
Devojka u žutoj kecelji donela mi je kafu za sto. I mineralnu, naravno.
- - Hoćeš i novine?
- - Daj mi Politiku, ali samo ako neko nije već maznuo Kulturni dodatak. I pusti neku jeftinu laku domaću muziku, ne teraj me da repujem od jutra.
Znam tu mladu ženu. U stvari, Anuška je diplomirala istoriju, ali ovih godina, dok se civilizacija malo ne dovede u red, konobariše u kafiću na gradskom trgu.
- Niko još nije maznuo ništa od štampe, a imam i ispod šanka još dva šteka sa današnjim novinama. Subotom obično oko deset sati pokradu prvu turu.
- Patetičan svet. Je li, a ko je onaj par kraj žardinjere, nešto se ne sećam da sam ih ikad video?
- Nisam ni ja. Došli malo pre tebe, sede i pričaju ćutanjem. Ždere ih neki problem, a ti, pametnjakoviću, pogađaj šta bi to moglo da ih muči.
Povlačio sam kratke i nepristojno bučne „srkove“ kafe, a preko šoljice još nepristojnije posmatrao ženu koja se bližila tridesetim i sredovečnog dugajliju koji se neprestano vrpoljio u baštenskoj fotelji kafića. Ovo je moj životni prostor i imam sva prava da proučim novajlije u gradu.
Za oko mi je zapalo da oboje kraj nogu imaju oveće putne torbe. Običan par u prolazu? Da, ali ovo je centar grada, tu ne staju ni voz ni tramvaj ni autobusi za negde. Ona je bila pedantno sređena, ali je nosila jeftinu reklamnu majicu neke meni nepoznate firme. Ne volim lepe, uredne žene koje izjutra na brzinu obuku prvu majicu koja im se nađe pri ruci i koja košta manje od jednog „namaza“ kvalitetne šminke.
Anuška se vratila sa Politikom u ruci.
- A ti, matori novinaru, ne kažeš da je ovog meseca dve godine od kad bloguješ? Mogao bi da me častiš sokom od cvekle.
- Sok od cvekle!? Blagi bože, vi nutricionistički čistunci razočaravate me zbog odsustva smisla za malo neodgovornog ponašanja. Pij to, sedi sa mnom, ionako nas je od jutros sve skupa samo četvoro u ovom „reonu.“
- Sešću malo, znaš da gazda ne voli da sedamo za sto sa gostima.
- Prvo, taj što ga zoveš „gazda“ jedva se provukao kroz osnovnu i srednju školu, sto puta sam mu dobacivao puškice sa rešenim zadacima, a tatica mu je kupio ovaj inventar koji će potrajati do sledeće godine. Ne boj se, neće ti dati otkaz, ostaćeš bez posla kad proćerda svaku paru koja mu kane u onu ofucanu kasu.
Par u uglu bašte i dalje je bešumno ispijao svoje kafe. Da se čovek nije neprestano pomerao izgledali bi kao plastične lutke koje je neko dovukao iz izloga obližnje robne kuće.
- Ne kažeš ništa o blogovanju, prekinula me je Anuška u buljenju po tuđim životima.
- A otkad ti pratiš blogove i ko uopšte prati blogove u ovom gradu?
- Nađe se poneka danguba. A ja te čitam od kad je gazda uveo net, mislim, tako dobijam materijala da te zezam.
- Ih, „da me zezaš.“ Pa ajde, zezaj me!
- Neću, ti si retka mušterija sa kojom mogu da pričam o Dostojevskom, Markuzeu, Gogenu, Đokoviću, rasprodajama po dućanima i receptima za torte!
- Ma foliram, nemam pojma o receptima. Gledaj, izgleda da su oni tamo počeli da razgovaraju? Šta li im je tema?
- Njena trudnoća, kaže Anuška. I pogleda me nekako „otpisivački.“ E, nemaš bre pojma. Trudna je, blogeru, verovatno mu je „konkubina“, a on dovoljno utemeljeni seronja koji ne zna kako da izađe iz ove situacije, a da ne poremeti svoj veličanstveno bezbredni porodični život.
Ove fakultetski obrazovane konobarice po Srbiji baš znaju da te ubiju u pojam.
- Otkud ti sad ta priča?
- Povraćala je čim su došli jutros, pogledaj joj oblik stomaka, a i čula sam kad mu je rekla..nešto. Ma šta te briga kako znam, ti to ionako nikada ne bi uočio.
Čovek se okrenuo prema nama i obratio se Anuški tražeći još dve kafe.
- Blogeru, odoh da uslužim ove paćenike. Vidiš da su upali u začarani krug, ostaje im samo ispijanje kafe umesto da nešto stvarno učine.
Oslonio sam glavu o ruku i tako, pomalo bedno, prikrivao da ih posmatram. Zaista, delovali su nekako bespomoćno, u tihoj panici, bez volje i snage da se bar pošteno posvađaju.
Kako bi ta priča mogla da se završi? On će se razvesti – nema šanse. Ona će mu reći da je seronja, roditi dete i sama ga odgajati – opet nema šanse, ne bi sad bespomoćno sedela kraj njega, a i to se događa samo u holivudskim filmovima. Pre će do sudnjeg dana čamiti u uglu bašte, kraj betonske žardinjere sa cvećem kojem nikad nisam uspeo da upamtim ime.
Sa istoka je dunuo vetar i doneo malo dunavske svežine. Otvorio sam novine i zavalio se u crnu fotelju.
Čekao sam da zazvoni mobilni telefon, ali znao sam da je za to još uvek rano. Uostalom, nije važno, ja sam strpljiv čovek.
(Ilustracija preuzeta odavde.)
No related posts.
U pozorištu Konstanci u Rimu 25. marta 1924. godine režim Benita Musolinija proslavlja petogodišnjicu osnivanja fašističkih borbenih grupa. Govor koji drži Duče prenosi italijanski radio. Širom zemlje, okupljeni u grupe koje prate istorijski prenos, jer to je bio uobičajeni način slušanja radijskog programa u fašističkoj Italiji koja nije imala dovoljno prijemnika “po glavi stanovnika”, Italijani slušaju govor učitelja i novinara koji je 1922. godine postao neprikosnoveni gospodar ove zemlje.
Tatomirevićeva u svojoj knjizi ne zaokružuje samo uopšteno celokupni put ratne (i ne samo ratne) propagande kroz istoriju. Povremeno, ona ulazi i u detalje koji daju plastičnu sliku vremena o kojem piše. Tako, primera radi, saznajemo da je prodoru radija umnogome doprinela pojava (inače nemačkog) radio – pijemnika VE-301 “koji je bio lako dostupan širokim krugovima.”
Pre nekoliko meseci sam skoro sasvim prestao da pratim blogove. Namerno kažem „pratim“ jer se na prste jedne ruke mogu nabrojati „lične virtuelne kolumne“ koje sam uspevao da pročitam od prve do poslednje rečenice.
Kažu da je jedina stvar gora od poraza to što ga morate pravdati i objašnjavati. Uz nešto malo mašte ova rečenica je veoma primenljiva na trenutni odnos online zajednice, ma šta to značilo, prema klasičnim medijima. Naime, svako malo na mreži se pojavljuju članci, beleške, tvitovi, statusi i ostali kaktusi u kojima se, skoro po rutinskoj navici, puštaju bocke na račun tih „pokojnika koji odbijaju da legnu u sanduk.“

