Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

U zadnje vrijeme se diljem weba pojavljuju filmovi i teorije o raznim bankarskim urotama i prijevarama. Neki od tih uradaka graniče s paranojom, ali neki su i dosta znanstveno utemeljeni, kao što je npr. Venus Project i nastojanje da se stvori svijet bez novca i financija. Da li je takav svijet moguć? Smatram da jest, ali u nekoj malo nam daljoj budućnosti. Ne radi se tu o nikakvoj utopiji, već o logičnom slijedu događaja. Tehnologija i znanost jednostavno će prije ili kasnije dovesti do toga da nam novac, banke, burze i slično neće biti potrebni. Ono na što se kao društvo moramo usredotočiti sada jesu banke i problemi proizašli iz načina na koji posluju.

U čemu je problem?

Svi vidimo učinke krize i probleme koje je prouzrokovala u svakodnevnom životu, pa nema potrebe da previše ulazimo u detalje. E sada, pitanje je: Što je prouzrokovalo ovakvu situaciju? Nema sumnje da je problem u bankarskom i financijskom sustavu, bez obzira da li se radi o središnjim državnim bankama, poslovnim bankama, burzama ili brokerskim kućama. Ono teže pitanje je: Što učiniti da se problem riješi? Ili još bolje: Možemo li se riješiti banaka i ostalih financijskih institucija? Odgovor je potvrdan, jer se zaista možemo osloboditi i banaka i svih problema koji dolaze s njima. Problem je u provedbi takve reforme, to jest u metodama kojima bi se krenulo u takav složen projekt.

Gdje početi?

Anarhisti smatraju kako treba krenuti dizanjem revolucije. Prizori masa mladih kako molotovljevim koktelima gađaju policijske snage probijajući se od središta velikih banaka i slike uništenih poslovnica izgledaju zaista moćno na televizijskom ekranu. Ipak, epilog je na kraju uvijek isti - velik broj uhićenih i ozljeđenih, velika materijalna šteta, a moćni financijski aparat ionako svoje gubitke brzo nadoknadi, jer par razbijenih ureda dugoročno gledano uzburkava sustav jednako kao i kap kiše koja pada u ocean. Uostalom, što i da uspijemo preko noći uništiti čitav sustav? Pokušajmo se zamisliti i objektivno sagledati situaciju. Da li bi svijet poslije toga bio bolji? Da li bi se sve poboljšalo kao da smo mahnuli čarobnim štapićem? Kako bi život tekao dalje? Cilj napretka nije uništavati, već izgrađivati. Revolucije u većini slučajeva ne donesu ništa dobro, samo uništenje. Ključ je u evoluciji, a ne revoluciji.

Što nam znači novac?

Bankarski sustav nije loš sam po sebi, loš je način kojim se njime upravlja. Svi mi znamo koliko ovisimo o novcu. Znamo to kad idemo ujutro po kruh, kada odlazimo na bankomat, kada kupujemo preko interneta, kada vadimo kartice u trgovačkom centru, itd. Ne možemo samo tako odjednom uništiti nešto što se koristi i razvija već tisućama godina, pa makar i postojali određeni uvjeti da se to učini. To bi bila ludost. Ono što možemo jest promjeniti uloge u cijeloj priči. Zašto bi ljudi bili robovi novca i institucija koje su sami stvorili? Te institucije ne bi niti postojale da nije običnih ljudi, a novac je samo alat kojim se koristimo u svakodnevnom životu, kao npr. računalo. Da li vaše računalo upravlja vašim životom? Ne, pa zašto bi onda novac imao tu privilegiju? Novac je samo resurs kao i svaki drugi. Kao voda, nafta, drvo, kamen, itd. Jedina razlika je u tome što je većina ostalih resursa potrošna, dok novac možemo stvarati sami, a to uvelike olakšava raspolaganje ovim vitalnim resursom.

Kako funkcioniraju banke?

Što je temelj bankarskog sustava? Temelj su depoziti. Građani u bankama drže svoje plaće i štednju, kompanije otvaraju svoje račune, država također drži svoj novac u bankama... Ukratko, sav novac je u bankama. Cilj je akumulirati što više sredstava kako bi se okrupnjen kapital mogao dalje plasirati u kredite, vrijednosne papire, fizičku imovinu i ostalo, te se kapital na taj način multiplicira. Naravno, plasman kapitala rezultira određenim profitom, bez obzira da li se radi o aktivnoj kamati koju banka prima na kredite ili o drugim oblicima dobiti od trgovine ili dividendi. Tu već možemo detektirati problem. Novac kojim banka raspolaže (možda je bolje reći manipulira) uopće ne pripada banci, ali joj zato pripada većina profita. Kome uopće idu svi ti krediti?

Kako funkcioniraju krediti?

Banke si posuđuju novac međusobno, posuđuju ga državama, kompanijama, običnim građanima... I posuđuju ga više nego što ga imaju na raspolaganju. Poznata je činjenica kako bi se čitav bankarski sustav raspao kada bi svi odjednom pohrlili povući svoj novac iz banaka. Novca jednostavno ne bi bilo dovoljno, ali ga zato gotovo uvijek ima dovoljno za kreditiranje, pa na kraju dolazi do "pucanja balona", financijske krize i recesije, što nije čudno kada banke kontroliraju financiranje proizvodnje i financiranje kupovine. Želite izgraditi stambenu zgradu? Nemate novca? Dižete kredit za izgradnju. Ja želim kupiti stan u vašoj zgradi. Dižem kredit za kupovinu stana. Isto vrijedi za sve: brodove, aute, autoceste, dvorane, bolnice... Zatvoreni krug. Kraj dolazi jedino kada se iscrpe sve matematičke formule kojima banke stvaraju novac, a taj kraj zove se recesija i taj kraj proživljavamo danas. Naravno, ne govorimo o kraju sustava, već samo o kraju jednog makroekonomskog ciklusa. Bankari tada trče državama i traže pomoć jer bez njih nema novog uzlaznog ciklusa, tj. nove ekspanzije, a nakon što tu pomoć dobiju sve kreće ispočetka. Zašto je to tako?

Kolika je moć banaka?

Činjenica je da su danas banke moćnije od država. Ustvari, radi se o najmoćnijim institucijama svijeta. Svi su danas nekome dužni, a sav dug vraća se na kraju do banaka. Znate li što je još u 19. stoljeću rekao Mayer Rothschild? "Dajte mi kontrolu nad novcem neke države i nije me briga tko donosi zakone." Teorija je veoma jednostavna: Ako ste nekome dužni, ne možete nikako biti uistinu slobodni, bez obzira da li ste običan tvornički radnik ili država od nekoliko milijuna stanovnika. Istina, zar ne? Kako je moguće da čitav svijet bude dužan nekolicini velikih banaka kojima upravlja šačica ljudi. Ne želim da se ovo pretvori u neku teoriju urote, jer ljudi koji su osmislili čitav sistem zaslužuju zbog svoje inteligencije i snalažljivosti maksimalno poštovanje, već samo želim ukazati na neke nelogičnosti. Sva bogatstva svijeta - svih država, kompanija i ljudi - nalaze se u bankama. Banke taj novac vraćaju na isto tržište s kojega je prikupljen i naplaćuju ga mnogo više nego nego što je za njega plaćeno (aktivna vs. pasivna kamata). Istina, malo sam to pojednostavio, ali u osnovi je tako. Kome je ustvari dužan cijeli svijet? Kako netko tko upravlja mojim novcem može biti moj gospodar?

Što znači biti dužan?

Kako neka država može računati na normalan dugoročni razvoj ako stalno ovisi o nečijem novcu, tj. stalno je dužna nekome? Kako možemo sami odrediti koliko ćemo uložiti u zdravstvo, socijalu, obrazovanje i ostala strateška područja ako nam pola proračuna ovisi o raznim pozajmicama koje su prikupljene iz cijele sile komercijalnih privatnih banaka? Kako neko društvo može napredovati, bilo gospodarski ili kulturno, ako stalno živi pod pritiskom duga?

Kako raspolagati novcem?

Očito je da problem nije u postojanju samog bankarskog sustava. U bankama se stvaraju uvijeti za raspolaganje novcem, to jest za investiranje novca tamo gdje je potreban. Problem je u činjenici da je čitav sustav izrazito komercijalan, tj. o raspolaganju novcem odlučuje se na temelju interesa i profita, a ne potreba. Zamislite da se sve odvija na temelju nekakvog šireg javnog interesa, na temelju onoga što je zaista dugoročno potrebno društvu, tj. ljudima od kojih potječu depoziti bez kojih banke ne bi mogle niti postojati. Da li je isplativije investirati u razvoj novih izvora energije ili u nove naftne bušotine? Gledano dugoročno sa strane društva, svakako bi nam dobro došla velika istraživanja nekih alternativnih izvora energije, npr. geotermalnih, ali gledano sa strane profita puno je isplativije financirati izgradnju nove naftne bušotine.

Kako kontrolirati novac?

Države moraju biti iznad banaka. Čitavi narodi ne mogu biti dužni bankama. Puno aktivniju ulogu trebale bi imati središnje banke koje bi u potpunosti trebale kontrolirati novac kao resurs. Nije uopće jednostavno i treba osmisliti čitav novi model upravljanja kako bi se ostvarilo, ali teorija od koje sve polazi je više nego jednostavna: Svi ovisimo jedni o drugima i dijelimo svijet u kojem živimo. Utopija? Ne, nego istina. Zamislite to ovako: Banke postaju samo činovničke institucije u kojima se novac akumulira i uz male naknade raspoređuje gdje je potreban. Za takvo nešto treba prvo novcu vratiti ono materijalno uporište koje je nekada imao u zlatu. Danas to naravno ne bi bilo zlato, već proizvodnja. U teoriji to i jest tako, ali stvari nisu tako jednostavne, a to se najbolje vidi sada u krizi, o čemu je dosta već i napisano. Kako je moguće da imamo sve uvjete za proizvodnju kao i prije tri godine, ali odjednom je ljudima sve nedostupno zbog nedostatka novca? Dapače, tehnološke mogućnosti su vjerojatno i napredovale, ali nitko ne može uživati u novim proizvodima. Auti stoje parkirani u salonima, televizori na policama, gradovi su prepuni praznih kuća i stanova, a beskućnici istovremeno spavaju po cesti. Problem očito nije u nedostatku "stvarnih" resursa kao što su materijali i znanje da ih se pretvara u proizvode, već u nemogućnosti ovakvog bankarskog sustava da sve to "matematički" financira. Zato nam trebaju središnje banke kao apsolutni vladari nad novcem, kao institucije u kojima se na temelju proizvodnje i potreba točno određuje količina novca potrebna za normalno funkcioniranje društva.

Koja je uloga tržišta?

Najjednostavnije rečeno: Novac se mora maknuti sa tržišta! Danas imamo banke koje novac plasiraju na tržištu tamo gdje im to najviše odgovara. Kako netko može na tržištu nuditi nešto što mu uopće ne pripada? Kako se na tržištu može nuditi proizvod koji to uopće nije? Zamislite da vam netko pokuša prodati zrak. Koliko biste bili spremni platiti? Na tržištu je mjesto samo robama i uslugama u koje su uloženi rad i znanje raznih poduzetnika i inovatora. Novac to jednostavno nije. Novac je samo instrument kojim si olakšavamo da nečemu odredimo vrijednost, a ne mehanizam kojim se stvaraju dugovi i krize, kao što je slučaj danas.

Kako sve to postići?

Albert Einstein: "Ne možemo riješiti probleme koristeći isti način razmišljanja koji ih je prouzrokovao."
Jiddu Krishnamurti: "Ukoliko zaista možemo razumjeti u čemu je problem, tada će odgovor proizaći iz toga, jer odgovor nije odvojen od problema."
Problem je u bankama i postojećem financijskom sustavu. Zašto se onda svim silama trudimo održati ono što je dovelo do neizdržive situacije u kojoj se danas nalazi gotovo cijeli svijet? Tu uopće više nije riječ o uništavanju banaka i srodnih financijskih institucija. Banke su same odgovorne za stanje u kojem se nalaze i sve što je potrebno jest pustiti ih da propadnu. Kada netko loše obavlja svoj posao najčešće dobiva otkaz. Zašto bi se s bankama postupalo drugačije? Zato što su previše bitne za normalno funkcioniranje društva? Baš zato bi trebalo biti još oštriji! Postojeći sustav je zakazao i treba ga jednostavno zamjeniti učinkovitijim koji će jamčiti da više nikada neće doći do ovakvih kriza, a ne nastaviti s istom politikom kao i do sada, politikom koja će, a to se može reći sa gotovo apsolutnom sigurnošću, opet kroz nekoliko desetljeća dovesti do nove velike krize. Činjenica da su makroekonomski ciklusi rasta i recesije najnormalnije pojave u današnjoj ekonomiji nije signal da to trebamo prihvatiti, već da nešto trebamo promjeniti.

Ozren Burić

Share on Facebook


"It is well enough that people of the nation do not understand our banking and monetary system, for if they did, I believe there would be a revolution before tomorrow morning."
Henry Ford

"The modern banking system manufactures money out of nothing. The process is perhaps the most astounding piece of sleight-of-hand that was ever invented. Banking was conceived in inequity and born in sin... But if you want to continue to be slaves of the bankers and pay the cost of your own slavery, then let the bankers continue to create money and control credit."
Josiah Charles Stamp

Godine 1854. poglavica Seattle održao je nadahnjujući govor nakon što su ga predstavnici bijelaca zatražili da im proda veliku zemlju svog plemena. Taj govor, iako veoma jednostavan, sažeo je čitavu bit razvoja čovječanstva i dao nam jasnu sliku odnosa čovjeka i prirode, to jest objasnio razliku između razmišljanja "primitivnih" Indijanaca i "naprednih" te "civiliziranih" bijelaca. Iako je prošlo preko 150 godina, ovaj govor i dalje ima moć da nadahnjuje kao i u vrijeme kada je nastao, pa čak i više.

"Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu."

...

"Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca."

...

"Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš."

...

"Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukca. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari."

...

"Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah - životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad."

...

"Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavit ćemo jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane."

Glavni grad američke savezne države Washington danas nosi ime Seattle u čast velikom poglavici, a na jednom od gradskih trgova nalazi se i njegov kip sa rukom uzdignutom prema nebu.

Share on Facebook

"The Earth has a skin and that skin has diseases, one of its diseases is called man."
Friedrich Nietzsche

Nedavno sam dobio na mail dobio govor brazilskog ministra prosvjete Cristovama Buarquea o internacionalizaciji Amazone kao svjetskog dobra. Govor je ostavio izuzetan dojam na mene i podsjetio me na tekst o Ujedinjenim Narodima koji sam objavio na ovome blogu pred koji tjedan.

Za vrijeme debate na jednom američkom sveučilištu, brazilskog ministra prosvjete Cristovama Buarquea su studenti pitali za mišljenje o internacionalizaciji Amazone. Američki student je postavio svoje pitanje uz primjedbu da očekuje odgovor jednog humanista, a ne Brazilca.

Evo što mu je na to odgovorio gospodin Cristovam Buarque:

"Naravno, kao Brazilac bi se jednostavno usprotivio internacionalizaciji Amazonije. Kolika god bila nebriga naše vlade za to bogatstvo, ono je ipak naše.
Kao humanist, svjestan opasnosti koja prijeti degradiranju okoliša u Amazoni, mogao bih zamisliti da Amazona bude internacionalizirana, kao uostalom i sve drugo važno za čovječanstvo. Ako bismo, u ime humanističke etike, trebali interncionalizirati Amazonu, onda bismo trebali interncionalizirati i naftne rezerve cijelog svijeta. Nafta je je isto toliko važna za budućnost čovječanstva koliko i Amazona. Ali uprkos tome, gospodari naftnih rezervi osjećaju da imaju pravo povećati ili sniziti njenu cijenu ili proizvodnju.

Isto tako bi trebalo internacionalizirati financijski kapital bogatih zemalja. Ako je Amazona rezerva za cijelo čovječanstvo, nju se ne smije spaljivati voljom jednog vlasnika ili jedne zemlje. Spaljivati Amazonu je isto tako ozbiljno kao i nezaposlenost koju su izazvali špekulanti globalne ekonomije. Ne smijemo pustiti da samovolja špekulanata upropasti financijske rezerve cijelih zemalja.

Prije internacionalizacije Amazone želio bih biti svjedok internacionalizacije svih muzeja svijeta. Louvre ne treba pripadati samo Francuskoj. Svaki muzej na svijetu je čuvar najljepših djela ljudskog genija. Ne smijemo ostaviti da tim kulturnim bogatstvom, isto kao ni s prirodnim bogatstvom Amazone, manipulira ili ga uništi jedan vlasnik ili jedna zemlja. Prije izvjesnog vremena je jedan japanski milijunaš odlučio da sa sobom sahrani sliku velikog majstora. Prije nego se to dogodi, trebalo bi internacionalizirati tu sliku.

Dok se odvija naš susret, Ujedinjeni Narodi organiziraju Forum Milenijuma, ali neki predsjednici država su imali poteškoća da stignu na Forum zbog problema na granici Sjedinjenih Država. Mislim dakle da bi New York, sjediste Ujedinjenih nacija, trebalo internacionalizirati.
Makar bi Manhatan trebao pripadati cijelom čovječanstvu, kao uostalom i Pariz, Venecija, Rim, London, Rio de Janeiro, Brasilia, svaki grad sa svojom posebnom ljepotom i svojom povješću bi trebao pripadati cijelom svijetu.

Ako Sjedinjene Drzave hoće internacionalizirati Amazonu zbog toga što je opasno ostaviti ju u rukama Brazilaca, hajde da onda internacionaliziramo i nuklearni arsenal Sjedinjenih Država, jer su SAD u stanju poslužiti se njime što bi izazvalo razaranja daleko obimnija od požara u Amazoni koji su za žaljenje.

U toku rasprava između američkih predsjedničkih kandidata, oni su zastupali internacionalizaciju šumskih rezervi svijeta s tim da se za uzvrat izbrišu dugovi siromašnih zemalja.
Počnimo dakle s tim da upotrijebimo iznos tog duga da osiguramo svoj djeci svijeta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizirajmo djecu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zaslužuje pažnju cijelog svijeta. Daleko više od Amazone.
Kad svi rukovodioci svijeta budu postupali sa siromašnom djecom kao sa Ljudskom baštinom, neće ih pustiti da rade umjesto da idu u školu, niti da umiru, kad bi trebala živjeti.

Kao humanist, pristajem zastupati ideju internacionalizacije Svijeta. Ali dok mene Svijet smatra Brazilcem, borit ću se da Amazona ostane naša, i samo naša!"

Share on Facebook

"We abuse land because we regard it as a commodity belonging to us. When we see land as a community to which we belong, we may begin to use it with love and respect."
Aldo Leopold

U današnjem Novom listu objavljen je razgovor sa bioetičarem Hrvojem Jurićem, koji je ponudio svoja razmišljanja o nekim temama kojima se bavi i ovaj blog. Slažem se sa njegovim stavovima i lijepo je kada se u dnevnim novinama, pored niza baljezgarija, nađe i nešto ovakvoga. Ugodno je pročitati razmišljanja mladog i obrazovanog čovjeka koji nije, da tako kažem, zarobljen. Stoga sada slijedi dio navedenog razgovora:

Ako slijedimo tržišnu logiku po kojoj bogatiji roditelj ima pravo svom djetetu pružiti bolje obrazovanje, zbog čega mu ne bi pružio i bolje gene? Hipotetski, to otvara vrata raslojavanju čovječanstva na različite vrste – supertalentiranu elitu i poluimbecilnu masu? Genske karte i biometrijski pasoši pružaju tvrtkama i državama nova sredstva kontrole i diskriminacije. Koliko je realno očekivati da će se to spriječiti odgovarajućim zakonodavstvom?

– Društvo totalne kontrole, poput onog u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu, u osnovnim crtama već funkcionira. Političke institucije, u sprezi s ekonomskima, a uz pomoć znanosti i tehnike, ne samo da su u stanju uvesti nas u »vrli novi svijet«, nego to upravo čine. Dovoljno je promotriti samo induciranu paniku oko »sigurnosti« koju ugrožavaju baš oni koji o njoj najviše govore, pa da vidimo što se sve može podvaliti ljudima ako ih se na pravi način preplaši. Poslodavci, osiguravajuće tvrtke i zdravstveni sistem, ali i druge javne službe koje koriste metode tajnih službi, zasigurno se neće ustručavati da iskoriste sve što im bude na raspolaganju. Na pomolu su, dakako, i nove diskriminacije, one bazirane na genetskom naslijeđu, koje su opasnije od prokazanih, ali još uvijek postojećih diskriminacija po spolu, rasi, naciji, klasi, itd. Putem zakonodavstva mogu se postići male i važne promjene, ali bojim se da ćemo biti u opasnosti sve dok su građani pasivni i dok je zakonodavna i izvršna vlast u inferiornom položaju spram kapitala.

Bavite se i utopijskim studijama. Kakav je današnji status utopije, s obzirom da su, kako je Mannheim rekao, »sve ideje obrukane« i diskreditirane, a jedina aktivna utopija je društvo sretnih potrošača?

– Kad je već spomenut Karl Mannheim, podsjetio bih da je on rekao i sljedeće: nestanak utopije donosi jednu statičnu objektivnost u kojoj sam čovjek postaje stvar. Upravo to nam se događa u ovom »post-utopijskom«, a zapravo distopijskom vremenu koje je Russell Jacoby nazvao »dobom političke iscrpljenosti i odstupanja«, »dobom apatije«, u kojem se ljude uvjerava da više nema alternative i da trebaju birati između status quo i nečeg goreg. U tom smislu, utopijski impuls nam je danas potreban možda više nego ikad prije.

Posustajanje utopijskih ideja i energija nije rezultat, nego uzrok pobjede globalnog sistema koji danas na svim razinama ugrožava i čovječanstvo i Planet. Ako »utopiju« definiramo kao budućnosnu viziju jednog drugačijeg i boljeg svijeta, koja potiče konkretnu društveno-političku akciju, onda možemo reći da utopija nije diskreditirana. O utopiji se ne smije suditi prema propalim totalitarnim projektima dvadesetog stoljeća, koji u biti nisu bili ni komunistički, ni marksistički, a pogotovo ne utopijski. Utopija treba biti inspiracija, a ne politički program. Utopija je energija, a ne materija. No, to ne znači da je utopijska orijentacija puko maštanje i da ne može izazvati socijalnu revoluciju koja bi bila vođena starom parolom »liberté, egalité, fraternité«, čemu danas treba pridružiti i temeljitu promjenu u odnosu čovjeka prema drugim živim bićima i prirodi u cjelini.

Na sreću, ima još ljudi koji se bave »nesuvremenim razmatranjima« poput utopijskih studija, a smatram također da utopijske ideje nisu posve zamrle ni na planu društvene akcije.

Cijeli članak možete pročitati na:
NoviList.hr

“A map of the world that does not include Utopia is not worth even glancing at, for it leaves out the one country at which Humanity is always landing.”
Oscar Wilde

Fizičar Davor Pavuna je jedan od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika, a odnedavno je poznat široj javnosti po tome što je postao član tima za energetiku američkog predsjednika Baracka Obame.

Gostovanje Davora Pavune u emisiji "Nedjeljom u 2" možete pogledati u nastavku ovog posta ili direktno na YouTube-u, a ukoliko želite saznati više o Davoru Pavuni posjetite sljedeće stranice:

http://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=8962&podaci=biografija
http://www.jutarnji.hr/j2/znanost/clanak/art-2009,3,18,pavuna_ephtv,156174.jl
http://www.hrvati.ch/index.php/HRVATI-U-CH/RAZGOVORI/Dr.-Davor-Pavuna-u-Fokusu.html
http://dnevnik.hr/vijesti/znanost-it/hrvatski-fizicar-davor-pavuna-u-timu-baracka-obame.html

Evo i nekoliko zanimljivih teza ovog briljantnog znanstvenika:

"Recenziranje projekata za DOE (Department of Energy) bit će golemi izazov jer riječ je o avangardnim istraživanjima koja, među ostalim, uključuju nove materijale, visokotemperaturnu supravodljivost, tzv. zelenu energetiku i zelene tehnologije. Ta bi istraživanja trebala dovesti do nove energetske paradigme u svijetu."

"Na dulje pruge, ako ostvarimo samo 10 posto od onoga što smo već pokrenuli, a mnogo toga nismo još niti objavili jer je prerano (!) imat ćemo uz malo koordinacije i 2 - 3 goleme naše tvrtke poput Nokie, Nestlea ili Novartisa... da, to je moguće jer mi imamo brojne genijalne ljude i leadere. Ako su Kostelići napravili od Hrvatske svjetsku skijašku velesilu, a to nije naše tradicionalno područje, onda budite uvjereni da u biotehnologiji, gdje imamo fantastične ljude i doma i po svijetu, te u eko-turizmu, a čak i u informatici i softwareu, možemo raditi svjetski relevantne pomake."

"Ušli mi u Europu ili ne, ključni element hrvatske budućnosti su probuđeni stvaratelji, sposobni inženjeri i poduzetnici čije se tehnološke kreacije mogu konkurentno prodavati po cijelome svijetu; u suprotnome, nacija ustvari ostaje neka vrsta "banana republike", mada možda nominalno bila i u EU."

"Ako gospodin Mirko Galić, koji odbija uvesti znanstveno-tehnološku komponentu u redovni program, iako smo jasno dali do znanja da znamo kako atraktivno animirati TV-naciju, nastavi dominantno s uvezenim deterdžent-serijama, nacija, koja ima jako loš obrazovni profil, samo nekoliko postotaka puka su istinski visoko školovani i spremni za ovo današnje doba, ostat će kako rekoh na razini neke vrste banana-republike."

Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 1/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 2/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 3/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 4/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 5/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 6/7



Davor Pavuna - Nedjeljom u 2 - 7/7



Share on Facebook

"If I were to wish for anything, I should not wish for wealth and power, but for the passionate sense of potential - for the eye which, ever young and ardent, sees the possible. Pleasure disappoints; possibility never."
Soren Kierkegaard

Nedavno sam na HRT2 gledao prijenos sjednice Sabora. Tema je bila obrazovni sustav, a pričalo se o svemu, od udžbenika do programa, pa čak i o školskim torbama. Ta rasprava na kraju završava glasanjem i donošenjem određenih propisa i zakona. Ti propisi i zakoni zatim se primjenjuju u praksi i dobijemo obrazovni sustav koji odgaja čitave generacije Hrvata. To je sistem po kojem funkcionira sve. A sad, pogledajmo što dobijemo kada sve to pojednostavimo. Imamo preko 150 zastupnika u Saboru, od kojih dobar postotak ne dolazi na rasprave, ali to je neka druga tema, i oni odlučuju o sudbini cijele zemlje, barem ja to tako vidim pošto smatram kako sudbina svake zemlje leži u rukama djece. Tko su ti ljudi?

To su tzv. "profesionalni političari" i pripadnici političkih stranaka koje se redovito bore za prevlast. Ukratko, to su ljudi koji ne znaju gotovo ništa o obrazovanju, dječjoj psihologiji, pedagogiji i ostalim stvarima koje bi trebale biti važne kada se planira budućnost jedne nacije. E, ali zato pokazuju zavidno znanje kada se priča o tome koja nakladnička kuća izdaje koji udžbenik i kako se netko mogao usuditi dati posao jednoj ako ga može eventualno dobiti i ova druga. Naravno, onda se povlače i teme koliko točno "poticaja" može neki nakladnik dati određenom ravnatelju ili profesoru, a da to ne bude previše korumpirano, koliko nam točno različitih vrsta udžbenika iz matematike treba i da li je u redu da roditelji formiraju savjete i sami odlučuju po kojim će im knjigama djeca učiti gradivo!?! Da, upravo zato smo i izgradili toliko škola i zaposlili toliko profesora, da bi roditelji sami rekli što im paše za djecu, a moramo i crkvu pitati o tome da li je u redu da djete od 13-14 godina zna što je to kondom i da li mu smijemo objasniti kako ga roda nije ubacila kroz dimnjak.

Situacija je u suštini jednostavna. Imamo nekoliko nakladnika koji rade par udžbenika i određeni financijski kolač koji moraju podijeliti među sobom. Zapeo sam toliko za udžbenike jer je to ono o čemu se pričalo gotovo sat vremena koliko sam gledao raspravu, a nakon toga sam jednostavno morao promjeniti program. Kako to da se uza sve službenike i ministarstva još uvijek događa da imamo po nekoliko udžbenika za isti predmet koji u suštini sadrže isti sadržaj? Da li je to samo meni mrvicu apsurdno? I kako to da se gledajući TV stvara dojam kako su jedini problemi našeg obrazovnog sustava u udžbenicima, vjeronauku i spolnom odgoju? Kada bi to zaista bilo tako, hrvatsko obrazovanje vjerojatno bi bilo u samom svjetskom vrhu!

Problemi su puno dublji... Krenimo prvo s ocjenjivanjem. Djecu koja su sa 6-7 godina tek počela razvijati određen karakter počinje se indirektno svrstavati u nekakve grupe. Oni koji dobiju 5 su jako pametni, a oni koji dobiju 2 ili 3 eto baš i nisu!? Nije li isključivi cilj obrazovanja djecu nešto naučiti? Da li je znanje za 2 dovoljno kako bi se kvalitetno uspjelo u životu? Ako je, zašto onda uopće imamo ocjene do 5? Nije li cilj promovirati zajedništvo i razvijati neko logičko razmišljanje na razini kolektiva? Možda razmišljam malo utopistički, ali nije mi jasno čemu se djecu mora neizravno djeliti po nekakvoj pameti ili gluposti. Zadatak obrazovnog sustava trebao bi biti da se svu djecu nauči svemu što je potrebno da razviju samostalno razmišljanje temeljeno na ispravnim vrijednostima. Naravno da će uvijek biti onih koji će biti urođeno inteligentniji i sposobniji, ali takve treba uklopiti u kolektiv jednako kao i one koji su možda ispodprosječno sposobni. Mehanizmi za poticanje i razvoj nečijih viših sposobnosti ili pomaganje onima koji zaostaju trebaju biti osmišljeni individualno, ali ono osnovno potrebno za obrazovanje treba uvijek biti isto za sve, bez podijela na prosijek od 1 do 5. To što netko padne razred sigurno mu neće pomoći da se kroz ostatak života osjeća uspješnije, a neće ga niti pretvoriti u korisnijeg člana društva.

Dalje, kakve su metode kojima se uči djecu. Što nekome vrijedi da zna čitav niz besmislenih podataka ako ih u praksi ne može niti zamisliti. Dok je prethodni odlomak bio usmjeren prvenstveno na osnovno obrazovanje, ovo je puno bitnije za srednje obrazovanje. Kao netko sa završenom elektro-tehničkom školom možda i najbolje znam o čemu govorim. U ovom trenutku mogao bih vam nabrojati preko stotinu različitih spojeva, elektro-motora i raznih uređaja, ali ne bih vam mogao reći ništa, ali zaista gotovo ništa, o načinima na koje ih možemo iskoristiti. U biti, čisto sumnjam da bih ijedan od tih spojeva mogao prepoznati u stvarnosti. Razlog je jednostavan - nisam ih nikada ni vidio. Manjak prakse je velik problem kada se pokušavate obrazovati u nekoj konkretnoj struci, pogotovo tehnološki orjentiranoj.

Profesori. Ima svakakvih profesora, dobrih i loših, jednako kao što vrijedi općenito za ljude. Ovdje ne bih ulazio u to već želim generalno reći kako se zanimanje profesor kod nas jako malo poštuje. To se prvenstveno odnosi na osnovnoškolske i srednjoškolske profesore, oni fakultetski su sasvim druga priča. Plaće su nedovoljne, radni uvjeti loši, a i sredstva za sam rad nedostatna. Ljudi od kojih se očekuje da svojim direktnim radom oblikuju budućnost zemlje trebali bi po meni imati izuzetno visok status u društvu. Možda griješim, ali čini mi se da to kod nas nije tako.

Opremljenost obrazovnih ustanova je također jedan izuzetno bitan faktor. došli smo u 21. stoljeće i tehnologija napreduje jako brzo. Najučinkovitiji način da se prati razvoj novih tehnologija je preko interneta, a da ne govorim da je internet najveći izvor svih mogućih informacija na svijetu. U jednom od prijašnjih postova pisao sam o tome kako moj mali susjed na informatici više koristi olovku i bilježnicu nego tipkovnicu i miš. To je nedopustivo. Dijete koje već tri ili četiri godine ima informatiku kao obavezan predmet mora se znati služiti svim osnovnim funkcijama kompjutera i interneta. Moj mali susjed nažalost ne zna sam ni igricu instalirat. Još tužnije je što su im učionice navodno dosta dobro opremljene. Tu se nadovezujem na prethodni odlomak, jer sva oprema svijeta nije dovoljna ako profesoru nitko nije objasnio što da s njom radi, a očito je tu problem upravo s profesorom, bez obzira da li je direktno njegova krivica, to jest ne da mu se, ili ga jednostavno nisu obučili da radi svoj posao najbolje što može.

A visoko obrazovanje? To je priča za sebe. To je ustvari priča koja sve navedeno u prethodnim odlomcima sjedinjuje u jedan veliki problem. Profesori su najblaže rečeno prosječni, čast izuzecima, opremljenost nikakva, barem koliko sam ja upoznat, a metode učenja i predavanja svode se na nabrajanje knjiga i informacija koje najčešće nemaju nikakvu primjenu u stvarnom svijetu. Praksa ne postoji, osim kao pet slova u indeksu. Naravno, sve se tu razlikuje od fakulteta do fakulteta, ali čini mi se da generalna ocjena nije prolazna. O plaćanju faksa nećemo sad reći ni riječ, to je tema za zaseban članak.

Ovo su samo neki od problema. Nismo se ni dotakli nekih bitnih stvari kao što su sport u školama, općenito nekakva odgojna funkcija, koja je danas dosta bitna zbog velike zaposlenosti roditelja, nismo ništa rekli ni o projektu državne mature, koji mi je sve manje jasan što više slušam o njemu, a slušam o njemu već barem 3 godine. Ipak, postoji nešto s čime možemo biti sretni: imamo mnogo udžbenika udžbenika od više nakladnika, koji svake godine izlaze u novim šarenim bojama! Ne znam koliko se toga u godinu dana može promjeniti u uzbudljivom svijetu osnova fizike ili matematike, ali svakako je bitno da se barem u zbirkama zadataka promjene brojevi, pa makar to roditelje koštalo pola kućnog budžeta. Nakladnička industrija ipak je jedan od temelja hrvatskog gospodarstva. Znaju to i političari u hrvatskom saboru, šteta što ne znaju barem toliko i o obrazovanju. Ova tema je prekomplicirana da bi stala u jedan mali članak, pa izvinite ako sam nešto propustio ili možda previše općenito izložio. Uskoro ćemo nastaviti s ovom temom, jer smatram da ako će se ikada ostvariti nekakav "novi svijet" i provesti "ideje za redizajn civilizacije" kako stoji u naslovu bloga moramo prvo pružiti najvišu kvalitetu obrazovanja svakom djetetu na svijetu, a ne vjerujem da će to ikada biti moguće dokle god o tim pitanjima odlučuju nekompetentni ljudi koje vode neki sasvim drugi interesi.

Ozren Burić

Share on Facebook


"An education isn't how much you have committed to memory, or even how much you know. It's being able to differentiate between what you know and what you don't."
Anatole France

"Education is a better safeguard of liberty than a standing army."
Edward Everett

"Education is a social process. Education is growth. Education is, not a preparation for life; education is life itself."
John Dewey

"Education has produced a vast population able to read but unable to distinguish what is worth reading."
G. M. Trevelyan

Financkijska kriza i recesija tresu svijetom gotovo dvije godine i ne nazire im se kraj. Svaki dan u novinama čitamo o krizi, slušamo o njoj, gledamo "potresna" izvješća iz cijelog svijeta, zasipaju nas raznim informacijama na internetu, a neki čak i iskorištavaju krizu kako bi složili mudre izreke i dosjetljive reklame u promidžbene svrhe. Sve u svemu, čini nam se kako je kriza postala sasvim normalno stanje, nešto s čime se moramo pomiriti i čekati da prođe, bez ikakve organizirane inicijative koja bi prozvala odgovorne, pronašla uzroke krize i pobrinula se da do istih problema nikada više ne dođe. Sve što nam pružaju su objašnjenja o tome kako svijet nikada više neće biti isti, kako se sve promjenilo i kako se svi moramo naučiti živjeti drugačije i prilagoditi promjenama. A što se nije promjenilo? Što je danas u krizi još uvijek isto kao i prije?

Svakako, promjenilo se mnogo toga i to treba uzeti u obzir, a promjenili su se uglavnom uvjeti kreditiranja, burzovni indeksi, menadžerski bonusi, cijene pojedinih proizvoda, itd. Ipak, po meni je bitnije razmišljati o onome što još uvijek imamo, što nam može pomoći da izgradimo bolju budućnost. Jeste li se ikada zapitali od kuda dolaze sve te stvari u kojima svakodnevno uživamo i uzimamo ih zdravo za gotovo? Od kuda dolaze automobili, kuće, stanovi, TV uređaji, računala, namještaj, prehrambeni proizvodi, odjeća, cigarete, mobiteli, lijekovi, bijela tehnika... Netko ih proizvodi, naravno. Postoje tvornice, farme, polja, građevinski strojevi, pilane, tekstilne radnje i čitav niz pojedinaca koji organizirani u kompanije i obrte vode računa o proizvodnji svih dobara potrebnih za svakodnevni život.

Što je važnije za svijet u kojem živimo? Da li su to banke i burze, ili pak tehnologija, industrija, znanost i tvornice? Ukoliko se pažljivo razmotri trenutačna situacija shvaća se da postoji mnogo apsurda vezanih uz trenutnu krizu. Ljudi trebaju stanove i automobile, a radnici u građevini i autoindutriji ostaju bez posla. Ljudi moraju jesti, a sve se više štedi i na hrani, pa samim time i proizvodnja određenih prehrambenih proizvoda trpi. I dalje je potrebno terete i ljude prevoziti preko velikih udaljenosti, a autoprijevoznici, brodari i avionske kompanije teško su pogođeni krizom. Ljudima treba sve što im je trebalo i prije, bila to odjeća, novo računalo ili popodnevna kava, a opet smo svjedoci sve većeg broja ozkaza u trgovini i zatvaranja velikih trgovačkih centara. Što ne valja?

Trenutačna kriza nije rezultat gubitka ljudske sposobnosti za proizvodnjom i inovacijama, već gubitka sposobnosti financijskog sustava da se prilagođava novonastalim i sve bržim promjenama u znanosti i tehnologiji. A što je u svojoj suštini financijski, to jest bankarski sustav? To je niz međusobno povezanih i međuovisnih institucija čije se poslovanje temelji na matematičkim modelima, i to ne baš previše kompliciranim matematičkim modelima, o čemu je već bilo riječi ranije. Potpuno je nelogično kako propast takvog financijskog sustava, koji u usporedbi s drugim sustavima, kao što su na primjer poljoprivreda ili autoindustrija, i ne igra toliko važnu ulogu u našim svakodnevnim životima, to jest u praktičnim stvarima koje su nam potrebne, može prouzročiti toliko problema i dovesti do propasti čitavih nacija. Stvara se dojam kako je sposobnost nekog bankara da stvori novac važnija od sposobnosti kompleksnih industrijskih i znanstvenih sustava čiji razvoj traje koliko je stara sama ljudska rasa, a trajat će i dalje, da stvaraju tehnički napredne i znanstveno složene izume kao što su zrakoplovi, automobili i lijekovi. Zaista, čega biste se radije odrekli da morate izabrati - banke ili bolnice? Ovakva nelogičnost očiti je znak pogreške koja je urođena u globalni ekonomski sustav i predstavlja konstantnu prijetnju njegovom neometanom razvoju, a samim time i razvoju društva u cijelini.

Valja imati na umu da ova globalna recesija nije prva s kojom se svijet susreo i da, unatoč lekcijama iz Velike Depresije 30-ih godina 20. stoljeća, nije nikako mogla biti izbjegnuta u okvirima unutar kojih su vođeni moderni financijski sustav i monetarna politika. To je signal koji nam govori kako problem postoji unutar samog sustava i da se do riješenja ne može doći klasičnim metodama koje su karakteristične za sam sustav, već temeljitom promjenom, to jest stvaranjem novog globalnog okruženja na temeljima postojećeg, svojevrsnom evolucijom kakva se svaki dan događa u našem prirodnom i znanstvenom okruženju, a ne nastavkom promašene politike, anarhijom i pokretanjem novih revolucija.

Ozren Burić

Share on Facebook


"The Chinese use two brush strokes to write the word 'crisis'. One brush stroke stands for danger; the other for opportunity. In a crisis, be aware of the danger-but recognize the opportunity."
John F. Kennedy

"In a time of crisis we all have the potential to morph up to a new level and do things we never thought possible."
Stuart Wilde

Eskimo: "If I did not know about God and sin, would I go to hell?"
Priest: "No, not if you did not know."
Eskimo: "Then why did you tell me?"
Annie Dillard
Je li pomoću religije moguće pronaći Boga? Je li samo naša vjera dovoljna da se približimo nečemu toliko savršenomu i običnom smrtniku neshvatljivomu kao što je sama ideja o Bogu? Svakodnevni odlasci na misu, pričesti, ispovjedi, razgovori sa svećenicima, imamima, rabinima, prorocima, guruima, posjete sinagogama, crkvama, džamijama... Je li to dovoljno da se nađemo u Božjoj milosti?

Postoji nešto zajedničko svemu što sam nabrojao gore, a i općenito svemu što inače vežemo uz pojam religije - to su sve svjetovne stvari, materijalni pojmovi proizašli iz ljudske misli i kao takvi jednostavno predstavljaju manifestaciju naših osjećaja i želja. Želimo li nadu? Religija nudi nadu u bolje sutra. Želimo li ljubav? Religija nudi bezgraničnu ljubav. Želimo li vječni život? Religija, naravno, nudi i vječni život. Je li osnovna zamisao ideje o Bogu bila stvoriti organizirane religije i pretvoriti ih u institucije bazirane na materijalnim stvarima i ljudskim željama, toliko odvojenima od samog Boga i stvarne duhovnosti? Svi proroci i stvarni duhovni vođe koji su se pojavljivali kroz povijest zagovarali su ideju vjere pojedinca i konstantnog rada na samome sebi kao čovjeku kako bi se postiglo jedinstvo s Bogom. Na svijetu se stvorilo stotine različitih religija jer su ljudi jednostavno pod utjecajem različitih okolnosti i povjesnog razvoja drugačije manifestirali svoju vjeru. Čemu ta potreba stvaranja opipljivog i materijalnog kako bi se opisalo nešto neopisivo?

Nitko nam ne može približiti Boga ukoliko to nismo spremni učiniti sami. Ne postoji čovjek koji može biti obrazovan u nekakvom fakultetu i dobiti profesionalno zanimanje Božjeg predstavnika na Zemlji, bez obzira o kojoj se religiji radilo. Onoga trenutka kada se ideja o nečemu neopisivo savršenom kao što bi trebao biti Bog pretvori u nešto toliko nesavršeno kao što je institucija religije koja postoji u našem materijalnom svijetu, prestaje svaka potraga čovjeka za Bogom i počinje sljedbeništvo kakvo postoji između ovaca i pastira. Ljudi koji zastupaju institucije religije moraju prvenstveno održavati te institucije na životu, što znači da su iznimno ranjivi u materijalnom svijetu u kojem te institucije djeluju. Tada se u priču upliću politika, novac, korupcija i beskonačna potraga za moći. Kako bi se utjecaj jedne takve institucije u društvu održavao potrebno je stalno biti prisutan u medijima i zastupati interese građana koji se deklariraju kao vjernici, to jest sljedbenici određene religije. To je sasvim logično jer se moć i sposobnost bilo koje institucije da prikuplja imovinu, stvara politički utjecaj i održava materijalni status temelji na sposobnosti te institucija da prikuplja i zadržava sljedbenike. To je tako kod svake političke stranke i društvenog pokreta, a tako je i kod svake religije. Onog trenutka kada neka društvena institucija, pa tako i religijska, prestane ići niz dlaku narodu i počne gubiti svoje sljedbenike, tada se gubi svaki smisao njezinog postojanja, a samim time se gubi i mogućnost njezinog materijalnog održavanja. Stoga religijske institucije uvijek nastoje biti prisutne u svakodnevnom životu na područjima gdje im nikako nije mjesto te se trude predstaviti se kao vrhovni predstavnici naroda i svega što narod želi, često pritom ne vodeći previše računa da li je ono što narod želi u ikakvom skladu s bilo kakvim moralnim načelima, pa čak i s temeljnim smjernicama same religije.

Da li se takvo ponašanje može nazvati istinskom vjerom u Boga i širenjem božanskih ideja o ljubavi i miru, ili se tu radi o najobičnijem populizmu i podilaženju masi? Je li želja većine među mnogim pojedincima dovoljna da se pridobije i podrška religijske institucije? Je li financijska injekcija od strane političkih institucija dovoljna da se pridobije tišina ili glas religijske institucije? Odgovore na ova pitanja pronađite sami i zapitajte se da li je institucija koja prije svega održava samu sebe i predstavlja manifestaciju strasti koja se nagomilava među narodom, bez obzira da li se tu radi o pozitivnim ili negativnim osjećajima, te podilazi političkim interesima kako bi obranila svoje i učvrstila svoj materijalni status i politički položaj vrijedna toga da se predstavlja kao produžena ruka Boga na Zemlji? Čije interese zastupa jedna takva institucija i da li ona prvenstveno zastupa Boga i vjeru u Boga ili je prvenstveno okrenuta materijalnom?

U ovom članku postavljeno je mnogo pitanja bez odgovora i na tome će ostati jer ne želim da itko od mene traži neke odgovore, već želim da ljudi o njima razmisle sami. Ukoliko je netko pak očekivao da će ovo završiti nekim epohalnim otkrićem i mojom definicijom Boga tada Vas isto moram razočarati jer smatram da se kao čovjek koji ne može definirati niti sam sebe ne mogu niti uplitati u rasprave koje počinju s pitanjem: "Što je Bog?" Jedino u što sam poprilično siguran jest da se ideja o Bogu kao nečemu što predstavlja apsolutno savršenstvo nikako ne može povezati s idejom o organiziranoj institucionaliziranoj religiji, barem na ovakvom kakvu poznajemo danas.

Ozren Burić

Share on Facebook


"Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness, that frightens us most. We ask ourselves, 'Who am I to be brilliant, gorgeous, talented, and famous?' Actually, who are you not to be? You are a child of God. Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that people won't feel insecure around you. We were born to make manifest the glory of God that is within us. It's not just in some of us; it's in all of us. And when we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others."
Maryanne Williamson

"We need to find God, and he cannot be found in noise and restlessness. God is the friend of silence. See how nature - trees, flowers, grass- grows in silence; see the stars, the moon and the sun, how they move in silence... We need silence to be able to touch souls."
Mother Teresa

"If there were no God, it would have been necessary to invent him."
Voltaire

"Religion is an insult to human dignity. With or without it, you'd have good people doing good things and evil people doing bad things, but for good people to do bad things, it takes religion."
Steven Weinberg

"We have just enough religion to make us hate, but not enough to make us love one another."
Jonathan Swift

"The tendency to turn human judgments into divine commands makes religion one of the most dangerous forces in the world."
Georgia Harkness

"We can live without religion and meditation, but we cannot survive without human affection."
Dalai Lama