Svi postovi sa bloga: Digresije na refule

Onaj post bez presedana će upravo dobiti novi presedan. Slijedi, dakle, još jedan recept. Ovaj je vrlo jednostavan, a iako je jednostavan i već godinama znam otprilike kako se radi, nisam se nikad sjetio probat napraviti dok me kolega nije prosvijetlio da je postupak trivijalan.

Radi se o Ayranu, a to je osvježavajući napitak na kojeg sam se navukao u Turskoj -- tamo je to standardno piće u burekdžinicama.

Malo sam eksperimentirao i za mene najbolje funkcionira sljedeće... Jedna čaša jogurta na malo manje od pola litre vode. Stavi se led, dobro promiješa i na kraju posoli. Da, dobro ste pročitali Ayran nije ništa drugo nego jogurt razrijeđen hladnom i posoljenom vodom. U samoj Turskoj se radi malo drukčije, nije običan jogurt nego neka kombinacija jogurta i vrhnja, ali za naše podneblje i ovaj recept funkcionira.

Idealno ga je poslužiti uz burek :)
Odlučih se više ne koristiti Google Calendar u korist jedne male aplikacije koju sam napisao prije 3 godine i u međuvremenu zaboravio na nju. Prije neki dan sam sređivao stare repozitorije i otkrih da i dalje sasvim pristojno radi svoj posao.

Radi se o sljedećem, otkrih da mi je email centar svijeta. Pratim ga sa svih računalima koje imam, a za  Google Calendar moram otvoriti posebnu stranicu ili imati instaliranu aplikaciju na mobitelu. Ideja koju sam na kraju razvio je jednostavna -- radi se o web aplikaciji kojoj se pristupa isključivo preko emaila. Nakon prijave, korisnik dobija svoju tajnu email adresu na koju treba poslati "zadatke" u određenom formatu.

Kad znam da u srijedu u 12:00 trebam obaviti neki posao -- samo pošaljem email koji ima naslov: "Obaviti taj i taj posao @wed 12:00 -6h". Boldani dio je tekst zadatka, potcrtani dio je kad posao treba biti obavljen, a ukošeni dio znači da mi treba poslati podsjetnik 6 sati prije toga. I onda će aplikacija poslati dva mejla -- jednog 6 sati ranije, a drugog točno u trenutku kad posao treba biti obavljen.

Uz mejl s porukom u mejlu će biti i spisak ostalih zadataka koje treba obaviti nakon toga. Naravno, s aplikacijom se može komunicirati direktno preko emaila (dodavati zadatke i dobijati obavijesti), ali ima i web sučelje na kojem se se sve to može mijenjati. I to je više-manje to (OK, ima još par manje važnih sitnica).

Aplikaciju ovih dana sređujem (prebacujem na novu verziju GoogleAppEngine SDK-a) i namjeravam ju objaviti za javnost. Pa, ako nekog zanima, link će biti tu za par dana.
Ja bih da mi netko malo pojasni ono "Hrvatska je treća u svijetu" po izvorima pitke vode. Ja sam našao da smo treći u Evropi, 42. u svijetu (u istraživanju koje ne obuhvaća pola država svijeta, dakle, vjerojatno smo još niže). Našao sam i da nismo među prvih deset. Neću ulaziti u to koji su ovdje točno kriteriji.

Sve ovo ima veze s jednim komentarom kojeg neću linkati jer mi se ne da ulaziti u besmislene diskusije. A radi se o teoriji kako EU želi hrvatsku samo zbog naših izvora i jer smo, jelte, "treći u svijetu po pitkoj vodi". Valjda je referenca na ono da smo treći u Evropi -- po glavi stanovnika. S obzirom da tih "glava stanovnika" u odnosu na ostatak Evrope relativno malo -- ispada da je to i prilično malo vode. 

Dodajmo tome i da je dobar dio zapadne Evrope gušće naseljen od Hrvatske, pa je sasvim moguće da po jedinici površine uopće nemamo tako strašno pitke vode u odnosu na njih. Zato nekako ne vjerujem da im je stalo do nas par 'rvata koji "po glavi" u prosjeku imamo malo više vode od ostatka Evrope.

PS. Sve ovo pišem iz županije u kojoj su sasvim izvjesne redukcije vode.
U društvu u kojem se krećem -- postao sam dežurni krivac za sve vezano uz git. Djelomično zato jer ga jako hvalim (pa se očekuje da o gitu nešto i znam), djelomično i zato jer sam neke ljude nagovorio da ga koriste (pa imam moralnu odgovornost riješavati im tekuće probleme).

Stalno odgovarati na ista pitanja je dosadnjikavo pa sam prije 3-4 meseca krenuo pisati mali "šalabahter" o gitu. Nekakav PDFčić od 10-20 stranica i osnovnim funkcionalnostima. Tako sam barem planirao...

Taj "šalabahter" je po malo rastao, a u zadnjoj verziji ima 106 stranica (!). Tako da bih se usudio nazvati ga knjižicom. Nakon što već nekoliko mjeseci radne verzije PDFa šaljem prijateljima, danas ga službeno dajem milost i nemilost javnosti :)

PDF se može skinuti ovdje: github.com/tkrajina/uvod-u-git (link je na dnu).

PS. Znam, ima gomilu grešaka i ispravljam to pomalo. Ukoliko želite pomoći da proces ispravljanja ubrzam(o) -- unaprijed zahvalan.
Ne dešava se baš svaki dan, ali o ovome nemam još neku teoriju. A radi se o tome da puno softverskih projekata ima potpuno nedeskriptivne nazive. I što je projekt popularniji, to je veća vjerojatnost da mu je naziv a) nedeskriptivan i b) da naziv uopće ne asocira na to čime se aplikacija bavi. 
OK, tu i tamo ima poneki koji se zove tipa "lesscss" ili "phonegap". Ali što s "Jenkins", "Cordoba", "Travis", "Cassandra", "Apache" ili "Tomcat".
Na primjer, ono što se nekad zvalo PhoneGap je imalo više-manje deskriptivan naziv. Ispunjavalo je jednu prazninu koja je postojala u izradi aplikacija za mobitele (tj. mogućnost da se isti kod koristi na više platformi). Nakon toga ga je preuzeo Apache koji voli luda imena. Preimenovali su ih u Apache Callback što, još uvijek, ima neku maglovitu vezu s temom projekta. Pojam "callback" se često pojavljuje u razgovoru o web projektima. Iako nije deskriptivan, barem je tematski vezan.
No na kraju im se to, valjda, nije svidjelo i onda su izabrali "iz neba pa u rebra" naziv -- Apache Corbova. Možda je to neki marketinški trik kojeg ne razumijem? 
Od sada na dalje ću za svoje projekte uzimati slučajne riječi iz riječnika ili zemljopisnog atlasa. 
Slušao sam danas na radiju o projekciji filma "Moć zajednice: Kako je Kuba preživjela naftnu krizu". Zanimljivo mi je to. Jer, to što je Kuba preživjela naftnu krizu nije nešto posebno zanimljivo. I druge države su preživjele naftnu krizu. U biti, svi smo preživjeli barem nekoliko naftnih kriza (ja sam, recimo, dovoljno star da se sjećam vožnje na par-nepar i bonova). Neke države tako što su stvar prepustile tržištu, neke državnoj intervenciji, ... Ne ulazim ovdje u to koliko je koji pristup bolji ili lošiji.

Ne sumnjam da je kriza u Kubi bila gora od prosjeka. Međutim, opet, bilo je i drugih država u velikim problemima. Međutim, ne mogu si zamisliti dokumentarac s naslovom "Moć slobodnog tržišta: Kako je država X preživjela naftnu krizu" ili "Moć državne intervencije: kako je država Y preživjela naftnu krizu".
Kupismo stan. Jedna od mnogih birokratskih putešestvija koje smo trebali riješiti da bi se domogli ovog stana je bilo i brisanje nekakve zabilježbe s vlasničkog lista. E sad, bizarnosti...
Kad sam prvi put bio na sudu -- objasnili su mi kako je to formalnost; "Riješiti ćemo vam tu zabilježbu u dan-dva". Ja sretan, napis'o molbu, predao. I čekam. 
Čekam dan, čekam dva, pa nazovem i pitam je li "formalnost" riješena. I nije. I čekam tri dana, i čekam četiri dana, i čekam pet dana... I čekam tjedan i čekam dva. Svakih par dana zovem telefonski da vidim je li ta formalnost od "dan-dva" gotova, ali nikako da se riješi. 
Na kraju, odem ja na odjel za zemljišne knjige na sudu u Poreču, pitam u čemu je stvar. A stvar je, jelte, jednostavna: "Gospođa koja je preuzela vaš predmet prije tri tjedna je sljedeći dan otišla na bolovanje". Pit'o ja "Pa zar nije moguće da u ta tri tjedna nitko nije mogao preuzeti čak niti one trivijalne predmete koja je ona započela?". I čovjek na šalteru odgovori da će on to preuzeti. I sutradan ujutro bijaše gotovo. 
Međutim:
a) Ne bi bilo gotovo da ja nisam došao na sud diskutirati (tj. svađati se) s njima zašto mi ne riješavaju predmet koji je, prema njihovom objašnjenju, trivijalan.b) Dok oni odugovlače papire, ja sam bio u starom stanu za kojeg plaćam stanarinu. Dakle, njihovo odugovlačenje je meni bio direktni gubitak novaca.
PS. Osim ove, imali smo svu silu drugih birokratskih putešestvija. Mislim da ne bi bilo u redu da, osim Suda u Poreču, ne spomenem i neke bizarnosti otvaranja kredita u izvjesnoj banci. Bude toga, kad stignem.
Ja nisam baš neki stručnjak, ali razmišljah danas o ovoj izjavi:


Je li gornja tvrdnja zaista argument da bi država trebala, npr. davati povoljne kredite ICT tvrtkama?

Ja mislim da nije iz sljedećeg razloga. Kad hipotetska informatička tvrtka koja je dobila povoljan kredit od države otvori 5 novih radnih mjesta, to nije nužno i 5 nezaposlenih ljudi manje u državi. To je samo 5 ljudi koji su iz svog trenutnog radnog mjesta otišli na novo i bolje. Ljudi koji su potencijalni zaposlenici IT tvrtki su rijetko kad nezaposleni. Možda će stare tvrtke zamjenu za tih 5 ljudi tražiti (djelomično) među nezaposlenima, ali to je malo vjerojatno...

Dakle, kad bi ta tvrdnja bila istinita, to bi samo značilo da država subvencionira prelazak one vrste zaposlenika koji su ionako među bolje plaćenim u državi na još bolja radna mjesta.

Ako griješim -- gdje griješim?
Jedna zanimljivost koja lijepo zvuči:
Hospice care, which focuses on providing terminally ill patients with comfort and dignity rather than on futile cures, provides most people with much better final days. Amazingly, studies have found that people placed in hospice care often live longer than people with the same disease who are seeking active cures. 
OK, možda je istina da policija više ugnjetava istrane jer u Istri nema oružja (ostatka rata). Ali, tvrdnja:
Sloboda nošenja oružja po mom mišljenju je nužna za povećanje sloboda i prava građana jer "backup" bahatosti ljudi na vlasti je njihova mogućnost korištenja oružja protiv onih koji ne misle kao i oni.
...ima par nedostataka. Barem se meni tako čini;

Pretpostavimo da je istina da policija manje ugnjetava ljude jer policajci nikad ne znaju imaju li posla s nekime tko u džepu nosi pištolj. Što je onda s običnim građanima koji nemaju oružja? Policajci se osjećaju nesigurno pa ne kažnjavaju previše. A ljudi bez oružja se ne bi osjećali neugodno u društvu koje oružje doživljava kao nekakvu garanciju od bahatosti?

Ja, na primjer, nemam namjeru nositi oružje. Dakle, oružje koje je drugima nužna sloboda (i, recimo, garancija da ga država neće tlačiti), ja doživljavam kao ograničenje moje slobode.

Možda, kad bi svi imali oružje, možda bi se tada svi kontrolirali jer bi imali strah oružja koje drugi imaju. Teorijski, možda, ... Ja, nekako, sumnjam.

Dalje, ako je Edgavora teorija ispravna, logička posljedica bi bila da države svijeta u kojima ljudi imaju najviše oružja nužno imaju i vlade koje ih najmanje tlače. Lista država prema oružju po gravi stanovnika malo zbunjuje. Među prvih 10 su Finska, Švedska i Norveška. Međutim, ja sumnjam da je oružje građana ono što osigurava bahatost vlasti.

Kad bi ovu listu podijelili na države koje u zadnjih 30 godina nisu imale rata na svojem teritoriju i one koje jesu. Biste li za ijednu državu iz prve skupine (bez rata) tvrdili da je upravo oružje njenih građana garancija protiv bahatosti vlasti. A ne, npr, demokracija, civilno društvo, obrazovani građani, gospodarski razvoj, ...? A, s ovom drugom skupinom (država koje imaju puno oružja i rat) je li to oružje garancija protiv bahatosti vlasti. Ili potencijalni problem kojeg svaki dežurni luđak s imalo karizme može zloupotrijebiti da pokuša doći do vlasti?
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk

Duhovi iz Palmotićeve 37