Svi postovi sa bloga: Digresije na refule

Ja koristim Linux. Već nekih desetak godina. Tu i tamo se dogodi da mi baš nedostaje neki program koji postoji na Windowsima, ali ne i na Linuxu. Nedostaje mi, na primjer, OziExplorer. No, takvi programi koji nemaju kvalitetan pandan na mom operativnom sustavu su zaista rijetki.

Ima jedan segment softverskog "online svijeta" u kojemu se skoro nijednom osjetio zapostavljen. To je web. Web stranice rade besprijekorno na linuxu. Usudio bih se kazati da je postotak weba kojeg mogu uredno pristupiti veći od 99,99% svih online sadržaja. 
Usprkos malecnom postotku linux korisnika, vlasnici komercijalnih stranica se potrude da se one vide na istom. Bizarno je što jedini problematični slučajevi nisu komercijalne stranice nego državne institucije (primjer 1 i primjer 2). 
Uzmimo jedan konkretan primjer -- obrazovanje. Na internetu postoji tona vrhunskog i besplatnog obrazovnog sadržaja koji je uredno dostupan i meni i onima koji ga posjećuju na Windowsima. Postoji vjerojatno razlog zašto oni biraju tehnologije koje se vrte na svim operativnim sustavima -- biti pupčanom vrpcom vezan za jednog proizvođača softvera je ogroman rizik. I zato se razumne države trude koristiti otvorenim standardima i imati transparentan pristup podacima
No, ako ste srednjoškolski profesor, u školi bi Vam mogli spomenuti kako postoje online predavanja koje ministarstvo službeno priznaje kao stručno usavršavanje ("nosi bodove", navodno). Pretpostavimo i to da imate linux. Otići ćete na stranicu, kliknuti na link i -- otkriti ćete da ta predavanja spadaju u onih 0.01% interneta koji nije dostupan linux korisnicima. 
E sad, to nije nikakav grijeh. Spomenuta stranica ionako nije sufinancirana od države i slobodni su stavljati gore što god ih je volja. Da kojim slučajem jest financirana od države onda bih itekako tražio da bude dostupno na svim desktop operativnim sustavima.  Jer, kao što zakon uvjetuje da državne institucije moraju imati rampe, liftove ili da se na parkirališta mogu parkirati automobili svih marki (a ne isključivo Fiat i Renault, samo zato što ih koristi malo veći postotak ljudi), tako je danas svugdje u svijetu sasvim normalno da se službene stranice vide u svim desktop operativnim sustavim.  I zato to mora biti jedan od kriterija. (Kao što bi se svi operativni sustavi trebali raditi na nastavi informatike, barem nekoliko školskih sati informativno. No to je druga priča...)
Ali, iskreno... Ja, kao (web) developer, ne bih volio biti u tih 0.01% interneta. Neovisno o tome plaća li me država ili privatnik.

Stvar principa.
Pretpostavljam da je uvijek tako da stručnjaci moraju drastično pojednostavljivati stvari iz svojeg područja -- kad ih objašnjavaju laicima. I laici onda puno toga shvaćaju onim apsolutnim terminima "dobro" ili "zlo".

Na primjer, kad ja dođem u bilo koju liječničku ordinaciju u čekaoni obično listam letke o zdravlju koji  su tamo poslagani. I uvijek se tu nađe onaj o antibioticima koji kaže, otprilike, antibiotici se ne uzimaju za visoku temperaturu, grlobolju, šmrcanje nosa, viroze. Ja se u sve to malo razumijem i nekako shvatim da antibiotici nisu baš neki jako poželjan lijek, osim u posebnim situacijama.

Meni nije jasno, kako je onda moguće da apsolutno svaki put kad idemo kod liječnika - izađemo se receptom za antibiotik? Na primjer, moja (petnaestomjesečna) kći je u zadnja dva mjeseca četiri puta bila na antibioticima. I to svaki put je antibiotik dobila za -- virozu (potvrdili ti isti liječnici). Kad sam doktoricu pitao je li to zaista bilo nužno lijepo mi je odgovorila: "Pa vjerojatno nije. Vjerojatno je od ta 4 puta možda jednom zaista trebalo".
Naposljetku, ističem da je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu osnovao Hrvatski sabor prije 92 godine kao nacionalno dobro i svaki neopravdani napad na čast i integritet našega Fakulteta neodgovoran je čin koje bi hrvatsko društvo i akademska zajednica trebali osuditi i sankcionirati.
...kaže dekan medicinskog fakulteta.

Google daje 15,400 članaka koji sadrže rečenicu "sabor je osnovao". Mnogi od tih različitih članaka pokrivaju iste stvari. Ali opet -- sabor je sigurno osnovao na tisuće:
  • komisija,
  • odbora, 
  • javnih poduzeća,
  • privremenih tijela,
  • istražnih povjerenstava,
  • fondova,
  • itd.
Baš me zanima jesu li svi ti ostali "saborski artefakti" osnovani kao nacionalno dobro. I, ako nisu svi -- postoji li negdje neki registar onih koji jesu nacionalno dobro ili onih koji to nisu. Tek toliko da znamo je li neki neopravadani napad -- samo neopravdani napad ili neopravdani napad na čast i integritet nacionalnog dobra (kojeg bi hrvatsko društvo.... bla, bla, bla...).__
PS. U priopćenju ima i nekih stvari koje su sasvim na mjestu, ali ovo me baš ubolo u oko.
PPS. Da se mene pita (a ne pita se, na sreću) sabor bi jako malo toga osnivao, a predsjednik bi rijetko kad išao na svečana otvaranja...
PPPS. Želim Vam sretnu novu 2011 ;) 
Prva i osnovna od lijepih stvari hostanog blog servisa kao što je blogger/blogspot je što se ne moram baviti instaliranjem novih verzija WP-a. Nema ni mučenja s nekakvim pluginovima (jer, pluginova nema). Druga stvar je što svako tu i tamo naleti neki fičr kojeg nisam ni tražio, a čist' je simpatičan. Tako od jutros ovaj blog ima i mobilnu verziju.
Dakle, Yahoo! je odlučio ugasiti jedan od meni najvažnijih online servisa -- del.icio.us.

Pretpostavljam zato što ga nisu uspijeli monetizirati. Ne vidim da su ikad i pokušali. Delicious nije nikad imao reklame. Jedino što je tamo bilo vrijedno su metapodaci o linkovima. Ali opet, Yahoo! nije nikad bio "tražilica", tako da im takvi semantički podaci nisu nikad ni trebali.

Očito je kupnja tog servisa bila greška za Yahoo!. Jedini razlog zašto im je to trebalo jer je u tom trenutku bio in (a milijunima ljudi koristan) i što su imali viška para. Neke stvari dođu na naplatu (ponekad).

Sad moram tražiti alternativu koja ima opciju importa s delicious-a...
Napokon sam završio drugi glavni razlog zašto krenuh pisati web inačicu trackprofilera. Stvar je u tome što sam nekad davno GPS trackove snimao u OziExplorer formatu i to ne po WGS84 sustavu. Nego nekakvom custom (koji je dolazio uz famozne karte zbog kojih i ja skoro pa na*ebah).

E sad, kad sam kasnije prešao na KML, a zatim i GPX -- gbsbabel konverzija prvih GPS trackova radi, ali s greškom. Svi trackovi bi ispadali pomaknuti za stotinjak metara.

Od prije par dana, novi trackprofiler ima mogućnost pomicanja bilo kojeg tracka. Jednostavno se pomakne početna točka tracka i sve ostale ju slijede.

Tko voli...
Samo jedan dodatak ovome:
Bavljenje matematikom kao visokointelektualna aktivnost, a da ne govorimo, na primjer, o bavljenju sportom (oni koji se bave sportom definitivno imaju izmjerljiva biokemijska svojstva različita od nas koji danima visimo za računalom).
Naravno, da će svatko tko tvrdi kako depresija jest biološka bolest ovdje primijetiti jednu logičku grešu koju (možda) činim. Biološkost sporta je posljedica sporta, a depresija može biti posljedica biološkosti.

Jedino što bih na to odgovorio je "može biti".
Slušao sam danas jednog neuropsihijatra koji je, objašnjavajući koliko je depresija teška bolest, tvrdio da je to "...biološka pojava.". To što je depresija biološka daje određenu težinu svim onim tvrdnjama o tome koliko je depresija dramatična (a jest dramatična, u to ne sumnjam). Jer, da nije biološka, ona nam izgleda kao da se radi o nekakvoj volatilnoj izmišljenoj bolesti.  "Biološkost" depresije dokazuje njenu težinu.

Pretpostavljam da se "biološkost" depresije dokazuje time što kronično depresivni ljudi imaju neke (kemijske?) izmjene u svojem tijelu koje su egzaktno izmjerljive. [1]

Mene je uvijek čudilo -- što to u stvari znači da je nešto "biološki". Na primjer matematika sigurno nije "biološka", ali nije li i bavljenje matematikom isto tako, na neki način, biološka pojava. Postoje ljudi koji vole dokazivati teoreme i u tome uživaju. U trenutku dok to čine u određenim dijelovima mozga se dešavaju različiti (bio)kemijski procesi koji se vjerojatno mogu egzaktno izmjeriti. Bavljenje matematikom sigurno mijenja način kako čovjek razmišlja, a kako se svako razmišljanje u konačnici svodi na kemiju i fiziku u našem mozgu -- slijedi da ima nešto u toj kemiji/fizici mozga matematičara po čemu se on razlikuje od onog normalnih ljudi. Dakle, bavljenje matematikom je biološka pojava. Slušanje glazbe također.

Bavljenje matematikom kao visokointelektualna aktivnost, a da ne govorimo, na primjer, o bavljenju sportom (oni koji se bave sportom definitivno imaju izmjerljiva biokemijska svojstva različita od nas koji danima visimo za računalom). Seks je  biloška pojava, bavljenje djecom također. Druženje s ljudima također.

Googlanje je egzaktno neurološki mjerljivo. Dakle, googlanje je "bološko". 
U konačnici -- sve one što radimo jer imamo potrebu raditi je (neliberalna?) kemija, odnosno fizika. U nekom trenutku se u neurološkoj mreži našeg mozga desi neki kemijski "klik" zbog kojeg baš moramo ići dokazati neki teorem ili na pivu s prijateljima. Pitanje je samo, imamo li dovoljno precizne instrumente da i to izmjerimo. Kad ih budemo imali -- i "ići na pivu s prijateljima" će postati biološko.

U stvari, ako je [1] ispravna definicija "biološkosti" -- ima li išta što ljudi čine, a da nije biološko? A, ako nije ispravna -- kako ona glasi?
Dugo sam mislio o tome i sad, napokon, imam ideju. Svaki ured s barem 2-3 programera bi trebao imati kopiju Rodenovog "Mislioca":

Rodin's Thinker

Skulptura bi trebala biti u ljudskoj veličini (mislim da je original veći). Ne mora biti u bronci, ali mora biti na podlozi s kotačićima -- tako da se može odkurati u bilo koji dio ureda.

Naime, nebrojeno puta mi se desilo da sam satima pokušavao naći bug u kodu. Onda  bih, očajan, pozvao kolegu s molbom da mi pomogne u rješavanju problema. On bi se mrzovoljno dogegao do mene i ništa ne bi shvatio u tom mom kodu. Onda mu ja krenem objašnjavati: "Ova metoda poziva onu... Tu se instancira klasa, pozove ono, notificira listener...". I onda usred tog objašnjavanja -- hop -- sjetim se glupe greške koju sam napravio.

Najvažnije od svega je da cijeli ovaj scenarij uopće ne zahtijeva neki mentalni napor za onog koji mrzovoljno sluša.

Tako sam ja danas slušao jedno objašnjavanje koda. I, naravno, objašnjavatelj/objašnjavateljica se usred objašnjavanja zapanjila nad svojom upravo otkrivenom greškom.

...a ja se sjetih kako bi -- umjesto mrzovoljnog mene -- bilo dovoljno imati nekog velikog mrzovoljnog lutka koji dubokoumno razmišlja i gleda u prazno. Kad bilo koji programer zapne -- jednostavno tog velikog lutka dovuče iza svog stolca i krene mu objašnjavati. Sve dok u jednom trenutku ne zastane -- posramljen bizarnošću greške koju je otkrio pričajući.

A mrzovoljni Rodenov lutak kao da klima glavom i namjerava kazati: "Ah, tek sad si se toga sjetio. Pa to barem svaka šuša zna..".
Na ručku, prije neki dan, diskutirasmo o tome bi li java bila toliko popularna da nije open sourcea. Ja tvrdim da ne bi, kolega tvrdi da bi sve bilo isto. Jedino što bi sve ove libraryije koje koristimo stvarale tvrtke i plaćale bi se. I jedna i druga tvrdnja je nedokaziva.

Jedna stvar me jako čudi. Kad o svemu tome malo razmislim -- svaka java aplikacija koju sam ikad radio sadrži po par desetaka open source libraryija, frameworka, isl. U biti omjer koda koji napišemo mi i onog kojeg besplatno koristimo je debelo u korist ovog drugog. No, izgleda da je broj ljudi koji taj kod pišu -- jako mali. Poznajem nekoliko desetaka java programera, a od svih njih jedva njih 5-6 su ikad pomogli nekom java projektu. Bilo tako što su originalnim autorima poslali ispravak ili ukazali na propust. A jedva dvojica od mojih poznanika imaju nekakav open source projekt.

Ako je taj omjer iole sličan omjerima u svjetskim razmjerima -- onda je broj ljudi koji efektivno pišu taj kod kojeg svi ostali koriste reda veličine jednoznamenkasti postotak od broja svih programera.

Ponavljam svi u java svijetu koriste open source libraryije! Dakle, tih par postotaka ljudi koji doniraju svoj kod su neproporcionalno važni. (Govorim ovdje o ljudima koji pišu naširoko korištene stvari, a ne sitnice kao ja). Iz toga slijedi moj zaključak kako bi "Java bez o.s.-a bila minorni programski jezik".

Možda i griješim, svakako. Možda bi opet postala planetarno popularna. Ljudi bi kupovali sve ove stvari koje sad imaju besplatno. Tržište bi bilo globalno i konkurentno, a cijene bi ubrzo pale na prihvatljivu razinu. Možda...
blogodak blog

Blogodak?

Blogodak je vaš pogled na domaću blogosferu. Prijavite se i napravite sopstvenu listu blogova koje pratite.

O projektu

Podrška

MyCity.rs

DevProTalk