečava da se nasmejemo svaki put kada na njenoj kućici vidimo dobro poznatu, rukom ispisanu rečenicu Žuja je zakon!

Branislav Zukić

Iаko sе u jеdnom trеnutku činilo dа ćе „Bеli orlovi“ moći dа ostvаrе odličаn rеzultаt nа mundijаlu uprkos lošеm stаrtu protiv Gаnе, utаkmicа sа Austrаlijom jе rаspršilа tе nаdе.

Tаmаn sаm sе bio sprеmio dа kаžеm kаko jе ovo moždа rеzultаt zаhtеvа iz Bеogrаdа dа sе obеzbеdi prolаz Nеmаčkе i Gаnе – jеr zаbogа, u suprotnom bi nеko nеgdе mogаo dа Srbiju optuži zа „rаsizаm“ i „nаcionаlizаm“ – аli sаm ondа shvаtio dа to nе bi bilo sаsvim fеr. Bаrеm prеmа fudbаlеrimа i sеlеktoru Antiću; nisаm prvi komе jе pаlа nа pаmеt mogućnost dа jе pobеdа nаd nеmаčkom moglа dа uspаniči žutokrаtе. (Usput, kаd ljudi višе nе mogu dа rаzlikuju nаdrеаlističku sаtiru od stvаrnosti, krаjnjе jе vrеmе dа sе shvаti dа sа stvаrnošću nеšto ozbiljno nijе u rеdu.)

Prеporučujеm, mеđutim, osvrt Alеksаndrа Pаvićа nа Vidovdаnu dаnаs, u kojеm sе oprаvdаno pitа: „…s kojim prаvom dаnаšnjа Srbijа trеbа dа očеkujе dа joj fudbаlеri dаju višе od onogа što jе zаslužilа?“ Dаbomе dа sе moglo boljе – аli zаšto tаko dа sе rаzmišljа sаmo kаdа jе u pitаnju fudbаl, а u držаvi sе tolеrišе kаkistokrаtijа? Uostаlom, onа pobеdа nаd Nеmаčkom jе moždа slаđа i od osvojеnog pеhаrа. Bаr mеni. Objаvio Gray Falcon

Za­što pro­pa­da ve­le­lep­ni grad-ho­tel dva­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra uda­ljen od Bo­ra, uto­pij­ska in­ve­sti­ci­ja biv­šeg pred­sed­ni­ka SRJ Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća


Ne­do­vr­še­ni ho­tel „Je­len – Ha­jat“ Fo­to Z. Ana­sta­si­je­vić

Cr­ni vrh – Sta­ri ču­var va­di ka­ra­bin iz kre­den­ca, spo­ro opa­sa­va fu­tro­lu iz ko­je vi­ri pi­štolj ka­li­bra 7,62 mi­li­me­tra, po­zi­va još dvo­ji­cu ko­le­ga iz sme­ne ko­ji se na­o­ru­ža­va­ju, a za­tim uklju­ču­je dži­nov­ske re­flek­to­re. Raz­bi­ja­ju­ći su­mrak, sna­žna sve­tlost oba­sja­va ukle­ti pla­nin­ski grad. Usled igre ve­štač­kih sno­po­va sve­tlo­sti i sen­ki, gra­đe­vi­ne se le­lu­ja­ju kao pi­ja­ne utva­re, sprem­ne da se sva­ko­ga ča­sa sru­še i za­tre­su pla­ni­nu. Za­vi­ja­nje vu­ko­va iz šu­me me­ša se sa šu­šta­njem naj­lo­na ko­jim su pre­kri­ve­ni otvo­ri pro­zo­ra mit­skog ho­te­la od de­vet spra­to­va, a po­drh­ta­va­nje ba­kar­nih kro­vo­va, ko­je tre­se jak ve­tar i la­vež pa­sa, stva­ra je­zi­vu šum­sku po­li­fo­ni­ju. Tro­ji­ca ču­va­ra s pr­stom na oba­ra­ču ho­da­ju po­la­ko kroz du­bo­ku tra­vu i ba­te­ri­jom osve­tlja­va­ju mrač­ne ula­ze pred­sed­nič­ke pa­la­te, apart­man­skog na­se­lja i ru­pe ko­ja vo­du u pod­zem­nu ga­ra­žu, uko­pa­nu pet spra­to­va is­pod ze­mlje.

Crni vrh: ukleto gradilište
Mi­lo­še­vi­će­va skri­ve­na tvr­đa­va, nje­go­va po­sled­nja uto­pij­ska in­ve­sti­ci­ja ko­ja je tre­ba­lo da pred­sta­vlja spo­me­nik več­ne vla­sti usred ni­če­ga, izo­lo­va­ni grad sun­ca za­mi­šljen kao naj­mo­der­ni­ji pla­nin­ski cen­tar u Evro­pi, po­no­vo to­ne u mrak. Ju­tro ot­kri­va ras­koš te ilu­zi­je, pre­ki­nu­te NA­TO bom­bar­do­va­njem, ka­da su ob­u­sta­vlje­ni svi ra­do­vi. Ostao je ne­do­vr­še­ni grad-ho­tel za­ra­stao u ko­rov, osta­li su ču­va­ri „Ener­go­pro­jek­ta” ko­ji se sme­nju­ju na sva­ke dve ne­de­lje i ostao je mit o raz­lo­zi­ma zbog ko­jih je pred­sed­nik SRJ, svrg­nut 5. ok­to­bra, u taj­no­sti tri go­di­ne gra­dio „vuč­ju ja­zbi­nu”, na sa­moj me­đi op­šti­na Bor i Ža­gu­bi­ca. Tre­ba­lo je da pro­đe 11 go­di­na pa da ne­ka­da­šnji Slo­bin ide­o­log jav­nih ra­do­va, a sa­da ak­tu­el­ni mi­ni­star za in­fra­struk­tu­ru Mi­lu­tin Mr­ko­njić, ob­ja­vi da je iz­ve­sna ru­ska kom­pa­ni­ja pri­hva­ti­la po­nu­du vla­de da na­sta­vi grad­nju ho­tel­skog kom­plek­sa na Cr­nom vr­hu kod Bo­ra. Vla­sni­ci tu­ri­stič­kog na­se­lja „Je­len – Ha­jat” su Naft­na in­du­stri­ja Sr­bi­je sa 56 od­sto, a po­tom sle­di RTB Bor – 20 od­sto, dok sa ma­njim „ulo­zi­ma” uče­stvu­ju „Ener­go­pro­jekt”, PTT, „Sr­bi­ja­šu­me” i op­šti­ne Bor i Ža­gu­bi­ca. Vla­snik 51 od­sto ak­ci­ja NIS-a je ru­ski naft­ni gi­gant „Ga­sprom­njeft”.

„Bi­la je mi­li­na gle­da­ti ka­ko 1.000 rad­ni­ka ra­di kao u ko­šni­ci, tri go­di­ne, u tri sme­ne. Da ne­što raz­ja­sni­mo, ov­de ni­ka­da ni­je do­šao Mi­lo­še­vić, ali je sva­kog vi­ken­da na­vra­ćao Ni­ko­la Ša­i­no­vić u be­lom dži­pu. Go­vo­rio je, daj­te da po­žu­ri­mo, da za­po­sli­mo ov­de si­ro­ti­nju”, ka­že Mi­lan Ra­do­sa­vlje­vić, ko­ji ču­va obje­kat od 1996. go­di­ne, ka­da je či­ta­va gra­đe­vin­ska ope­ra­ti­va Sr­bi­je ima­la sa­mo je­dan za­da­tak: pre­tva­ra­nje Cr­nog vr­ha u baj­ku. Spre­ma­no je vi­še od 2.000 obro­ka dnev­no, še­fo­vi gra­di­li­šta su no­si­li apa­ra­te za al­ko­test i sva­ko­ga ko je mi­ri­sao na vi­njak vra­ća­li su u Be­o­grad. Ra­do­vi ni­su pre­ki­da­ni bu­kval­no ni­je­dan dan, iako su zi­me na Cr­nom vr­hu iz­u­zet­no oštre, s tem­pe­ra­tu­ra­ma is­pod 20 ste­pe­ni i ma­glom ko­ja je sva­ko­dnev­ni de­kor pla­ni­ne u zim­skim da­ni­ma. Da bi be­to­ni­ra­nje mo­glo da se oba­vlja i zi­mi, iz Li­bi­je je na­ba­vlje­na opre­ma vred­na 150.000 do­la­ra, za pro­iz­vod­nju to­plot­ne pa­re ko­jom je za­gre­va­na se­pa­ra­ci­ja, a adi­ti­vi za br­zo ve­zi­va­nje i pro­tiv za­mr­za­va­nja be­to­na sti­za­li su iz Ma­ke­do­ni­je. Mr­ko­njić tvr­di da je do bom­bar­do­va­nja ulo­že­no 65 mi­li­o­na do­la­ra i iz­gra­đe­no 51.269 kva­drat­nih me­ta­ra ko­ri­sne po­vr­ši­ne, ali broj­ke ma­lo zna­če ka­da se za­ko­ra­či u sre­di­šte: ako se ovo za­vr­ši, Ko­pa­o­nik će iz­gle­da­ti kao si­ro­ti­šte.

Pe­njem se ste­pe­ni­ca­ma mo­nu­men­tal­nog ho­te­la, do re­cep­ci­je ve­li­ke kao fud­bal­sko igra­li­šte, a u su­sed­noj pro­sto­ri­ji le­ži 14 to­na ukra­snih pred­me­ta od ba­kra. Na če­tvr­tom spra­tu pra­vi­mo pa­u­zu i od­ma­ra­mo u luk­su­znom apart­ma­nu 3.052. Tri sku­pa kre­ve­ta su pre­kri­ve­na či­stom po­ste­lji­nom, na­me­štaj je tu, ali pre­kri­ven pra­ši­nom. Zi­do­ve je na­gri­zla buđ. Dva ku­pa­ti­la, ob­lo­že­na mer­me­rom, sprem­na su za tu­ši­ra­nje. Te­le­fon ta­ko­đe ra­di.

Uoči pa­da Mi­lo­še­vi­ća Cr­ni vrh je bi­la jed­na od naj­bo­lje ču­va­nih re­žim­skih taj­ni, a ta­da­šnja opo­zi­ci­ja je ve­što ko­ri­sti­la fa­mu oko gra­đe­vin­ske mi­ste­ri­je, po­ten­ci­ra­ju­ći čak i zi­dar­sku omer­tu, na ko­ju se se oba­ve­za­li za­po­sle­ni gra­đe­vin­skih fir­mi i ko­o­pe­ra­na­ta, ko­ji ni­su sme­li da zuc­nu o pri­ro­di ra­do­va.

Jedno od luksuznih kupatila
Ču­var se sme­je, se­ća­ju­ći se ka­ko se pri­ča­lo o to­me ka­ko se tenk pre­vr­nuo, dok je vo­zio pod­zem­nim hod­ni­ci­ma, a za­pra­vo je po­to­nu­la auto-di­za­li­ca iz­nad pod­zem­ne ga­ra­že. Jed­na od omi­lje­nih pri­ča ka­že da mre­ža pod­zem­nih hod­ni­ka po­ve­zu­je kom­pleks s Du­ba­šni­com, re­zi­den­ci­jal­nim objek­tom u ko­me je Mi­lo­še­vić za­pra­vo bo­ra­vio to­kom le­ta i gde se sklo­nio po­sle pe­to­ok­to­bar­skih do­ga­đa­ja. Ta­mo je pri­mio Igo­ra Iva­no­va, ta­da­šnjeg še­fa di­plo­ma­ti­je Ru­si­je, do­go­va­ra­ju­ći se s njim o mir­noj pri­mo­pre­da­ji vla­sti Ko­štu­ni­ci i DOS-u. „Ka­kvi cr­ni hod­ni­ci, ne­ma to­ga ov­de”, pri­ča ču­var Ra­do­sa­vlje­vić, oče­ku­ju­ći da će se pre nje­go­vog od­la­ska u pen­zi­ju grad na Cr­nom vr­hu ipak za­vr­ši­ti i da će nje­go­ve pa­tro­le, ko­je tra­ju već 14 go­di­na, ima­ti ne­ka­kvog smi­sla.

Ako je, vo­đen auti­zmom i vi­zi­jom da će bi­ti be­smr­tan u svo­jim pla­ni­na­ma, Slo­ba pro­jek­to­vao re­zer­vno car­stvo nov­cem po­re­skih ob­ve­zni­ka ko­je je to­čio „Ju­go­pe­trol”, gra­de­ći Cr­ni vrh za cr­ne da­ne, bez ika­kve ra­ču­ni­ce o is­pla­ti­vo­sti eks­klu­ziv­nog gra­da u ne­do­đi­ji, de­mo­krat­ske vla­de ni­su ima­le ni­ka­kvo prak­tič­no re­še­nje, iz­be­ga­va­ju­ći čak i da kro­če u ukle­ti tu­ri­stič­ki cen­tar, osta­vlja­ju­ći ga da tru­ne i po­sta­ne deo na­sle­đa dve stva­ri. Mi­to­lo­gi­je i ar­he­o­lo­gi­je.

——————————————————–

Ru­ska po­se­ta he­li­kop­te­rom

Pre oko dve go­di­ne, na ru­ko­met­no igra­li­šte, gde je pred­vi­đen he­li­drom, sle­teo je he­li­kop­ter s de­le­ga­ci­jom u ko­joj je bio iz­ve­sni Rus. Mi­slim da se to do­go­di­lo pre pri­va­ti­za­ci­je NIS-a. Bi­lo je ve­o­ma hlad­no, Rus je br­zo ob­i­šao kom­pleks, uz­vik­nuo sa­rad­ni­ci­ma: „Po­šli” i vra­tio se u le­te­li­cu – ka­že Ra­do­sa­vlje­vić.                                                     .

————————————

Ču­đe­nje Jo­či­ća

Pre­ma nje­go­vom se­ća­nju, po­sle 5. ok­to­bra su do­la­zi­la sa­mo dvo­ji­ca mi­ni­sta­ra: biv­ši šef po­li­ci­je Dra­gan Jo­čić, ko­ji je ra­do lo­vio u ovim kra­je­vi­ma, i Ve­li­mir Ilić. Ra­do­sa­vlje­vić se se­ća iz­ra­za ču­đe­nja Dra­ga­na Jo­či­ća: „Bo­že, šta je ovo? 
Ve­lja mi je re­kao da ov­de ima sa­mo ne­ka ku­ći­ca”.>>>

Izvor POLITIKA video dodao Admin

Aleksandar Šapić (DS) deli besplatne ulaznice za bazen, Dušan Bajatović (SPS) uručuje majice i pehare, Koštunica gostuje na lokalnoj televiziji, a Dinkić i Ljajić razgovaraju sa meštanima Brestovca


Potpredsednik SPS-a nagrađuje uspešne u basketu

Bor – Brigada mehanizacije prati građevinsku pešadiju u fluorescentnim zelenim prslucima koja užurbano asfaltira kružni tok i utvrđuje ivičnjake na ulazu u Bor, dok gotovo kompletna Vlada Srbije, pojačana liderima opozicije, krstari gradom i okolnim selima u kolonama službenih vozila. Starog kokičara u glavnoj ulici Moše Pijade, koja se u večernjim časovima zatvara za saobraćaj i pretvara u korzo, taj iznenadni entuzijazam podseća na vreme kada je bio akcijaš, a Bor obećana zemlja. Taj eldorado bivše Jugoslavije, u kojem se kopao bakar i izlivale zlatne poluge, gotovo dve decenije živi u agoniji, ali u predvečerje vanrednih lokalnih izbora, zakazanih za 20. jun, okićen je partijskim zastavama i izlepljen plakatima. „Noću zaspim, a ujutru trljam oči i ne verujem. Ulica mi asfaltirana, al’ džabe, kad po njoj idem go i bos“, kaže kokičar.

Srpski politički cirkus, koji je već imao slične predstave na Voždovcu, u Aranđelovcu, ili Negotinu, zaklinje se kokičaru, ali i žiteljima ovog nekadašnjeg rudarskog carstva, da će ponovo hodati u cipelama, obučen, srećan i bogat.

U ponedeljak uveče, Aleksandar Šapić, legendarni vaterpolista koji sada pliva kroz beogradsku administraciju, otvorio je sezonu kupanja na gradskim bazenima, uručujući „vukovcima” osnovne škole besplatne letnje karte. Demokrate na izbore idu u koaliciji sa SPO-om, demohrišćanima i Vlaškom demokratskom strankom, predvođeni sadašnjim prinudnim upravnikom u opštini, koga je vlada postavila u januaru, pošto su se od 2008. godine na vlasti neuspešno menjale tri različite koalicije.

Predizborna kolona koju je predvodio Šapić mimoišla se sa pristalicama Vojislava Koštunice, koji su išli iza bivšeg premijera i predsednika SRJ. Hodali su tiho sredinom ulice, ali su se pomerili na trotoar, kako ne bi ometali klince koji su igrali basket, pod pokroviteljstvom Dušana Bajatovića. Potpredsednik SPS-a je deci podelio pehare i majice, a Koštunica je otišao na lokalnu televiziju, odbijajući da daje izjave. Njegova DSS će se oprobati sama, sve karte je bacila na novi ekonomski program. Nova Srbija će ovoga puta napraviti eksperiment, koji bi mogao da bude primenjen na republičkim izborima – sklopila je lokalni pakt sa naprednjacima Tomislava Nikolića, uz asistenciju Pokreta socijalista i dve vlaške grupe građana.

Osokoljeni uspesima u Zemunu, na Voždovcu, i Pirovom pobedom u Aranđelovcu, naprednjaci u Boru primenjuju već isprobanu recepturu, baziranu na prekaljenim aktivistima iz Beograda. Aktivisti su smešteni u novom modernom hotelu „Albo“, a medijske nastupe im osmišljava novinarka Tatjana Vidojević.

Prva na listi ove koalicije dr Zlata Marković kaže da su se svi ostali udružili protiv njih. To što strankama i koalicijama smeta jer su naprednjaci podelili dve rukometne lopte klubu, organizovali specijalističke preglede po selima, uz naprednjačku kulturno-umetničku klasiku – gostovanje „Kursadžija” – samo je sindrom „kiselog voća“, smatra ona.

A u Brestovcu, Dinkić i Ljajić razgovaraju sa seljacima. Hiperaktivnom potpredsedniku vlade odgovara predizborna groznica, visoka tenzija i ona vrsta političke borbe prsa u prsa koja kod emotivaca izaziva apatiju. Dinkić je već posredovao prilikom potpisivanja ugovora sa Kanađanima koji će, valjda, predati novu topionicu po sistemu „ključ u ruke“. Prvi na listi njegove koalicije je predsednik UO RT Bor Blagoje Spasovski.


Ljajić i Dinkić u Brestovcu Foto Z. Anastasijević

Rasim Ljajić je svestan folklornog fenomena lokalnih izbora. „Dok god se zakonski ne reguliše oblast izbora, dok god se ne usvoji kodeks ponašanja političkih stranaka, imaćemo situaciju da se politički cirkus seli iz grada u grad. Velike stranke nameću pravila igre, i male imaju dva izbora – da učestvuju, ili da odbiju, i time rizikuju da nestanu“, kaže on.

U hotelu „Albo“ su se juče među naprednjacima pojavili i aktivisti G17. Ulazi i Čedomir Jovanović, da razgovara sa privrednicima. Njegov adut je nova politička zvezda u Timočkoj krajini Radmila Gerova, koja je prekomandovana u Bor iz Negotina, gde je već ostvarila uspeh, osvojivši neočekivanih 17 odsto za LDP. Jovanović govori: „Sve što se dešava oko lokalnih izbora predstavlja eroziju sistema vrednosti, koji je mnogo više ponižavajući za partije, nego za građane, tako da Srbija nije iskoračila iz vremena Dragiše Cvetkovića, kada je narodu pred izbore nudio jednu cipelu, a posle izbora – drugu“.

————————————————————————

Kada smo se smrzavali, niko nije dolazio

Predsednik Pokreta potrošača Bora Zoran Andrejić izjavio je za „Politiku“ da se stranke ne pridržavaju Zakona o oglašavanju, pa lepe plakate na mestima koja za to nisu predviđena. „Ovo nije kampanja, ovo je haos, a grad u kom je jedina investicija za poslednjih 10 godina veliki ’Maksi’ diskont u strogom centru grada ovo nije zaslužio.“ Andrejić je podsetio da su se prošle godine građani Bora smrzavali više od mesec dana, jer nije bilo grejanja, ali da tada niko od lidera nije došao u Bor.

Izvor POLITIKA Aleksandar Apostolovski

blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Blogopen Socialopen 2010