Blogodak - srpski blogovi na jednom mestu

Nije neka novost da su danas manje više sve opremljenije turističke destinacije te turistički centri opremljeni i samim wireless internetom, također nije novost da manje više svaki kafić koji drži do sebe ima free internet zone naljepnicu na ulaznicu.

Vrijeme kada je pristup internetu na svakom koraku je već odavno došlo, pa tako eto i mene ispod hlada borova, u hrvatskom Ulan Batoru na jednom od mnogobrojnih otoka Jadrana, pišem ovaj post kojeg ću objaviti koristeći hotspot kojeg mi je osiguravaju vlasnici kampa u kojem boravim.

Kada sam prije mjesec dana potvrdio u svojoj glavi odluku da idemo s frendovima na kampiranje nije mi baš sjela činjenica da ću nositi laptop, da ću surfati usred šume, šatora i galebova. Sad je više nego sjela. Legla ‘pače.

Kamp u kojem boravim, neću ga sad reklamirati, smješteni je na samom jugu otok Lošinja i pogled mi ide na sat vremena udaljeni pješčani otok Susak. No, nije ni bitno u kojem sam ja kampu i iz kojeg surfam, već činjenica da je većina hrvatskih kampova opremljena hotspotovima.

Da se mnogi ne zabezeknu činjenicom kako smo razvijena tehnološka nacija, “free internet zone”, “wireless internet” i “internet zone” naljepnice označavaju kampove koji na nekoliko mjesta imaju postavljenje wireless routere te pristup internetu dijele korisnicima. Slično možemo i mi sami u zgradi. Recimo da smo odlučili drugi kat naše zgrade proglasiti free internet zonom, uzmemo router, otvorimo vezu i dijelimo je stanarima. Ok, ovdje se radi o malo većoj propusnosti i malo jačem softveru od našeg domaće wlan aplikacije koja dolazi uređajem. Govorimo o nekoliko kampova za koje sam provjerio tu činjenicu te kamp u kojem se trenutno nalazim. Vjerujem da postoje kampovi sa 5 zvjezdica kojima je i internet ipak dio malo sofisticiranije ponude.

Pomalo pak razočaravajuća činjenica, nakon inicijalne zadovoljštine, je što nam se internet naplaćuje, paketi po pola sata po cijeni od 15 kuna pa sve do paketa od deset dana za 150 kuna. E pa tko voli neka izvoli. A cijenu mjesečnog flatrejta ovdje dobivam 10 dana pristupa na internet. Jedino što moram pripaziti je da mi kapi smole na kapaju po tipkovnici jer navodno to nikad neću maknuti s nje.

Malo sjevernije na otoku Cresu postoje kampovi koji u cijenu dnevnog paketa uključuju i besplatan internet. Jest da se brzine pristupa tim hotspotima ne mogu mjeriti brzinama na koje smo navikli u udobnosti svoga doma, ali mislim da činjenica da i kampiranje danas omogućava surfanje internetom može samo ugodno iznenaditi nekoga tko se vrlo teško zamišlja bez pristupa toj velikoj mreži svih mreža.

Dakle, ako godišnji planiramo prema destinacijama koje nam omogućavaju pristup internetu, onda u svoj planer možemo komotno početi stavljati i kampove, šator naselja, domaće Ulan Batore.

PS. Modela s fotografije uz članak sam ulovio jutros u jednoj uvalici. Nevjerojatno koliko je pozirao bez micanja, bez smetanja. Pohvale svim ribama te vrste, najbolje ste!

Posljednja najava iz Googla je da će poslovne stranice, odnosno profili za poslovne subjekte biti gotovi negdje u trećem kvartalu ove godine, dakle moramo se još malo okupati u moru, malo odmoriti i onda zasukati rukave i odraditi službeni profil naše tvrtke.

Naime, iz Googla stiže najava da će službeni profili biti drugačiji od osobnih profila te baš zbog te razlike apeliraju korisnicima da ne kreiraju profile tvrtaka na osobnim profilima jer kasnije neće biti moguća migracija na službene profile koji će kretati “od nule”. Dakle strpimo se još par mjeseci glede toga. Nedavno je puštena trial opcija, međutim brzo je zatvorena, što nam govori da se još dobrano radi na tome.

Mnogi će se okušati, a mnogi već i jesu, u svojoj nestrpljivosti te su kreirali svoje službene profile, no problem je u tome, da ako Google otkrije da profil nije vezan uz fizičku osobu isti bude vjerojatno obrisani istog trenutka kad ga otkriju. Stoga, polako. Sve u svoje vrijeme kako bi rekli igrači na sigurno.

Ono na što bih se htio osvrnuti u ovom postu jest jedan mali savjet potencijalnom vlasniku budućeg, ‘ajmo ga nazvati, poslovnog računa Google+ profila.

Poučen iskustvom stranica na Facebooku mogu ustvrditi da nisu previše česti oni profili i stranice koji su u punom kontektsu “dobrog duha” korištenja društvene mreže iskoristili Facebook stranice. Kako to?

Naime, ideja za ovaj tekst mi je pala na nedavnom Panovom radleru s frendom, gdje smo krenuli razgovarati da li su nam potrebni i koliko su nam potrebni službeni profili, stranice, računi na raznim društvenim mrežama.

Kod prvog srka te delikatne tekućine koja me uvijek održava svježim, došli smo do zaključka da pitanje nužnosti imanja profila je već odgovoreno samo po sebi – dakle DA, svatko tko imalo drži do svog poslovnog statusa mora imati kreiran račun na nekoj od društvenih mreža.

S druge strane iznenadili bi se koliko tvrtaka ih još nema, pa čak i neki svima nama poznati mediji su jako dugo smatrali da profil ne društvenim mrežama nema koristi, da su oni sebi sami dovoljni. Sjetimo se samo i kad je nacionalna televizija zabranila svojim zaposlenicima korištenje Facebooka. No, bilo pa prošlo i nadam se nikad više ne ponovilo.

E, sad što imati na profilu, kako voditi službeni profil, čemu on doista služi i kako od njega tvrtka može profitirati sasvim je druga priča?

Moram sam sebi priznati da što se tiče moje Facebook stranice da tu nisam ulagao previše truda, pa na kraju krajeva moja službena stranica Blogologija ima nekih 200-njak fanova. Također si moram priznati da sam zapeo u toj akciji prikupljanja fanova, a isto tako nisam ni bio previše dosljedan toj stranici, nisam je aktivno održavao, a ni koristio, jednostavno nisam dovoljno komunicirao. Na kraju je sve to urodilo plodom kojeg imam, 200 vjernih pratitelja – koliko daš toliko i dobiš. Twitter profil sam s druge strane koristio puno aktivnije, pratio druge, komunicirao putem timeline, tvitao i ritvitao u prosjeku 3-4 puta dnevno, što i nije puno. Dakle, svakodnevna aktivnost je u pola godine “nakupila” 1600-njak ljudi koji prati moje objave. To je već respektabilna brojka.

Ono što je osnovno pravilo prilikom održavanja stranice ili profila nekog društvenog servisa je da unatoč poslovnoj ili službenoj komunikaciji zadržimo određenu dozu osobnosti, odnosno posjetitelj stranice, profila, dakle čovjek koji nas prati mora bit uvjeren da je s druge strane također čovjek, naglasak je na čovjek, dakle individua od krvi i mesa, a ne neki plugin za CMS koji automatski objavljuje naše postove ili ima posloženu automatsku objavu naših predefiniranih tvitova. Potrebna je ona svakodnevna ljudska komunikacija.

Za ovaj post uzeti ću jedan primjer, odnosno dva primjera Facebook stranice s kojima vjerujem da su se mnogi susreli – Gorenje i Podravka.

Gorenje je slovenski proizvođač kućanskih aparata koji su dosta kvalitetni, a što se također može kazati i za njihov odjel, odnosno osobu zaduženu za društvene mreže.

Tvrtka je svjesna da putem društvene mreže može znatno poboljšati svoj rejting među klijentima, kupcima i to na obostrano zadovoljstvo i korist. Ono što je bitno, a čega prije nije bilo u tolikoj mjeri, jest aktivno sudjelovanje reprezentativne osobe iz Gorenja sa konkretnim odgovorima.

Dakle, ako se meni u Čakovcu pokvari perilica Gorenje i imam problema sa lokalnim ovlaštenim serviserom ili zastupnikom onda sam svakako siguran da se mogu javiti na Facebook stranicu Gorenja i dobiti nekakvo rješenje. Bez obzira što možda nikad neću iskoristiti tu mogućnost, samo spoznaja da to mogu je čisto dovoljna, da meni kao korisniku nekih Gorenje uređaja daje određenu sigurnost.

S druge strane, ne samo kod nas već diljem svijeta, imamo veliki broj tvrtaka, korporacija koje Facebook profil koriste isključivo kao produžena ruka PR-a ili samo kao loše održavani reklamni pano. Pri tome mislim da im Facebook stranice koriste samo kao jedno dodatno mjesto za plasiranje reklamnih poruka, službenih dopisa, najava aktivnosti i slično. To isto mogu bez problema raditi i na službenoj stranici. Facebook poslovna stranica bazirana je na živoj, dvosmjernoj one-to-one ili one-to-many komunikaciji.

Primjer loše održavane stranice na Facebooku je Podravka. Oni su toliko zatvorili svoju podružnicu u društvenoj mreži da ne dozvoljavaju ni komunikaciju putem nje. Jedan domaći gigant, a tako loša prezentacija u virtualnom društvenom svijetu.

Da se vratim na ideju u naslovu. Sad kad je još vrijeme, sad kad smo još pioniri nečega što će djelomično promijeniti svijet internetske komunikacije bitno je da unaprijed definiramo smjer i način na koji ćemo usmjeriti i voditi Google+ kampanju. Moje je viđenje ove G+ mreže da je ona otišla korak dalje pri integraciji svakodnevnog osobnog života i interneta – primjerice +Hangout – digitalna veranda gdje visimo s ekipom – balkon na kojem ispijam radler – naš pravi balkon je mjesto gdje u kućanstvu odlučujemo što i gdje ćemo kupiti.

Google+ službeni profili, da bi dostigli uspjeh Facebook profila, moraju svakako biti još “društveniji”, osobniji. Mi moramo znati ne da pričamo sa predstavnikom tvrtke Gorenje već da pričamo s Jonasom, koji ima 34 godine, sretno oženjen i koji radi u Gorenju. Svojim je klincima nedavno kupio Gorenje televizor. Klinci presretni. Ako je on to priuštio svojim klincima, onda nema bolje reklame nego kad to podijeli sa svima koji ga pitaju “Jel Gorenje televizor ok?” Iskreno, ne znam postoji li uopće Gorenje TV, ali kužite poantu.

Dakle današnji prostor manipulacije PR-ova, reklama, pa da ne spominjem i one degutantne reklame koji graniče s legalnošću iskorištavanja djece, kućnih ljubimaca, spolovila i intime, sve je manji i manji, ljudi više ne vjeruju reklami tog tipa. Nikad ne kupim neku “kućansku kemikaliju” koju reklamiraju, a koja jednim porezom krpe obriše cijeli stol do savršene čistoće. Znam da ne postoji savršena čistoća, a i da postoji svi bi bili bolesni i kao rasa bi brzo izumrli. Kupujem ono što mi okolina sugerira – starci, frendovi, rodbina – Kupite si ovaj deterđent za suđe, na prirodnoj je bazi i super čisti, mi ga koristimo i super smo zadovoljni, ide čak i u perilicu mada piše da je samo za ručno. Da, to ću vjerojatno kupiti, isprobati i ako je doista takav, ostati mu vjeran.

Budućnost poslovnih profila na društvenim mrežama leži upravo tu, u krugovima, verandama, osobnim savjetima i sugestijama. Stoga je doista bitno da planiramo prezentaciju tvrtke na društvenoj mreži baš u tom smjeru.

Za kraj, ne kupujte si one mirisne ružice za perilicu suđa jer će vaše suđe mirisati na to, a nema goreg zarezati frišku pljeskavicu na tanjuru s okusom tog mirisala.

(Photo: Roger Carr via flickr)

Ima već desetak godina kako smo s frendom krenulo osvajati affiliate marketing u nadi da ćemo jednog dana, a taj dan bi već trebao biti danas, postati milijunaši, trpati par soma dolara dnevno u džep i uživati u brzim automobilima, skupim ljetovanjima i lovi.

Naravno taj dan nije došao, pusti milijuni su još daleko, auto mi ne ide više od 180 km/h, a od skupih ljetovanja skupim jedva za 2 tjedna Tunisa. Uglavnom zadovoljan sam, ali svakako Affiliate marketing nije ono što su obećavale silne knjige, silni e-bookovi koji su za svega 10-ak dolara otkrivali tajne kako zaraditi 10 000 dolara preko noći i slično.

Da sam pravi dosljedan affiliate marketingaš onda bi ovaj post natrpao affiliate linkovima, uplatio 100 dolara Adwordsa, a na samom početku napravio englesku inačicu i pustio u opticaj da se što više proširi netom i napravi što više prodaja, klikova, impresija. No, nisam.

Jučer sam igrom prilika naišao na ovu tu temu surfajući netom i nekako me privukla da odvojim neko vrijeme za post. Moje posljednje izučavanje te metode je bilo prije desetak godina. U međuvremenu se nisam previše igrao s time, nekako nisam vjerovao tim silnim brojkama, a što sam dublje ulazio u shemu sve sam više dolazio do zaključka da affiliate marketing, kao prvo, nije masovni biznis, da ne donosi puste milijune te da je svega par pojedinaca uspjelo izvuči neku konkretnu lovu. No, način na koji su oni izvlačili lovu je jedan sasvim drugi model, a koji je zadržani još i dan danas.

Klasičnu affiliate stranicu će te prepoznati kao mikro nišu baziranu oko nekog proizvoda ili seta proizvoda ili usluga. Na njoj obično bude prezentacija proizvoda, usluge sa linkom na prodajnu stranicu. Primjerice, u teoriji je savršeno šljakao model da recimo serviser veš mašina napravi specijaliziranu stranicu o veš mašinama, digne je na nekih stotinjak pod stranica, napuni affiliate linkovima, adsensima te raznim generatorima zarade, odradi savršen SEO i pusti je u opticaj, drugim riječima održava stranicu živom, ažurnom i aktualnom kako bi sakupio što više posjeta, koji bi generirali što više klikova na affiliate linkove, a koji bi onda rezultirali i konkretnom prodajom nekog proizvoda. To je super ako imamo 100 000 posjeta dnevno, pa da imamo proviziju od recimo 5% prodaje jedne perilice rublja i da prodamo barem jednu dnevno. Ako perilica rublja košta nekih 5 000 kuna, onda je naša zarada 250 kuna po perilici. Što i nije loše. Pa da još adsensi ili neki kontekstualni oglasi donose desetak, dvadesetak dolara onda se već naša dnevna zarada diže na dvije i pol zakonom propisane dnevnice. Lijepa plaćica.

No, razmislimo, koliko je to realno? Tko je ikad kupio perilicu online? Slobodno neka se javi, prvome poklanjam mjesec dana 300×250 oglasa na blogu. A možda ću se ovim ugristi za jezik, nema veze.

Ono što je danas barem u mom svijetu poimanja ostalo su upravo razni kontekstualni oglasi. Skoro pa svaki portal, novinski, specijalizirani, pa blogovi, razne stranice imaju ili Adsense ili Etarget oglase na njima. Neki zarađuju koji dolar dnevno, nekima zarade idu i do par stotina dolara dnevno (nažalost to nisam ja, ali svakako neka se onaj tko je javi komentarima i podjeli svoje iskustvo s nama).

Za mene je Affiliate marketing prošlo svršeno vrijeme, on je poharao svijetom, odradio svoje i sad je nekako u odlasku, ako već nije otišao i nema prevelikih novih modela koje bi ga opet stavile kao top online poduhvat, kako se i reklamirao u ono vrijeme.

Prije sam spomenuo kako su samo neki pojedinci zgrnuli svu lovu, a način na koji su zgrnuli je upravo iskorištavanje želje drugih da budu kao oni.

Primjerice; Recimo da sam zaradio 1,458,00 dolara preko noći, i tako svaki dan posljednjih mjesec dana. Zakačim svoju fotku kraj nekog brzog vozila, jahte, montiram se na neki tropski otok i napišem “Vidi me kako uživam. Želiš i ti?”

Nakon toga u prodaju bacim e-book od desetak stranica u kojima detaljno otkrivam kako sam došao do te love i kako mogu baš tebi pomoći da dođeš do te love. Ti kupiš knjigu koja je, samo za tebe, samo danas, na popustu od nevjerojatnih 80%. I tako pronađem 1 000 ljudi koji će mi dati po 100 kuna za e-book, i evo 100 000 kuna u mom džepu.

Da se razumijemo, to je legitiman posao, tu nema nikakve prevare. Više prevare ima u raznim trgovačkim centrima kad vas na*ebu sa popustom od 80%, a nutra sve popusti 20% i jedne strgane čarape na 80%.

Dakle, u knjizi, koju ste kupili za 100 kuna, naravno piše da trebamo imati web stranicu, da trebamo sakupiti veliki broj posjeta i da onda samo trebamo uživati u računu koji nam raste. Da, sve ok i legitimno. Još kaj je najbolje dobimo dodatnu knjigu u kojoj se nalazi najnovija tehnologija kreiranja stotine i stotine stranice u par klikova – model wordpress, izvor članaka razni direktoriji članak i evoga ga…u par dana možemo imati carsto od nekoliko desetaka tisuća članaka rastepenih na stotine stranice. Sve to stoji, ali postavlja se pitanje koje je aktualno danas – tko to puši? Kasnih devedesetih i ranih …nultih godina ovog milenija je to prolazilo, jer je i Google imao drugačije modele probijanja na rezultatima traženja pa je bilo bitno imati puno dobro optimiziranog sadržaja, svakodnevno ažuriranje i zgodni naziv domene. Danas to više ne prolazi, barem ne kod tražilica.

Uglavnom moja analiza nakon desetak godina od prvih susreta s affiliatom dolazi do zaključka da je osnovni model tog biznisa ostao nepromijenjen – još su uvijek u modi predugačke stranice u kojoj vas trgovac uvjerava, obećava sigurnu zaradu, daje popuste, što ste niže stranici to jeftinije prolazite, dakle sve je ostalo na starom “provjerenom” modelu. No, problem je u tome što je u međuvremenu nastao gap od 10 godina, cijeli svijet se razvio, a osnovni affiliate marketing je ostao na istom modelu – stranica-prezentacija robe-affiliate link.

Uglavnom, skidam kapu svakome tko se pronašao i uspio u ovome biznisu, kao što sam i naveo rijetki su uspjeli, ali s druge strane bih volio spustiti na zemlju sve koji misle da će ulaskom u affiliate biznis preko noći postati bogati, da će ugradnjom kontekstualnih oglasa primati čekove od par tisuća dolara. Meni ovaj blog na ime kontekstualnih oglasa s vremena na vrijeme napuni auto benzinom i ja zadovoljan.

Inače sam čest gost te države, ne samo zbog mora i vrućina već me i njihova kultura, život dosta privlači tako da u svakoj prilici skoknem na avionče i odletim dolje. Ove godine to nisam u mogućnosti jer je ipak stambena investicija s početka godine uzela svoj danak.

To su očito primijetili i u Tunisu te mi jučer oko 23 sata krenuli hakirati stranice, naravno uspješno. Jutros me na skoro 50% stranica dočekala ova zgodna djevojka s naslovnice potpisana kao Tunisian hacker. Prvo što sam primijetio je da se radi samo o dijelu stranica koje su haknute.

Sve odreda su pokretane od strane WordPressa, te sam u razgovoru s hosterima došao do zaključka da se radi isključivo o mojoj krivici. Naime, sve stranice koje su uredno imale ažuriranu inačicu WordPressa (3.2.1) nisu provaljene, provaljene su bile one koje sam zbog neimanja vremena i zaboravljivosti ostavio na inačici manjoj od 3.2.1, konkretno 3.1.x

Doista mi je na kraj pameti bilo da će me netko opet provaliti te da je inačica 3.1 već zastarjela i da je na istoj pronađena rupa. Dakle ovo mi samo govori da je održavanje CMS kao što je WordPress, ažurnim iz dana u dan od neopisive važnosti. Stoga ako još uvijek nemate 3.2.1 inačicu prekidajte sve kaj radite i krenite s ažuriranjem jer će popodne možda biti već kasno.

Pa u biti i nema neke prevelike štete, drugim riječima hack se relativno lako otklanja. Radi se o klasičnom backdooru, u obliku lol.php skripte koja se ubacuje u wp-admin direktorij i odande napadaču pruža uvid na cijeli hosting paket u obliku običnog FTP programa. Napadač je pomoću ove skripte ubacio index.html datoteku u root direktorij stranica koja se pozivala prije wordpress default stranice. I to je manje više to. Barem što se tiče spoznaje na prvi pogled.

Rješenje nije samo brisanje index.html datoteke jer napadač još uvijek ima uvid u vaš disk prostor na server, već je potrebno obrisati i spomenutu lol.php datoteku u wp-admin direktoriju. E, sad postoji mogućnost da se kod drugih žrtava ona ne zove lol.php već nekako drugačije, u tom slučaju preporučam da jednostavno provjerite datume i vremena zadnjih promjena na datotekama. Dakle, ako se napad desio jučer onda izlistajte sve datoteke koje imaju spremljenu promjenu od jučer. Među njima je i tražena skripta.

Ovo je ajmo reći površna analiza nastale situacije nakon prvog dana. Nadam se da će ova rješenja uroditi plodom.

Par osnovnih savjeta:

(Photo: Leigh Anthony DEHANEY via flickr)

Jest da je mnogima domaća televizijska ponuda teško gledljiva, razumijem ih, ali ima nešto ono za “pustit mozak na pašu” u The King of Queens i Raymondu. Jest da mi taj američki humor polako već ide na nešto, ali kad mi treba neki relax za nerazmišljanje, odličan je. Šteta što nema Seinfelda u programu ili možda Leteći cirkus Montya Pythona. Ipak u moru negledljivog šunda turskih, indijskih, malezijskih i ostalih sapunica nerazumljivih jezika, lošeg informativnog programa isprepletenog neukusnim i agresivnim reklamnim blokovima ovakav program je, nažalost, relativno kvalitetan.

Ono što već duže vrijeme mislim napisati na mom blogu je osvrt na odnos i nepoštivanje gledatelja od strane marketinško-propagandnih odjela domaćih televizijskih kuća. Isto tako polako sam frustriran informativnim emisijama komercijalnih kuća, pa čak i nacionalne TV kuće čiju pristojbu uredno plaćamo.

Bilo mi je skoro pa smiješno kad mi je prije nekih mjesec i pol dana na vrata banuo inspektor HRT-a, uredno se predstavivši izlizanom iskaznicom i zaklamanim A4 ispisom Zakona o televiziji ili nekog od tih, kojeg mi btw. ne može ostaviti jer mu je jedina kopija, objašnjavajući mi kako me mora evidentirati i kako po zakonu moram plaćati RTV pristojbu jer u protivnom će me morati prijaviti prekršajnom sudu, ali svakako će mi morati napisati kaznu jer se nisam samostalno javio u njihov ured. Fora mi je bila što sam ja toga bio svjestan da će jednog dana pozvoniti i jebiga, plaćati ću, ali njegov već unaprijed nastup u gardu govorio mi je baš o tome da ga mnogi ljudi ne dočekuju s pristojnošću kojom sam ja, a di tek ponude pićem, koje je ipak odbio, valjda u strahu da mu ne tutnem nešto u njega.

Uglavnom pitah njega između ostalog kad nas to HTV planira oslobodit nesnosnih reklamnih blokova, odbojnih reklama i takozvanih polupraznih ideja kao što su Poslovne minute koje nisu isto što i propagandni program, iako je evidentno da se radi o plaćenim reklamama njihovih klijenata. Odgovor je bio – Pa u narednih par godina ćemo postepeno smanjivati minutažu reklama. Da, super si…

Ajmo sad malo o jednoj komercijalnoj TV kućici. Ljudima iz propagande RTL-a bi trebalo objasniti neke stvari dobrog ukusa reklamiranja. Recimo, američka, ali i sva strana, produkcija zabavnog sadržaja poput filmova, sitcoma, serija, sapunica, pa i talk showa te dokumentaraca je svjesna da u televizijskom emitiranju njihovih sadržaja budu emitirane i reklame. Stoga su oni unaprijed na osnovu istraživanja pri montaži emisije odredili gdje i idu reklame u predloženo vrijeme trajanja. Taj pojam je vidljiv kad imamo zatamnjenje pa nakon toga otamnjenje scene. Da, problem je baš u tome što to imamo i što to primjećujemo. Dakle to su “rupe” u koje TV kuće ubacuju reklame, a koje naše kuće uredno ne pune, već one imaju neki svoj media plan za koji smatraju da je jačeg dosega. Ne znam baš…

Nazovimo ih, reklamne rupe, nalaze se na određenoj minutaži, a s obzirom na duljinu serije, programa, a koja je idealno “podešena” da supruga za to vrijeme skokne do friždera, uzme radler za mene, sokić za sebe, pa čak uspije i ispeći kokice u mikrovalki. Suprug pak može bez problema obaviti nuždu, protegnuti noge i nakon toga se opet vratiti gledanju programa. Da, tako je to zamislio pametan čovjek.

U nas to pravilo očito ne postoji. Shema koju nam prezentiraju programi, poput RTL 2, gledatelja više izludi nego opusti. Naime, prekidanje programa usred rečenice sa onim iritantnim džinglom gdje se svima nama već omražena djevojka oblizuje najavljujući reklamni blok prevršilo je svaku mjeru neukusa i nepoštivanja gledatelja. Prvo sam, na početku emitiranja dvojke, pomislio da su zaposlili mladu ekipu, da su neiskusni, ali očito i neškolovani po tom pitanju pa ne shvaćaju kad je vrijeme za reklame, ali ok, budu naučili, budu prebrodili te početničke greške. Ali vrhunac mog piss-offa je bio kad sam nakon par dana skužio da reklamni blok drugog kanala bude sinkroniziran s prvim. E tu sam doista poludio i prebacio na HTV.

Pa zar je toliko teško, ako se već nazivamo medijskom kućom, kupiti, kreirati softver koji će biti u mogućnosti odvojeno emitirati reklamne blokove? Zar je teško zaposlenike naučiti da se rukuju tim softverom? Zar je nemoguće napraviti neki koliko toliko probavljiv program emitiranja reklama? Nekima izgleda da i je. Postoji li neki razlog tome? Molim vas ljudi iz televizije, objasnite mi pa da ne vrludam okolo.

Ili je to možda ipak samo marketinški potez? Klijentu ponudimo za 100 nečega 10 sekundi na jedinici, ali za 130 nečega dobi paralelku i na dvojci? Time skoro pa dupliciramo doseg. Hebem ti takav plan.

To si povezujem s ne baš popularnom idejom koju pronalazim na raznim adsense baziranim stranicama, gdje je članak razlomljeni sa po tri ili čak i više kontekstualna oglasa, a samo kako bi kriomice namamio čitatelja da klikne i ostavi koju lipu vlasniku stranice. Kvaliteta članka je upitna, pokupljen je s nekog direktorija članaka te bezbroj puta već objavljivan na internetu. Upravo to nam rade i domaće televizijske kuće koje nas futraju već bezbroj puta prožvakanim tv serijama i repriziranim filmovima, i još k tome na jedan degutantan način prekidaju program takvim reklamnim upadicama. Mislim da bi svijetu trebao jedan televizijski Google pa da penalira takve programe :)

Vjerujem čak da je problem ovako nekvalitetnog emitiranja u tome što naše TV kuće ne odabiru ljudski kadar na osnovu znanja i kvalitete već na osnovu očite podobnosti i ljudi koji će raditi za minimalac. Pokoji stručnjak u tom djelu dobro bi im došao. Ne samo RTL kući, ima i Nova svojih žutih minuta, ili bolje da kažem žutih sati, a o HRT-u da ne govorim. Napominjem, ovo je samo moja pretpostavka, možda ipak imaju kvalitetan i skupi ljudski kadar, te se unaprijed ispričavam.

Reporteri i reporterke, jao…

Reporterski nivo informativnih programa je bačen na koljena. Pokušajte primjerice izbrojati laspuze pri jednom dvominutnom izvještavanju reportera ili reporterke - Dakle, on…oni su dovede..ni u Remetinec, sad ćemo vidjeti kako mu…ga vode prema ćeliji…..u….kojoj gaaaa čekaju krevet i odvjetnik….a sutra je saslušanje u ćeliji za…..saslušanje. Toliko iz Remetinca. Tomislave…

C’mon …

Sjećamo se svi reportera Nikolića, a jadan on, ali pobogu, zato ni ja nisam reporter, iako bih taj prilog odradio barem 10ak puta bolje.

Uglavnom novinar više nije novinar, urednik nije urednik, nedostaje one osnovnih modela novinarstva, onih informativnih emisija koje su nekad bile čak i zanimljive i poučne. Zar doista središnja informativna emisija može spuštati toliko kriterije da rade prilog o tome kako je Nives Celzijus sletjela helikopterom na nogometno igralište NK Slaven Belupa prije utakmice u Koprivnici protiv NK Zagreba i tamo onako nakaradno i pompozno promovirala svoju novu knjigu!? Čemu takva jeftina reklama? Zašto stanovita gospođa ne bi platila reklamu o poslovnim minutama, ako je već ne žele u Pola ure kulture (čisto ih razumijem)? Hm, ili je to možda kompenzacija smanjivanja minutaže “očitih” reklama? Gospodo novinari i urednici meni kao konzumentu informativnog programa ta je informacija samo pokvarila tih 30ak sekundi.

Na kraju, kaj se onda čudimo što medijskim tv kućama na ide baš najbolje, što si budžet moraju krpati online medijima ili otpuštati kvalitetan kadar, a zapošljavati kuhare i konobare koji u pola sata nauče rukovanje kamerom ili mikrofonom.

Odabrao (skoro) Đelo Hadžiselimović. Pisao Tomislav Buza.

(Photo: Mark Bowler via flickr)

Izuzetno mi je drago što me u sandučiću dočekala nova knjiga Davida Meermana Scotta – Marketing i PR u stvarnom vremenu domaćeg nakladnika Dva i Dva. Pročitavši prvi njegov bestseller negdje prošle godine, s užitkom sam krenuo u ovu avanturu. O samoj knjizi ću pisati u jednom od narednih postova kad je prožvakam cijelu.

Uglavnom ono što me fasciniralo već nakon prva tri poglavlja knjiga je nevjerojatna realnost opisana od strane autore, a koja se može poistovjetiti s našim poslovnim prilikama.

Kao primjer ću uzeti jedan poslovni kontakt koji je ostvaren preko jednog projekta, konkretno portala eČakovec.com, a odnosi se na ponudu oglašavanja na portalu koja je upućena jednoj velikoj čakovečkoj tvrtci. Naime, ponuda je stara već dobrih 6 mjeseci i još uvijek stoji kod direktora te tvrtke na stolu te još uvijek odlučuje što će. Najzanimljivije u svoj toj priči je što smo već prije samog slanja ponude dobili okvirni budžet kampanje te prema njoj kreirali samu ponudu. To nije jedini slučaj.

Dakle, odgovor koji se očekuje može biti ili DA ili NE. Zanimljivo je primijetiti u svoj toj priči vrijeme koje se troši, vrijeme koje uzaludno prolazi pri sklapanju jednog poslovnog ugovora jednog poslovnog poteza. Upravo je to problem današnjice. Nedostaje reakcija u stvarnom vremenu.

U knjizi se spominje tzv. Zakon distribucije odnosno ja bih si to preveo kao situacija dosega određene vijesti. Isti zakon sam doživio i na svom blogu, na portalu Monitor te na lokalnom portalu eČakovec, a vidim da se isti spominje i u knjizi.

Naime, kad objavimo neku udarnu vijest, kad istu objavimo među prvima, ako ne i prvi, sva će pažnja čitateljstva biti usmjerena prema nama, odnosno prema onome tko je istu prvi objavio. Pri tome je izuzetno bitna reakcija u stvarnom vremenu.

Najbliži meni slučaj se desio jučer na portalu eČakovec.com. Oko 15 sati Čakovec i okolicu je poharalo dosad najveće nevrijeme ove godine kod nas u Međimurju. Nepunih pola sata nakon odlaska nevremena mi smo imali svježe informacije vatrogasne postaje, policije, službe 112 popraćeno mojim fotografijama koje sam snimio s balkona vlastitog stana. Vijest smo objavili i u prvih sat vremena prikupila je nešto više od 300injka jedinstvenih posjeta na taj članak. Za pojmove lokalnog portala te brojke su više nego odlične.

Ono što govori zakon distribucije se odnosi upravo na to, usmjeravanje pažnje čitatelja. Nakon što kreiramo neku važnu vijest i objavimo je na portalu i blogu slijedi takozvana faza uzleta. Taj uzlet nam najviše omogućava i sam Google koji već nakon nekoliko minuta radi preliminarno indeksiranje naše vijesti te je isporučuje kao rezultat pretrage.

Uzlet možemo zamisliti kao brzo rastuću krivulju koja ide prema takozvanoj fazi uzbuđenja. Dakle to je gornji kraj brzo rastuće krivulje koji nastaje nakon što se vijest krenula rapidno širiti internetom. Nekoliko sati ili nekoliko dana nakon objave vijesti dolazimo do faze vrhunca kada je naša vijest u nekom idealnom omjeru maksimalne distribucije i maksimalne pažnje. To svi vidimo kao pikove u statistikama. Potom slijedi faza stare vijesti koja je po važnosti i čitanosti slična fazi uzbuđenja, dakle nešto manje od vrhunca, samo što ovaj puta umjesto rasta imamo pad pažnje čitatelja.

Istim tempom kako je vijest rasla, vijest nastavlja padati te odlazi u neki prosjek, odnosno gubi se interes za nju. Naravno naša vijest o nevremenu danas dobiva 20 ak čitanja na sat i brojka će do kraja dana pasti na ispod desetak čitanja na sat jer je jučerašnje nevrijeme polako već stara vijest.

Taj uzorak primijetim svako malo i na svom blogu kad mi čitanost boljeg članka s prosječnih 300-500 čitanja u prvom danu zna porasti i na 4000 ili 5000 tisuća. Nije toliko bitna sama kvaliteta pisanja članka već njegov doseg koji se postiže kad nas pokupe neki mainstream portali, neki utjecajniji blogeri ili pak napravimo pravu retweet ili like revoluciju na društvenim mrežama.

Na svom sam blogu nakon pasivnijeg početka ove godine krenuo intenzivnije pisati baš u vrijeme kad je Google+ odlučio izbaciti invite only inačicu. Iste sam večeri dobio pozivnicu, dakle među prvima u nas i krenuo pisati o njemu. Postovi sami po sebi nisu meni osobno među kvalitetnijima, ali tematika je bila zanimljiva te je sve postove uredno prenosio Monitor. (ok, možda sam povukao koju vezicu). Sa tristotinjak uniqua dnevno koja sam ostvarivao samo na ime starih članaka, dakle u nekom pasivnom modu došao sam odjednom do 1500 – 2000 dnevno. To je trajalo nekih 4 dana, upravo koliko sam aktivno izvještavao o Google+ novitetu. Nakon toga sam stao s pisanjem o Google+ i posjete su se polako vraćale u neko stanje neaktivnosti, uvećane za možda 20%.

Kako sam imao nekoliko takvih prekida u svojoj blogerskoj karijeri svakako mogu utvrditi da se uzorak svaki puta ponavljao. Dakle ovo postaje pravilo.

U tom razdoblju radio sam i neke postove koji nisu vezani uz trenutni hipe Google+, a koji još uvijek nisu doživjeli ni meni osobno siromašnih 100 čitanja. Još danas se bore da pređu tu brojku. Dakle oni postovi koji s bili kao neka vrsta reakcija u stvarnom vremenu su upravo oni koji su postizali najviše čitanja.

Da rezimiram, ono što je danas bitno i neophodno za uspješno poslovanje je upravo reakcija u stvarnom vremenu. Ako dobijemo upit za oglašavanje na našem webu, blogu, portalu, reagirajmo istog trenutka, uzmimo si vrijeme i odgovorimo sugovorniku. Ako čekamo nekoliko dana, tjedana, onda možemo biti sigurni da je naš sugovornik krenuo dalje bez nas. Prednost reakcije u stvarnom vremenu maksimalno moraju iskoristiti upravo online mediji, blogeri, dakle mediji i servisi bez takozvanih deadlinea ili točno speficificiranih vremena objave i distribucije.

Uzmimo sljedeći primjer; u blizinu Karlovca u 8:39 pada meteor i poruši jedno cijelo selo. Onaj medij koji će tu tragediju prvi objaviti dobiti će najviše pažnje. Televizija će vjerojatno odraditi tu vijest u 19:30 kad kreće Dnevnik, a u to vrijeme ta vijest je stara. Dnevnik gledamo iz navike, a 90% onoga što oni iznesu u prilogu dnevnika mi već znamo. Zato i jesu TV kuće pod velikim pritiskom, konkurencija je velika te je bilo izuzetno neophodno da se priključe online zajednici. Samo problem se javlja u tome što nikome od njih nije palo na um da umjesto još jednog news portala krenu sa emitiranje internetske televizije u realnom vremenu. Pri tome ne mislim na streaming kanale i online videoteke on demand.

Doduše ovo potonje što spominjem slobodno u hrvatskoj možemo nazvati znanstvenom fantastikom, ali ako se malo osvrnemo van kuloara naše domovine onda uviđamo da su upravo internetske televizije u realnom vremenu mediji budućnosti.

(Photo: Xosé Castro via flickr)

Jednostavno mi je previše pažnje i misli usmjereno na temu susjedovog malog koja je danas malo zavibrirala domaćom blogosferom i Google+sferom, pa odlučih podijeliti jedan post s čitateljima.

Sve je krenulo člankom Nebojše Grbačića – Mali, pošto web stranica?, a koji govori upravo o problemima na koje nailaze današnji web i dizajn studiji, a to je prevelika količina susjedovih malaca, koji se odnose na klince koji će za šteku pljuge ili Nintendo WII odraditi webicu za klijenta. Pritom ne smatram “susjedovim malcima” mlade tvrtke koje kreću prema tim vodama web razvoja i koje uredno podmiruju svoje obveze za zakonito postojanje.

Veliki problem također leži u neinformiranosti klijenta koji se odlučuje upravo za tu metodu. Razmišljanja ću potkrijepiti jednim svojim slučajem koji sam imao nedavno i koji se eto vuče još i danas, ali me to jednostavno prestalo *ebati u životu. Okrenuo sam se dalje. Slučaj kojeg ću spomenuti ovdje smo imali kolege i ja koji smo zajednički krenuli u posao – identitet, web, društvene mreže svježe osnovane tvrtke u centru Zagreba, a gdje se usred posla upetljavao “susjedov mali” – konkretno prijatelj sina koji ide u srednju informatičku školu – znalac.

Klijent kad dolazi po ponudu očekuje da dobiva sve crno na bijelom, očekuje da mu manje više sve bude jasno nakon završetka sastanka. Međutim to je izuzetno teško postići jer nekome tko se po prvi puta susreće s internetom vrlo je teško u detalje do potpunog shvaćanja objasniti ono što on dobiva, čemu to može poslužiti te koji su daljnji potencijali prisutnosti na internetu. Kod mog bivšeg klijenta stvar je bila u tome da je njima trebalo kompletno rješenje – identitet tvrtke, dizajn svega, web i kasnije pojavljivanje na društvenim mrežama te daljnje održavanje i unaprjeđivanje posla.

Prvi problem kod klijenata koji “misle da su najpametniji u svemu”, a vjerujte ima ih dosta, je njihovo konstantno miješanje u rad dizajnera, developera, web mastera.

Klijent je dobio 3 idejna rješenja identiteta koja su mu bila ok, međutim postojalo je nešto ono što njemu falu u svemu tome. Ok, naravno, bitno je da se klijent osjeća ugodno i da prihvati to rješenje, da klikne. Nakon par dana klijent dobiva modifikacije rješenja prema njegovim uputama i željama. Klijentu se sviđa, međutim sad postoji ono nešto drugo što je klijent vidio jučer kad je uvečer prije spavanja malo surfao. U redu, ajmo vidjeti kaj se može napraviti i ako se to da ugodno i uredno ukomponirati u rješenje bez narušavanja osnovne ideje onda će se realizirati u protivnom će takve želje klijenta samo narušiti ideju dizajnera i, otvoreno ću kazati, uništiti traženi vizualni identitet tvrtke.

Najgore od svega je bilo što je klijent svakih par dana dobivao nove vizije, nove ideje i one od prije par dana nisu više bile u redu. Tu je prvi puta puklo. Šakom o stol i komunikacija s klijentom treba krenuti ozbiljnije – oštrije. Nakon toga klijent prihvaća rješenje. Izvođač i klijent se našli na pola puta.

Tu je onaj problem koji se javlja kod većine izvođača, a to je koliko dopustiti klijentu da se upliće u rad i razvojni proces, a da naš rad bude nesmetan te onakav kakav želimo da bude, pa na kraju krajeva to klijent i plaća. Možda mnogima zvuči to kao neozbiljan problem, ali koliko se mi uplićemo kvalificiranim zidarima kad grade kuću? – Stavi ovu ciglu ovdje, više mi se sviđa.

Kulminacija je polako došla do izražaja kad je klijent odlučio uposliti “svoju provjerenu” tiskaru koja mu je cjenovno najpovoljnija te je odlučio stati između komunikacijskog kanala dizajn studio – tiskara. On mora svugdje biti, sve znati. Zbog njegove konkretne interakcije u komunikaciji dobivale su se razne poruke tipa “Loše odrađen posao.”, “To je nekvalitetno i nije dobro napravljeno.”, “Ako ne znate to raditi dajte nekome tko zna.” A sve to zbog toga jer je klijent inzistirao da bude na komunikaciji te je tiskati umjesto “pripreme” slao JPG datoteke koje je on gledao sa svojim malcem na kompu gdje je malac imao ideje kako to doraditi. Bezobrazluk od strane klijenta nije završio “Ispričavam se, moja pogreška, idemo dalje.” već “Pa ja ne mogu sve znati, to ja vaš posao.”

Priča je dalje išla u smjeru da ipak, od strane klijenta prihvaćeno, rješenje nije išlo na štampu, već neko drugo koje se klijentu sviđalo tok trenutka. Dakle, klijent uopće nema vizije u kojem smjeru želi ići. Trošak se povećao jer je bilo potrebno raditi novu pripremu – knjiga standarda, vizitke, memorandume, omotnice za poštu, … a nakon službenog prihvaćanja rješenja kreće se modifikacija sve te grafike za web stranice i razvoj iste.

Tu pak se javljaju svakojake pervezije, već onog trenutka kad klijent shvati da jednom odrađeni dio posla, recimo boja teksta, nije rješenje “za uvijek” već se može mijenjati svako malo. Sad bi crno, sad bi ipak tamno sivo, a da probamo plavo, ma ne idemo na zaleno baš je ok boja, mislim da je ipak crno bolje, ili nije, idemo na oker smeđu. Mjeseci se gomilali, a klijentova reakcija na pokušaje da mu se objasni da to tako ne ide je išla u smjeru – Ja tebe plaćam i raditi ćeš kako ja kažem. Pretpostavljate da je ta rečenica prekinula bilo kakvu daljnju komunikaciju i suradnju s klijentom.

Samo da malo upetljam susjedovom malog – informatičara iz srednje škole u priču. On je naravno i dizajner koji je slučajno identitet tvrtke, logotip, znak iz bijele pozadine prebacio u crnu pozadinu te je time odradio odličan posao kojeg je klijent objeručke prihvatio i dao do znanja kako je to sada “super i bolje”. Fav! Sukladno tome klijent je htio gotovu stranicu, koja je bazirana na bijelom i svijetlim nijansama pretvoriti u crnu “elegantnu”. Naravno, u sklopu dogovorene cijene. Fav!

Ovo je samo jedan konkretni slučaj u moru drugih koje je, vjerujem, svatko tko se bavi webom i razvojem istog doživio barem jednom u životu.

Mali poduzetnik/obrtnik kojem je svaki posao bitan nažalost mora slušati takvog klijenta i proživljavati taj interni bijes te doslovno omalovažavanja posla i sve za što se zalaže. Taj klijent osim financijske kompenzacije bude i referenca s kojom poduzetnik ide dalje u nove poslovne vode, kako veli rasprava na Google+ u globalne vode. Međutim uvijek kad nešto pokrećemo, krećemo od nule, a tu kod nule sve vrvi od susjedovih malaca.

 The Facebook, preteća današnjeg Facebooka

Da li ste se ikad zapitali zašto je Facebook plavi? Pomalo neživa i nezanimljiva boja za ovako živopisan servis. Pa postoji jedna teza koja govori o tome da je Mark Zuckerberg daltonist, odnosno da ne raspoznaje boje crveno-zelenog spektra. Potvrda tome je i online test kojem je Zuckerberg pristupio gdje se upravo saznala njegova “ljubav za plavim”.

Plava je dominantna boja Facebooka jer, prema njegovim riječima “plava je meni najbogatija boja jer sve vidim plavo”.

Ovo je jedna pomalo žuta(plava) priča koju sam pokupio na netu i koja se eto pokazalo zanimljivom.

Dakle, što se Facebooka tiče nema tog redesigna koji neće biti plave boje. Sve je bilo, sve ostaje i sve vezano uz Facebook će biti i dalje plavo.

Svijet, ponajviše ovaj naš, online, najviše prepoznaje dvije boje, a to su, pogađate plava i crvena.

Slijedeće dvije infografike najbolje prikazuju dominaciju ovih dviju boja, plave i crvene, u svijetu logotipa i zaštitnih znakova, te time i identiteta današnjih tvrtki diljem svijeta. Kao što vidite, dvije su osnovne grupe, plava i crvena. Prva infografika prikazuje omjer boja logotipa i zaštitnih znakova tvrtaka nevezanih uz internet, a na drugoj su prikazane tvrtke koje svoju poslovnu djelatnost baziraju prvenstveno na Internetu.

Postavlja se pitanje, da li je Mark Zuckerberg doista daltonist i svijet vidi u nijansi plavog ili je to samo “profesionalna deformacija”? Prosudite sami.

Činjenica je da nas ovi podaci uče samo jednom –  ako želimo dominirati svijetom odabiremo samo dvije boje – Coca Cola ili Facebook.

Infografika: ColourLovers

Moram priznati sam sebi da sam relativno “zeleni” bloger. Pritom mislim na onu eko zelenu boju. Zašto? Između ostalog jer “volim šumu” :)

Snažna desktop računala ne koristim već više godina. Zadnjih par godina sam koristio iMac, a sad sam potpuno predan radu na laptopu. Prije neki dan sam isključio i dodatni monitor jer osim grijanja prostorije i svjetlosnog zagađenja koristi od njega nisam imao.

Zašto ovo pišem? Pa zadnjih par dana temperature su znatno porasle i ventilator mog laptopa radi kao lud, kao da je uvijek po opterećenjem. Jasno mi je da treba veća cirkulacija sada toplijeg zraka, ali svejedno me to malo zaintrigiralo pa krenuo vidjeti kako mu mogu pomoći.

Surfajući sam naišao na zanimljive podatke o potrošnji računala. Sjećam se da sam tokom useljenja imao neke goste sa ženine strane, dakle njezina frendica i muž koji radi na elektri, pa smo tako krenuli pričati koliko će ovaj naš stan trošiti, uglavnom dao mi je informaciju da u prosjeku desktop računalo s monitorom mjesečno može potrošiti i do stotinjak kuna struje ako radi 8-10 sati dnevno punim kapacitetom.

Nekako mi se taj podatak činio velikim, ali kad sam malo detaljnije sagledao činjenice i nije toliko daleko od istine – procesor, diskovlje, monitor, ventilatori, usb ovi … uglavnom u jednom sklopu potrošača koliko te volja.

Malo sam se bacio u risrč netom i došao do zaključka da ako želite uštedjeti svojim računalom onda je najbolje da koristite laptop novije generacije ili neki Macbook. Naravno, Macbookovi nerijetko padaju ispod 10 000 kuna pa je onda sama ušteda s obzirom na laptop od 5 000 kuna upitna.

Največi potrošači su desktop mašine s CRT monitorima. Njihova potreba za energijom može porasti i na nekoliko stotina Watta. Desktop računalo može tražiti do 250 Watta struje, naravno ako se radi o nekom starijem modelu baziranom na Pentium, G3, G4 ili G5 procesorima, u prosjeku to ide od 60 do 250 Watta, a samo CRT monitor od 17″ vuče i do 80 Watta struje.

LCD monitori su nešto štedljiviji, stoga ako kojim slučajem imate staru CRT kištru, a htjeli bi uštedjeti koju kunu na struji onda svakako ozbiljno razmislite o LCD monitoru. LCD od 19″ u prosjeku troši od 17 do 31 Watt struje, dok 20″ – 24″ monitor troši ipak nešto više, a raspon mu ide od 17 – 72 Watta.

E sad, mnogi korisnici misle ako upale screen saver da će uštedjeti struje, da u tom slučaju njihov monitor troši manje. To naravno nije točno, monitor i dalje ima svoju nominalnu potrošnju. Ušteda se radi stavljanjem monitoru u sleep mod ili modus spavanja, gdje se gasi ekran, u tom slučaju raspon potrošnje ide od 0 – 15 Watta. Zanimljiv je podatak da gašenjem monitora na gumbu za gašenje on u biti nije ugašen, potrošnja mu je u tom modusu od 0 – 10 Watta. Dakle potpuno gašenje uređaja jedino je moguće iskopčavanjem kabela iz struje.

Sukladno tome ista pravila vrijede i za desktop računala, paljenje screen savera ne smanjuje potrošnju struje desktop računala, sve komponente i periferni uređaju su i dalje pod punim naponom. Standby mod spušta potrošnju na 1 – 6 watta.

S druge strane prosječno laptop računalo koristi, u punom radnom modusu, između 15 i 45 watta struje, što je znatno manje od desktop računala i monitora. Naravno, imajmo na umu da su laptop računala i slabijih performansi od desktop računala, ali ako uzmemo u obzir današnje modele, prosječnom korisniku to je dovoljno. Kolega radi 3D animirani film u Blenderu, Photoshopu i još nekim alatima, sve to Acerovom laptopu i dva monitora. Sve ide glatko.

Kako izračunati koliko nas sve to skupa košta?

Postoji relativno jednostavna računica; pomnožimo snagu u Wattima sa satima koliko radimo, podijelimo s tisuću i sve to skupa pomnožimo s jediničnom cijenom struje.

Primjerice, ako imam desktop računalo s CRT monitorom koje radi 10 sati dnevno i troši oko 200 Watta struje, onda je računica slijedeća:

( 200 × (10 ×365) ÷ 1000 ) kWh × 0,704 kn* = 730 kWh × 0,704 kn = 513,92 kuna godišnje

*kućanstvo, niski napon, plavi tarifni model – ne uzimajte ovo kao referencu

S druge strane ako imamo laptop koji vuče 30 Watta i radi u punom modusu 4 sata (neka sredina punog osam satnog rada sa standby modovima, uštedama, optimizatorima poput Genole)

( 30 × (4 × 365) ÷ 1000 ) kWh × 0,704 kn = 43,8 kWh × 0,704 kn = 30, 85 kuna godišnje

Možda mnogima ta razlika od skoro petstotinjak kuna godišnje nije nešto zbog čega bi kupovali laptop i krenuli uštedama energije, ali kad malo dublje sagledamo nije sve u novcu. Ovo je samo reprezentativan pa čak i ekstreman primjer. Svatko od nas si vrlo lako može na taj način izračunati potrošnju svoje opreme.

Nekoliko fakata oko potrošnje energije

• Desktop računala troši više energije od laptop računala.
• Ako koristimo redovito stand by i sleep moduse kad se maknemo do računala, te ako ga gasimo kad više ne radimo onda možemo uštedjeti znatnu količinu energije.
• Brži i jači procesor troši više energije od nešto sporijeg procesora; procesor na 4.5 Ghz troši više energije od 2.2 Ghz.
• Pod punim opterećenjem (pokrenuti svi periferni uređaji, veliko opterećenje procesora poput renderiranja, …) računalo troši znatno više energije nego u slučaju kad pišemo email, word dokument ili blogamo.
• Računalo spojeno na internet je veći potrošač od računala koje je offline.
• PC zbog svoje konfiguracije troši više energije od Mac računala.

Savjet

Kad god možemo ostavljajmo računalo u standby modusu ili sleep modusu. Recimo da radimo i krenemo na ručak koji traje sat, sat i pol. Možemo računalo ostaviti da se samo nakon određenog vremena prebaci u standby mod, ali neka to ne bude više od 15 minuta ili jednostavno odlaskom ga sami stavimo u standby modus. Par klikova prije odlaska.

Bliže se godišnji odmori i odlazimo na nekoliko dana, tjedana. Dakle, kad odlazimo na više dana, pa čak i samo na jedan cijeli dan, iz stana, kuće, ureda onda je poželjno cijeli sistem fizički isključiti iz struje, drugim riječima iskopčamo iz utičnice. Time ujedno i pojačamo neki sigurnosni faktor kad nas nema. Isto tako, ako nedjeljom ne mislimo paliti računalo, zašto od subote do ponedjeljka jednostavno ne iskočamo iz struje.

Grano.la, konačno

Ovo je ujedno i tema mog današnjeg posta, odlična aplikacija za Mac ili PC računalo koje dodatno optimizira rad našeg računala tako da isključuje razne potrošače energije koji nam ne trebaju. Isto tako, ako radimo neki tekstualni dokument nije nam potreban puni rad i sve performanse naše pile. Za to je dovoljno i stotinjak kiloherza procesora, karikiram malo.

Ono što nam Granola nudi je trenutno smanjenje potrošnje energije našeg računala od 15% do 35%. Sve to rezultira ne samo financijskom uštedom kod potrošnje električne energije već time pospješujemo i očuvanje naše divne Zemljice. Samom instalacijom i osnovnim postavkama Granole prirodi i svima nama pomažemo kao da smo posadili jedno drvo svake godine. Sukladno tome produljujemo vijek trajanja baterije, a samim time nam je i produljeni vijek trajanja računala jer cijelo vrijeme radi u nekom optimalnom i otpimiziranom modusu. Dakle nema rasipanja energije koju ne trebamo.

Sve su to, ajmo ih nazvati metarski pomaci u jedinici svjetlosne godine, ali isto tako ako smo dio nekog “velikog kolektiva”, a to jesmo, onda i naš mali obol pomnoženi s milijun istomišljenika našeg kolektiva može proizvesti šumu od milijun stabala svake godine.

Probudite ono zeleno u sebi. Svima će biti bolje.

Facebook je pokrenuo tražilicu zbog kojeg se u Google tresu brda i doline? Panika je sve prisutna, a budućnost Google tražilice je upitna?

Ne vjerujem da sam uspio sročiti ovakvu glupost, ali evo, cijelo popodne se igram s tatarskim biftekom, a svaki pošteni znalac ove delicije zna da u isti idu konjak, odnosno u nedostatku konjaka posegnemo i za viskijem. Uglavnom, negdje sam se preračunao u količinama pa je ostala izvjesna količina viskija za potrošiti.

Naišao sam na članak na portalu Poslovni puls pod naslovom Dobrodošli u Googleovu noćnu moru – predstavljena Facebook internet tražilica i pomislio na prvi pogled “Pa nije moguće da je na pomolu novi internetski rat dva giganta?”

Facebooksearch.us je tražilica Facebook društvene mreže, a kad u jednadžbu ubacimo poznanicu od preko 750 milijuna korisnika onda je i indeksirana baza informacija relativno velika, no kad je ipak na kraju usporedimo s Google tražilicom, to je samo kap u moru.

Revolucionarni i lažni naslov ovog posta stoga pada u vodu. Facebook ne uzvraća udarac Googlu, barem ne što se tiče tražilica internetskih prostora. Štoviše projekt koji se nalazi iza naziva Faceboksearch.us nije ni proizvod Facebook kuće.

Uglavnom, radi se o aplikaciji koja koristi Facebookov Open Graph API kako bi se vratili svi javno dostupni podaci na Facebooku. Možemo tražiti postove, fotografije, ljude, stranice, grupe ili pak događaje. Tražilica šljaka sasvim pristojno i moram priznati da će mnogima olakšati pretragu Facebooka.

Spomenuo bih ujedno još da je ovo jedan od onih primjera u kojem Facebook i mnogi simpatizeri ovog servisa žele pokoriti ne samo ljutu konkurenciju već cijeli Internet. Drugim riječima, Mark je možda ipak napravio grešku kad je kao glavnu poslovnu mantru uzeo “Facebook je Internet – Internet je Facebook – ohmmmmm…”.

Ruku na srce, Facebook je servis, društvena mreža koja je dosad skupila respektabilnih 750 milijuna korisnika diljem svijeta, a nacije poput Kine i Indije još nisu ni pokorene! S druge strane bilježi se primjetan pad na američkom i europskom tržištu. Možda je to lagani znak da je Facebook dao svoje? Da je vrijeme da se pokore mnogoljudne nacije kako bi se ostalo na tronu? Možda.

Uglavnom činjenice su tu. Facebook je još uvijek broj 1 i još nekoliko godina to bude. Google+ još nije službeno krenuo, a već sakuplja hvalospjeve. Facebook postaje trom, spor, bugovit. Google+ je mlad, ali iza njega stoji iskusan tim ljudi. Stoga, zbrojimo dva i dva.